Zakon.hr

Poslovni broj: P-392/2023-95

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Jasenki Pavišić Čačić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. Zagreb, Ulica Grada Vukovara 41, OIB: 85584865987, kojeg zastupa Vinko Knezović, odvjetnik iz Zagreba, Reljkovićeva 6, protiv tuženika RADNIK d.d. Križevci, Ulica kralja Tomislava 45, OIB: 21846792292, kojeg zastupaju Hrvoje Vukić i drugi odvjetnici iz OD Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka iz Rijeke, N. Tesle 9, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika GRAD MALI LOŠINJ, Mali Lošinj, Riva lošinjskih kapetana 7, OIB: 72167903884, kojeg zastupaju USK i drugi odvjetnici iz OD Kovačević, Koren i partneri d.o.o. Rijeka, Supilova 6, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 3. prosinca 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Vinka Knezovića, odvjetnika iz Zagreba, punomoćnika tuženika Hrvoja Vukića, odvjetnika iz Rijeke i punomoćnika umješača na strani tuženika LSK, odvjetnika iz [adresa], a objavljene dana 19. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., OIB: 85584865987, Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, vlasnik nekretnine označene kao zk.č.br. 2860 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj, koja u katastru odgovora k. č. br. [katastarska čestica], [adresa], šuma, površine 240 m2, upisana u PL 4047 k. o. [katastarska općina] Lošinj, i nekretnine označene kao zk.č.br. 2849/3 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj, koja u katastru odgovora k. č. br. [katastarska čestica], [adresa], šuma, površine 248 m2, upisana u PL 4397 k. o. [katastarska općina] Lošinj te je tuženik RADNIK d.d., OIB: 21846792292, Križevci, Ulica kralja Tomislava 45, dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina u korist tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., OIB: 85584865987, Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, uz istodobno brisanje prava vlasništva tuženika RADNIK d.d., OIB: 21846792292, Križevci, Ulica kralja Tomislava 45, na temelju ove presude.

II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 23.724,44 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude do isplate po stopi iz čl. 29.st 2. (ostali odnosi) ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 12.522,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude do isplate po stopi iz čl. 29.st 2. (ostali odnosi) ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi od 11. srpnja 2023. godine tužitelj je naveo da je vlasnik kompleksa odmarališta "Zlatokrila" u Velom Lošinju i da je upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik korisnik i posjednik nekretnina u sklopu odmarališta i to:

-zk.č.br. 232/1 ZGR, zk.č.br. 232/2, zk.č.br. ZGR, zk.č.br. 2848, zk.č.br. 2849/2, zk.č.br. 2851 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj;

-zk.č.br. 940 ZGR, zk.č.br.147, zk.č.br. 148/2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj;

-zk.č.br. 209/1 ZGR i zk.č.br. 210 ZGR upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj;

-zk.č.br. 2820/2, zk.č.br. 161, zk.č.br. 162, zk.č.br. 255/1 ZGR, zk.č.br. 255/2 ZGR, zk.č.br. 255/3 ZGR, zk.č.br. 256/1 ZGR, zk.č.br. 256/2 ZGR, zk.č.br. 256/3 ZGR, zk.č.br. 257 ZGR, zk.č.br. 940 ZGR, zk.č.br. 942 ZGR, zk.č.br. 2821/4, zk.č.br. 2821/2, zk.č.br. 2825/1, zk.č.br. 2825/2, zk.č.br. 2827/1, zk.č.br. 2827/2, zk.č.br. 2829, zk.č.br. 2833, zk.č.br. 2834, zk.č.br. 2835, zk.č.br. 2841, zk.č.br. 2845/1, zk.č.br. 2845/6, zk.č.br. 2845/11, zk.č.br. 12113 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj. U sklopu odmarališta da se nalaze i nekretnine označene kao zk.č.br. 2849/3, pašnjak, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj, koja u katastru odgovora k. č. br. [katastarska čestica], [adresa], šuma, površine 248 m2, upisana u PL 4397 k. o. [katastarska općina] Lošinj i zk.č.br. 2860, vrt, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj, koja u katastru odgovora k. č. br. [katastarska čestica], [adresa], šuma, površine 240 m2, upisana u PL 4047 k. o. [katastarska općina] Lošinj na kojima da je upisano vlasništvo tuženika. Tuženik da je te nekretnine kupio na temelju ugovora o kupoprodaji od 10. prosinca 2020. godine sklopljenog između tuženika kao kupca i Grada Malog Lošinja kao prodavatelja. Kupoprodajnim ugovorom da je u čl. 4. st. 3 utvrđeno da se navedene nekretnine nalaze u posjedu trećih osoba zbog čega prodavatelj Grad Mali Lošinj nije mogao predati posjed predmetnih nekretnina tuženiku. Nekretnine da su bile u posjedu tužitelja i da se nalaze između nekretnina koje čine kompleks odmarališta "Zlatokrila", a koje zajedno predstavljaju tehničko- funkcionalnu cjelinu - odmaralište za djecu i mlade - hostel "Zlatokrila" u Velom Lošinju na adresi [adresa], 12, 13, 14, 15, 15a i 17, a koji je sastoji od objekata: Vila Šimunić (zk.č.br. 210, zgr Veli Lošinj), "Barakuda" (zk.č.br. 209/1 zgr Veli Lošinj), "Sunčalište" (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] Lošinj), Tehnika (z. kč. br. [katastarska čestica] zgr Veli Lošinj) dok se na zk.č.br. 2860 k. o. [katastarska općina] Lošinj nalazi jama za sakupljanje fekalija i otpadnih voda iz zgrada "Tehnika" i Sunčalište kao i priključne instalacije za istu, a na zk.č.br. 2849/3 k. o. [katastarska općina] Lošinj da se nalaze šahtovi za instalacije odvodnje kojima je zgrada Sunčalište spojena na septičku jamu na zk.č.br. 2860 k. o. [katastarska općina] Lošinj. Prodavatelj zk.č.br. 2860 i 2849/3, Grad Mali Lošinj da nikada od 1966. godine nije bio u posjedu predmetnih nekretnina. Tuženik da je u prosincu 2022. godine protupravno smetao posjed tužitelja na česticama koje su bile predmet kupoprodaje zbog čega da je tužitelj pokrenuo parnicu radi smetanja posjeda pred Općinskim sudom u Malom Lošinju poslovni broj Psp-1/2023. Naveo je da je kupoprodajnim ugovorom od 21. ožujka 1966. godine prednik tužitelja Ustanova za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba stekla nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj, i to zk.č.br. 210 ZGR, 209/1 ZGR i 944 ZGR, te zk.č.br 147 i 148/2, zajedno s nekretninama zk.č.br. 2849/3 i zk.č.br. 2860 k. o. [katastarska općina] Lošinj, na kojima su se nalazili prateći objekti, a koje propustom da nisu navedene u predmetnom ugovoru. Predmetne čestice bile su upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj kao vlasništvo US, a potom kao vlasništvo LS sve do nacionalizacije svih nekretnina i upisa svih nekretnina kao općenarodne imovine pod upravom Kotarskog NO Lošinj-Cres. Na predmetnim nekretninama da su i prije nacionalizacije bile izgrađene zgrade i prateći objekti koje da danas čine cjelinu Vile Šimunić. Ugovorom od 21. ožujka 1966. godine da je propušteno navesti da je predmet kupoprodaje i zk.č.br. 2860 i 2849/3 k. o. [katastarska općina] Lošinj jer da se radi o nekretninama koje su sastavne dio zgrade Tehnika (2860) odnosno preko koje idu instalacije i spoj sa zgradom Sunčališta izgrađenom na zk.č.br. 2849/2. U postupku osiguranja dokaza koji se pred Trgovačkim sudom u Rijeci vodio pod poslovnim brojem R1-20/2023 da je utvrđena činjenica položaja i funkcije predmetnih spornih nekretnina (zk.č.br. 2860 i 2489/3). Na okolnost dokazivanja činjenice da sporne nekretnine čine funkcionalno-tehničku cjelinu i da je tužitelj bio u posjedu istih po pravnim prednicima predložio je provesti očevid na licu mjesta uz geodetsko i građevinsko vještačenje te saslušanje svjedoka ZS, ĆS, CS, ŠS i ZSK. Osim toga da se radi o nekretninama koje su jedini pristupni put do zgrade Sunčališta koja se nalazi na zk.č.br. 2849/2 k. o. [katastarska općina] Lošinj. Tužitelj da je od 21. ožujka 1966. godine u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu i da su sporne čestice od tada u funkciji dječjeg odmarališta. Podredno, tužitelj da je kao nekadašnja društvenopravna osoba stekao pravo korištenja na predmetnim nekretninama na temelju čl. 268. Zakona o udruženom radu (SL SFRJ 53/76); da se radilo o nekretninama koje su postale društveno sredstvo jer da u roku od pet godina od dana saznanja odnosno najkasnije deset godina Općina Mali Lošinj nije tražila vraćanje tih nekretnina. Odredbom čl. 268. Zakona o udruženom radu koji je bio na snazi od 11. prosinca 1976. do 8. listopada 1991. godine da je bilo propisano da ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove da se njezino vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. U pogledu statusnih promjena na strani tužitelja naveo je da su zk.č.br. 2849/3 i 2860 postalo društveno sredstvo pravnog prednika tužitelja - Ustanove za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba pozivom na odredbu čl. 268. Zakona o udruženom radu, a da je stupanjem na snagu Zakona o poduzećima i odlukom Skupštine grada Zagreba od 1. srpnja 1993. godine ustanova organizirana kao javno poduzeće s tvrtkom Vladimir Nazor, poduzeće za organizirani odmor djece i mladeži Grada Zagreba d.o.o. koje da preuzima prava, sredstva i obveze radne organizacije sa stanjem na dan 30. lipnja 1993. godine, a čiji osnivač i vlasnik je bio Grad Zagreb sve na temelju odredbe čl. 196.b Zakona o poduzećima. JP Vladimir Nazor da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-95/10940 od 7. lipnja 1995. godine usklađeno s odredbama ZTD-a i da je osnovano kao TD Vladimir Nazor društvo s ograničenom odgovornošću za organizirani odmor djece i mladeži grada Zagreba. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-07/1541 od 7. veljače 2007. godine brisan je subjekt upisa Vladimir Nazor d.o.o. Zagreb zbog pripajanja TD Gradsko komunalno gospodarstvo d.o.o. Zagreb koje je promijenilo tvrtku u Zagrebački holding d.o.o. Stoga da je tužitelj pravni slijednik ustanove za organizirani odmor djece i omladine grada Zagreba. Kako je prednik tužitelja bio organiziran kao javno poduzeće pretvorba da je izvršena na temelju odredbe čl. 196. b Zakona o poduzećima. U prilog iznijetoj tvrdnji pozvao se na odluku Ustavnog suda RH U-I-474/1996 od 11. veljače 1998. godine, zaključak Hrvatskog fonda za privatizaciju, Klasa: UP/I-943-

01/01-02/65 od 2.10.2001. te mišljenje Hrvatskog fonda za privatizaciju u klasa: 943- 01/04-02/137 od 3.6.2004.godine, kao i najnoviju praksu VSRH u odluci Revt- 166/2018 od 30.8.2022. godine. Stoga da je primjenom odredbe čl. 359. do 365. ZVDSP-a tužitelj stekao pravo vlasništva izvedeno od prava korištenja na predmetnim nekretninama po sili zakona. Dodatno je istaknuo da je tužitelj u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina i da je dvadeset godina roka dosjelosti proteklo i prije stupanja na snagu ZVDSP-a (1.1.1997. godine) zbog čega da se radi i o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona. Tuženiku da je bilo poznato da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju, a to naročito stoga što na temelju kupoprodajnog ugovora tuženik nije niti stupio u posjed zkč. br. [katastarska čestica]. Slijedom iznijetog, tužbenim zahtjevom zatražio je da se utvrdi da je tužitelj vlasnik spornih nekretnina zkč. br. [katastarska čestica] i da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja u zemljišnim knjigama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio sljedništvo tužitelja iza Ustanove za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba. Naveo je da su utužene nekretnine trebale biti predmet pretvorbe po Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća; da su trebale biti obuhvaćene elaboratom pretvorbe i iskazane u rješenju HFP-a. Osim toga da su u ugovoru o kupoprodaji točno naznačene čestice koje su bile predmet prodaje zbog čega da nije moglo ostati nepoznato što ostaje kao vlasništvo Općine Mali Lošinj. Osporio je osnovanost pozivanja na dosjelost jer se radi o nekretninama koje su već 1966. godine bile u društvenom vlasništvu zbog čega da se tužitelj neutemeljeno poziva na odredbu čl. 268. Zakona o udruženom radu. Navodni tužiteljev pravni prednik da nije mogao dosjelošću steći prava nad društvenim vlasništvom. Tužitelj da je znao da utužene nekretnine nisu njegove jer da u oglasima za prodaju predmetnih nekretnina objavljenim u 2019. i 2020. godini čestice iz tužbenog zahtjeva nisu bile predmet objave. Tuženik da je stekao pravo na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog s Gradom Malim Lošinjem da je upisao svoje pravo vlasništva postupajući s povjerenjem u zemljišnim knjigama (čl. 122. ZVDSP-a) te da je ušao u posjed nakon izvršene uknjižbe. Tužitelj da je više od dvije godine nakon tuženikovog ulaska u posjed pokrenuo parnicu radi smetanja posjeda.

Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je istaknuo da njegov prednik Ustanova za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba nije bila obveznik pretvorbe po Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća. O navedenom da je revizijski sud iznio stajalište u odluci u predmetu Revt-166/18 od 30. kolovoza 2022. godine. Naveo je da je pretvorba društvenog vlasništva vršena na temelju Zakona o poduzećima (čl. 196. d) u javno poduzeće, a nakon čega da je bilo izvršeno usklađenje akata sa ZTD- om (čl. 637). Stoga da se radilo o pretvorbi vršenoj s poznatim vlasnikom i da upis subjekta u registar nikada nije bio pobijan. Sporne čestice da predstavljaju pripadnost vili U. Smatra pogrešnim tuženikovo tumačenje čl. 268. Zakona o udruženom radu. Predmetne nekretnine da su nacionalizirane 1948. godine, da je pravo korištenja bilo upisano u korist Općine Mali Lošinj, da Zakon o udruženom radu nije propisivao prijenos nekretnine u društveno vlasništvo već prijelaz prava korištenja, upravljanja i raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu. Osim toga, da "društveno sredstvo" označava prema Zakonu o udruženom radu imovinu društveno pravne osobe pa kako Općina Mali Lošinj nije tražila vraćanje da je prednik tužitelja stekao pravo korištenja tih nekretnina pozivom na odredbu čl. 268. Zakona o udruženom radu (SL SFRJ 53/96). Navedeni način stjecanja da je različit od instituta dosjelosti. O navedenom da se izjasnila i novija praksa revizijskog suda primjerice u predmetu Rev-1218/2022 od 22. prosinca 2022. godine. Stoga da je došlo do prelaska prava upravljanja, korištenja i upravljanja nad predmetnim nekretninama na tužitelja. Osporio je tuženikov prigovor o nepoštenom posjedu. Istaknuo je da Općina Mali Lošinj nikada nije tražila vraćanje posjeda po čl. 268. Zakona o udruženom radu. Zbog cjeline koju čini čitav kompleks odmarališta da prednici tužitelja nisu imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed prvenstveno iz razloga što se radi o česticama koje su pripadnost nekretnina navedenih u kupoprodajnom ugovoru od 21. ožujka 1966. godine. Tuženik da nije postupao u dobroj vjeri prilikom zaključenja ugovora o prodaji s Gradom Malim Lošinjem od 10. prosinca 2020. godine jer da mu nije moglo ostati nepoznato da stvarno stanje ne odgovara stanju u zemljišnim knjigama prvenstveno iz razloga što prodavatelj nije bio u posjedu nekretnina. Činjenica da se radi o nekretninama u funkciji vile U da je utvrđena u postupku osiguranja dokaza Trgovačkog suda u Rijeci u predmetu R1-20/2023. Tuženik da se ne može pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer da je znao odnosno mogao znati da stanje u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju.

4. U daljnjem tijeku postupka tuženik je u bitnome ustrajao kod tvrdnje da se stjecanje prava vlasništva u predmetnom slučaju ocjenjuje primjenom Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća jer da u vrijeme stupanja na snagu tog Zakona još nije bilo osnovano JP Vladimir Nazor koje da je osnovano 29. lipnja 1993. godine. Osim toga da se kapital po čl. 196. b Zakona o poduzećima smatra državnim vlasništvom. Tuženik da je stekao pravo vlasništva uknjižbom u zemljišnim knjigama primjenom čl. 122. ZVDSP-a te da tužitelj nije dokazao pravni temelj stjecanja. Dodatno da je isključena primjena odredbi čl. 360 do 365. ZVDSP-a u pogledu pretvorbe društvenog vlasništva.

5. Tužitelj je u nastavku postupka naglasio da se pretvorba vršila s poznatim vlasnikom zbog čega da nije bilo potrebno pretvorbu izvršiti po Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća. Stoga da su nastupili učinci prema čl. 196. b Zakona o poduzećima. Smatra pogrešnim tuženikovo tumačenje da se radi o imovini u državnom vlasništvu.

6. Na pripremnom ročištu održanom 13. prosinca 2023. godine tužitelj je naveo da je tuženik ušao u posjed spornih čestica u prosincu 2022. godine dok je tuženik istaknuo činjenicu da je ušao u posjed odmah po zaključenju ugovora o kupoprodaji.

7. Nakon što je strankama dana mogućnost izjašnjavanja sud je donio plan upravljanja postupkom (str. spisa 304-305).

8. Podneskom od 11. ožujka 2024. godine tuženik je predložio da se o parnici obavijesti Grad Mali Lošinj pozivom na čl. 211. ZPP-a.

9. Rješenjem od 18. travnja 2024. godine predmetu je priklopljen postupak osiguranja dokaza R1-20/2023.

10. Tuženik je tijekom postupka predlagao da se o parnici obavijesti RH putem ŽDO u Rijeci, a što je sud izvršio dopisima od 22. travnja 2024., 12. rujna 2024., 7. svibnja 2025., 7. listopada 2025. i 23. listopada 2025. godine. Dodatno je u postupku istaknuo da su građevine bile izgrađene prije nacionalizacije; da su nekretnine bile dostupne i da su ih koristila djeca koja nisu bila gosti hostela; da je isključena primjena odredbe čl. 268. Zakona o udruženom radu iz razloga što se radilo već o nekretninama u društvenom vlasništvu; da je pravo korištenja u korist JP Vladimir Nazor bilo upisano 18. ožujka 1994. godine i da je iz zahtjeva za upis vidljivo da je zatražen točno na određenim česticama zbog čega da tužitelj čak i da se utvrdi slijednikom iza JP Vladimir Nazor ne može biti pošteni posjednik. Osim toga da je 20. prosinca 2016. godine RH upisala pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama (Z-34213/2016) i da su te nekretnine bile predmetom izvansudske nagodbe od 24. rujna 2009. godine nakon koje je u predmetu Z-33748/2020 upisano pravo vlasništva u korist grada Malog Lošinja. Stoga da je Grad Mali Lošinj te nekretnine stekao od RH.

11. Podneskom od 9. kolovoza 2024. godine Grad Mali Lošinj je izjavio da želi stupiti u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženika jer da ima pravni interes da tuženik uspije u predmetnom sporu. Osporio je tužiteljev navod da bi bio samostalni posjednik predmetnih nekretnina. Naveo je da je tuženik u posjedu tih nekretnina, da se u rok za dosjelost ne uračunava vrijeme posjeda prije 8. listopada 1991. godine, da od 8. listopada 1991. godine nije protekao rok iz čl. 160. st. 2 i 3 ZVDSP-a, da tužitelj ne može dokazati kvalificirani posjed (zakonit, istinit i pošten), da se stjecanje prava vlasništva na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Osim toga da tužitelj nije gradio na predmetnim zemljištima. Pridružio se osporavanju pravnog sljedništva tužitelja iza Ustanove za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba i navodima tuženika da se ne može primijeniti čl. 268. Zakona o udruženom radu jer da se radi već o prethodno nacionaliziranoj nekretnini. Istaknuo je da nema dokaza da bi u vezi spornih nekretnina bio izrađen elaborat pretvorbe i da bi nekretnine bile uvrštene u rješenje HFP-a.

12. Tužitelj se protivio stupanju umješača u parnicu osporavajući postojanje pravnog interesa. Naveo je da umješač nije nikada bio u posjedu spornih nekretnina već da je isključivo tužitelj po svojim pravnim prednicima bio u samostalnom, zakonitom, istinitom i poštenom posjedu od 21. ožujka 1966. godine na temelju ugovora o kupoprodaji, da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno 20 godina (čl. 159. st. 2 ZVDSP-a), da je rok dosjedanja istekao prije zaključenja ugovora o kupoprodaji između tuženika i umješača od 10. prosinca 2020. godine, da tuženik prilikom upisa nije postupao u dobroj vjeri jer da mu nije moglo biti nepoznato da stvarno stanje ne odgovara stanju u zemljišnim knjigama. Pravo korištenja stečenog na temelju čl. 268. Zakona o udruženom radu da je pretvoreno u pravo vlasništva na temelju odredbe čl. 359. do 365. ZVDSP-a.

13. Na ročištu za glavnu raspravu od 10. listopada 2024. godine prihvaćeno je sudjelovanje Grada Mali Lošinj u svojstvu umješača na strani tuženika s obzirom na postojanje pravnog interesa umješača da tuženik uspije u sporu, a sve zbog eventualne odgovornosti za pravne nedostatke koji proizlaze iz ugovora o kupoprodaji od 10. prosinca 2020. godine. Odluka se temelji na primjeni čl. 206. st. 1 ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, 146/25).

14. Rješenjem od 8. studenoga 2024. godine određeno je provođenje očevida na licu mjesta i složeno vještačenje po vještacima geodetske i građevinske struke radi identifikacije predmetnih čestica (geodetsko vještačenje) te izjašnjenja čine li sporne čestice dio funkcionalno-tehnološke cjeline odmarališta "Zlatokrila" (građevinsko vještačenje).

15. Nakon iznijetih primjedbi umješača u podnesku od 6. svibnja 2025. godine i prijedloga tužitelja za ispravkom oznake čestica umjesto zkč. br. [katastarska čestica] u ispravo 944 zgr (zgrada Tehnike) i umjesto zkčbr. [katastarska čestica] umjesto ispravno: 2821/1 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj te prijedloga za ispravkom činjenice da je 2489/3 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] umjesto ispravno: zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj, vještak geodetske struke (Nekretnine d.o.o. Kostrena s vještakom Sandrom Viškanićem, dipl. ing geodezije) dostavio je ispravljeni nalaz i mišljenje 27. svibnja 2025. godine kojim je usvojio primjedbe umješača i tužitelja (str. spisa 644 i 646-795). Stranke na ispravljeni nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke nisu imale primjedbi.

16. U podnesku od 12. lipnja 2025. godine umješač je osporio osnovanost navoda o stjecanju na temelju dosjelosti. Istaknuo je da tijekom važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO-a) stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije bilo dozvoljeno na nekretninama u društvenom vlasništvu (čl. 29. ZOVO-a), da niti slijedom tumačenja nakon odluke Trgo protiv RH nisu ispunjene pretpostavke za dosjelost jer bi iste trebale biti ispunjene do 17. studenoga 1999. godine uz pretpostavku da ne postoje suprotstavljeni privatni interesi trećih osoba.

17. Na pisani nalaz i mišljenje građevinskog vještaka VS od 8. kolovoza 2025. godine (str. spisa 812-915) umješač se očitovao osporivši ispravnost vještakovog zaključka da čestice 2849/3 i 2860 čine dio funkcionalno tehnološke cjeline dječjeg odmarališta. Dostavio je izvansudsku nagodbu od 3. siječnja 2009. godine (str. spisa 924-1046) na temelju koje da se Grad Mali Lošinj upisao kao vlasnik predmetnih nekretnina.

18. U podnesku od 15. rujna 2025. godine tužitelj je predložio da vještak građevinske struke dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da obuhvati i kč. br. [katastarska čestica] i ispravljenu oznaku 944 zgr. Istaknuo je da je tužitelj stekao vlasništvo i dosjelošću, da u rok za dosjedanje treba računati i vrijeme prije 8. listopada 1991.godine, da je rok od 20 godina po čl. 28. st. 4 ZOVO-a protekao prije ukidanja čl. 388. st. 4 ZVDSP-a odnosno čak i prije stupanja na snagu ZVDSP-a (1.1.1997.g.) te prije zaključenja kupoprodajnog ugovora 10. prosinca 2020. godine između tuženika i umješača. Pretvorba društvenog vlasništva da je izvršena na temelju čl. 196. b Zakona o poduzećima nakon što je na predmetnim nekretninama prednik tužitelja stekao pravo korištenja na istima kao društveno sredstvo. Takvo stajalište da je potvrđeno u brojnim revizijskim odlukama (Rev-X-196/16 od 19. travnja 2017., Rev- X-1131/17 od 16. travnja 2019. godine i Rev-1193/18 od 19. studenoga 2019. godine). Dodatno se u podnesku od 3. listopada 2025. godine tužitelj pozvao na odgodu zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga koja je bila na snazi sve do 2017. godine. Izvansudska nagodba između umješača i RH od 3. siječnja 2009. godine da je bila zaključena u vrijeme odgode zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga. Ustrajao je kod tvrdnje da niti umješaču niti tuženiku nije mogla ostati nepoznata okolnost da stvarno stanje ne odgovara zemljišnoknjižnom stanju.

19. Tuženik je naveo da je tužitelju bilo poznato da nema pravo korištenja na spornim česticama, da sporne čestice nisu bile niti obuhvaćene oglasima o prodaji, da ne postoji pošteni posjed, a niti kvalificirani posjed te da nije protekao rok od 40 godina za dosijedanje no i da neovisno od toga dosjelost nije mogla biti moguća na društvenom vlasništvu.

20. Umješač je u nastavku postupka u bitnome naveo da tužitelj u postupku nije dokazao pravni temelj stjecanja niti po odredbi čl. 268. ZUR-a niti na temelju ZVDSP- a, a da pravo vlasništva nije stekao niti građenjem.

21. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušanjem svjedoka ZS (str. spisa 326-327), svjedoka ZSK (str. spisa 327-329), svjedoka CS (str. spisa 329-330), svjedoka ĆS (str. spisa 432-433), očevidom na licu mjesta 20. veljače 2025. godine, uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke (Nekretnine d.o.o. s vještakom Sandrom Viškanićem dipl. ing. geodezije) od 17. travnja 2025. godine ispravljen podneskom od 27. svibnja 2025. godine i zamijenjen novim nalazom geodetskog vještaka od 27. svibnja 2025. godine (str. spisa 646-796), uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke VS od 8. kolovoza 2025. godine kao i saslušanjem vještaka VS (str. spisa 1177-1178).

22. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

23. Nesporna je u postupku činjenica da su sporne nekretnine bile u režimu društvenog vlasništva kao općenarodna imovina od 1948. godine s upisanim organom upravljanja – Kotarski narodni odbor Lošinj-Cres u Malom Lošinju, a nakon toga s organom upravljanja Klimatsko lječilište Opatija u Opatiji sve do ukidanja društvenog vlasništva odnosno do donošenja pretvorbenih propisa nakon što je institut društvenog vlasništva ukinut donošenjem Ustava RH (NN 56/90).

24. Sporno je u postupku sljedništvo tužitelja iza Ustanove za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba i JP "Vladimir Nazor".

25. Sporna je okolnost je li tužitelj po svojim pravnim prednicima bio u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu spornih čestica te u kojem razdoblju kao i okolnost je li taj posjed bio savjestan i samostalan.

26. Sporno je pravno pitanje je li bilo moguće stjecanje prava korištenja upravljanja i raspolaganja na već otprije podruštvovljenoj nekretnini po čl. 268. ZUR- a. Sporno je u vezi toga je li se pretvorba društvenog vlasništva vršila po posebnom propisu (čl. 196. b Zakona o poduzećima) odnosno mogu li se na predmetni slučaj primijeniti odredbe čl. 359. do 365. ZVDSP-a.

27. Sporna je okolnost je li tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću do podnošenja tužbe (11. srpnja 2023. godine).

28. Pravno sljedništvo tužitelja iza RO Ustanove za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba utvrđeno je uvidom u potvrdu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj R3-22634/08 (str. spisa 131) iz koje je utvrđeno da je rješenjem br. Us- 272/78 od 24. studenoga 1978. godine bio proveden upis konstituiranja RO bez OOUR s tvrtkom koja glasi Ustanova za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba s potpunom odgovornošću; rješenjem broj Us-775/80 od 26. lipnja 1981. godine upisana je promjena tvrtke u "Vladimir Nazor Radna organizacija, dječja i omladinska odmarališta grada Zagreba s potpunom odgovornošću", Zagreb; rješenjem broj Fi-14439/93 od 1. listopada 1993. godine upisano je organiziranje javnog poduzeća s tvrtkom: "Vladimir Nazor poduzeće za organiziranje odmora djece i mladeži grada Zagreba, društvo s ograničenom odgovornošću"; rješenjem broj Tt- 95/10940 od 7. lipnja 1996. godine upisano je usklađenje općih akata sa ZTD-om tako da tvrtka glasi: "Vladimir Nazor društvo s ograničenom odgovornošću za organiziranje odmora djece i mladeži Grada Zagreba". Rješenjem br. Tt-06/13971 od 2. siječnja 2007. godine upisano je pripajanje društva Vladimir Nazor d.o.o. Zagreb trgovačkom društvu GRADSKO KOMUNALNO GOSPODARSTVO d.o.o. Zagreb nakon čega je izvršeno brisanje Vladimir Nazor d.o.o. iz registra. Rješenjem Tt- 06/13990 od 2. siječnja 2007. godine upisana je promjena tvrtke koja glasi:

Zagrebački holding d.o.o., a rješenjem br. Tt-07/2071 od 22. veljače 2007. godine izvršena je promjena opisnog dijela tvrtke koja glasi: ZAGREBAČKI HOLDING društvo s ograničenom odgovornošću za javni prijevoz, opskrbu vodom, održavanje čistoće, putnička agencija, šport, upravljanje objektima i poslovanje nekretninama.

29. Kako je provedenim upisom pripajanja društva Vladimir Nazor d.o.o. trgovačkom društvu GRADSKO KOMUNALNO GOSPODARSTVO društvo preuzimatelj (GRADSKO KOMUNALNO GOSPODARSTVO d.o.o.) sveopći pravni slijednik pripojenog društva (čl. 541. st. 2 ZTD-a - NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 112/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23,136/24) u postupku je utvrđeno da je potvrdom na str. spisa 131 tužitelj dokazao pravno sljedništvo iza Ustanove za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba i tužitelja (str. spisa 131, 132-159). Stoga je osporavanje pravnog sljedništva u postupku ocijenjeno neutemeljenim.

30. Uvidom u Odluku o organiziranju JP "Vladimir Nazor" (Službeni glasnik br. 14/93) – str. spisa 161-163 utvrđeno je da se postojeća radna organizacija za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba organizirana kao javno poduzeće s tvrtkom javnog poduzeća: "Vladimir Nazor" poduzeće za organizirani odmor djece i mladeži Grada Zagreba, društvo s ograničenom odgovornošću budući da je kao javno poduzeće obavljala djelatnost od interesa za Grad Zagreb, a koja se sastojala od organiziranog odmora djece i mladeži Grada Zagreba.

31. S obzirom na utvrđenu činjenicu da se radilo o javnom poduzeću sud je utvrdio da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim poduzećima (NN 61/91) nekretnine javnih poduzeća postale vlasništvo javnog poduzeća ako je javno poduzeće steklo pravo korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu te predmetne nekretnine imalo iskazano u bilanci svog stanja.

32. Činjenica da je RO Ustanova za organizirani odmor djece i omladine Grada Zagreba kao nekadašnja društvenopravna osoba imala pravo korištenja nad društvenim sredstvima proizlazi iz odredbe čl. 230. Zakon o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" br. 53/76., 57/83., 85/87., 6/88., 11/88. - službeni pročišćeni tekst, 77/88., 40/89., 40/89., 60/89., "Narodne novine" br. 53/91.), a pravo raspolaganja iz odredbe čl. 243. ZUR-a. Navedeno nalazi potvrdu u činjenicama koje je sud utvrdio iz provedenih dokaza saslušanjem svjedoka i opisanom načinu korištenja spornih čestica. Svjedok ZS (str. spisa 326-327), koja je za tužitelja u sezoni obavljala određene poslove) navela je da se radilo o česticama koje su prvenstveno služile za komunikaciju između objekata Vila Šimunić, Tehnika, Sunčalište i objekta Matilda odnosno da se radilo o zelenom prostoru koji je djeci služio za igru, na kojem se sušio veš te na kojem su se održavale zabave, zatim iz navoda iz iskaza svjedoka ZSK (str. spisa 327-329), zaposlenice tužitelja unazad 16 godine, a od 2019. godine upraviteljice predmetnog hostela, iz čijeg je iskaza utvrđeno da su postavljanjem ograda od strane tuženika onemogućena četiri ulaza u zgrade Vila [adresa] i Sunčalište, da se zbog postavljenih ograda u zgradu Sunčališta može dolaziti isključivo preskačući zid te da je prije postavljanja ograda prostor spornih nekretnina služio za komunikaciju. Istaknula je da se u zgradu sunčališta smješta vrtićki uzrast djece i to socijalno ugrožena djeca. Osim toga da su, uz komunikacijsku funkciju, sporne čestice korištene kao prostor za igru, prenašanje kofera i slično. Izjavila je da je čula od starijih mještana da se taj prostor koristio na isti način još od 60-ih godina. Navedena okolnost nalazi potvrdu i u iskazu svjedoka CS (str. spisa 329-330) koji je izjavio da je od 70-ih godina bio voditelj fotosekcije i radionica koje su se organizirale u zgradi Tehnika u sklopu hostela "Zlatokrila". Izjavio je da su se sporne čestice koristile kao pješački prolaz djece smještene na gornjim katovima Vile [adresa] do zgrade Tehnike, da se kč. br. [katastarska čestica] zimi koristila za smještaj tri jedrilice, a da su sva djeca iz tih objekata odlazila u objekt Zagreb jer da je jedino u njemu bila kuhinja s blagovaonom. Djeca iz prizemlja Vile Šimunić da su koristila pješački prolaz, a djeca s kata Vile Šimunić da su prolazila po zračnom mostiću po čestici 2849/3 u zgradu Tehnike i Matilde jer da je to bio kraći put do kuhinje. U pogledu korištenja tih čestica (2849/3 i 2860) da ne pamti da bi ikada bilo problema i bilo kakvog sprječavanja u korištenju. U Velom Lošinju da je boravio od rođenja pa do odlaska na studij 1969. godine, a da se ponovno vratio 1985. godine i da i danas živi na Velom Lošinju. Isti način korištenja opisao je i svjedok ĆS u svom iskazu (str. spisa 432-433) koja je radila kao domaćica kod tužitelja od 21. lipnja 1993. godine. Izjavila je da je zgrada Tehnike i prostor ispred (identificiran na očevidu kao kč. br. [katastarska čestica]) bio korišten za školu u prirodi, da su u zgradi Tehnike boravila i spavala djeca vrtićkog uzrasta. Hostel da je obuhvaćao sve ove objekte zgradu [adresa], Matilda, Tehnika, Šimunić i Sunčalište kao i još jednu zgradu. Sve da je bilo obuhvaćeno odmaralištem HS kako se ranije zvalo. Djeca da su imale obroke u glavnoj zgradi [adresa] u kojoj se nalazila kuhinja i blagovaona. Iz Vile Šimunić da se do Sunčališta dolazilo stepenicama. Oko svih tih objekata da je postojao zid i da je još dodatno bilo ograđeno i žicom te da su se svi objekti zimi zaključavali, da je i prostor između Sunčališta i Vile Šimunić pripadao prijašnjem vlasniku Vile Šimunić te da između zgrade Šimunić i Sunčališta postoji jedan mostić, a da je plato ispred zgrade Tehnike bio previđen za aktivnost djece koja su boravila u odmaralištu. Stoga su sporne čestice s obzirom na podudaran način korištenja spornih čestica kojeg su opisali saslušani svjedoci, čije je iskaze sud prihvatio kao vjerodostojne dokaze, uvjerljivo postale društveno sredstvo nekadašnje društvenopravne osobe pozivom na odredbu čl. 268. ZUR-a. Naime njihov način korištenja i upravljanja ne razlikuje se od onog za koji tužitelj posjeduje ispravu u vidu kupoprodajnog ugovora s Općinom Mali Lošinj od 21. ožujka 1966. godine ( str. spisa 128) i ugovora o kupoprodaji i prijenosu nekretnina od 23. ožujka 1966. godine sklopljenoj s Ugostiteljskim poduzećem "Jadranka" i za koje nekretnine nije sporna okolnost da su predstavljale društveno sredstvo nekadašnje društvenopravne osobe. Vraćanje tih nekretnina nitko nije zahtijevao u roku od pet godina od saznanja, a najkasnije u roku od deset godina počev od ožujka 1966. godine (str. spisa 128) kada su kupoprodajnim ugovorom na tužiteljevog prednika Ustanovu za organizirani odmor djece i omladine grada Zagreba prenijeta prava korištenja na česticama 210,209/1 i 944 iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Lošinj (tzv. Vila Šimunić) kao i korištenje zk.č.br. 147 i 148/2 upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o.o Veli Lošinj (str. spisa 128) po ugovoru o kupoprodaji i prijenosu nekretnina za kompleks zemljišta povezan za zgradu "Matilda" (prema ugovoru o kupoprodaji i prijenosu nekretnina zaključenim između tužiteljevog prednika i Ugostiteljskog poduzeća "Jadranka" (str. spisa 129-130). Doseg odredbe čl. 268. ZUR-a, po stavu ovoga suda, nije ograničen isključivo na nekretnine koje su prethodno bile u privatnom vlasništvu već na sve nekretnine koje su postale društveno sredstvo organizacije udruženog rada bez pravne osnove. Tumačenje na koje se poziv tuženik ne nalazi podlogu u sadržaju same norme budući da se odredbe ne odnosi na podruštvovljenje nekretnine već na stjecanje svojstva "društvenog sredstva". S obzirom na okolnost da nije bilo zahtjeva za povrat ima se smatrati da se, stupanjem na snagu Zakona o udruženom radu (dana 11. prosinca 1976. godine), na korištenje spornih čestica vezao pravni učinak iz čl.268. st. 1 ZUR-a odnosno da su iste postale društveno sredstvo s obzirom na utvrđeni način korištenja, upravljanja i raspolaganja istima koji proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka.

33. Zbog utvrđene činjenice pravnog sljedništva i okolnosti da se radilo o pretvorbi javnog poduzeća stav je ovoga suda da pretvorba društvenog vlasništva u odnosu na društvena sredstva bivšeg javnog poduzeća "Vladimir Nazor" nije podlijegala primjeni Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća budući da se radilo o pretvorbi po posebnim propisima. U prilog tome govori i okolnost da se radilo o poznatom vlasniku zbog čega nema mjesta primjeni Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" br. 19/91., 26/91., 45/92., 83/92., 84/92., 18/93., 94/93., 2/94., 9/95., 42/95., 21/96., 118/99., 99/03., 145/10.). Naime, polje primjene tog zakona bilo je pretvaranje poduzeća u dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću, a ne u javno poduzeće kako je to bio slučaj sa sljednikom iza RO Ustanova za organizirani odmor djece i omladine grada Zagreba ( str. spisa 131). Naime, po čl. 196. b. Zakona o poduzećima ("Službeni list SFRJ" br. 77/88., 40/89., 46/90., 61/90., "Narodne novine" br. 53/91., 71/91., 26/93., 58/93., 111/93.) kapital iz bivših organizacija udruženog rada od posebnog društvenog interesa koje su se organizirale kao javna poduzeća smatrao se, nakon intervencija Ustavnog suda RH primjerice u odlukama U-III-669/1994 od 29. rujna 1999. godine i U-III-3049/2007 od 27. svibnja 2010. godine (za druga javna poduzeća) dio imovine poduzeća nad kojima postoji pravo vlasništva poduzeća, dakle predstavljao je pretvorbeni propis kada su bila u pitanju poduzeća u vlasništvu RH, županije, kotara, općine ili grada kako je to bilo u ovom slučaju (str. spisa 132-159) budući da je Grad Zagreb do 2005. godine bio jedini osnivač tog društva (str. spisa 164-165). U prilog tome govori i poseban režim koji je vrijedio za društvena poduzeća u vlasništvu gradova pozivom na čl. 635. ZTD-a nakon čega je provođeno usklađenje s odredbama ZTD-a po čl. 637. ZTD-a s iskazivanjem iznosa temeljnog kapitala dobivenim od društvenih sredstava na kojima je postojalo pravo korištenja, a koja su bila iskazana u bilanci društva s obzirom na tvrdnju tužitelja da su bile iskazana kao imovina društvenopravne osobe. Argument da u vrijeme stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća još nije bilo osnovano javno poduzeće pravno je irelevantan budući da je status javnih poduzeća bio reguliran posebnim propisom te je predstavljao poseban pretvorbeni propis. Neutemeljenim su ocijenjeni prigovori tuženika i umješača da zbog izostale dokumentacije i izostalog dokazivanja okolnosti iz čl. 390. a ZVDSP-a ne bi bila dokazana pretvorba društvenog vlasništva. Predmetna pretvorba ne može se podvesti pod primjenu čl. 390. a ZVDSP-a, a o čemu se u sličnoj vrsti pravnih situacija očitovao i Hrvatski fond za privatizaciju prema ispravi na str. spisa 171-173 kao i Ustavni sud RH u odluci od U-I-474/1996 ( str. spisa 166-170).

34. Osim dokazane pravne osnove pretvorbe po posebnim propisima slijedom utvrđenja da se radilo o pretvorbi javnog poduzeća tužitelj je dodatno dokazao da je vlasništvo na spornim česticama stekao i dosjelošću kao drugom pravnom osnovom.

35. Nakon 6. travnja 1941. godine na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije te na temelju čl. 29. ZOVO-a (na snazi od 1. rujna 1980. godine) nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu. Međutim, Zakonom o preuzimanju ZOVO-a (NN 53/91) stavljen je izvan snage čl. 29. ZOVO-a te je otpala zabrana stjecanja prava vlasništva na stvari u društvenom vlasništvu.

36. Stupanjem na snagu ZVDSP-a 1. siječnja 1997. godine odredbom čl. 388. st. 4 ZVDSP-a bilo je određeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud Republike Hrvatske citiranu je odredbu (čl. 388. st. 4 ZVDSP-a) ukinuo odlučujući u predmetima U-I -58/97, U-I-235/97, U-I-237/97, U-I-1053/97 i U-I-1054/97.

37. Nakon toga, zbog izraženih pravnih stajališta ESLJP u predmetima Gashi protiv Hrvatske i Trgo protiv Hrvatske, u sudskoj je praksi zauzeto pravno stajalište da osoba koja se razumno oslanjala na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebala, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedicu greške koju je počinila država donošenjem neustavnog propisa (s retroaktivnim učincima). Slijedom takvog pravnog stajališta u praksi hrvatskih sudova se u ovakvim pravnim situacijama primjenjuje pravni standard po kojem grešku državnih tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na teret pojedinca kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes. Stoga se i ovaj sud priklonio stavu sudske prakse po kojem je zauzeto stajalište da ako su bile ispunjene pretpostavke za dosjedanje u razdoblju do 17. studenoga 1999. godine (Odluka Ustavnog suda kojom je ukinut čl. 388. st. 4 ZVDSP-a) da se u vrijeme dosjedanja uračunava i rok prije 8. listopada 1991. godine dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu. Pritom je utvrđeno da nisu postojali suprotstavljeni privatni interesi trećih osoba budući da je učinak stjecanja prava vlasništva dosjelošću nastupio i prije stupanja na snagu ZVDSP-a (1.1.1997.) svakako prije odluke Ustavnog suda od 17. studenoga 1999. godine, kao i prije knjiženja umješača kao vlasnika u predmetu Z-33748/202020. 20. prosinca 2016. godine (str. spisa 378) koji se, prema navodima umješača, uknjižio na predmetnim nekretninama tek po izvansudskoj nagodbi (str. spisa 924-1046) čiju je dostavu sud prihvatio odgovarajućom primjenom čl. 299. st.2 ZPP-a. Stoga u trenutku stjecanja po samom zakonu, suprotstavljenih interesa trećih osoba nije bilo budući da je umješač svoje pravo upisao s učinkom tek od 20. prosinca 2016. godine. Zbog navedenog, rizik greške koju je počinila država mora snositi i Grad Mali Lošinj budući da svoje pravo vlasništva uostalom i izvodi iz prijenosa s RH, odnosno države pa zbog toga mora dijeliti i njegovu sudbinu u nastaloj pravnoj situaciji.

38. U vezi posjeda, u postupku je utvrđeno da je tužitelj po svojim prednicima od 1966. godine (sklapanje ugovora o kupoprodaji u ožujka 1966. godine, str. spisa 128- 130) bio savjestan posjednik (pretpostavka po ZOVO-u), a na navedeno upućuju navodi iz iskaza saslušanih svjedoka u pogledu načina korištenja spornih čestica te navoda da prije postavljanja ograde od strane tuženika pristup spornim česticama nikada nije bio onemogućen, a kako je to naveo svjedok ZS (str. spisa 326- 327), da se nije znalo da te čestice ne bi bile u vlasništvu tužitelja, kako je to izjavio svjedok ZSK (str. spisa 327-329), da su se oduvijek sporne čestice koristile za dolazak djece i za potrebe odmarališta, kao i svjedoka IS (str. spisa 329-330) da ne pamti da bi ikada u vezi spornih čestica bilo problema i priječenja u njihovom korištenju te svjedoka ĆS ( str. spisa 432-433) koja je izrijekom navela da je plato ispred zgrade Tehnika (identificiran kao k. č. br. [katastarska čestica]) bio predviđen za aktivnosti djece koja su boravila u odmaralištu i da se na tom platou nisu igrala lokalna djeca iz Lošinja. Navode iz iskaza saslušanih svjedoka sud je ocijenio uvjerljivim i podudarnim pa stoga i istinitim te vjerodostojnim pa je s obzirom na zaključak vještaka građevinske struke da sporne nekretnine predstavljaju funkcionalno-tehnološku cjelinu sud utvrdio da su se sporne nekretnine s obzirom na položaj između zgrada na kojima je upisano vlasništvo tužitelja, povezanost sa zračnim mostom između zgrade Vile Šimunić i zgrade Sunčališta koja je utvrđena na očevidu na licu mjesta od 20. veljače 2025. godine (str. spisa 453-455) kao i na zapisniku o izvršenom očevidu u postupku osiguranja dokaza prema priklopljenom predmetu R1-20/2023 sud zaključio da je opisana komunikacija između zgrada Vile Šimunić, Sunčališta i Tehnike bila nužna i stvarna zbog dječjeg uzrasta (vrtićka dob) i logističkih razloga poput donošenja putnih torbi i odlazaka na organizirane aktivnosti. Stoga je utvrđeno da je tužitelj po svojim prednicima imao neposredan posjed odnosno da je neposredno vršio faktičnu vlast nad spornim nekretninama zbog čega se radilo i o samostalnom posjedu. Povremeno prisustvo lokalne djece na spornim česticama ne predstavlja temelj za zaključak da se radilo o javno dostupnom prostoru budući da je ocijenjen životnim i uvjerljivim navod iz iskaza svjedoka ZSK (str. spisa 327-329) da lokalnoj djeci nitko nije branio igru na tom prostoru kao i objašnjenje CS (str.329-330) da su se na tim zelenim površinama igrali uglavnom zimi i njegovi sumještani ali da nisu smjeli ulaziti u zgrade što ne mijenja utvrđenje ovoga suda da je faktičnu vlast nad spornim česticama imao tužitelj po svojim pravnim prednicima. S obzirom na opsežan dokazni postupak sud je ocijenio suvišnim i nepotrebnim dokaz saslušanjem ŠS budući da je iz provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri dokazana kvaliteta i kontinuitet posjedovanja spornih čestica.

39. Nema dokaza da bi tužitelj u tom razdoblju imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Tužitelj po svojim pravnim prednicima nije znao, a niti mogao znati da sporne čestice nisu njegove. Savjesnost posjeda se pretpostavljala po čl. 72. ZOVO-a. Činjenica da sporne čestice nisu bile oglašene u oglasima za prodaju u 2019. i 2020. godini s obzirom na istek roka dosjelosti do 17. studenog 1999. godine, kao relevantnom razdoblju, bez utjecaja je na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. S obzirom na dokazanu pretpostavku savjesnog posjeda, sud je utvrdio da je i do stupanja na snagu ZVDSP-a 1. siječnja 1997. godine protekao rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a kako je to predviđao čl. 28. st. 4 ZOVO-a. Osim toga, izvjesno je da je tužitelj po pravnim prednicima imao legitimno očekivanje (sve do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4 ZVDSP-a od strane Ustavnog suda RH koja je propisivala da se u rok za dosjelost računa i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991. godine) da će protekom dvadeset godina steći pravo vlasništva s obzirom da u korištenju predmetnih čestica nikada nije bio ometan, a niti upozoravan od strane Općine/Grada Malog Lošinja, a kako je to uvjerljivo iskazala upraviteljica hostela ZSK (str. spisa 327-329).

40. Odredba čl. 28. st. 4 u vezi s čl. 20. (u dijelu koji se odnosi na stjecanje po samom zakonu) ZOVO-a predstavlja stoga relevantnu odredbu za stjecanje prava vlasništva na spornim česticama. U vezi ove pravne osnove sud je utvrdio činjenicu da se radilo o savjesnom posjedu od ožujka 1966. godine budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je korištenje spornih čestica bilo istovjetno korištenju čestica za koje postoje pisani ugovori ( str. spisa 129-130), sve do pojave tuženikovih radnika u listopadu 2022. godine, kako je to uvjerljivo opisao svjedok ZSK u svom iskazu (str. spisa 327-329). Navedeno proizlazi iz primjene odredbe čl. 388. st. 2 ZVDSP-a kojom je propisano da se učinak stjecanja prosuđuje primjenom propisa koji su važili u trenutku stjecanja pri čemu je utvrđeno da je do stupanja na snagu ZVDSP-a (1.1.1997. godine) protekao rok od 20 godine za stjecanje dosjelošću po čl. 28. st. 4 ZOVO-a.

41. Tuženik se ne može s uspjehom pozivati na odredbe čl. 122. -124. ZVDSP-a i na presumpciju da je zemljišna knjiga istinito i potpuno odražavala činjenično i pravno stanje nekretnine, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Navedeno iz razloga što tuženik, po stavu ovoga suda, nije bio u dobroj vjeri, jer mu je bilo poznato da se umješač kao prodavatelj ne nalazi u posjedu predmetnih nekretnina već da su sporne nekretnine u posjedu trećih osoba (čl. 4. ugovora o prodaji od 10. prosinca 2020. godine – str. spisa 63- 65). Pregledom spornih nekretnina na očevidu u postupku osiguranja dokaza i u parnici utvrđeno je da je tek naknadnom intervencijom tuženika u vidu postavljenih ograda onemogućena komunikacija između Vile [adresa], "Sunčališta" i zgrade "Tehnike", a kako je to prikazano na fotografijama u sklopu ispravljenog pisanog nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 27. svibnja 2025. godine (str. spisa 646-795) osobito na str. spisa 792 i 793 na koje stranke i umješač nisu imali primjedbe, a kojeg je sud ocijenio detaljnim, točnim i stručnim te prihvatio kao vjerodostojan dokaz o identifikaciji čestica i stanja zatečenog na dan održavanja očevida. Stoga je stanje prije postavljenih ograda upućivalo na zaključak da sporne nekretnine posjeduje tužitelj kao vlasnik naznačenih zgrada (Vile "Šimunić", "Sunčališta" i zgrade "Tehnike"). Postavljene žičane ograde upućuju na zaključak da je tuženik znao za korištenje spornih čestica od strane vlasnika Vile Šimunić, Tehnike i Sunčališta budući da su postavljene upravo tako da sprječavaju komunikaciju između tih objekata. Navedeno mu nije moglo ostati nepoznato zbog položaja spornih čestica odnosno činjenice da se radi o čestici na koju izlazi vidljiv "zračni most" između Vile Šimunić i Sunčališta (k. č. br. [katastarska čestica]) vidljivo na fotografiji na str. spisa 234 u priklopljenom predmetu R1-20/2023 prije postavljanja ograde i fotografije na str. spisa 157 (R1-20/2023) nakon ograđivanja, postavljene ograde i srušenih betonskih stepenica kako to prikazuje fotografija na str. spisa 156 (R-20/2023) zbog čega je onemogućeno tužitelju korištenje k. č. br. [katastarska čestica] na način kako je to prije činio te postavljenih ograda na zkč. br. [katastarska čestica] ispred zgrade "Tehnike" prema fotografijama na str. spisa 161-163 (R-20/2023, a što je sud utvrdio i na očevidu održanom 20. veljače 2025. godine ( str. spisa 453-455) po identifikaciji čestica od strane vještaka geodetske struke. Zbog postavljenih ograda ne samo da je onemogućena komunikacija između zgrada Tehnika i Sunčalište s Vilom Šimunić već i s objektom Matilda. Pritom je sud prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke VS od 8. kolovoza 2025. godine (str. spisa 812-915) te ocijenio stručnim, obrazloženim i vjerodostojnim mišljenje vještaka da su sporne čestice dio funkcionalno-tehnološke cjeline u sklopu Dječjeg odmarališta "Zlatokrila" a dodatno je, u iskazu (str. spisa 1177-1178), naveo da se cijeli kompleks odmarališta proteže na nekoliko lokacija koje da uključuju smještajne kapacitete i sportsko-rekreativne sadržaje i da su sporna neizgrađena zemljišta u funkciji komunikacije između objekata koji se nalaze u sklopu odmarališta. Izjasnila se da bez korištenja spornih čestica postoje ograničenja u korištenju preostalih čestica pa s obzirom da je vještak dopunio pisani nalaz ispravnom oznakom k. č. br. [katastarska čestica] (objekt Tehnike i k. č. br. [katastarska čestica], rezultati građevinskog vještačenja potvrđuju tužiteljeve navode o načinu korištenja spornih čestica.

42. Budući da je utvrđeno da je tužitelj naznačenim odredbama stekao pravo vlasništva,a da promjenu u zemljišnim knjigama traži u vrijeme važenja ZVDSP-a valjalo je odgovarajućom primjenom čl. 388. st.2 ZVDSP-a i primjenom čl. 129. st.2 ZVDSP-a prihvatiti tužbeni zahtjev budući da stjecanjem na temelju zakona prestaju sva druga stvarna prava. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

43. Odluka o troškovima postupka temelji se na primjeni odredbe čl. 154. st. 1 ZPP-a s obzirom na tužiteljev uspjeh u postupku. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to samo oni troškovi koje je sud ocijenio potrebnim za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a) i to za sastav tužbe 1.340,00 EUR (T.br. 8.1.), sastav podneska od 24. listopada 2023. godine 1.340,00 EUR (T.br. 8.1.), sastav podneska od 24. studenoga 2023. godine 200,00 EUR (T.br. 8.3.), zastupanje na pripremnom ročištu od 13. prosinca 2023. godine 1.340,00 EUR (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 18. travnja 2024. godine 1.340,00 EUR (T.br. 9.1.), sastav podneska od 3. rujna 2024 godine 200,00 EUR (T.br. 8.3.), zastupanje na ročištu za očevid od 20. veljače 2025. godine 1.340,00 EUR (T.br. 9.1.), sastav podnesaka od 8. svibnja i 10. lipnja 2025. godine 1.340,00 EUR (T.br. 8.1.), sastav podneska od 15. rujna 2025. godine 1.340,00 EUR (T.br. 8.1.), sastav podneska od 3. listopada 2025. godine 200,00 EUR (T.br. 8.3.), sastav podneska od 16. listopada 2025. godine 200,00 EUR (T.br. 8.3.), sastav podneska od 25. studenoga 2025. godine 200,00 EUR (T.br. 8.3.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 3. prosinca 2025. godine 1.340,00 EUR (T.br. 9.1.), PDV 25% 2.930,00 EUR, trošak nastao u vezi saslušanja svjedoka Maje Sakač 40,00 EUR (str. spisa 370 i 385) i Slavke Simičić 40,00 EUR (str. spisa 436), provođenje očevida, geodetskog i građevinskog vještačenja u iznosu od 7.999,02 EUR (str. 440-441, 444, 446 i 1098), a koje je sud ocijenio nužnim za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 331,81 EUR i presudu u iznosu od 663,61 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19, 92/21 i 37/23). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke dok je preostalu zatraženu razliku prema troškovniku na str. spisa 1180-1181 sud ocijenio neutemeljenom u zatraženoj visini zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Rijeci, 19. siječnja 2026. godine

Sudac

Jasenka Pavišić Čačić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte