REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-1401/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Vesne Stanić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Nikoli Pleši, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, zastupanog po FV, službenoj osobi, radi prestanka prava na novčanu pomoć, 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/24-014/117, URBROJ: 251-02- 01/001-24-3 od 16. siječnja 2023. i za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/3279, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-03 od 28. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551- 06/24-014/117, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 16. siječnja 2023. odbijen je prigovor tužitelja protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/3279, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-03 od 28. studenog 2023. U odnosu na osporeno rješenje napominje se da je u istom očitom omaškom pogrešno navedena godina donošenja rješenja (navedena je 2023., a ne 2024.), što tuženik može svakodobno ispraviti u smislu članka 104. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21; dalje: ZUP). Prvostupanjskim rješenjem određeno je da tužitelju s danom 30. studeni 2023. prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika, predlažući poništenje osporenog i prvostupanjskog rješenja.

3. U bitnome, tužitelj u tužbi i tijekom postupka ističe sljedeće prigovore. Pravomoćnim, konačnim i izvršnim pojedinačnim aktom priznato mu je pravo na novčanu pomoć, a u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o prestanku prava na novčanu pomoć prije izvršnosti i pravomoćnosti pojedinačnog akta kojim se provodi usklađenje s Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22; dalje: Odluka/22). S obzirom na to da rješenje o usklađenju s Odlukom/22 nije postalo pravomoćno i da njime nije stavljen van snage (poništen ili ukinut) raniji akt kojim mu je priznato pravo na novčanu pomoć, to tužitelj smatra da i dalje egzistiraju dva pojedinačna upravna akta koja na različit način uređuju isti pravni odnos. Dalje se u tužbi ukazuje na više procesnih povreda od strane javnopravnih tijela. U tom pravcu se najprije obrazlaže da su u donošenju prvostupanjskog i osporenog rješenja sudjelovale osobe koje su trebale biti izuzete, jer ne ispunjavaju kriterije neovisnosti i nepristranosti, a u odnosu na istaknute zahtjeve za izuzeće napravljene su procesne povrede, uključujući odlučivanje o zahtjevu za izuzeće od strane neovlaštene osobe i izostavljanje adekvatnog obrazloženja razloga za odbijanje izuzeća. Nadalje, prema ocjeni tužitelja, prvostupanjsko i osporeno rješenje ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, odnosno njima nije utvrđeno je li rješenje kojim je provedeno usklađenje postalo pravomoćno i izvršno prije donošenja rješenja o prestanku prava. Nezakonitost tužitelj nalazi i u tome što je rješenje o prestanku prava na novčanu pomoć doneseno nakon proteka roka iz članka 6. Odluke 22 i to u postupku neposrednog rješavanja bez njegova sudjelovanja, iako je trebalo provesti ispitni postupak i unatoč tome što je izričito tražio provođenje takvog postupka. Prigovara se i tome da je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, premda za to nije bilo osnove u članku 42. ZUP-a niti su za to izneseni razlozi u rješenjima javnopravnih tijela. Tužitelj tvrdi da je povrijeđeno i njegovo pravo na pravni lijek, jer smatra da ima pravo na žalbu sukladno članku 12. stavku 1. ZUP-a, a o samom prigovoru odlučivao je gradonačelnik koji za to nije bio nadležan u smislu članka 76. stavka 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 33/01, 60/01, 128/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17, 98/19 i 144/20; dalje: ZLP(R)S) i članka 164. Statuta Grada Zagreba. Smatra spornim donošenje rješenja od strane gradonačelnika, kao i potpis gradonačelnika na osporenom rješenju. Donesenim prvostupanjskim i drugostupanjskim rješenjem došlo je do miješanja u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva, ali u tim rješenjima nije ispitano niti obrazloženo je li miješanje bilo zakonito, legitimno, nužno i razmjerno.

4. Tijekom spora, tužitelj ističe da je tuženik trebao dostaviti spis upravnog postupka putem e-komunikacije, da mu nije omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima u upravnom sporu, osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu, uz ukazivanje i daljnje elaboriranje navoda prvotno istaknutih u tužbi, dodatno navodeći da je Odlukom/22 i njezinom primjenom došlo do miješanja u njegovo pravo na obiteljski život i pravo vlasništva.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu, kao i u kasnijim navodima, osporava navode tužbe.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika te je održao raspravu 22. prosinca 2025.

7.1. Člankom 4. Odluke/22 izmijenjen je, između ostalog, članak 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 10/18 i 20/21) koji se odnosi na prestanak novčane pomoći.

Prema članku 6. Odluke/22 pojedinačni akti radi usklađenja s odredbama Odluke/22 donijet će se do 31. prosinca 2022.

7.2. Nakon navedene izmjene, prema članku 7. stavku 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 10/18, 20/21 i 25/22; dalje: Odluka) novčana pomoć prestaje, između ostalog, posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.

Prema članku 7. stavku 2. Odluke nadležno gradsko upravno tijelo o prestanku novčane pomoći odlučit će po službenoj dužnosti.

8. Iz podataka sudskog spisa i spisa upravnog postupka proizlazi da je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551- 06/17-013/722, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 28. travnja 2017. tužitelju priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja. Iz tog rješenja proizlazi da je najmlađe dijete tužitelja rođeno **.**.2016.

9. Napominje se da je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551- 06/22-013/1461, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-06 od 17. svibnja 2023. (dalje: rješenje Grada Zagreba od 17. svibnja 2023.) provedeno usklađivanje u smislu članka 6. Odluke/22 te je naprijed navedeno rješenje od 28. travnja 2017. kojim je tužitelju priznato pravo na novčanu pomoć zamijenjeno u dijelu koji se odnosi, između ostalog, na prestanak novčane pomoći na način da su razlozi prestanka usklađeni s člankom 4. Odluke/22, tj. izmijenjenim člankom 7. Odluke. Prigovor protiv rješenja od 17. svibnja 2023. odbijen je rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23- 014/630, URBROJ: 251-02-01/001-235 od 18. srpnja 2023., a nema naznake da je to rješenje stavljeno izvan snage.

10. Uvažavajući činjenicu da je najmlađe dijete tužitelja, koje je rođeno **.**.2016., do 30. studenog 2023. navršilo sedam godina života, sud zaključuje da je u smislu članka 7. stavka 1. Odluke pravilno od strane javnopravnih tijela određen prestanak prava tužitelja na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. studeni 2023.

11. U ovoj je upravnoj stvari riječ o ocjeni zakonitosti pojedinačnog akta o prestanku prava na novčanu pomoć u primjeni članka 7. Odluke. Miješanje u prava tužitelja u odnosu na raniji pravomoćni pojedinačni akt (rješenje Grada Zagreba od 28. travnja 2017. kojim je priznato pravo na novčanu pomoć) provedeno je rješenjem Grada Zagreba od 17. svibnja 2023., donesenim u primjeni članka 6. Odluke/22., kojim se provodi usklađenje pravnog statusa tužitelja s novim normativnim uređenjem. Stoga se prigovori tužitelja o nezakonitosti Odluke/22, o nedopuštenoj intervenciji u pravomoćni upravni akt i s tim povezani navodi o miješanju u pravo vlasništva i pravo na obiteljski život, imaju isticati i (u slučaju njihova isticanja) ocjenjivati u postupku koji se odnosi na ocjenu zakonitosti rješenja Grada Zagreba od 17. svibnja 2023. Samo podredno se napominje kako je odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (presuda broj Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023.) i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka broj U-III-1744/2023 od 21. studenog 2023.) već ocijenjeno da je Odluka/22 zakonita, da ne dovodi do nerazmjernog utjecaja na prava i interese korisnika novčane pomoći te za njih predviđa adekvatne kompenzacijske mjere. Kako je naprijed već navedeno, nema naznake da bi rješenje Grada Zagreba od 17. svibnja 2023. bilo stavljeno izvan snage. Dakle, nakon što su provedene promjene u pravni položaj tužitelja i u situaciji kada nije stavljen izvan snage pojedinačni upravni akt kojim su te promjene provedene, sud ne nalazi da bi kod ocjene zakonitosti kasnijeg pojedinačnog akta o prestanku prava na novčanu pomoć, za koju je relevantno pitanje je li dijete tužitelja u smislu članka 7. stavka 1. Odluke navršilo 7 godina života do 30. studenog 2023., bili mjerodavni oni prigovori koji se sadržajno tiču promjena koje su provedene ranijim pojedinačnim aktom (rješenje Grada Zagreba od 17. svibnja 2023.).

12. Suprotno tvrdnjama tužitelja, sud smatra da su bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o prestanku prava na novčanu pomoć. Rješenje kojim je provedeno usklađivanje visine i trajanja prava s Odlukom/22 (rješenje Grada Zagreba od 17. svibnja 2023.) postalo je izvršno u smislu članka 133. stavka 2. ZUP-a dostavom tužitelju drugostupanjskog rješenja (rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika od 18. srpnja 2023. kojim je odbijen prigovor protiv rješenja Grada Zagreba od 17. svibnja 2023.), a do toga je došlo svakako prije 26. rujna 2023. s obzirom da je tužitelj tada protiv dostavljenog mu drugostupanjskog rješenja pokrenuo upravni spor (predmet Us I-4511/2023). Izvršno rješenje proizvodi pravne učinke sve dok ne bude stavljeno izvan snage, zbog čega za daljnje postupanje javnopravnog tijela nije odlučno je li ono postalo pravomoćno. Dakle, po izvršnosti rješenja Grada Zagreba od 17. svibnja 2023. bilo je dopušteno u studenom 2023. donijeti rješenje o prestanku prava, a to je ovdje osporeno prvostupanjsko rješenje Grada Zagreba od 28. studenog 2023. S obzirom na izloženu (i očiglednu) kronologiju postupanja i nastupa izvršnosti, to sud ne nalazi potrebnim da se isto posebno obrazlaže u rješenjima javnopravnih tijela. Nadalje, valja otkloniti navode tužitelja o tome da bi, nakon donošenja rješenja kojim je provedeno usklađivanje s Odlukom/22, egzistirala dva pojedinačna akta koja bi na različiti način uređivali isti pravni odnos. Rješenjem Grada Zagreba od 17. svibnja 2023. došlo je do promjene u pravu korisnika u pogledu trajanja i visine prava na novčanu pomoć, pri čemu raniji pojedinačni akt – u onom dijelu koji je zamijenjen rješenjem Grada Zagreba od 17. svibnja 2023. – pro futuro više nije proizvodio pravne učinke. Nije potrebno da se odredi poništavanje ili ukidanje ranijeg pojedinačnog akta, jer i odredba članka 13. ZUP-a predviđa da se intervencija može sastojati u tome da se pojedinačni akt (ili neki njegov dio) izmijeni, o čemu je sadržajno bilo riječ kod donošenja rješenja Grada Zagreba od 17. svibnja 2023.

13. Ne mogu se prihvatiti tvrdnje tužitelja o prekoračenju roka iz članka 6. Odluke/22. Navedeno iz razloga što se rok postavljen tom odredbom odnosi na donošenje pojedinačnih akata kojima se provodi usklađenje visine i trajanja prava na novčanu pomoć, o čemu nije riječ u ovom predmetu. Ova stvar se odnosi na prestanak prava na novčanu pomoć i to nakon što je već doneseno rješenje kojim je provedeno navedeno usklađenje (rješenje Grada Zagreba od 17. svibnja 2023.). Za pokretanje postupka u svrhu donošenja prvostupanjskog rješenja o prestanku novčane pomoći u ovoj stvari mjerodavan je članak 7. stavak 2. Odluke, a ne članak 6. Odluke/22.

14. Sud ne prihvaća prigovor tužitelja u svezi potpisa gradonačelnika na osporenom rješenju. U situaciji kada sam gradonačelnik ne dovodi u pitanje svoj potpis i identitet kao donositelj osporenog rješenja, tvrdnje tužitelja kojima se osporava potpis gradonačelnika i s tim povezane dokazne prijedloge valja ocijeniti neosnovanim i usmjerenim na odugovlačenje postupka. Nadalje, iz izreke i obrazloženja osporenog rješenja jasno je da je njime odlučeno o pravnom sredstvu koje je tužitelj uložio protiv prvostupanjskog rješenja, bez obzira na to kako ga je formalno nazvao. Budući da je zakonitost članka 10. Odluke potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023., sud ne dovodi u pitanje ovlast gradonačelnika za donošenje odluke o pravnom sredstvu tužitelja. U svakom slučaju, a kako je naglašeno i u predmetu Visokog upravnog suda broj Usoz-254/2023, ni na koji način nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije, a upravo to je omogućeno tužitelju u ovom sporu u odnosu na pojedinačni upravni akt kojim je odlučeno o prestanku prava na novčanu pomoć.

15. U svezi navoda tužitelja o izuzeću gradonačelnika i službene osobe koja je donijela rješenja u prvostupanjskom postupku, sud navodi sljedeće. U odnosu na navodni izostanak nepristranosti gradonačelnika, sud smatra da istaknuti prigovori tužitelja, a koji se u bitnome pozivaju na izjave gradonačelnika u svezi donošenja Odluke/22 i na formalno predlaganje tog općeg akta nadležnom predstavničkom tijelu, nisu prikladni da dovedu u pitanje nepristranost donositelja osporenog rješenja. Za razliku od tijela sudbene vlasti, u odnosu na gradonačelnika kao nositelja funkcije u okviru izvršne strukture lokalne vlasti ne zahtijeva se ona razina nepristranosti i neovisnosti kojoj treba udovoljiti sud koji je zadužen za provedbu neovisne i nepristrane kontrole, između ostalog, pojedinačnih akata lokalne izvršne vlasti. Uostalom, za izvršno-upravna tijela je karakteristično da sudjeluju u predlaganju i/ili pripremaju prijedloga općih akata da bi, nakon donošenja od strane nadležnog tijela, sudjelovala u njihovoj primjeni u konkretnom postupku. Tužitelj zanemaruje navedenu razliku kada se poziva, između ostalog, na praksu Europskog suda za ljudska prava (npr. predmet ŠTkalčić protiv Hrvatske, zahtjev br. 24810/06, presuda od 22. prosinca 2009.). Stoga, treba razlikovati poziciju gradonačelnika kao predlagatelja određenog općeg akta, koja je vezana uz proces predlaganja i normativnog oblikovanja određenih politika, od konkretne primjene određenog općeg akta (nakon što je isti donesen i stupio na snagu) u pojedinačnom upravnom postupku, a koji postupak primjene je strogo reguliran i vezan uz ispunjenje propisanih pretpostavki. Nakon što je Visoki upravni sud i Ustavni sud potvrdio zakonitost i ustavnu prihvatljivost Odluke/22, uloga gradonačelnika kao donositelja osporenog rješenja vezana je uz primjenu važećih procesnih i materijalnih normi, a u tom pravcu sud smatra da tužiteljica nije istaknula relevantne okolnosti koje bi dovele u pitanje njegovu nepristranost, odnosno koje bi ukazivale da bi gradonačelnik odstupio od propisanih pravila (Odluke/22) prilikom odlučivanja u konkretnoj upravnoj stvari. Uvažavajući navedeno, neovisno o tome što nije odlučeno o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika, za sud je odlučno što istaknuti prigovori tužitelja nisu podobni da dovedu u pitanje njegovu nepristranost, posljedično ne mogu dovesti ni do njegova izuzeća od odlučivanja u smislu članka 24. stavka 1. i 2. ZUP-a. Isto važi i za pitanje nepristranosti službene osobe koja je rješavala u prvostupanjskom upravnom postupku. I ovdje tužitelj zanemaruje da za službenike upravnih tijela ne važe isti kriteriji neovisnosti i nepristranosti koji se primjenjuju za tijela sudbene vlasti. Sama činjenica da je službena osoba subordinirana u odnosu na hijerarhijski nadređenu osobu, ne znači i njezinu pristranost u primjeni propisanih normi za odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari. Naime, službenik u lokalnoj upravi dužan je poštivati naloge, ali ne na način koji bi, između ostalog, doveo do nepoštivanja zakona ili drugog propisa u rješavanju konkretne upravne stvari (članci 33., 35. i 36. Zakona o službenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi; „Narodne novine“ broj 86/08, 61/11, 4/18 i 112/19; dalje: ZSLP(R)S). Stoga, u izostanku konkretnih okolnosti koje bi dovele u pitanje nepristranost službene osobe koja je rješavala u prvostupanjskom upravnom sporu, sud smatra neosnovanim pozivanje tužitelja na njezinu navodnu nepristranost.

16. Suprotno navodima tužitelja, Zakon o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24) ne obvezuje tuženika na dostavu spisa upravnog postupka putem e- komunikacije, već se obveza iz članka 109. stavka 6. ZUS-a odnosi na podneske tuženika. Neovisno o tome, sud smatra da tužitelj, odnosno njegov opunomoćenik trebaju iskazati primjerenu razinu procesnog aktiviteta i tijekom trajanja spora upoznati se sa sadržajem spisa upravnog postupka. Međutim, nema nikakve naznake u spisu da su tražili uvid u spis predmeta. Pored toga, napominje se da je na raspravi opunomoćeniku tužitelja omogućen uvid u spis upravnog postupka te je razvidno da se u istom nalazi dokumentacija koja je nedvojbeno poznata tužitelja (prvostupanjsko rješenje, osporeno rješenje, dostavnice, uloženo pravno sredstvo tužitelja, rješenje o priznavanju prava na novčanu pomoć, službena bilješka o privremenoj obustavi novčane pomoći), a koja se jedino i može uzeti u obzir prilikom donošenje odluke u ovom sporu. Uvažavajući navedeno, kao i dosadašnje ekstenzivne prigovore tužitelja, doista sud ne nalazi da bi tužitelju bila uskraćena mogućnost iznošenja činjeničnih i pravnih navoda o relevantnim pitanjima ovog predmeta.

17. U situaciji kada su i Visoki upravni sud Republike Hrvatske (presuda broj Usoz- 143/22) i Ustavni sud Republike Hrvatske (odluka broj U-III-1744/2023) potvrdili zakonitost i ustavnu prihvatljivost Odluke/22, ovaj sud nije smatrao potrebnim prekidati ovaj spor radi (ponovne) ocjene zakonitosti Odluke/22. Također, sud nije našao osnovanim niti prijedlog tužitelja za spajanje ovog spora s drugim sporom koji se vodi pod brojem Us I-4511/2023. i u kojem se ocjenjuje zakonitost rješenja Grada Zagreba od 17. svibnja 2023., budući da je riječ o sporovima koji su različite činjenične i pravne prirode. U ovom predmetu je mjerodavna ispunjenost pretpostavki za prestanak prava na novčanu pomoć (članak 7. Odluke), dok su u predmetu Us I-4511/2023 relevantna druga činjenična i pravna pitanja (npr. dopuštenost primjene izvanrednog pravnog lijeka i intervencije u pravomoćni pojedinačni akt). Za naglasiti je da sud ionako nije dužan udovoljiti prijedlogu za spajanje sporova koji se temelji na članku 107. stavku 1. ZUS-a. Takva obveza postoji samo kod primjene članka 107. stavka 2. ZUS-a, što ovdje očigledno nije slučaj, jer se ne osporava isti upravni akt u dva odvojena spora.

18. Sud je stava da je prvostupanjsko javnopravno tijelo bilo ovlašteno po službenoj dužnosti pokrenuti postupak u smislu članka 42. ZUP-a, za što je imalo ovlast u članku 7. stavku 2. Odluke koji treba smisleno podvesti pod pojam zakona iz članka 42. stavka 1. ZUP-a. Kada bi se prihvatio stav tužitelja, to bi značilo da se u odnosu na roditelja odgojitelja, primjerice, nikada ne bi mogao po službenoj dužnosti pokrenuti postupak radi prestanka novčane pomoći (čak i da nije donesena Odluka/22), jer nema propisa zakonskog ranga koji bi odredio pokretanje postupka radi prestanka predmetne pomoći. U svezi daljnjih procesnih prigovora vezanih uz prvostupanjski upravni postupak, sud smatra da je postojala ovlast za neposredno rješavanje stvari u smislu članka 49. stavka 1. ZUP-a. Prvostupanjsko javnopravno tijelo raspolagalo je svim potrebnim podacima, a za donošenje prvostupanjskog rješenja nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, uzimajući u obzir da je bilo riječ o prestanku novčane pomoći u situaciji kada je nesporno u kojem trenutku dijete tužitelja navršava sedam godina života. Što se tiče mogućnosti izjašnjavanja tužitelja, promatrajući postupak u cjelini u ovoj upravnoj stvari, očigledno je istome pružena mogućnost iznošenja svih navoda i prijedloga koje je smatrao relevantnim za donošenje odluke.

19. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja, jer je za ocjenu zakonitosti osporavanih akata i navoda tužitelja dostatna dokumentacija koja prileži sudskom spisu i spisu upravnog postupka. Prigovori tužitelja u najvećoj mjeri su pravne naravi i za njihovu ocjenu, s obzirom na to kako su formulirani, predloženi dokazi nisu relevantni (npr. pribavljanje očitovanje od Grada Zagreba o tome je li se cilj Odluke/22 mogao ostvariti na drugi način, pribavljanje isprava kojima se dokazuje je li, kojem je tijelu i kada upućen zahtjev za izuzeće gradonačelnika na rješavanje), a sud je naveo iz kojih razloga dotični prigovori nisu odlučni, posebice glede prigovora vezanih uz izuzeće, nezakonitost Odluke/22 i interveniranje u pravomoćni pojedinačni akt, odnosno pravo vlasništva i pravo na obiteljski život. Što se tiče predloženog saslušanja tužitelja, sud polazi od toga da nije precizirano koje konkretne okolnosti bi se imale utvrditi iskazom tužitelja, a što je neophodno da bi sud uopće mogao odlučiti jesu li i u kojoj mjeri te okolnosti relevantne za odluku u ovom sporu i je li saslušanje tužitelja prikladno sredstvo za njihovo utvrđivanje. Navedeno treba promatrati u kontekstu ovog spora u kojem nije dvojbeno kada je dijete tužitelja navršilo sedam godina života, što povlači za sobom primjenu razloga prestanka prava iz članka 7. stavka 1. Odluke, i kojim aktom je došlo do miješanja u prava tužitelja (rješenje Grada Zagreba od 17. svibnja 2023.), a koji nije predmet ocjene u ovom sporu.

20. Slijedom izloženog, sud je osporeno rješenje tuženika ocijenio zakonitim te je valjalo temeljem članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) odbiti tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora s obzirom da tužitelj nije uspio u sporu (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

U Zagrebu 19. siječnja 2026.

Sudac

Tomislav Krušlin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnik Nikola Pleša – e-komunikacija

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik – e-komunikacija