Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-807/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Zoranu Šariću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zoran Šarić & Slavko Nedić iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženice EN, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Vedrana Pajića iz Osijeka, uz javnu objavu dana 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140130268 -60010458172/2006. sklopljenog dana 10. travnja 2006. god. između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. st. 4. Ugovora o kreditu broj 5140130268 -60010458172/2006. sklopljenog dana 10. travnja 2006. god. između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 12.464,79 eura (dvanaesttisućačetristošezdesetčetirieura- sedamdesetdevetcenti) sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.065,59 eura

(dvijetisućešezdesetpeteurapedesetdevetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 19. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 53,09 eura (pedesettrieuradevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. podnijela stupnjevitu tužbu protiv tuženice kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, sukladno čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.), kojom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 4. koja se odnosi na promijenjivu kamatnu stopu i čl. 3. st. 4. koja se odnosi na valutnu klauzulu, te isplatu po tom osnovu na ime stečenog bez osnove, uz koju je priložila zamolbu od dana 30. svibnja 2019. koju je uputila tuženoj radi dostave potrebne dokumentacije (list 24. i 25. spisa). Nakon što je tužena dostavila traženu dokumentaciju tužiteljici, ista je i prije odgovora na tužbu, podneskom od dana 5. rujna 2019. uredila kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope zahtijeva isplatu iznosa od 29.862,25 kn / 3.963,40 eura, a po osnovi tečajne razlike iznos od 30.395,21 kn / 4.034,14 eura, ukupno 7.997,54 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

1.1. Tužiteljica tužbu obrazlaže navodeći da je s prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d. dana 10. travnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 5140130268 -60010458172/2006 temeljem kojeg joj je prednica tuženice kao korisnici kredita dala iznos od 63.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita na rok od 15 godina. Člankom 3. stavak 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako početna kamatna stopa iznosi 7,50% godišnje, a člankom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da će tužiteljica tuženoj platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te kako se kamatne stope smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora. Tužena je tijekom razdoblja vraćanja kredita ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu povećavala jednostranim odlukama, a s njom nije pojedinačno pregovarala niti je ugovorom predvidjela egzaktne parametre koji utječu odluku tužene o promjeni kamatne stope što je izravno nju oštetilo i dovelo do povrede ugovorne ravnoteže između stranaka. Sukladno navedenoj odredbi, dana je mogućnost tuženoj kao jačoj ugovornoj strani da jednostrano određuje obvezu tužiteljice bez da su istoj poznati način izmjene i čimbenici koji utječu na samu izmjenu kamate stope, a upravo temeljem odredbe člana 4. Ugovora tužena je od odobrenja kredita do 01.01.2014. u više navrata mijenjala kamatnu stopu svojim jednostranim odlukama. Člankom 3. stavak 4. Ugovora je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB važeće na dan plaćanja, ali ona od strane tužene nikada nije bila upoznata s rizikom od mogućeg nekontroliranog rasta CHF već je štoviše CHF prezentiran kao stabilna valuta s minimalnim rizikom od rasta, pa samim time i uvećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja, a istovremeno su za kredite u CHF bile ponuđene niže kamatne stope, od kamatnih stopa za kredite u eurima, što je kredit u CHF sveobuhvatno činilo povoljnijim te je isti kao takav njoj i prezentiran kao potrošaču. Ona je temeljem ugovorene valutne klauzule plaćala mjesečne anuitete sukladno promjeni tečaja HNB za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Tužena je 20. siječnja 2016. napravila obračun konverzije po predmetnom ugovoru o kreditu te je sa njom zaključila aneks uz ugovor o kreditu kojim joj je na ime pretplaćene kamate i razlike u tečaju za valutu CHF priznala iznos od 24.278,48 kuna / 3.222,31 euro. Unatoč navedenom smatra kako prilikom obračuna konverzije tužena u obračun nije uračunala preplaćene kamate i zatezne kamate te u konverziji nije iskazan obračun preplaćenih anuiteta po početnom tečaju na dan zaključenja ugovora o kreditu uz primjenu kamatne stope u postotku u kojem je ugovorena sklapanjem ugovora o kreditu. Prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1404/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., jednostrano određivanje visine kamatne stope od strane tužene proglašeno je kao nepošteno te su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnim, a što je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1404/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je presuđeno kako je nepošteno ugovaranje valutne klauzule uz koje je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, potrošaču od strane banke nisu informirani o svim bitnim parametrima te su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula utvrđene ništetnim. Navedenim presudama je utvrđeno da je došlo do znatne stranačke neravnoteže ugovornih strana drastičnim porastom CHF u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom koju je banka mijenjala jednostranom odlukom, uslijed čega je tužiteljica kao potrošač bila u znatno nepovoljnijoj situaciji, pa je sukladno navedenim odlukama nedvojbeno kako je tužena na štetu tužiteljice neosnovano naplatila, odnosno stekla, bez osnove iznos novca koji će se utvrditi financijskim vještačenjem po dostavi sve relevantne dokumentacije od strane tužene, a po osnovu ništetnosti ugovornih odredbi koje uređuju valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzet je stav kako činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Poziva se na odredbu čl. 502.c i čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, kojima je propisano da su sudovi vezani utvrđenjima presude iz kolektivnog spora u pojedinačnim parnicama u kojima će se osoba na njih pozivati. Navodi da se tuženica oglušila na njen zahtjev za dostavom potrebne dokumentacije od dana 30. svibnja 2019., pa je stoga podnijela manifestacijski zahtjev kojim predlaže da sud donese rješenje sukladno članku 186.b Zakona o parničnom postupku.

1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica vrši preinaku tužbe sukladno nalazu vještaka, na način da kondemnatorni zahtjev glasi kao pod III. izreke presude, odnosno ukupno sada zahtijeva iznos od 12.464,79 eura sa zateznik kamatama od 1.10.2015. pa do isplate .

2. U odgovoru na tužbu od dana 27. studenog 2019. i tijekom postupka, tužena osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor zastare, te prigovor nedostatka pravnog interesa, navodeći da je tužiteljica provedbom konverzije sukladno ZID ZPK ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, te osporava da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne. Navodi kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom, pa je tužiteljica temeljem provedbe konverzije već obeštećena za iznose koje traži ovom tužbom. Predlaže provesti financijsko vještačenje na oklonost ispravnosti izračuna konverzije i na okolnost da je tužiteljica izvršenom konverzojom u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem, a pri izračunu preplate da vještak primjeni prosječnu kamatnu stopu na kunske kredite s valutnom klauzulom. Navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na utvrđenja iz presuda iz Kolektivnog spora, te da ista nije nije ničim dokazala da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Navodi da u vrijeme sklapanja Osniovnog ugovora nije postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se ista ne može pozivate na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora, te se ima smatrati da sporne ugovorne odredbe Osnovnog ugovora više ne postoje i da nikada nisu postojale. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 (test poštenosti), napominjući da su sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navodi da je u vrijeme skapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno važećim kogentnim propisima, da je Ugovor o kreditu javni bilježnik solemnizirao, pa kako Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, smatra da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Navodi da su sporne ugovorne odredbe bile jasno uočljive, razumljive i pojašnjene od strane radnika tuženice, te da je postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja u predmetnom ugovornom odnosu. Predlaže u svojstvu svjedoka saslušati javnog bilježnika, te zaposlenike tužene ĆN, ČN i ŠNŠ. Podneskom od dana 7. ožujka 2025. tužena osporava status potrošača tužiteljici jer je ista osnivačica poduzeća Linea-in d.o.o. za trgovinu i usluge Osijek, dok se u podnesku od dana 30. rujna 2025. protivi preinaci tužbe i ističe prigovor zastare na preinačeni iznos.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, izvršio uvid i pročitao izvadak iz Sudskog registra (list 8.-14. spisa), Ugovor o kreditu br. 5140130268-60010458172/2006. sa Sporazum o osiguranju novčane tražbine (list 15.-19. i 171. spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 20. i 41.), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140130268-60010458172/2006 (list 21.-23), zamolbu od 30.05.2019. (list 24.), odgovor na zamolbu tužiteljice od 3.06.2019. (list 25.), Otplatni plan (list 37.-40.), Pregled prometa za klijenta (list 42. -55.), Izračun konverzije (list 55.-60.), priloge tužene uz podnesak od 27.11.2019. (omot u spisu pod 110A), simulirani izračun kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom (list 127. -133.), ovjerenu Izjavu ŠNŠ iz [adresa] od 24.08.2020. (list 134. -138.), Zapisnik sa 13. sjednice Kreditnog odbora – fizičke osobe održane 7.04.2006. (list 148.), Kreditni prijedlog (list 149.-152.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunadi, dipl. oec. iz Osijeka, te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 2.08.2025. (list 172.-186.).

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka ŠNŠ, jer je tuženica u podnesku od 26. studenog 2020. odustala od tog dokaznog prijedloga, kao i od prijedloga za saslušanjem svjedokinje ČN u podnesku od dana 28. listopada 2025., dok je u podnesku od dana 12. studenog 2025. odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem u svojstvu svjedoka ĆN. Od saslušanja javnog bilježnika u svojstvu svjedoka tužena je odustala na ročištu održanom dana 10. prosinca 2025.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. i čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu br. 5140130268-60010458172/2006. sklopljenog dana 10. travnja 2006., kojom se otplata kredita veže uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. Među strankama nije sporno:

- pasivna legitimacija;

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednica tužene Slavonska banka d.d. Oisijek, kao kreditor dana 10. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 5140130268- 60010458172/2006. ovjeren po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod OU-328/06 dana 14. travnja 2006., kojim je tužena odobrila i stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 63.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;

- da se tužiteljica obvezala tuženoj platiti redovnu kamatu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 7,50% godišnje;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (čl. 3. st. 4.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, a počev od 1. lipnja 2006.,

- da se kamate obračunavavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja,

- da je kamatna stopa promijenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 4.),

- da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru,

- da je rok otplate kredita 15 godina,

- da su tužitelj i tužena dana 20.01.2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140130268-60010458172/2006, kojim je kredit konvertiran;

- da su stranke Aneksom utvrdile da preplata na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 24.278,48 HRK;

- da na dan 30.09.2015. stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 22.654,71 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za eur;

- da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti.

6. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o namjenskom kreditu br. 5140130268-60010458172/2006. od 10. travnja 2006. i Aneksa uz Ugovor o kreditu od dana 20. siječnja 2016.

7. Među strankama je sporno:

- ima li tužiteljica status potrošača;

- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita;

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu br. 5140130268-60010458172/2006. od 10. travnja 2006. koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu (čl. 3. st. 4. i čl. 4.) ništetne;

- pripada li tužiteljici pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, s obzirom na sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu dana 20. siječnja 2016.;

- visina zahtjeva;

- je li nastupila zastara potraživanja;

- je li nastupila zastara na preinačeni dio tužbe.

8. Pregledom predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu (list 15.-19. i 171. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na promijene kamatne stope, te valutnu klauzulu (čl. 3. i čl. 4.), da je Ugovor zaključila tužiteljica kao fizička osoba, da joj je suprug AN bio sudužnik, te da se radi o hipotekarnom stambenom kreditu.

8.1. Iz Zapisnika sa 13. sjednice Kreditnog odbora – fizičke osobe održane dana 7.04.2006. (list 148.) i Kreditnog prijedloga (list 149. -152.) proizlazi da je svrha kredita hipotekarni kredit, kao i nabava opreme i materijala za rad, te zatvaranje kredita u PBZ d.d., da je tužiteljica zaposlena u Linea-in d.o.o. za trgovinu i usluge Osijek, čiji je osnivač, da se pod hipoteku stavlja vlastita kuća tužiteljice.

8.2. Ovjerenu Izjavu ŠNŠ iz [adresa] od dana 24. kolovoza 2020. (list 134.-138.), sud je ocijenio kao nevjerodostojnu, paušalnu i usmjerenu isključivo ka pogodovanju tuženoj, jer navedena nije bila osoba koja je neposredno sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pa nema potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi sa spornim ugovornim odredbama.

8.3. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno obrazlagao, jer je nesporna među strankama i istu je vještak uzeo u obzir prilikom vještačenja, dok materijalnu dokumentaciju (Prilozi 110A) koju je tužena priložila uz podnesak od dana 27.11.2019. sud nije posebno obrazlagao, jer ista nije relevantne za konačno rješenje spora među strankama, budući se radi o raznim stručnim člancima i sl.

8.4. Na okolnost statusa potrošača i pregovanja oko ugovornih odredbi sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila dana 10.04.2006. s prednicom tuženice - Slavonskom bankom d.d. i napominje da je Ugovor zaključila kao fizička osoba, dok je njen suprug bio sudužnik u tom ugovornom odnosu i kredit je zaključen radi potreba obitelji kako bi zatvorili drugi kredit i sa ostatkom sredstava adaptirali nekretninu u kojoj je živjeli sa obitelji, a u kojoj sada živi njen sin. Iako je u to vrijeme bila vlasnica tvrtke Linea-In d.o.o., predmetni ugovorni odnos nije imao nikakve veze sa njenom tvrtkom, niti je nekretninu koristila za potrebe tvrtke ili iznajmljivala, već je kredit osobno plaćala iz vlastitih sredstava i otplata nije imala veze sa sredstvima tvrtke. Kredit u CHF valuti joj je ponuđen u banci kao najpovoljniji kredit, ali ju nisu upozorili prilikom interesiranja o realizaciji kredita na rizik, odnosno da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti su joj pojasnili koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja, kao ni da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Da je na to bila upozorena i da je znala da će joj rata drastično porasti, gotovo duplo, sigurno ne bi taj kredit realizirala. Ugovor je pročitala prije potpisivanja i kao laik je mogla shvatiti ugovorne odredbe. Ugovor o kreditu joj je dan na potpis po principu „uzmi ili ostavi“, pa nije imala mogućnost utjecati na ugovorne odredbe i da nije prihvatila neku od ugovornih odredbi, vjeruje da joj ne bi odobrili kredit. Budući joj je rata drastično narasla, gotovo duplo, kako bi mogla nastaviti otplatu kredita, prihvatil je ponuđeni Dodatak ugovoru o kreditu, odnosno konverziju, a nakon čega su se rate smanjile i kredit je uspjela otplatiti u cijelosti. Zna što znači pojam tečaj i razlika između fiksne i promjenjive kamatne stope. Nije mogla realizirati kredit u nekoj drugoj valuti, jer su joj u banci ponudili isključivo kao jedini kredit u CHF valuti. Napominje da je u kreditnoj dokumentaciji navedeno da je kredit odobren radi potrebe kupnje materijala za rad, ali se to odnosilo upravo na građevinski materijal koji je bio potreban radi dovršenja predmetne nekretnine u kojoj je živjela s obitelji do nedavno.

9. U smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, te da prigovor zastare nije osnovan.

10. Prije svega, nije osnovan prigovor tužene kojim osporava tužiteljici status potrošača. Naime, tužiteljica svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, te da ista nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

10.1. Naime, odredbom čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; dok je točkom 2. definirano da je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

10.2. Iz iskaza tužiteljice, te iz samog Ugovora o kreditu, kao i iz Kreditnog prijedloga, proizlazi da je kredit odobren kao hipotekarni stambeni kredit, te za potrebe zatvaranja kredita u PBZ d.d., ugovor je tužiteljica zaključila kao fizička osoba radi kupovine građevinskog materijala za adaptacije kuće u kojoj je živjela sa obitelji i zatvaranja drugog kredita, a u kojoj kući sada živi njen sin. Njen suprug joj je bio sudužnik, a na kuću u njenom vlasništvu je radi kredita stavljena hipoteka, kredit je oplaćivala iz svojih vlastitih sredstava, te predmetni ugovorni odnos nije imnao veze sa tvtrkom u njenom vlasništvu, a niti je kuću koju je obnovila sredstvima kredita izjamljivala ili koristila za potrebe tvrtke. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

10.3. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.). Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

11. Prigovor nedostatka pravnog interesa nije osnovan. Naime, iako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017. utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja, a što u ovom predmetu nije slučaj. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., PN protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. S obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda). Naime, do sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, pa da je, posljedično tomu, u ovomu postupku moguće zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu, budući tim Aneksom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren njegov dug, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača, jer Aneksom uz Ugovor o kreditu, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a sve pri tomu cijeneći i činjenice da se prigodom sklapanja navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu, tužitelj nije odrekao svojih prava, koja mu pripadaju temeljem navedenih ništetnih odredbi, niti je dao i mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se, posljedično tomu, nije ni odrekao svojih prava na obeštećenje, a niti je takvo odricanje u istomu sadržano. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu (izvršenoj konverziji) potražuje od tužene isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Aneksu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

12. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih i ovdje tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, kao i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Dakle u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. povodom kolektivne tužbe, odlučeno je o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta. Stoga pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku, obvezuje sud u ovom parničnom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača, nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

12.2. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.4. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.5. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.6. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12.7. Kako je predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12.8. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednika ugovornih stranaka u konkretnom slučaju.

13. Ovdje treba napomenuti da s obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

13.1. Prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 125/2011., 111/2012., 68/2013., 110/2015., 40/2019., 34/2022., 114/2022., 18/2023., 130/2023., 136/2024.) upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako se pri tome na strani društva preuzimatelja nađu obveze iz dvostranoobveznih ugovora koje do trenutka pripajanja nijedna strana nije potpuno ispunila, a koje su međusobno nespojive ili čije bi ispunjenje bilo za društvo preuzimatelja posebno nepravično, njihov se opseg pravično određuje, uzimajući u obzir ugovorna prava svih strana.

13.2. I Vrhovni sud je u činjenično i pravno podudarnim predmetima broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. i Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.

14. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

14.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije niti učinila u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

14.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

15. Dakle, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu istu informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Saslušana tužiteljica je pak iskazala da joj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za CHF, a niti da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već joj je naprotiv ponuđen kredit u CHF valuti kao tada najpovoljniji kredit. Dakle, nitko ju nije upozorio na rizičnost valute CHF, niti objasnio što utječe na promjenu kamatne stope, a nije imala mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je Ugovor bio unaprijed pripremljen po principu „uzmi ili ostavi“. Ugovor je pročitala te je relativno mogla razumjeti ugovorne odredb. Na konverziju je pristala kako bi mogla nastaviti otplaćivati kredit, jer su joj rate drastično porasle, te je uspjela kredit otplatiti u cijelosti.

15.1. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega su iste nepoštene. Pri tom nije od utjecaja to što je tužiteljici očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

15.2. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna (ništava) ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je tužiteljici trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa sukladno čl. 2., čl. 3., čl. 4., čl. 6. Zakona o obveznim odnosima..

15.3. Naime sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 7,50% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 7,50%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dijelovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF i kamate o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

15.4. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 10. travnja 2006. isto konkretno nije slučaj, jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogla, niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 10. travnja 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 10. travnja 2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

15.5. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

15.6. Odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci, kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u Ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

15.7. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

15.8. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 3. i čl. 4. o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu od 10. travnja 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

15.9. Stoga je i ovaj sud utvrdio da je dio odredbe Ugovora o kreditu od 10. travnja 2006. u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu u čl. 3. i 4. sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne (ništave) u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

16. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi, a isto je propisano i odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

16.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

17. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I. i II.

18. Ovdje treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

19. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

19.1. Pored navedenog, tražbina tužiteljice ne bi zastarjela ni da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora (s obzirom na to da u tome sporu nije sudjelovala Slavonska banka d.d.), jer bi tada zastarni rok tekao tek od pravomoćnog utvrđenja ništavosti u ovom sporu, dakle od donošenja ove odluke.

20. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva sukladno čl. 258. -260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi, dipl. oec. iz Osijeka, čiji je zadatak bio utvrditi razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tužena jednostranom odlukom primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, na okolnost razlike tečaja za valutu CHF kojeg je tužena primjenjivala u trenutku plaćanja svakog anuiteta, a u odnosu na tečaj za valutu CHF na dan korištenja kredita, je li provedenom konverzijom uspostavljena ekonomska ravnoteža u odnosu banke kao trgovca i korisnika kredita kao potrošača na način da su konverzijom u cijelosti priznati iznosi pretplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, je li provedenom konverzijom tužiteljici priznat cjelokupni iznos pretplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ukupan iznos zateznih kamata na tako preplaćene iznose u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.09.2015., je li konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), odnosno je li konverzija računski točna, iznose pretplate koja je priznata tužiteljici na dan provođenja konverzije, te je li tužiteljica i u kojem iznosu obeštećena konverzijom.

20.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 2. kolovoza 2025. donosi zaključak da ukupno više plaćeni anuiteti u periodu od 01.07.2006. do 30.09.2015. zbog promjena kamatne stope i promjena tečaja iznosi 91.147,32 KN (kolona 25.1) odnosno 12.097,33 eura. Da preplaćeni iznos po osnovi povećanja kamatne stope iznosi 35.083,09 HRK (kolona 15.1), odnosno 4.656,33 eura, preplaćeni iznos anuiteta po osnovi promjene tečaja iznosi 56.064,24 HRK (kolona 24.1), odnosno 7.441,00 eura, a obračunate ZZK na više plaćene kamatne stope iznose 1.388,31 eura (kolona 26.11), dok obračunate ZZK na više plaćene anuitete zbog promjene tečaja iznose ukupno 2.160,26 eura (kolona 27.11), ukupne zatezne kamate na više plaćene anuitete zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja iznose 3.548,57 eura (kolona 28.11), da je tužiteljici na dan konverzije 30.09.2015. priznata pretplata u iznosu 24.278,48 HRK / 3.181,11 eura prema srednjem tečaju HNB na dan konverzije. Nakon umanjenja za iznos od 24.278,48 HRK, utvrđen temeljem preplate koju je tužena priznala iz obračunate konverzije, a koje umanjenje je iskazano sukladno odredbama čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, iznos potraživanja na ime zzk iznosi 2.458,22 HRK (kolona 28.2) odnosno 326,26 eura, na ime više plaćene kamate iznosi 35.083,09 HRK (kolona 15.1), odnosno 4.656,33 eura, te na ime više plaćene tečajne razlike iznosi 56.064,24 HRK (kolona 24.1), odnosno 7.441,00 eura. Vještak navodi da je konverzija računski točna i provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015.), ali naglašava da su banke konverziju temeljile na već uvećanoj glavnici umjesto da su je prvo prilagodile realnim uvjetima, te ističe da se preplata temelji na izvorno preplaćenim iznosima, a ne na kasnijoj konverziji, koja je provedena naknadno, što znači da ne mijenja činjenicu da su dužnici prije toga preplatili kredite. Tužiteljici je na dan konverzije 30.09.2015. priznata pretplata u iznosu 24.278,48 HRK / 3.181,11 eura prema srednjem tečaju HNB na dan konverzije, kojim iznosom smatra da je tužiteljica djelomično obeštećena, uz napomenu da temeljem ZID ZPK cilj konverzije kredita iz švicarskih franaka (CHF) u eure (EUR) nije bio direktno obeštećenje potrošača u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj iz razdoblja kada su krediti ugovarani, već postizanje ravnoteže između valutnih rizika i uvjeta kredita. Izračunom konverzije nisu primijenjene odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa i valutnoj klauzuli u CHF, već je izvršena usporedba kredita ugovorenog u CHF sa kreditom u EUR sukladno uvjetima odobravanja kredita u EUR u istom razdoblju. Stoga posljedice ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezane uz promjenu kamatnih stopa i valutnu klauzulu u CHF, nisu obuhvaćene konverzijom. Navodi da je konverzija kredita nije imala učinak potpune ekonomske restitucije temeljem prethodnog ugovornog odnosa, jer je Banka izradila računovodstvenu simulaciju kao da je kredit od početka bio u EUR valuti te je iz toga izračunata razlika između stvarno naplaćenog iznosa po CHF kreditu i simuliranog EUR kredita, pa financijski to znači da konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ekonomska ravnoteža, jer korisnik kredita nije vraćen u stanje koje bi postojalo da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu bile primijenjene u prethodnom razdoblju. Iz financijske perspektive, metodologija konverzije temeljila se na usporedbi ukupno naplaćenih iznosa (glavnica + kamate) do 30. rujna 2015. s iznosima koji bi bili naplaćeni da je kredit od početka bio nominiran u EUR, uz primjenu niže kamatne stope (definirane Aneksom), ali u toj usporedbi nije izvršena detaljna analiza uplata koje se odnose isključivo na višak kamata obračunatih temeljem jednostrano mijenjanih kamatnih stopa u CHF fazi otplate, pa s obzirom na navedeno ističe da konverzijom nije izričito priznat ni vraćen puni iznos pretplate po osnovi primjene promjenjive kamatne stope, već je eventualna razlika uključena u računovodstvenu rekonstrukciju otplate kroz novu otplatnu strukturu, bez odvojenog prikaza uplata koje su mogle predstavljati višak plaćenih kamata.

20.2. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužiteljica nije imala primjedbi, te je na ročištu od dana 10. prosinca 2025. izjavila da ne predlaže da se vještak poziva na ročište radi usmenog izlaganja nalaza i mišljenja.

20.3. Podneskom od dana 2. prosinca 2025. tuženica nema primjedbi na matematički izračun vještaka, već ističe prigovore pravne naravi, ponavljajući navode dane tijekom postupka i predlaže da sud odredi dopunu vještačenja na način da vještak u izračunu primjeni kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. Na ročištu za glavnu raspravu od 10. prosinca 2025. tužena ne predlaže da sud poziva vještaka na ročište i nema pitanja za istog.

20.4. Sud je odbio prijedlog tužene za dopunu vještačenja primjenom kamatne stope koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, jer stranke nisu zaključile Ugovor o kreditu u kunama. U odnosu na prigovore tuženice pravne naravi, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno rješenju suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud i koji mu je odredio zadatak vještačenja.

21. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, preinačila tužbu podneskom od dana 18. rujna 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji tužbeni zahtjev za isplatu sada glasi kao u izreci pod III., kojim zahtijeva na ime preplate zbog razlike u tečaju iznos od 12.464,79 eura, koji se sastoji od preplaćenih anuiteta u razdoblju od 1.07.2006. – 30.09.2015. zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja u iznosu od 12.097,33 eura, uveća za iznos od 367,46 eura, na ime zateznih kamata (iznos zatezne kamate na kamatnu stopu od 1.388,31 eura i iznos zatezne kamate na tečajnu razliku od 2.160,26 eura, umanjen za iznos priznate preplate priznate u konverziji od 3.181,11 eura), sa daljnjim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate. Ovaj iznos tužena nije priznala tužiteljici prilikom konverzije, pa prema tome konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužiteljici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila, čime ista nije obeštećena u cijelosti.

22. Kako se podneskom od dana 30. rujna 2025. tuženica protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 10. prosinca 2025. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

22.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužiteljica već u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u odnosu na utvrđenje i isplatu od 10.001,00 kn, a uređenim tužbenim zahtjevom od dana 5. rujna 2019. na ime isplate je zahtijevala ukupan iznos od 7.997,54 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te je u tužbi zadržala pravo konačno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog vještačenja, a taj iznos je konačno i postavila tužbenim zahtjevom nakon izračuna financijsko- knjigovodstvenog vještaka, povećavši zahtjev na ukupno 12.464,79 eura. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari, posebno uzimajući u obzir sudsku praksu koja se od dana podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. tijekom postupka mijenjala, te i dalje postoji velika pravna nesigurnost u pogledu predmeta spora u odnosu na provedenu konverziju.

23. Prigovor tužene da je nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva, nije osnovan.

23.1. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužiteljica podnijela tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačila tužbeni zahtjev na način da je isti povisila zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).

24. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24.1. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Također, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Slijedom navedenog, sud je na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, tužitelju dosudio iznos od ukupno 12.464,79 eura, sa zateznim kamatama od dana 1. listopada 2015. pa do isplate, kako je navedeno pod III. izreke, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima,

26. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

26.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

26.2. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

26.3. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26.4. U konkretnom slučaju, sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica Dodatkom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužiteljici, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF, niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužiteljici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila, čime tužiteljica nije obeštećena u cijelosti.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. -III. izreke, uz napomenu da je u izreci pod I. i II. tužbenog zahtjeva, ispušteno kao nepotrebno dio rečenice „a koju odredbu će tužitelj specificirati nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju“.

28 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

28.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 2.118,68 eura.

28.2. Zahtjev tužiteljice je osnovan do iznosa od 2.065,59 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 5.09.2019., 12.02.2020. i 18.09.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a od dana 8.04.2025. u iznosu od 10,00 eura (Tbr. 8.t.4.), te zastupanja na ročištu od dana 20.03.2025. i 10.12.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), obračunatog PDV-a na te iznose od 302,50 eura (Tbr. 46.), plaćenog predujma za vještačenje od 500,00 eura i plaćene pristojbe na tužbu od 53,09 eura, što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

28.3. Preostali zahtjev tužiteljice koji se odnosi na pristojbu na presudu od 53,09 eura nije osnovan. Naime, prema odredbi čl. 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20. vibnja 2023. Ovo znači da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (12.6.2019.) postojala obveza tužiteljice na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, koju je i platila prilikom podnošenja tužbe u visini od 53,09 eura (400,00 kn) pa joj navedeni trošak pripada. Međutim, tužiteljici ne pripada i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, budući je u ovoj pravnoj stvari presuda donesena dana 19. siječnja 2026., odnosno nakon stupanja na snagu citiranog članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je tužiteljica kao potrošač u ovom postupku oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na presudu, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

U Osijeku, 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Punomoćniku tuženice