Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-884/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženice Nikoline Karpati, odvjetnice iz Osijeka, uz javnu objavu dana 19. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. Ugovora kreditu broj 5140450400-20010351368/2004. od dana 23.11.2004. godine ovjeren od strane Javnog bilježnika Tatjane Kovačev, ovjeren pod brojem OV-11574/04:
"Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru ."
II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora kreditu broj 5140450400-20010351368/2004. od dana 23.11.2004. godine ovjeren od strane Javnog bilježnika Tatjane Kovačev, ovjeren pod brojem OV-11574/04, koji glasi:
"u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.600,00 CHF (slovima: dvadesetritisuće CHF), prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.“
III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 2., 3. i 4. Ugovora kreditu broj 5140450400-20010351368/2004. od dana 23.11.2004. godine ovjeren od strane Javnog bilježnika Tatjane Kovačev, ovjeren pod brojem OV- 11574/04, koji glasi:
"u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF. … u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća. Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuj u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.„
IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama na pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb da tužitelju ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri parnični trošak u iznosu od
894,31 eura (osamstodevedesetčetirieuratridesetjedancent) sa zateznom kamatom tekućom od dana 19. siječnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 668,68 eura
(šestošezdesetosameurašezdesetosamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama,
kao neosnovan.
VII. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška kao nesonovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 13. lipnja 2023. podnio stupnjevitu tužbu protiv tuženice kao pravne slijednice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti odredbi vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu, te isplate po navedenim osnovama, a koji se iznos obvezao odrediti naknadno nakon pribave potrebne dokumentacije od tužene i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je predložio provesti, sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Vrijednost predmeta spora je tužitelj naznačio u iznosu od 1.500,00 eura. Uz tužbu je priložio zahtjev za dostavom dokumentacije koji je uputio tuženici dana 3. lipnja 2023.
1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, sklopio Ugovor kreditu broj 5140450400-20010351368/2004. dana 23.11.2004. kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Sukladno članku 4. predmetnog ugovora, obvezao se tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d na dan plaćanja anuiteta, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 3. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,50 % godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 5,99 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11). Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom, odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj je predmetnim Ugovorom o kreditu, preuzeo sve eventualne rizike promjene valutne klauzule i kamatne stope. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Osim navedenog, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od dana 13. lipnja 2014. godine, u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedlila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petutužene Hypo-AlpeAdria bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo-Alpe-Adria bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo-Alpe-Adria bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo-Alpe-Adria bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 8,50 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, jer je tužitelj na dan puštanja kredita nesporno primio točno određeni iznos kuna (CHF u kunskoj protuvrijednosti) obračunat upravo po tom početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi.
2. U odgovoru na tužbu od dana 20. listopada 2023. tužena osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi da je kredit prijevremeno zatvoren dana 31. svibnja 2006. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“, te se isti u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 23. studenog 2004. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao 4 odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Prije svega tuženik ističe i kako odredba o valutnoj klauzuli CHF ne može biti ništetna budući da je tužitelj imao mogućnost, sukladno odredbama Ugovora o kreditu, u bilo koje vrijeme konvertirati kredit s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ne može biti ništetna niti zbog posebnog razloga propisanog članom 5. Ugovora o kreditu. Temeljem ovog članka tužitelj je za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita, pod uvjetom da je svoje obveze uredno ispunjavao, mogao u svakom trenutku zatražiti da se valutna klauzula promijeni iz CHF u EUR i da se shodno tome primijeni kamatna stopa na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a ni nepoštena u smislu u smislu čl. 97. ZZP budući da je tu odredbu tužitelj kao potrošač jednostrano mogao derogirati, odnosno izmijeniti izborom druge ugovorne odredbe (tj. valutne klauzule u EUR). Ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Na te okolnosti predlaže saslušati kao svjedoka zaposlenika tužene čije će podatke naknadno dostaviti. Ukoliko sud odredi vještačenje po početnom tečaju, predlaže da se uzmu u obzir iznosi koje je tužitelj manje plaćao kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Nesporno je da je odredba iz o promjenjivoj kamatnoj stopi odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Slijedom do sada navedenog, odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stope ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem čl. 99. ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Dakle, čak i kada bi se za navedenu odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, te izvršio uvid i pročitao Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2004 (list 8.-14. spisa), zahtjev za dostavom dokumentacije od 3.06.2023. (list 15. -16.), ovjerenu Izjavu ĐHG iz [adresa] od 24.08.2020. (list 50.-54.), priloge tužene uz odgovor na tužbu u e-Spisu i to dokument pod nazivom „Tendencija švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju, Osvrt na kredite stanovništva od 25.04.2013., dopis Banke, pregled kamatnih stopa na kredite bez valutne klauzule, Bilten o bankama 2006., metodologiju promjene kamatne stope, mišljenje Đ i random Walk model kretanja tečaja od 1.03.2013., te proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 25.09.2025. (list 64.-70. spisa).
3.1. Tuženica je u odgovoru na tužbu predložila izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka zaposlenika tužene, čije se podatke obvezala dostaviti naknadno, a kako to nije učinila do zaključenja prethodnog postupka, sud taj dokaz nije izveo.
4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2004 23. studenog 2004. koji je s pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio tužitelj.
7. Među strankama nije sporno:
- pasivna i aktivna legitimacija, odnosno da su tužitelj kao Korisnik kredita i pravna prednica tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) kao Banka dana 23.11.2004. zaključili Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2004,
- da je dijelom članka 2. ugovoreno da pravna prednica tuženice stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,
- da je rok otplate kredita 36 mjeseci,
- da je člankom 4. ugovoreno da Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope, ugovorene i zatezne sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru,
- da je dijelom članka 3. točka 2. i 3. i 4. ugovoreno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF zaračunavaju kamate od 8,50% godišnje, kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, da se kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuj u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja,
- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,
- da je kredit otplaćen u cijelosti prijevremeno dana 31.05.2006.,
- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.,
- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015.,
- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi da je ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8. Među strankama je sporna osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj švicarski franak (CHF), vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te je li potraživanje u zastari.
9. Čitanjem Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2004, sud je utvrdio da su Ugovor zaključili tužitelj kao Korisnik kredita i pravna prednica tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) kao Banka dana 23.11.2004., da je pravna prednica tuženice Slavonska banka d.d. Osijek, stavila tužitelju na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d Osijek na dan korištenja kredita, na rok otplate 36 mjeseci, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu počev od prvog anuiteta 1.01.2005. . Iz Ugovora nije vidljivo koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja švicarski franak (CHF).
9.1. Ovjerenu Izjavu ĐHG iz [adresa] (list 50.-54. spisa) sud je ocijenio kao nevjerodostojnu, paušalnu i usmjerenu isključivo ka pogodovanju tuženoj, jer navedena nije bila osoba koja je neposredno sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pa nema potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljem vezi sa spornim ugovornim odredbama.
9.2. Ostalu materijalnu dokumetaciju koju je tužena priložila uz odgovor na tružbu sud nije posebno cijenio, ni imao potrebe posebno obrazlagati, jer se ista ne odnosi na predmetni ugovorni odnos i istom se ne bi utvrdile sporne činjenice u ovom sporu.
10. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj, koji je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu u 2004. godini zaključio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a sredstva kredita je iskoristio za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu je radio na mjestu načelnika policije i putem poslodavca je realizirao kredit upravo u Slavonskoj banci d.d. Osijek. Prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima ponuđen mu je tada kao najpovoljniji i jedini kredit u CHF valuti. Ugovor mu je dan na potpis unaprijed sačinjen od strane banke po principu "uzmi ili ostavi", pa nije mogao utjecati, niti pregovarati o ugovornim odredbama, a nitko ga nije upozorio u Banci na rizik, odnosno da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti objasnio koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Da su ga upozorili na rizike, ne bi dizao kredit. Prije potpisivanja je Ugovor pročitao i budući je po zanimanju magistar kineziologije, ne zna šta znači pojam valutna klauzula, te su mu relativno bile jasne ugovorne odredbe, koje mu nitko nije posebno pojašnjavao u Banci. Kredit je otplatio u cijelosti i osobno je vršio uplate rata kredita. Kako je upućen preko poslodavca u Slavonsku banku d.d. radi realizacije kredita, nije se niti raspitivao kod drugih banaka o kreditnim uvjetima.
11. Prije svega, nisu osnovani navodi tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u obvom postupku. Odnosno da tužitelj nema pravni interes i da se neosnovano poziva na primjenu Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, jer se u odnosu na navedeno dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u odnosu na stečeno bez osnove kao u konkretnom slučaju.
11.1. Naime, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja u Zakon o parničnom postupku, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove“ i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom izmijenjena samo odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).
11.2. Nadalje, temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.3. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.4. Dakle, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).
11.5. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
11.6. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između prednika stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
11.7. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između ugovornih stranaka u konkretnom slučaju.
11.8. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.
12. Treba napomenuti i to da unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer tako proizlazi iz članka 395. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 395. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (čl. 22. st. 1. ZOO/05), nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske rješenju broj U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.
13. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženica pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.
14. Odredbom članka 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju, je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti, kako je to propisano čl. 3. st. 1. točka 2. istog Zakona.
14.1. Iz Ugovora o kreditu, te iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen Ugovor o nenamjenskom kreditu u svrhu kupovine osobnog vozila radi vlastitih potreba tužitelja i njegove obitelji, da u trenutku podizanja kredita tužitelj nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Dakle, u konkretnom ugovornom odnosu tužitelj je prosječan potrošač, a pravna prednica tužene trgovac, te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.
15. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
15.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja prednica tužene s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, te je tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga da se sasluša u svojstvu svjedoka zaposlenik tužene. Saslušan tužitelj je pak iskazao da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za CHF, a niti da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već mu je samo ponuđen kredit u CHF kao jedini i najpovoljniji. Dakle, nitko ga nije upozorio na rizičnost valute CHF, te što utječe na promjenu kamatne stope, a nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane Banke po principu „uzmi ili ostavi“. Kredit je otplatio u cijelosti i sam je vršio uplate radta kredita. Po zanimanju je magistar kineziologije i ne zna šta znači pojam valutna klauzula, a da je bio upozoren na rizike kredita u CHF, ne bi dizao taj kredit.
15.2. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane prednice tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega su iste nepoštene. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.
15.3. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s prednicom tuženice, a prednica tuženice tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Prednica tuženice je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.
Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, sukladno čl. 11., čl. 12. i čl. 13. Zakona o obveznim odnosima.
15.4. Naime sporna odredba čl. 4. o promjenjivoj kamatnoj stopi, među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 8,50% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 8,50%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl. 2., čl. 3. točke 2., 3. i 4. u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, te valutnu klauzulu vezanu za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.
15.5. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 4., čl. 2., čl. 3. točka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu od 23.11.2004. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 23.11.2004. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 23. studenog 2004. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.
15.6. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.
15.7. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci, kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u Ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.
15.8. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.
15.9. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 4., čl. 2., čl. 3. točka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu od 23. studenog 2004. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.
15.10. Stoga su odredbe čl. 4., čl. 2., čl. 3. točka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu od 23. studenog 2004. u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 103. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
16. Pritom, pozivom na odredbu čl. 105. Zakona o obveznim odnosima, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
16.1. Prema odredbi čl. 107. Zakona o obveznim odnosima, ništav ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Ali, ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.
17. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci pod I. - III.
18. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i bankarstvo GH, dipl. oec. iz [adresa], a zadatak vještaka je bio utvrditi visinu preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u razdoblju od dana isplate kredita i svakog naknadnog povećanja tečaja za vrijeme otplate kredita, navesti dan kada su od strane tužitelja vršene uplate, kao i iskazati u svom nalazu i negativne razlike kada je tečaj za valutu CHF bio manji od početno ugovorenog tečaja, posebno u tablicama pozitivne i negativne razlike, a sve skupa zbirno i pojedinačno.
18.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 25. rujna 2025. (list 64.-70. spisa) navodi da je tužitelj tijekom otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, anuitete platio manje radi promjena važećeg tečaja na dan plaćanja pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 5.180,17 HRK, odnosno 687,59 EUR (tzv. negativne tečajne razlike). Tijekom otplate kredita tečaj CHF nije rastao u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, već je padao, pa stoga tijekom otplate kredita nije bilo pozitivne tečajne razlike.
19. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, niti su predlagala da se vještak pozove na ročište radi iznošenja nalaza i mišljenja.
19.1. Stoga je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 25. rujna 2025., ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi.
20. Podneskom od dana 24. studenog 2025. tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka djelomično povlači tužbu za isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na koje djelomično povlačenje tužbe tužena nije pristala u podnesku od dana 11. prosinca 2025.
20.1. Naime, prema odredbi čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Stavkom 2. istog članka je propisano da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.
20.2. Kako je navedeno, tužitelj je podneskom od dana 24. studenog 2025. djelomično povukao tužbu u odnosu na kondemnatorni zahtjev, a kako se tuženica u podnesku od 11. prosinca 2025. izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, to do djelomičnog povlačenja tužbe u konkretnom slučaju nije ni došlo, pa je sud o tom dijelu zahtjeva meritorno odlučio na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kao pod III. izreke, a troškovi postupka odmjereni su u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, u situaciji kada tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, nema pravo na troškove prema odredbama čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer do povlačenja tužbe nije niti došlo, već se troškovi odmjeravaju u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3305/2024-2 od 03.09.2024.).
21. Konačno treba napomenuti da prigovor zastare nije osnovan. Naime, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je kako je navedeno, ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a ovaj sud se na navedeno pozvao u ovoj presudi i utvrdio identično kako je obrazloženo. Sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima, pravo na isticanje ništavosti ne gasi se; a prema odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga ništetnost (ništavost) nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te pravo na isticanje ništavosti se ne gasi. Prema praksi Europskog suda nije odlučno ni to što je potrošaki ugovor prestao (u konkretnom slučaju je kredit prijevremeno otplaćen), jer bez obzira na to, korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima i pravni interes kao potrošač zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi.
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
22.1. Troškovi postupka određuju se sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
22.2. Deklaratorni zahtjevi u točki I. do III. tužbe, su postavljeni uz činidbu. Kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, to se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj Rev-589/2021-2 od 11. listopada 2022. i Rev-4/2023-2 od 3. svibnja 2023. zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena onda se ona, sukladno odredbi članka 40. stavka 5. ZPP-a predmnijeva u iznosu od 6.636,14 eura / 50.000,00 kuna, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva prema odredbi članka 40. stavka 1. ZPP-a, pri čemu specifciranje, ranije neodređenog, tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva) kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe.“
22.3. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.500,00 eura, dok do specifikacije zahtjeva za isplatu nije ni došlo u konkretnom slučaju.
22.4. Prema konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao, po mišljenju ovoga suda tužitelj je u postupku s osnovom uspio 50% (uspio je sa osnovom tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), dok sa zahtjevom za isplatu nije uspio (0,00%), a tužena se protivila osnovanosti i visini zahtjeva, pa u smislu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, ukupni omjer uspjeha stranaka u parnici ocijenjen je sa 50,00%, u kojem postotku je odmjerena naknada priznatih troškova tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj 138/2023. i 107/2025.).
22.5. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.562,99 eura.
22.6. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 894,31 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), obrazloženog podneska od dana 24.11.2025. od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 10.06.2025. i 12.12.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 19.01.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a na te iznose od 225,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, a što od priznatog troška prema uspjehu tužitelja od 50,00% iznosi 562,50 eura, te uvećan za trošak plaćenog predujma za knjigovodstveno vještačenje od 331,81 eura, koji je kao nužan trošak priznat tužitelju u cijelosti sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku, dakle ukupno iznosi 894,31 eura, sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i koji iznos pripada tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod V. izreke.
22.7. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 668,68 eura nije osnovan jer nije sukladan omjeru uspjeha stranaka u postupku, kao i zahtjev za troškom na ime pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 53,09 eura, odnosno ukupno 106,18 eura. Naime, obveza plaćanja pristojbe za tužbu nastaje u trenutku kada se ista predaje sukladno odredbi čl. 4. točka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018., 51/2023.), a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 13. lipnja 2023., dok je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023.) kojim su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi, stupio na snagu dana 20. svibnja 2023., dakle prije nego što je obveza plaćanja sudske pristojbe za tužbu nastala za tužitelja dana 13. lipnja 2023., to tužitelj nije obveznik plaćanja pristojbe na tužbu i presudu u konkretnom slučaju, pa nema pravo na taj trošak, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.
22.8. U skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, tuženica nema pravo na naknadu troškova.
23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Osijeku, 19. siječnja 2026.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
