Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-803/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, u pravnoj stvari tužiteljice UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 13. studenog 2025., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) po objavi dana 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužiteljici UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 246,86 EUR (dvjesto četrdeset šest eura i osamdeset šest centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. svibnja 2011. do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR (sto četrdeset četiri eura i devedeset jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 17. svibnja 2024. podnijela tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom kao kreditorom 19. svibnja 2011. sklopila ugovor o kreditu br. 5106085932, na iznos od 50.000,00 EUR. U čl. 10. ugovorena je naknada za obradu i odobravanje kredita, u visini od 0,500% od iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK, obračunate s datumom puštanja kredita u tečaj, te je predviđeno da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate kredita, odnosno prilikom puštanja kredita u tečaj. Temeljem navedene odredbe, tužiteljici je 26. svibnja 2011. naplaćena naknada u iznosu od 1.860,00 HRK/246,86 EUR. Smatra da je nepoštena i ništetna odredba ugovora i drugih akata tuženika o navedenoj naknadi jer je ugovorena prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužiteljica nije mogla znati na što se odnosi tzv. ulazna naknada, koja je uzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Tužiteljica smatra da je navedena odredba ugovora nepoštena i ništetna u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Ništetnost navedenih ugovornih odredaba ima potvrdu u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužiteljice bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženom iznosu, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenoj naknadi. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 246,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice i to iz više razloga. Nadalje osporava status potrošača te ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje navodi kako odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku 0,50% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ukazuje i na odredbu čl. 83. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

3. Tuženik ističe da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužiteljica je bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljicom jasno obavijestila da postoji obveza tužiteljice na plaćanje takve naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužiteljici je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužiteljici bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 0,50% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita.

4. Osporava navode tužiteljice kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova, materijalnih troškova, povezanih regulatornih troškova. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 0,50% od visine predmetnog kredita u iznosu od 246,86 EUR. Iz navedenog jasno proizlazi da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bila informirana prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Poziva se i na odluku Suda EU u predmetu C-621/2017 u kojoj je navedeno Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Ukazuje na činjenicu da sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužiteljici poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužiteljici prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužiteljici, a u kojoj se također upozorilo tužiteljicu na obvezu plaćanja naknade. Stoga, nakon što je upoznata sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužiteljica nije pristajala na navedenu naknadu, ista nije ni bila u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.

5. Ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena dana 26. svibnja 2011. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužiteljice kojim bi zahtijevala isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužiteljice. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužiteljice bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. U odnosu na zakonske zatezne kamate od 26. svibnja 2011., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

6. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 19. svibnja 2011. (list 15-26 spisa), plan otplate kredita (list 5-12 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 27-46 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 70-73 spisa), saslušana je tužiteljica UB (list 203 spisa), te je izvršen uvid u ostatak dokumentacije koja prileži spisu.

7. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama je nesporno da su tužiteljica i tužena sklopili dana 19. svibnja 2011. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5106085932 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 50.000,00 EUR protuvrijednosti u kunama, a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 360 mjeseci. Također, nije sporno da je tužena temeljem odredbe članka 10. Ugovora o kreditu naplatila naknadu za troškove obrade i isplate kredita u visini od 246,86 EUR, a koja naknada je naplaćena 26. svibnja 2011.

9. Sporno je pripada li tužiteljici pravo na isplatu iznosa od 246,86 EUR zajedno sa zateznom kamatom kao i status potrošača tužiteljice.

10. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve pročitane isprave kao i cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, a koju dokumentaciju stranke nisu osporavale.

11. Tužiteljica UB u svome iskazu u bitnome navodi kako je novčana sredstava dobivena kreditom iskoristila za kupnju stana u kojem živi zajedno sa svojom obitelji a kojega nikada nije iznajmljivala. Nije pregovarala oko pojedinih odredaba toga ugovora budući je isti bio već unaprijed sastavljen. Misli da nije pročitala taj ugovor prije potpisivanja, no ne može se sa sigurnošću izjasniti. Ne može se točno izjasniti da li je znala za odredbu ugovora o naknadi za obradu kredita. Nije joj rečeno da bi trebala platiti kakvu naknadu koja se tiče kredita odnosno troškove koji bi bili vezani za taj kredit.

12. Iskaz tužiteljice ovaj sud je cijenio istinitim i životnim, te nije našao da bi isti bio nevjerodostojan i neobjektivan.

13. Iz iskaza tužiteljice ovaj sud zaključuje kako se o odredbi čl. 10 ugovora o kreditu nije neposredno pregovaralo s tužiteljicom te ista u iskazu izričito navodi kako o toj odredbi ugovora od strane službenice u banci nije upoznata, odnosno nitko joj nije rekao da bi trebala platiti kakvu naknadu.

14. Sud je cijenio kako je tužiteljica dokazala da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Naime predmetni pravni posao tužiteljica je sklopila kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu, naime radi se o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine. Tuženik je navedeni prigovor da tužiteljica ne bi bila potrošač iznio samo paušalno, ničim nije dokazao da bi se predmetna nekretnina koristila za poslovnu aktivnosti ili poduzetničku djelatnosti, dakle se ista se koristi za osobne svrhe, odnosno stanovanje, te tužiteljica ima pravo na zaštitu kao potrošač.

15. Pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništetne odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju niti zbog toga što je tužiteljica kredit otplatila. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

16. O naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita se nije pojedinačno pregovaralo, te tuženik nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

17. Naime, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, stoga odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita po mišljenju ovoga suda očito je prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, po mišljenju ovoga suda tuženik je trebao dokazati da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Nadalje, u samom ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 0,50 %, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

18. Tuženik je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,50 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja.

19. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužiteljica sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

20. Tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a obzirom između stranaka nije bila sporna visina postavljenog zahtjeva, to sud nije tijekom postupka provodio dokaze financijskim vještačenjem. Provođenje takvog dokaza bilo bi protivno načelu ekonomičnosti postupka s obzirom da bi valjalo izdvojiti znatna novčana sredstva koja bi povećala troškove postupka.

21. Glede prigovora zastare navedenog potraživanja valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

22. Stoga je tuženik dužan vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111 ZOO. - a iznos naknade koja je naplaćena u visini od 246,86 EUR, a koja visina nije sporna među strankama sa zakonskom zateznom kamatom od dana njene naplate 26. svibnja 2011. Sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužiteljici iznos od 246,86 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate, pa do konačne isplate, pa je stoga trebalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

23. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužitelju priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18, dalje: ZSP-a) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa).

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećano za PDV i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Glede troškova tužiteljice u odnosu na radnje njezinog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 28. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zajedno sa pripadajućim PDV- om u iznosu od 25,00 EUR.

25. Preostali dio troška tužitelja iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim.

26. Budući je tužiteljica uspjela sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tužiteljici isplatiti parnični trošak u visini od 144,91 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

27. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

28. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a, pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

29. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 23. siječnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

Žalba se može podnijeti samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga ZPP- a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić