Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-584/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Hečimoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Hečimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika Željke Ivanušić, odvjetnice iz Osijeka, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 4. listopada 2007. sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek - pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 109.000,00 po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno plaćanja (u dijelu članka 2. i članka 3. ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika kao kreditora (u dijelu članka 3. i članka 4. ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 11.190,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. do do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.094,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. do do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi naplaćenih zateznih kamata iznos od 1.064,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 9.09.2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.530,59 eura (četiritisućepetstotrideseteurapedesetdevetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 19. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 1.687,50 eura

(tisućušestoosamdesetsedameurapedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 14. svibnja 2019. podnio stupnjevitu tužbu sukladno čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.), kojom traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te isplatu po tom osnovu na ime stjecanja bez osnove, uz koju je priložio dokaz da je od tužene tražio potrebnu dokumentaciju (list 26. -27. spisa). Nakon primitka tražene dokumentacije, tužitelj podneskom od dana 2. rujna 2019. uređuje tužbeni zahtjev na način da na ime isplate zahtijeva iznos od 50.000,00 kn, a nakon toga podneskom od dana 27. ožujka 2023. na način da tužbeni zahtjev glasi:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010473503/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 4. listopada 2007. sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek - pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 109.000,00 po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno plaćanja (u dijelu članka 2. i članka 3. ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika kao kreditora (u dijelu članka 3. i članka 4. ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF i po osnovi promjena kamatnih stopa iznos od 15.926,74 eur / 120.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila 5 prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka koliko isti budu iznijeli sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je sa prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama temeljem kojeg mu je kao korisniku kredita, tuženik kao kreditor odobrio iznos od 109.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, s rokom otplate 25 godina, s tim da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se vrši plaćanje prije dospijeća. Prvi anuitet je dospio na naplatu 1.11.2007. a svaki slijedeći prvog dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice bio je dužan platiti tuženici sukladno čl. 3. st. 2. ugovora i kamatu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,40% godišnje. Člnakom 4. Ugovora kamatna stopa određena je kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez zaključenog aneksa ugovoru. Navodi da stranke nisu posebno pregovarale o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, te na sadržaj tipskog ugovora o kreditu on nije mogao utjecati, a za vrijeme trajanja ugovora je tužena jednostrano mijenjala kamatnu stopu bez pojedinačnog pregovaranja, na njegovu štetu. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 09.04.2015. kojom su potvrđena stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kojom je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. i utvrđeno da su banke, među njima i Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (pravna prednica tuženice i pravna sljednica Slavonske banke d.d.) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način da su potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, zbog čega su takve odredbe ništetne. Tijekom postupka se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je potvrđena u točki I. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. kojom je utvrđeno kako su tužene banke, između ostalih i Addiko bank d.d. (ranije Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženice i pravni slijednik Slavonske banke d.d.) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time Banke postupale protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom Banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. do 31.12.2008. kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. – 31.12.2008. to je i tuženica sukladno čl. 323. ZOO-a dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora, u vezi s čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO-a. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te čl. 1118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14., 110/15.). Dana 12.02.2016. stranke su sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu bez depozita 5140030250- 60010473503/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama temeljem čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je izvršena konverzija njegova kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tome i dalje ima pravni interes kako bi na temelju utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, te se poziva na pravno shvaćanje VRSH u odluci broj Rev 2868/2018-2 od 12.02.2019. i odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj vrši preinaku tužbe na način da sada umjesto ukupnog iznosa od 15.926,74 eura, zahtijeva na ime razlike u tečaju iznos od 11.190,02 eura, na ime promjenjive kamatne stope iznos od 5.094,18 eura, te na ime zateznih kamata iznos od 1.064,05 eura, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, tako da tužbeni zahtjev sada glasi kao pod I. -IV. izreke.

2. U odgovoru na tužbu od dana 19. kolovoza 2019. i tijekom postupka, tužena osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor zastare, te prigovor nedostatka pravnog interesa, navodeći da je tužitelj sklopio Aneks uz ugovor o kreditu kojim je kredit konvertiran i time je tužitelj ostvario potraživanje koje zahtijeva u ovom postupku, odnosno položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio se s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, pa se za nepoštenu odredbu ima smatrati kao da nikad nije postojala, pa ne može imati utjecaj na potrošača. Predlaže provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna provedene konverzije, jer je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. – ZID ZPK/15.). Navodi da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ona plaćanja kao posljedica povećanja kamatne stope, koje tužitelj zahtijeva kondemnatornim zahtjevom, u potpunosti konzumirana prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu, jer su te uplate iskorištene zatvaranjem obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, pa je tražbina prema tužitelju u cijelosti ispunjena. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno važećim kogentnim propisima. Da je Ugovor o kreditu javni bilježnik solemnizirao, pa kako Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, smatra da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Navodi da su sporne ugovorne odredbe bile jasno uočljive, razumljive i pojašnjene od strane radnika tuženice. Protivi se preinaci tužbe i ističe prigovor zastare na preinačeni iznos. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu i svojstvo potrošača tužitelja.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. (list 7.-16. spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 17., 23., 153.), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010473503/2007. (list 18.- 22.), Obavijest o parametrima kamatne stope (list 24. -25.), očitovanje tužene na zahtjev za izdavanjem dokumentacije (list 26. -27.), Izračun konverzije (list 39.-40. i 154.-157.), Specifikacija uplata (list 49.-54.), Obavijest o provedenoj konverziji (list 55. - 56. i 158.—159.), Otplatni plan (list 57.-60. i 147.-152.), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (list 81.-82.), članak mr.sc. ŠT, dipl. iur. (list 89. -101. i 130.-141.), Simulirani otplatni plan u EZR (list 160. -165.), popis uplata do 30.09.2015. (list 166.-167.), na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB d.o.o. Bilje, te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 3.09.2025. (list 210.-247.).

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka tuženikovu zaposlenicu Romanu Milanović, te javnog bilježnika, jer je tužena na pripremnom ročištu od dana 6. ožujka 2025. odustala od personalnih dokaza.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sklopljenog dana 4. listopada 2007., kojom se otplata kredita veže uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. Među strankama nije sporno:

- pasivna legitimacija;

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednica tužene Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor dana 4.10.2007. sklopili Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. radi kupovine kuće, kojim je tužena odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 109.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao tuženoj platiti redovnu kamatu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,40% godišnje;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, a počev od 01.11.2007.,

- da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja,

- da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4.),

- da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru,

- da je rok otplate kredita 25 godina,

- da su tužitelj i tužena dana 12.02.2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010473503/2007., kojim je kredit konvertiran;

- da su stranke Aneksom utvrdile da preplata na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 39.519,05 HRK;

- da na dan 30.09.2015. stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 54.754,98 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za eur.

6. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o namjenskom kreditu br. 5140030250-60010473503/2007. od 4. listopada 2007. i Aneksa uz Ugovor o kreditu od dana 12. veljače 2016.

7. Među strankama je sporno:

- ima li tužitelj status potrošača;

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita;

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250-60010473503/2007. od 4. listopada 2007. koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu (dio odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4.) ništetne;

- pripada li tužitelju pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, s obzirom na sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu dana 12.02.2016.;

- visina zahtjeva;

- je li nastupila zastara potraživanja;

- je li nastupila zastara na preinačeni dio tužbe.

8. Pregledom predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita (list 7.- 15. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na promijene kamatne stope, te valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4.).

8.1. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno obrazlagao, jer je nesporna među strankama i istu je vještak uzeo u obzir prilikom vještačenja, kao i materijalnu dokumentaciju koju je tužena priložila, jer ista nije relevantne za konačno rješenje spora među strankama, budući se radi o raznim stručnim člancima i sl. 8.2. Na okolnost statusa potrošača i pregovaranja oko ugovornih odredbi sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio sa Slavonskom bankom d.d. u podružnici u Osijeku u 2007. godini kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a kredit je realiziran radi kupnje kuće u kojoj i sada živi sa obitelji. Kredit u CHF valuti mu je u Banci ponuđen kao tada najsigurniji kredit i nitko ga prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima nije upozorio na rizik, odnosno da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro, niti su mu objasnili koji parametri utječu na promjenu kamatne stope, odnosno valutne klauzule, a s obzirom na njegovo zanimanje (plinomonter), ne zna što znači pojam valutna klauzula. Početna rata mu je bila 600,00 CHF, a porasla je tijekom otplate na 720,00 CHF, te da bi mogao nastaviti otplaćivati i dalje kredit, a koji i dalje traje, prihvatio je konverziju kako bi zadržao svoju nekretninu u kojoj živi s obitelji, te mu je nakon konverzije rata bila ponovno kao što je bila i početna. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer mu je u Banci ponuđen već unaprijed sačinjen ugovor o kreditu, dakle sa svim unesenim ugovornim odredbama, po principu "uzmi ili ostavi", te smatra da je odbio neku od tako unesenih ugovornih odredbi, ne bi mogao realizirati kredit. Kredit i dalje otplaćuje putem administrativne zabrane na plaći. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu, ugovor je pročitao, ali s obzirom da nije bankarske struke, a niti pravne, nije razumio sve ugovorne odredbe, a niti mu ih je itko u banci ili kod javnog bilježnika pojasnio.

9. U smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te da prigovor zastare nije osnovan.

10. Prije svega, nije osnovan prigovor tužene kojim osporava tužitelju status potrošača i potrošačko svojstvo predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, te da isti nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

10.1. Naime, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je »trgovac« bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

10.2. Iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključio tužitelj kao fizička osoba radi kupovine kuće u kojoj i sada živi sa obitelji, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

10.3. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.). Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

11. Prigovor nedostatka pravnog interesa nije osnovan. Naime, iako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017. utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja, a što u ovom predmetu nije slučaj. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., HT protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. S obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda). Naime, do sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, pa da je, posljedično tomu, u ovomu postupku moguće zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu, budući tim Aneksom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren njegov dug, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača, jer Aneksom uz Ugovor o kreditu, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a sve pri tomu cijeneći i činjenice da se prigodom sklapanja navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu, tužitelj nije odrekao svojih prava, koja mu pripadaju temeljem navedenih ništetnih odredbi, niti je dao i mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se, posljedično tomu, nije ni odrekao svojih prava na obeštećenje, a niti je takvo odricanje u istomu sadržano. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu (izvršenoj konverziji) potražuje od tužene isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Aneksu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

12. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih i ovdje tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, kao i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Dakle u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. povodom kolektivne tužbe, odlučeno je o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta. Stoga pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku, obvezuje sud u ovom parničnom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača, nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

12.2. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.4. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.5. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.6. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12.7. Kako je predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12.8. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednika ugovornih stranaka u konkretnom slučaju.

13. Ovdje treba napomenuti da s obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

13.1. Prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 125/2011., 111/2012., 68/2013., 110/2015., 40/2019., 34/2022., 114/2022., 18/2023., 130/2023., 136/2024.) upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako se pri tome na strani društva preuzimatelja nađu obveze iz dvostrano obveznih ugovora koje do trenutka pripajanja nijedna strana nije potpuno ispunila, a koje su međusobno nespojive ili čije bi ispunjenje bilo za društvo preuzimatelja posebno nepravično, njihov se opseg pravično određuje, uzimajući u obzir ugovorna prava svih strana.

13.2. I Vrhovni sud je u činjenično i pravno podudarnim predmetima broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. i Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.

14. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

14.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije niti učinila u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

14.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

15. Dakle, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu istu informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Saslušan tužitelj je pak iskazao da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za CHF, a niti da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već mu je naprotiv ponuđen kredit u CHF valuti kao tada najsigurniji kredit. Dakle, nitko ga nije upozorio na rizičnost valute CHF, niti objasnio što utječe na promjenu kamatne stope, a nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je Ugovor bio unaprijed pripremljen po principu „uzmi ili ostavi“. Ugovor je pročitao ali je po zanimanju plinomonter i nije mogao razumjeti sve ugovorne odredbe, niti su mu iste u Banci ili kod javnog bilježnika pojašnjene. Kredit i dalje otplaćuje putem administrativne zabrane.

15.1. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega su iste nepoštene. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

15.2. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa sukladno čl. 2., čl. 3., čl. 4., čl. 6. Zakona o obveznim odnosima..

15.3. Naime sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,40% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,40%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dijelovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF i kamate o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

15.4. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporni odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 4. listopada 2007. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 4. listopada 2007. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 4. listopada 2007. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene u smislu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača.

15.5. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

15.6. Odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci, kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u Ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

15.7. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

15.8. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu od 4. listopada 2007. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

15.9. Stoga je i ovaj sud utvrdio da je dio odredbe Ugovora o kreditu od 4. listopada 2007. u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu u čl. 2., čl. 3. i čl. 4., sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

16. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi, a isto je propisano i odredbom čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

16.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

17. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

18. Ovdje treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

19. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 14. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

19.1. Pored navedenog, tražbina tužitelja ne bi zastarjela ni da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora (s obzirom na to da u tome sporu nije sudjelovala Slavonska banka d.d.), jer bi tada zastarni rok tekao tek od pravomoćnog utvrđenja ništavosti u ovom sporu, dakle od donošenja ove odluke.

20. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva sukladno čl. 258. -260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivando konta d.o.o. Osijek, čiji je zadatak bio utvrditi preplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu, te naknadno povećanje kamatnih stopa u dane kada su pojedine preplete izvršene za utuženo razdoblje od 04.10.2007. do 01.01.2014., koje je iznose tužitelj preplatio uzimajući u obzir srednji tečaj CHF HNB na dan korištenja kredita i naknadni rast tečaja CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za utuženo razdoblje od 04.10.2007. do 12.02.2016. godine, te od utvrđenih iznosa preplate odbiti iznos preplate koji je tužitelju priznat provedenom konverzijom 12.02.2016. godine - ukupnog iznosa zateznih kamata na tako preplaćene iznose u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. godine, je li konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), odnosno je li konverzija računski točna, iznos preplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije, u što je preplata iskorištena, te ako je iskorištena u otplatu budućih mjesečnih anuiteta potrebno je preplatu uračunati u preplaćeni iznos temeljem povećanja kamatne stope i tečaja CHF, prema pravilima uračunavanja iz čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, s tim da se kod uračunavanja uzme u obzir ukupan iznos zateznih kamata na preplaćene svakomjesečne iznose i je li tužitelj i u kojem iznosu obeštećen konverzijom.

20.1. Sud nije prihvatio prijedlog tuženice da se vještačenje provede primjenom kunske kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora o kreditu, te da se u obzir uzmu i tzv. negativne razlike, jer stranke nisu zaključile Ugovor o kreditu u kunama, dok u u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).

20.2. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 3. rujna 2025. navodi da je uvidom u navedene dokumente predmetnog kredita tužitelja utvrđeno da je konverzija tužiteljevog kredita provedena zakonito i računski točno, te da je točan iznos preplate kojega je tuženica priznala tužitelju, a sve sukladno čl.19.c. st. 1. toč. 5. ZID ZPK. Tužitelj je obeštećen za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 5.458,30 eura. Konverzijom priznata preplata iskorištena je za namirenje anuiteta koji dospijevaju nakon sklapanja Aneksa ugovoru do iskorištenja priznate preplate u cijelosti. Zatezna kamata na ukupno utvrđene iznose preplate temeljem promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF (kolona 7 tablice 5 na listu 220.-222.), iznosi ukupno 6.522,35 eura, a ista dijelom namirena priznatom preplatom iz konverzije od 5.458,30 eura. Ukoliko se namirenje tužiteljeve tražbine preplatom priznatom u konverziji izvrši uračunavanjem sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, razlika izračunate preplate temeljem promjena kamatne stope i tečajne razlike, koja je utvrđena u ukupnom iznosu od 16.284,20 eura (preplata po valutnoj klauzuli od 11.190,02 eura i po osnovi promjenjive kamatne stope od 5.094,18 eura- kolona 7 tablice 5) ostala je nenamirena cijelosti EUR. Nakon uračunavanja konverzijom priznate preplate ostao je nenamiren dio zateznih kamata od 1.064,05 eura, a izračunata preplata kamata i tečajne razlike od 16.284,20 eura je ostala nenamirena u cijelosti, a što čini ukupan iznos od 17.348,25 eura.

20.3. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužitelj nije imao primjedbi, te nije predlagao da se vještak pozove na ročište radi iznošenja nalaza i mišljenja.

20.4. Podneskom od dana 25. rujna 2025. tuženica nema primjedbi na matematički izračun vještaka, već ističe prigovore pravne naravi, navodeći da je razvidno iz nalaza vještaka da je tužena u potpunosti postupila sukladno ZIDZPK, pa je tražbina tužitelja već ispunjenja i isti nema pravni interes u ovom sporu, te ponavlja navode dane tijekom postupka u pogledu osnovanosti tužbe. Ne predlaže da sud pozove vještaka na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.

20.5. U odnosu na prigovore tuženice pravne naravi, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno rješenju suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud i koji mu je odredio zadatak vještačenja.

21. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, preinačio tužbu podneskom od dana 9. rujna 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji tužbeni zahtjev sada glasi kao u izreci pod I. -IV., a kojim sada zahtijeva na ime preplate zbog razlike u tečaju iznos 11.190,02 eura, zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 5.094,18 eura, sa zateznim kamatama od 01.10.2015. pa do isplate, te naplaćene zatezne kamate od ukupno 1.064,05 eura sa daljnjim zateznim kamatama od preinake 9. rujna 2025. pa do isplate. Ovaj iznos tužena nije priznala tužitelju prilikom konverzije, pa prema tome konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime isti nije obeštećen u cijelosti.

22. Kako se podneskom od dana 25. rujna 2025. tuženica protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 12. prosinca 2025. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

22.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na utvrđenje i isplatu od 10.001,00 kn, a uređenim tužbenim zahtjevom od dana 2. rujna 2019. na ime isplate je zahtijevao iznos od 50.000,00 kn, te od dana 27. ožujka 2023. iznos od ukupno 15.926,74 eura, te je u tužbi zadržao pravo konačno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog vještačenja, a taj iznos je konačno i postavio tužbenim zahtjevom nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećavši zahtjev na ukupno 17.348,25 eura. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari, posebno uzimajući u obzir sudsku praksu koja se od dana podnošenja tužbe 14. svibnja 2019. tijekom postupka mijenjala, te i dalje postoji velika pravna nesigurnost u pogledu predmeta spora u odnosu na provedenu konverziju.

23. Prigovor tužene da je nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva, nije osnovan.

23.1. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).

24. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24.1. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Također, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Slijedom navedenog, sud je na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, tužitelju dosudio iznos od ukupno 17.348,25 eura, sa zateznim kamatama na ukupan iznos kamata od dana preinake 9.09.2025. pa do isplate, a na preplatu po valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi od provedene konverzije 01.10.2015. pa do isplate, kako je navedeno pod II. – IV. izreke, po stopi zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima,

26. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

26.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

26.2. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

26.3. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26.4. U konkretnom slučaju, sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF, niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. -IV. izreke.

28 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

28.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 6.218,09 eura.

28.2. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 4.530,59 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku (sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme obavljanja radnje, tužba - 1.327,36 eura, podnesak od 2.09.2019. - 6.636,14 eura, podnesak od 27.03.2023. – 15.926,74 eura, podnesak od 9.09.2025. -17.348,25 eura) na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 2.09.2019. i 12.11.2019. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a od 27.03.2023., 9.09.2025. i 3.10.2025. u iznosima od po 500,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od 8.01.2020. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.t.5.), a od dana 6.03.2025. i 12.12.2025. u iznosima od po 500,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te obračunatog PDV-a na te iznose od 787,50 eura (Tbr. 46.), plaćenog predujma za vještačenje od 540,00 eura i plaćene pristojbe na tužbu od 53,09 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

28.3. Preostali zahtjev tužitelja od 1.687,50 eura, nije osnovan jer nije postavljen sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u odnosu na vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenu poduzimanja pojedine radnje, dok je zahtjev za zastupanje na ročištu od dana 8.01.2020. dosuđen sukladno Tbr. 9.t.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, jer se na ročištu nije raspravljalo, već je samo određen prekid postupka, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.

U Osijeku, 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice