REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-26/2022-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužiteljice FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. rujna 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužitelja odvjetnice Martinu Radovan i zamjenice punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice CĐ, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točka 4. Ugovor o kreditu broj: 46291/06 od dana 05. srpnja 2006.g. sklopljen između tužiteljice, FĐ iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ i HVB Splitska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], a koji glasi: “kamatna stopa je promjenjiva“.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 9. točka 1. Ugovor o kreditu broj: 46291/06 od dana 05. srpnja 2006.g. sklopljen između tužiteljice, FĐ iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ i HVB Splitska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], a koji glasi: „Redovna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora.“.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točka 5. Ugovor o kreditu broj: 46291/06 od dana 05. srpnja 2006.g. sklopljen između tužiteljice, FĐ iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ i HVB Splitska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], a koji glasi: „ Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita- minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“.

IV. Nalaže se tuženoj, OTP banka Hrvatska dioničko društvo iz Splita, Domovinskog rata 61, /OIB: 52508873833/ da tužiteljici, FĐ iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ isplati iznos od 193,24 €

(slovima: stodevedesettrieuraidvadesetčetricenta) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i to kako slijedi:

- na iznos od 2,05 € (slovima: dvaeuraipetcenti) od 6. travnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,04 € (slovima: dvaeuraičetricenta) od 5. svibnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,04 € (slovima: dvaeuraičetricenta) od 5. lipnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,03 € (slovima: dvaeuraitricenta) od 11. srpnja 2007. do isplate

- na iznos od 2,03 € (slovima: dvaeuraitricenta) od 7. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 2,03 € (slovima: dvaeuraitricenta) od 7. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 2,03 € (slovima: dvaeuraitricenta) od 6. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 2,04 € (slovima: dvaeuraičetricenta) od 09. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 2,03 € (slovima: dvaeuraitricenta) od 07. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 2,04 € (slovima: dvaeuraičetricenta) od 4. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,04 € (slovima: dvaeuraičetricenta) od 11. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € (slovima: dvaeuraidvacenta) od 07. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 2,02 € (slovima: dvaeuraidvacenta) od 8. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,01 € (slovima: dvaeuraijedancent) od 8. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,01 € (slovima: dvaeuraijedancent) od 7. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,01 € (slovima: dvaeuraijedancent) od 8. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,01 € (slovima: dvaeuraijedancent) od 7. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 1,98 € (slovima: jedaneuroidevedesetosamcenti) od 10. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 1,98 € (slovima: jedaneuroidevedesetosamcenti) od 7. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 3,25 € (slovima: trieuraidvadesetpetcenti) od 7. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 3,27 € (slovima: trieuraidvadesetsedamcenti) od 4. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 3,34 € (slovima: trieuraitridesetčetricenta) od 6. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,37 € (slovima: trieuraitridesetsedamcenti) od 5. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 3,40 € (slovima: trieuraičetrdesetcenti) od 7. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,36 € (slovima: trieuraitridesetšestcenti) od 8. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,35 € (slovima: trieuraitridesetpetcenti)od 4. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,25 € (slovima: trieuraidvadesetpetcenti) od 4. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,34 € (slovima: trieuraitridesetčetricenta) od 8. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 3,33 € (slovima: trieuraitridesettricenta) od 15. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 3,34 € (slovima: trieuraitridesetčetricenta) od 11. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 3,31 € (slovima: trieuraitridesetjedancent) od 13. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 3,32 € (slovima: trieuraitridesetdvacenta)od 11. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 3,31 (slovima: trieuraitridesetjedancent) € od 11. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 5,64 € (slovima: peteuraišezdesetčetricenta) od 12. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 5,67 € (slovima: peteuraišezdesetsedamcenti) od 11. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 5,62 € (slovima: peteuraišezdesetdvacenta) od 11. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 5,62 € (slovima: peteuraišezdesetdvacenta) od 13. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 5,61 € (slovima: peteuraišezdesetjedancent) od 9. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 5,56 € (slovima: peteuraipedesetšestcenti) od 10. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 5,59 € (slovima: peteuraipedesetdevetcenti) od 5. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 5,64 € (slovima: peteuraišezdesetčetricenta)od 4. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 5,64 € (slovima: peteuraišezdesetčetricenta) od 6. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 5,69 € (slovima: peteuraišezdesetdevetcenti) od 9. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 5,71 € (slovima: peteuraisedamdesetjedancent) od 8. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 5,73 € (slovima: peteuraisedamdesettricenta) od 12. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 5,74 € (slovima: peteuraisedamdesetčetricenta) od 9. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 5,72 € (slovima: peteuraisedamdesetdvacenta) od 12. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 5,70 € (slovima: peteuraisedamdesetcenti) od 14. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 5,71 € (slovima: peteuraisedamdesetjedancent) od 12. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 5,77 € € (slovima: peteuraisedamdesetsedamcenti) od 8. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 5,72 € (slovima: peteuraisedamdesetdvacenta) od 12. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 2,74 € (slovima: dvauraisedamdesetčetricenta) od 13. srpnja 2011. do isplate, po stopi koja teče od 06. travnja 2007.g. do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj, OTP banka Hrvatska dioničko društvo iz Splita, Domovinskog rata 61, /OIB: 52508873833/ da tužiteljici, FĐ iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ isplati iznos od 257,30 €

(slovima: dvjestopedesetsedameuraitridesetcenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 07. srpnja 2006.g. do pa do 31. prosinca 2007. godine teče sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. . godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev FĐ iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/, u dijelu u kojem zahtijeva da joj tuženik OTP banka Hrvatska dioničko društvo iz Splita, Domovinskog rata 61, /OIB: 52508873833/ isplati iznos od 124,07 EUR (slovima: stodvadesetčetrieuraisedamcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

VII. Nalaže se tuženoj, OTP banka Hrvatska dioničko društvo iz Splita, Domovinskog rata 61, /OIB: 52508873833/ da tužiteljici, FĐ iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR (slovima: osamstoeura) sa zakonskom zateznom kamatama koje teku od 7. siječnja 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice FĐ iz [adresa],

[adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/, za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 150,00 EUR (slovima: stopedeseteura) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 7. siječnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su tužiteljica i pravni prednik tužene dana 05. srpnja 2006.g. sklopili Ugovor o kreditu za broj ugovora: 46291/06 kojim se HVB Splitska banka d.d. obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 9.000,00 EUR- a obračunato prema kupovnom tečaju Splitske banke d.d. na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom tužiteljica se obvezala navedeni iznos vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica se sukladno članku 2. Ugovora obvezala iznos kredita platiti u anuitetima uz redovnu kamatnu stopu koja je bila određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 8,99 % godišnje. Ujedno je istim stavkom ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva. Člankom 9. Ugovora utvrđeno je da se kamatna stopa mijenja Odlukom o visini kamatne stope i drugim aktom kreditora. Tužena je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 8,99 %, a zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica otplatila i onih sadržanih u početnom planu kredita. Zbog navedenog dio odredbi predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, jest ništetan. Naime, ugovornim odredbama kamatne stope mijenjane su na način da se ona temelji isključivo na odluci jednog ugovaratelja- tužene. Time je uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice, neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i tužiteljici je nanesena šteta. Nadalje, tužiteljica nije mogla utjecati na vrijeme i način promjene kamatne stope te nije mogla niti provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imala nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tužena je istom odredbom izbjegla utjecaj tužiteljice na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11). Dakle, u ovom slučaju kamatna stopa je mijenjana jednostranom odlukom tužene, a o čemu ista nije tražila suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tužena se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužiteljicu u neravnopravan položaj. S toga je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od dana 13. lipnja 2014. godine, u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tužene kao prednika HVB Splitske banke d.d. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 8,99 % godišnje. Sukladno navedenom, tužiteljica pod točkom 1. i 2. tužbenog zahtjev traži od suda da utvrdi ništetnim dijelove Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tužene. Osim ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetna je i odredba o naknadi za korištenje kredita iz članka 1. točka 5. Ugovora o kreditu. Naime, pravni prednik tužene je tužiteljici obračunao i naplatio naknadu za obradu kredita od 3,00 % (tri posto) na iznos kredita, a koju naknadu je HVB Splitska banka d.d. naplatila jednokratno po potpisu Ugovora u iznosu od . i postojećeg kredita, a što je iznosilo 270,00 EUR-a. Naknada je plaćena na dan isplate kredita (tj. 06.07.2006.) prema kupovnom tečaju Splitske banke koji je toga dana iznosio 7,18kn za 1 EUR. Dakle, ulazna naknada, plaćena 06.07.2006. iznosila je 270,00 EURa x 7,18 kn/EUR = 1.938,60 kn. Predmetna ugovorna odredba protivna je odredbama Zakona o obveznim odnosima kao i Zakona o zaštiti potrošača. Članak 5. Ugovora o kreditu ništetan je jer isti ne sadrži nikakva objašnjenja na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužiteljici nije objašnjeno na što se ona odnosi kao i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužiteljica nikako nije mogla utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđega novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvoga korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. O tome upravo govore i dvije presude Europske unije koje dostavlja u prilogu. Predmetna ugovorna odredba u suprotnosti je sa Direktivom 93/13 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobe vjere, a sve jer banka nije tužiteljici objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita koje je banka naplatila. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tužena u ovom slučaju dužan vratiti tužiteljici sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekla. Sve što je tužena stekla bez temelja na početno ugovorenim odredbama, dužna je vratiti tužiteljici sa zakonskim zateznima kamata pa tužiteljica pod točkom 5. tužbenog zahtjeva traži od suda da naloži tuženoj da joj vrati ukupan iznos od 18.588,99 HRK s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te predlaže tužbeni zahtjev usvojiti uz naknadu parničnog troška tužiteljici. Tužiteljica je podneskom od 22. kolovoza 2025. uredila tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije jer tužiteljica uz tužbu dostavlja isprave iz kojih su vidljive uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu koje se ne mogu povezati s tužiteljicom. Osporava tužiteljičino svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača te da presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 nisu primjenjive na ovaj konkretni Ugovor o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu EUR. Ističe prigovor zastare te da odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne kao i da ugovorna odredba o ugovorenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna. Osporava visinu tužbenog zahtjeva i tijek kamata. Navodi da iz tužbe proizlazi da tužiteljica traži fiksiranje kamatne stope na prvotno ugovorenu kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara promjenjiva kamatna stopa. U tom slučaju radilo bi se kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom vezanom za valutu EUR u trajanju od 5 godina s fiksnom kamatnom stopom, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete, koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 10-12 spisa), dopisi (list 13-15 spisa), otplatni plan (list 16-17 spisa), promet po računu (list 18-27 spisa), otplatni plan (list 28-29 spisa), potvrda (list 30 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 95-101 spisa) i saslušao tužiteljicu kao stranku (list 114-115 spisa).

4. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe čl. 1. toč. 4., čl. 9. toč. 1 i čl. 1. toč. 5. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, kao i valjanost ugovornih odredbi kojim se određuje plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporna aktivna legitimacija tužiteljice i pasivna legitimacija tuženika, radi li se o potrošačkom ugovoru te ima li tužiteljica svojstvo potrošača, je li nastupila zastara utuženih tražbina, je li tužiteljica postupala s odgovarajućom pažnjom prilikom zaključenja ugovora, je li tužiteljica valjano obaviještena o rizičnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope, sporna je visina tužbenog zahtjeva, kao i tijek kamata odnosno je li tuženik pošten ili nepošten stjecatelj.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužiteljice od 22. kolovoza 2025.

6. Čitanjem i uvidom Ugovora o kreditu (list 10 – 12 spisa) sud je zaključio da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i pravni prednik tuženika, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 9.000,00 EUR po kupovnom tečaju tuženika a kojim je ugovorena godišnja kamatna stopa od 8,99% godišnje, koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa tuženika ili drugim aktom tuženika, s rokom otplate od 60 mjeseci. Uvidom javno dostupne internetske stranice sudskog registra ovaj sud je utvrdio da je rješenjem Tt-18/9778-3 od 3. prosinca 2018. pravni prednik tuženika Splitska banka d.d. pripojena tuženiku. Iz naprijed navedenog razvidno je da su tužiteljica i pravni prednik tuženika bili u ugovornom odnosu te je prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku.

8. Iz iskaza tužiteljice danog na ročištu dana 1. rujna 2025. proizlazi da nakon što joj se predočava ugovor s listova 10-12 spisa, potvrđuje da je to ugovor koji je ona potpisala. Naime, ona je bila korisnik kredita. Naime, dobila je sa suprugom dijete i onda su trebali izvršiti preinake u stanu i to u stanu u [adresa]. Dakle, to je bio kredit za adaptaciju stana. Dakle taj novac su iskoristili za pregradnju jedne sobe i za kupovinu namještaja. Misli da je čak bila komitent tuženika, a čini joj se da su imali najpovoljnije uvjete. Došla je u banku i tražila kredit, a koliko se sjeća ponudili su joj taj kredit, imala je relativno malu plaću. Rekli su joj da donese platne liste i koliko može dobiti i koliko joj je rata. Nije ništa pregovarala, a nije se niti pretjerano razumjela u to. Nitko joj nije objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa. Nitko joj nije da niti bilo kakav letak niti brošuru niti je bio nekakav plakat gdje se to objašnjavalo. Koliko se sjeća, njoj osobno bankar nije ništa rastumačio. Može reći da su taj stan u [adresa] koristili za stanovanje. Taj stan je korišten isključivo za osobne potrebe i tamo nije obavljana nikakva gospodarska djelatnost niti je tamo bilo registrirano nikakvo trgovačko društvo niti obrt. Može reći da su prije korone, znači cca 2019. suprug i ona prodali taj stan u [adresa], dali novac svekru i svekrvi da si kupe stan, a oni su uselili u stan u [adresa], gdje i sada žive. Na posebno pitanje pun. tužiteljice je li s bankarom ili bilo kim drugim raspravljala o naknadi za obradu kredita, odgovara da nije ni sa kim pregovarala niti dogovarala visinu te naknade. Misli da joj nitko nije dao račun za to, a ne može ni točno reći za što je to bilo, to je valjda za to da se kredit obradi. Ni ne zna što znači obrada kredita. Na posebno pitanje pun. tuženika je li pročitala ugovor o kreditu prije nego ga je potpisala, odgovara da je. Na posebno pitanje pun. tuženika je li ugovor razumjela, odgovara da je razumjela ono što joj je bilo najvažnije, kolika joj je rata i hoću li ona to moći plaćati, a ostale stvari baš i ne. Na posebno pitanje pun. tuženika je li tražila od djelatnika banke da joj rastumače ugovorne odredbe, odgovara da nije. Na posebno pitanje pun. tuženika je li prije dizala kredit, odgovaram da je, za kupnju stana.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice FĐ u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza nije ničim doveden u sumnju.

10. Sažimajući u bitnom iskaz tužiteljice proizlazi da je ugovorila nenamjenski kredit za adaptaciju stana i to za potrebe sebe i svoje obitelji, da u predmetnoj nekretnini nije obavljala gospodarsku djelatnost, da nije pregovarala o uvjetima ugovora i nitko ju nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o visini naknade za obradu kredita. Iz tužiteljičinog iskaza sadržajno proizlazi da u vrijeme potpisivanja ugovora nije razumjela što je promjenjiva kamatna stopa niti što znači obrada kredita, jer joj djelatnici tuženika nisu rastumačili ugovor niti su je upozorili na sadržaj ugovornih odredbi.

11. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužiteljici osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima. Teret dokaza da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njezinom zanimanju, odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza.

12. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužiteljica dostavila uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o nenamjenskom kreditu.

13. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužiteljica ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo. Ukazuje se da je neodlučno je li tužiteljica već ranije podizala kredit jer sud ocjenjuje konkretnu pravnu situaciju i postupanje tuženika prilikom zaključenja spornog ugovora o kreditu.

14. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

15. Iako se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, radi se o kreditu o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke, pa se po ocjeni ovog suda predmetni pravni stav može primijeniti i u ovoj konkretnoj pravnoj stvari.

16. Tijekom postupka tuženik nije dokazao da tužiteljica nema status potrošača.

17. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 5. srpnja 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

18. U odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ovaj sud je stava da je predmetna ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika, no ne i koje će kriterije tuženik pri donošenju navedene odluke primijeniti niti koji su parametri za donošenje ove odluke, a obzirom je riječ o bitnim sastojcima predmetnog ugovora koji ovako ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja te za drugog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez precizno određenih uvjeta za koju se veže promjena kamatne stope, ove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice jer dovode do situacije da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužiteljice kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija. Tuženik je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada se ista određuje isključivo prema odluci tuženika pa tako jednostrano i bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, sud nalazi i da su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

19. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi uvjete promjenjivosti kamatne stope u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tuženiku ne daje ovlaštenje kamatnu stopu, a time i visinu obveze tužiteljice, mijenjati jednostrano i po svom nahođenju već ukazuje na to da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ju je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

20. Ukazuje se da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužiteljica kao korisnik kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no ne i procijeniti kolika će kamata bili u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik tijekom postupka nije niti naveo niti ičim dokazao da je tužiteljici objasnio način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti učinke koji će za nju nastupiti u budućnosti. I iz iskaza tužiteljice kao stranke, a koji je sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da tuženik istom prethodno navedene parametre koji utječu na formiranje kamatne stope nije tumačio, niti se o istom pojedinačno pregovaralo.

21. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive,

22. Valja reći i da se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u predmetnom ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

23. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

24. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

25. Valja reći i da je odredbom čl. 84. ZZP, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, no kako je sud utvrdio da predmetne ugovorne odredbe tužiteljici nisu bile niti jasne niti lako razumljive niti uočljive, iste su nepoštene i u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP.

26. Ističe se da je ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da tome nije tako.

27. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 1. toč. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

28. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, (odredbe čl. 1. toč. 4. i čl. 1. toč. 9. Ugovora o kreditu).

29. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 1. toč. 5. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita- minimalno 200,00 kn, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 257,30 EUR, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP- a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu, niti mogu biti determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona,

30. U konkretnom slučaju tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

31. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

32. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

33. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

34. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 257,30 EUR. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

35. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

36. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stop kao i da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

37. Valja reći da je takav stav zauzeo i Županijski sud u Splitu u presudi posl. broj Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-818/2023-2 od 24. siječnja 2024.

38. Odredbom članka 10. st. 2. ZOO-a propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

39. Naime, općepoznata je činjenica da je pravni prednik tuženika u vrijeme nastanka spornih tražbina bio društvo koje se lukrativno i trajno bavilo (uz ostale usluge) pružanjem usluga davanje i uzimanje kredita. Također nije sporno da tužiteljica u svom poslu mora postupati u skladu s odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a (s pažnjom dobrog stručnjaka).

40. Ponašanje u skladu s naprijed navedenom pažnjom, prema mišljenju ovog suda, podrazumijeva da je obveza pravnog prednika tuženika, između ostalog, drugoj ugovornoj strani valjano rastumačiti ugovorne odredbe. To u konkretnom slučaju znači da je djelatnik banke tužiteljici bar sumarno morao rastumačiti ugovorne odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da tome nije tako.

41. Slijedom navedenog tuženik je dužan dokazati da je rastumačio ugovor jer tužiteljica ne može dokazivati negativnu činjenicu – da joj tuženik nije rastumačio ugovor. Sud smatra, a osobito uzimajući u obzir da je tuženik dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka prilikom ispunjavanja svojih obveza iz ugovornog odnosa, da je razumno očekivati kako je isti trebao rastumačiti tužiteljici ugovor, neovisno o tome je li tužitelj postavljao dodatna pitanja o ugovoru.

42. Propust tuženika da dostavi odgovarajuće dokaze, prema mišljenju ovog suda, ne smije ići na štetu tužiteljice. Zbog iznesenog nije odlučan prigovor tuženika da tužiteljica nije postupala s dužnom pažnjom prilikom zaključenja ugovora.

43. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/2005,– dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužiteljica može tražiti da se pitanje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO.

44. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je tražbina tužiteljice zastarjela neosnovan. Naime, tužiteljica je u ovom postupku od suda tražila utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu, a tek je kao posljedicu utvrđenja ove ništetnosti postavila zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih kamata pa sukladno pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020 rok zastarijevanja ove tražbine počinje teći tek pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Kako je o zahtjevu tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora odlučeno ovom presudom, nije protekao rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, za zastaru zahtjeva za isplatu preplaćenih kamata kao posljedicu utvrđene ništetnosti.

45. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

46. To znači da zastara zahtjeva za isplatom utužene tražbine nije nastupila jer zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti.

47. Naime, tražbina tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. S obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

48. Valja reći da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III- 236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

49. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

50. Izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 17. veljače 2025 proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 197,66 EUR odnosno kunska protuvrijednost iznosi 1.455,84 kn primjenom prodajnog tečaja Banke na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 193,24 EUR te da ukupno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 257,30 EUR.

51. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, dipl.oec., da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge.

52. Slijedom svega navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredbe čl. 87. ZZP ovdje predmetne odredbe čl. 1. točka 4., čl. 1. točka 5. i čl. 1. točka 9. Ugovora o kreditu broj: 46291/06 od dana 05. srpnja 2006. ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos koji joj je na ime ukupne razlike između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta od 193,24 EUR te da da joj tuženik vrati iznos za naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 257,30 EUR.

53. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita, a koje datume tuženik nije izričito osporio, uvažavajući prethodno nedvojbeno utvrđenje o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta.

54. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a tužiteljica u trenutku zaključenja ugovora prema okolnostima nije morala znati za postojanje uzroka ništetnosti. Naime, kako je naprijed izneseno tuženik tužiteljici nije razjasnio pojedine ugovorne odredbe pa zbog toga tužiteljica prema okolnostima nije morala znati za postojanje uzroka ništetnosti, a kako je naprijed izneseno tuženik je kriv za sklapanje ugovora koji je sadržavao ništetne odredbe.

55. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

56. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika kojim je tijekom postupka osporavao utuženi tijek zakonske zatezne kamate ističući da tužiteljica nema pravo zahtijevati zakonske zatezne kamate od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate, nego eventualno od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, odnosno podredno od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 3% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su- IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

57. Odredbom čl. 219. st. siječnja ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

58. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

59. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

60. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

61. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetne ugovorne odredbe u svezi kamate, a kako je to naprijed izneseno, preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 193,24 eura, a utvrđeno je i da je tužiteljica zbog naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 258,30 eura.

62. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. IV. i V. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22;156/22 i 155/23.'')

63. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

64. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i naknade za obradu kredita, tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužiteljica ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatila svaki pojedini anuitet.

65. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

66. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev kojim je utvrđena djelomična ništetnost i naložena isplata kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I., II. i III.

67. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nije zaključila ugovor s fiksnom kamatnom stopom valja reći da sud odlučuje u granica postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno čl. 2. st. 1. ZPP. Budući da je u čl. I. i II. izreke presude sud utvrdio djelomično ništenost predmetne ugovorne odredbe i to u dijelu u kojem je kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, to je ugovorna odredba koja se odnosi na redovnu kamatu stopu ostala na snazi.

68. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka te dokaza koji nisu posebno obrazloženi jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

69. Ukazuje se da je tužiteljica djelomično uspjela s postavljenim tužbenim zahtjevom, ali za tuženika nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

70. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužiteljice. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe od 12. siječnja 2022. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 18. srpnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 22. kolovoza 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife i trošak pristupa na ročište 1. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 400,00 EUR. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, odnosno tužiteljici je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 800,00 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki V. izreke.

71. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki V. Izreke.

72. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 24. ožujka 2024. jer takav ne postoji u spisu te trošak podneska od 24. srpnja 2024. kojim tužiteljica dostavlja dokaz o uplati predujma jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka budući da je nepotrebno dostavljati potvrdu o izvršenim uplatama s obzirom da računovodstvo suda u spis predmeta dostavlja obračunski list kao dokaz da je predujam uplaćen, dakle navedena uplata vidljiva sudu kroz obračunski list. Također, tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe u neodređenom iznosu budući da isti nije određen sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP, a temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23: ZSP) tužiteljica niti nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe stoga takav trošak ne može ići na teret tuženika.

73. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 150,00 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. VI. izreke presude.

U Zagrebu 19. siječnja 2026.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.