P-4618/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice: ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Zvonimir Bućan, odvjetnik iz Splita, Domovinskog rata 10, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Zvonimira Bućana odvjetnika u Splitu i zamjenice punomoćnika tuženika Tomislava Vujčića, odvjetnika u Splitu, 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 4. i 7. ugovora o kreditu broj: 9011049617 koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika 28. veljače 2006., a solemniziran 1. ožujka 2006., broj ovjere JB Slobodan Zlokić OU-192/2006. pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici na ime iznosa više plaćenih kamata po kreditu broj: 9011049617 iznos od 3.732,37 eura, sa zateznim kamatama po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja teče:

- na iznos od 25,17 eura od 15. kolovoza 2007.

- na iznos od 25,16 eura od 15. rujna 2007.

- na iznos od 24,66 eura od 15. listopada 2007.

- na iznos od 25,27 eura od 15. studenoga 2007.

- na iznos od 24,80 eura od 15. prosinca 2007.

- na iznos od 25,58 eura od 15. siječnja 2008.

- na iznos od 44,25 eura od 15. veljače 2008.

- na iznos od 45,56 eura od 15. ožujka 2008.

- na iznos od 45,26 eura od 15. travnja 2008.

- na iznos od 43,77 eura od 15. svibnja 2008.

- na iznos od 44,24 eura od 15. lipnja 2008.

- na iznos od 43,87 eura od 15. srpnja 2008.

- na iznos od 43,65 eura od 15. kolovoza 2008.

- na iznos od 43,76 eura od 15. rujna 2008.

- na iznos od 45,30 eura od 15. listopada 2008.

- na iznos od 46,42 eura od 15. studenoga 2008.

- na iznos od 44,90 eura od 15. prosinca 2008.

- na iznos od 51,46 eura od 15. siječnja 2009.

- na iznos od 51,49 eura od 15. veljače 2009.

- na iznos od 50,30 eura od 15. ožujka 2009.

- na iznos od 50,47 eura od 15. travnja 2009.

- na iznos od 50,61 eura od 15. svibnja 2009.

- na iznos od 49,88 eura od 15. lipnja 2009.

- na iznos od 50,20 eura od 15. srpnja 2009.

- na iznos od 49,65 eura od 15. kolovoza 2009.

- na iznos od 50,24 eura od 15. rujna 2009.

- na iznos od 49,60 eura od 15. listopada 2009.

- na iznos od 50,10 eura od 15. studenoga 2009.

- na iznos od 49,93 eura od 15. prosinca 2009.

- na iznos od 51,06 eura od 15. siječnja 2010.

- na iznos od 51,75 eura od 15. veljače 2010.

- na iznos od 51,57 eura od 15. ožujka 2010.

- na iznos od 52,42 eura od 15. travnja 2010.

- na iznos od 53,70 eura od 15. svibnja 2010.

- na iznos od 53,82 eura od 15 .lipnja 2010.

- na iznos od 55,56 eura od 15. srpnja 2010.

- na iznos od 55,55 eura od 15. kolovoza 2010.

- na iznos od 58,61 eura od 15. rujna 2010.

- na iznos od 56,77 eura od 15. listopada 2010.

- na iznos od 57,22 eura od 15. studenoga 2010.

- na iznos od 50,55 eura od 15. prosinca 2010.

- na iznos od 50,70 eura od 15. siječnja 2011.

- na iznos od 50,07 eura od 15. veljače 2011.

- na iznos od 50,45 eura od 15. ožujka 2011.

- na iznos od 50,62 eura od 15. travnja 2011.

- na iznos od 51,64 eura od 15. svibnja 2011.

- na iznos od 47,79 eura od 15. lipnja 2011.

- na iznos od 50,06 eura od 15. srpnja 2011.

- na iznos od 52,97 eura od 15. kolovoza 2011.

- na iznos od 45,54 eura od 15. rujna 2011.

- na iznos od 41,29 eura od 15. listopada 2011.

- na iznos od 41,38 eura od 15. studenoga 2011.

- na iznos od 41,62 eura od 15. prosinca 2011.

- na iznos od 42,62 eura od 15. siječnja 2012.

- na iznos od 42,91 eura od 15. veljače 2012.

- na iznos od 42,54 eura od 15. ožujka 2012.

- na iznos od 42,52 eura od 15. travnja 2012.

- na iznos od 42,74 eura od 15. svibnja 2012.

- na iznos od 42,98 eura od 15. lipnja 2012.

- na iznos od 42,63 eura od 15. srpnja 2012.

- na iznos od 42,46 eura od 15. kolovoza 2012.

- na iznos od 41,68 eura od 15. rujna 2012.

- na iznos od 42,51 eura od 15. listopada 2012.

- na iznos od 42,81 eura od 15. studenoga 2012.

- na iznos od 42,55 eura od 15. prosinca 2012.

- na iznos od 42,21 eura od 15. siječnja 2013.

- na iznos od 42,14 eura od 15. veljače 2013.

- na iznos od 41,97 eura od 15. ožujka 2013.

- na iznos od 42,74 eura od 15. travnja 2013.

- na iznos od 41,62 eura od 15. svibnja 2013.

- na iznos od 41,49 eura od 15. lipnja 2013.

- na iznos od 41,29 eura od 15. srpnja 2013.

- na iznos od 41,51 eura od 15. kolovoza 2013.

- na iznos od 41,89 eura od 15. rujna 2013.

- na iznos od 42,19 eura od 15. listopada 2013.

- na iznos od 42,30 eura od 15. studenoga 2013.

- na iznos od 42,71 eura od 15. prosinca 2013.

- na iznos od 42,30 eura od 15. siječnja 2014.

- na iznos od 10,21 eura od 15. veljače 2014.

- na iznos od 10,30 eura od 15. ožujka 2014.

- na iznos od 10,23 eura od 15. travnja 2014.

- na iznos od 10,14 eura od 15. svibnja 2014.

- na iznos od 10,14 eura od 15. lipnja 2014.

- na iznos od 10,23 eura od 15. srpnja 2014.

- na iznos od 10,25 eura od 15. kolovoza 2014.

- na iznos od 10,28 eura od 15. rujna 2014.

- na iznos od 10,33 eura od 15. listopada 2014.

- na iznos od 10,41 eura od 15. studenoga 2014.

- na iznos od 10,42 eura od 15. prosinca 2014.

- na iznos od 10,42 eura od 15. siječnja 2014.

- na iznos od 11,90 eura od 15. veljače 2014.

- na iznos od 11,70 eura od 15. ožujka 2014.

- na iznos od 11,95 eura od 15. travnja 2014.

- na iznos od 11,86 eura od 15. svibnja 2014

- na iznos od 11,79 eura od 15. lipnja 2014.

- na iznos od 11,85 eura od 15. srpnja 2014.

- na iznos od 11,31 eura od 15. kolovoza 2014.

- na iznos od 1,08 eura od 15. rujna 2014.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 2.861,80 eura.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.068,62 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 19. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 488,58 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 11. veljače 2019., se navodi kako su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj: 9011049617 28. veljače 2006., koji je solemniziran 1. ožujka 2006. OU-192/2006 u J.B. Slobodan Zlokić. Tužiteljica je s tuženikom 29. prosinca 2015. sklopila dodatak predmetnog ugovora, solemniziran 2. siječnja 2016., OV-65/16 po J.B. Zoja Puljiz, a kojim dodatkom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u eurima. Nadalje se navodi kako je člankom 4. predmetnog ugovora ugovorena kamatna stopa od 4,15 %, dok je člankom 7. ugovora navedena promjenjivost mjesečne kamatne stope kroz dekurzivni izračun. Sukladno takvoj odredbi predmetnog ugovora tuženike od dana sklapanja ugovora samoinicijativno u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope i to za periode kako slijedi:

- od 28. veljače 2006 pa do 15. srpnja 2007., 4,15

- od 15. kolovoza 2007. pa do 15. siječnja 2008., 5,15

- od 15. veljače 2008. pa do 15. prosinca 2008., 5,90

- od 15. siječnja 2009. pa do 15. studenog 2010., 6,00

- od 15. prosinca 2010. pa do 15. svibnja 2022., 5,65

- od 15. lipnja 2011. pa do 15. kolovoza 2011., 5,40

- od 15. rujna 2011. pa do 31. prosinca 2013., 5,15.

Naime, ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odrede članka 46. stavak 2 ZOO-a (ZOO od 2005. članak 269.) a u svezi sa člankom 47. ZOO-a ( ZOO-a 2005. članak 270.). Kako iz odredbi spornog ugovora proizlazi predmet Ugovor o kreditu je novac koji je tužiteljica primila od tuženika. Cijena koju je tužiteljica trebala platili za taj novac, a misli se na glavnicu kredita, predstavlja upravo cijenu koju je tužiteljica trebala platiti. Kako je kamata kao cijena novca koji je tužiteljica primila bitan elemenat Ugovora o kreditu, ta ista kamata (ili cijena za primljenu glavnicu novca) sukladno citiranom odredbama ZOO-a mora biti određena odnosno barem odrediva. Iz ugovora je izvjesno da kamata (cijena za novac) u samom ugovoru, a kao bitan elemenat spornog ugovora, nije određene ili odrediva već se ista mijenja temeljem odluke i to jednostrane jedne od stranaka, na koju tužiteljica kao druga stranka ugovora nema mogućnosti utjecaja. Ujedno iz ugovora nije jasnim i nedvojbenim utvrđen čvrsti kriterij za promjenu kamatne stope (kao cijene novca glavnice). Osim što kamatna stopa predmetnim spornim ugovorom kao cijena nije čvrsto definirana, a što sve je kršenje načela savjesnosti i poštenja, kao i kršenje temeljnog načela Ugovora «Pacta sunt servanda» što predstavlja jednakost, odredivosti i definiranost činidbe i protučinidbe, to nedvojbeno da su sve točke članka 4. kao i članka 7. Ugovora ništetne. Budući promjena kamatne stope (kao cijene novca) ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja (tuženika) bez da je u ugovoru precizno određen uvjet promjenljivosti i referentne stope za koju se veže promjena kamate stope, a što je sve uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve jer vjerovnik jednostrano mijenja i određuje obvezu dužniku tužiteljici, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost ne može provjerili jer u ugovoru nema egzaktnih kriterija. Znači radi se o znatnoj neravnoteži u pravima obvezama stranaka, a na štetu tužiteljice kao potrošača, a odredbom ugovora iz članka 4. i članka 7. predmetnog Ugovora tuženik je isključio tužiteljici pravo, mogućnost i utjecaj druge strane tužiteljice da ugovara predmet i cijenu kao bitni sastojak ugovora, a što je suprotno odredbi članka 26. (ZOO iz 2005. članak 247.) jer se stranke nisu usuglasile o bitnim sastojcima (cijeni tj. kamatnoj stopi). Takvim postupanjem banka je tužiteljici kršenjem načela savjesnosti i poštenja, a u svoju korist i u svoj interes iskoristivši izostanaka zakonski odredbi koje bi regulirale obvezu da se ukoliko ugovor sadrži odredbu o promjeni kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena kamatne stope, banka je te kriterije trebala odrediti da je riječ o savjesnom gospodarstveniku. Međutim, kako očito nije riječ o savjesnom gospodarstveniku već o stranci ugovora koja vodi računa samo o vlastitoj koristi i interesu, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj kao potrošača, kojim je tužiteljicu stavljaju u neravnopravan položaj, što je u oprijeci sa načelom savjesnosti i poštenja. Navedenim sve treba promatrati kroz članak 83. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP) i članak 98. ZZP-a. Nadalje, nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena) pa je nejasno koliko tužiteljica u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita pa sama ništetnost članka 4. i članak 7. Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odredbi članka 46. stavak 2 ZOO-a. Tuženik je bio dužan prije jednostrane promjene kamatne stope bitni elemenat ugovora, pozvati tužiteljicu, obavijestiti je o promjenama kamatne stope (cijene ili marže) i zaključiti s njom aneks ugovora ili drugi ugovor sa izmijenjenim uvjetima, jer je kamatna stopa (marža) bitni sastojak ugovora, zbog čega se ista određuje i mijenja isključivo i jedino suglasnošću volja stranaka ugovora, a ne izjavom ili odlukom jedne od stranaka ugovora, a sve u smislu članka 26. ZOO-a koji utvrđuje da je ugovor sklopljen kada se ugovorne stranke suglasile sa bitnim plemenima ugovora. S obzirom da je tuženik bez obrazloženja jednostrano mijenjao kamatu, a radi se o bitnom elementu ugovora, u odnosu na ugovor koji je adhezijske naravi, kojem je tužiteljica pristupila, da je uvjete ugovora odredio tuženik kao dominantna stranka ugovora i daje tužiteljica samo mogla zaključiti ugovor bez utjecaja na izmjenu bitnih elemenata ugovor (koje je jednostrano određivao tuženik) ili odustati od njegova zaključenja, izvjesno je da ugovorne strane nisu bile ravnopravne, da se tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja u smislu članka 12. ZOO-a (ZOO iz 2005. članak 4.), a prekršeno je načelo «pacta sunt servanda» u smislu članka 15. ZOO-a (ZOO iz 2005. članak 7.). Konačno nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena), pa je nejasno koliko tužiteljica u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita pa sama ništetnost članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja članka 46. stavak 2. ZOO-a (ZOO iz 2005. članka 269.). Znači da su predmetni članci 4. i 7. Ugovora ništetni.

Prigovor zastare neosnovan je jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima jasnoći i razumljivosti spornih ugovornih odredbi.

Svakako je za istaći da je 14. lipnja 2018. Visoki Trgovački sud u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/17 donio odluku kojom je u cijelosti potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle, pravomoćno je utvrđeno da osim, ranije potvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, da su ništetne i odredbe o valutnoj klauzuli, a kada je riječ o kreditima u švicarskim francima. Visoki trgovački sud u svojoj odluci od 14. lipnja 2018,. Pž- 6632/17. navodi da je prvostupanjski sud, u bitnom, na temelju uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirali potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici daje rizik inlervalutarnih promjena u valu/noj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovara/o čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „ valute utočišta ” koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti daje, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o lome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Drugostupanjski sud potvrđuje zaključke prvostupanjskog suda da su prosječnom potrošaču, kao korisniku kredita, odredbe o valutnoj klauzuli tj. odredbe kojima se glavnica veže u valutu švicarski franak nerazumljive. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je LIZ tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog je razvidno da viši sud na nedvojben način utvrđuje da je obveza potrošača, kao korisnika kredita, ovisna od dva bitna, promjenjiva i neizvjesna, sastojka ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a zbog čega da je znatno narušena ravnoteža medu strankama na štetu korisnika potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što ima za posljedicu ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužiteljica je, uslijed neosnovano povećavane kamatne stope koja je u članku 4. ugovorena u visini Od 4,15 % dok je ništetnom odredbom članka 4. i članka 7. tuženik neosnovano mijenjao kamatnu stopu tužiteljici, više platila tuženiku iznos od 49. 683, 81 kuna, koji iznos se potražuje ovom tužbom i tužbenim zahtjevom.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 19. ožujka 2019., tuženik navodi da tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen je na utvrđenje ništetnosti odredaba sadržanih u članku 4. i 7. ugovora o kreditu broj 9011049617 od 28. veljače 2006. te na isplatu iznosa od 49.683,81 kune sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno ''pretplatio'' rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja koji su se događali za vrijeme otplate kredita. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu od 11. siječnja 2016. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima što naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u članku 19.e stavak 6. propisano sljedeće: '' Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećem ugovorenim uvjetima. '' Iz citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznos po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Preplata se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršava pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima anuitet se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i mata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenog Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim za valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata ''preplaćenih kamata po kredu u CHF'', neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.

Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZPP 2009 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: ''nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.'' Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presuda VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovani i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno uređenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja pozivanje tužitelja utvrđenja suda iz presude VTS-a broj Pž-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi članka 138. a i 502. c ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Također, a kako je već i ranije istaknuto, tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjamo ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima HNB 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71% tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obvezni odnosima, nije ''nečija špekulacija'' već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobitu u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 156 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne bolje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovog ugovora je neosnovan.

Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao ''sporno'' ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ili/i ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njihovim uvjetima i odredbama budući da je ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Dakle iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanje ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao ''prisiliti'' na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem To s obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većina potrošača bila nedostupna. Upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti.

Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu VTSRH, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinačnom slučaju. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredba o kamatnoj stop u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali au ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio. Što se tiče ''nezakonitosti'' kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom. Naime, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatne stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriterij za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga i sama činjenica da i ZOO u članku 26. stavak 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti ''protivno prisilnim propisima i moralu društva'', dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba članka 26. stavak 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorne kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema članku 26. stavak 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.) jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volje ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidbama. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., dalje u tekstu ZPP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačko zajmu, a koji treba obuhvaćat, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stop i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.

Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe ''starog'' ZPP-a kao i Zakona o bankama te je tuženik u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi članka 306. stavak 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi ''Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke'', koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni oplatni plan, sukladno odredbi članka 308 stavak 1 ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti ''starim'' ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovolji i odredbu članka 62. stavak 2. ''starog'' ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bilo stava da se obavještavanjem putem sredstva javnog priopćavanja ima smatrati urednima, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Slijedom navedenog, tuženikom ističe kako je prilikom uključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojim se banka ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranje promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanu cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju čanka 143. stavak 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera pa sukladno odredbi članka 143 stavak 1. i 2. ZOO i članka 49. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od stane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjena kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.

Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Podneskom od 12. svibnja 2025. tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kojim traži isplatu ukupnog iznosa od 3.732,37 eura.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 9011049617 od 28. veljače 2006., izvatka iz zemljišne knjige, dodatka ugovoru o kreditu broj 9011049617 od 29. prosinca 2015., solemniziran kod javnog bilježnika Zoje Puljiz od 11. siječnja 2016., otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope, vještačenjem po sudskom vještaku Milenku Galiotu, saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke, saslušanjem svjedokinje DN.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev za:

– utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi

– za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 9011049617 od 28. veljače 2006. na temelju kojeg je odobrena isplata 93.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 156 mjeseci

– da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,15 % i da je promjenjiva

– da je člankom 7. ugovora o kreditu određeno da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete

– da je između parničnih stranaka sklopljen dodatak ugovoru o kreditu broj 9011049617 29. prosinca 2015. radi provedbe postupka konverzije

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku

– je li provedena konverzija po Aneksu od 29. prosinca 2015.

– je li tuženik prekludiran pozivati se na ništetnost.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj 9011049617 od 28. veljače 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita pod poslovnim brojem OU-192/2006 od 9. ožujka 2006. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora, ON kao korisnice kredita i TN kao solidarnog dužnika – da banka korisniku kredita stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 93.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate

– da je rok otplate 156 mjeseci

– da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a na dan zaključenja ugovora iznosi 4,15 % godišnje

– da mjesečni anuiteti dospijevaju 15-tog u mjesecu

12. Čitanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9011049617 od 29. prosinca 2015., solemniziran kod javnog bilježnika Zoje Puljiz od 11. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen radi provedbe konverzije te da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13. U nalazu i mišljenju od 21. listopada 2020. sudski vještak Milenko Galiot iskazao je razlike anuiteta, odnosno ugovornih kamata te razlike glavnice za razdoblje od 15. travnja 2006. do 30. rujna 2015. i to kako slijedi:

- iskazao je razlike anuiteta, odnosno ugovornih kamata u ukupnom iznosu od 28.176,67 kuna.

- iskazao je razliku glavnice koja je nastala zbog povećanja (promjena) ugovornih kamatnih stopa u navedenom utuženom razdoblju do 30. rujna 2015., odnosno do dana konverzije predmetnog kredita u eure, u ukupnom iznosu od 6.856,57 kuna.

Sveukupno, razlike iz točke a) i b) iznose 35.033,23 kune.

Što se tiče pitanja da se vještak očituje je li konverzija u predmetnom slučaju ima veze s iznosom preplaćene kamatne stope, odnosno je li u dijelu u kojem je kredit preplaćen konverzijom obuhvaćena kamata. Ukoliko da, u kojem iznosu, mišljenja je da je pozorno pregledao navedeni spis predmeta te je tom prilikom utvrdio da u navedenom spisu nema niti jednog dokumenta koji se odnosi na provedbu spomenute konverzije kredita tužiteljice iz CHF-a u eure na dan 30. rujna 2015. Tuženica u spis predmeta nije dostavila niti dokument iz kojeg je razvidno koliko je tužiteljica preplatila spomenuti kredit do konverzije. Sukladno navedenim činjenicama, ističe da nije u mogućnosti izjasniti o predmetnim pitanjima.

14 Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu 28. veljače 2006. i to na iznos od 93.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Prilikom sklapanja ugovora od strane službenika banke samo joj je ponuđen primjerak tipskog ugovora bez da joj je objašnjeno značenje bilo kojeg pojma iz tog ugovora. Rata je sa 3.600,00 kuna došla do otprilike 6.000,00 kuna. Tako je primjerice prva kamata iznosila 4,15 % da bi došla do 6 %. Kako je navedeni iznos mjesečne obveze prema tuženiku bio veliki teret, to se raspitala za sklapanje konverzije navedenog ugovora da bi u konačnici 29. prosinca 2015. sklopila dodatak predmetnom ugovoru s kojim dodatkom je izvršena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u EUR. Niti prilikom sklapanja dodatka ugovora nisu joj objašnjeni pojmovi iz istoga već joj je ponuđen isključivo tipski obrazac ugovora. Jasan joj je pojam promjenjive kamatne stope, kamata koja se može mijenjati. Odlučila se za kredit u francima jer je u tom trenutku to bio najpovoljniji kredit. Navodi da nije bilo prostora za razgovor, da je ugovor ponuđen sa unaprijed formuliranim uvjetima te da nije imala priliku pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora. Nije se raspitivala o drugim kreditnim proizvoda niti kod tuženika niti u nekoj drugoj instituciji. Nije imala nikakav drugi kredit kod tuženika ili kod neke druge banke u kojem je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Ne može se sjetiti je li prije potpisivanja ugovora u cijelosti pročitala njegov tekst, kao ni to je li kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije zatražila kakva pojašnjenja ili ocjenu da joj nešto nije jasno. Kredit je svojevoljno potpisala. Nije upoznata s općim uvjetima poslovanja banke niti su joj od strane banke objašnjeni rizici i posljedice sklapanja takvom ugovora.

15. Svjedokinja DN je navela da je osobni bankar u PBZ banci. Ime tužiteljice joj ništa ne znači. Međutim, bila je uključena u predmete vezane za konverzije kredita iz CHF u EUR te da je na dnevnoj bazi bilo 30-ak takvih konverzija. Tako da općenito navodi da je princip bio taj da se svim korisnicima kredita upućivao poziv sa bitnim stavkama vezanim za konverziju tako broj kredita, iznos kamatne stope i slično. Ukoliko bi korisnik kredita prihvatio takvu ponudu izrađivali bi se dodaci ugovora koji su već bili pripremljeni od kreditne administracije tako da bi osobni bankari doslovno isprintali takve dodatke koje bi korisnici kredita potpisali. Klijent, odnosno korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja o stavkama koje su bile navedene u pozivu koji se slao korisnicima kredita, odnosno u samom dodatku ugovora, s obzirom da je iz kreditne administracije već dolazilo pripremljeno.

16. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik (prednik) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018, a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

17.1 Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 117/2003., 8820/05., 2/2007., 84/2008., 57/2011., 25/2013.; dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu sa članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/1009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

17.3. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu.

17.4. Tuženik u ovom postupku tvrdi da je u parnici Potrošač utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu primjenjivati na svaki pojedinačni ugovorni odnos, nego se treba provesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Na navedenu okolnost tuženik je predložio saslušanje tužiteljice.

Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Slijedom iznesenog, sud je prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje tužiteljice i osobnog bankara.

17.4.1.Tužiteljica, potrošač, tvrdi da joj je ponuđen primjerak tipskog ugovora bez da joj je objašnjeno značenje bilo kojeg pojma iz tog ugovora dok djelatnik banke navodi da klijent, odnosno korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja o stavkama koje su bile navedene u pozivu koji se slao korisnicima kredita s obzirom da je iz kreditne administracije već dolazilo pripremljeno. S obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako na temelju iskaza, a u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP- a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama.

17.4.2.Ističe se da tuženik neosnovano ističe da sklapanjem dodatka ugovora o kreditu tužiteljica nema pravo na utvrđenje ništetnosti jer ništetnost ugovornih odredbi nastupa od samog početka i ne gasi se nikakvim kasnijim sporazumom između stranaka. Takva ništetnost proizlazi iz kolektivne sudske presude. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla time da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno. Ništetan ugovor bez obzira na uzrok ništetnosti ne može postati valjanim ako nakon sklapanja ništetnog ugovora otpadne razlog ništetnosti, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Sklapanjem aneksa nije otklonjena ništetnost ugovornih odredni o kamatama iz osnovnog ugovora stoga tužiteljica ima interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na osnovu toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

18. Tijekom postupka nije bilo sporno da su stranke sklopile dodatka ugovoru o kreditu broj 9011049617 od 29. prosinca 2015., solemniziran kod javnog bilježnika Zoje Puljiz od 11. siječnja 2016. radi provedbe konverzije te da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sporno je je li navedeni dodatak ugovora i proveden. U spisu nema niti jednog dokumenta koji bi se odnosi na provedbu sporne konverzije. Isto je potvrdio i sam sudski vještak. Punomoćnik tužiteljice posebno upitan je izjavo da on ne zna odgovor na to pitanje. U građanskopravnoj parnici dužnost je stranaka da iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima se te tvrdnje mogu provjeriti. Tuženik se poziva na provedbu konverzije i na to da tužiteljica s obzirom na to da je konverzija provedena ne bi imala pravo potraživati bilo što od banke jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu pa je tužena i trebala dostaviti dokumente na tu okolnost. U nedostatku takvih dokaza i primjenom pravila o teretu dokazivanja sud smatra da nije dokazano da je konverzija provedena te je odluku donio na temelju postojeće građe u spisu.

19. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne pa je odlučeno kao u točki I. izreke.

20. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, i u slučaju kada je cijelosti otplaćen Ugovor o kreditu, tužitelj ne gubi pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

21. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

22. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po sudskom vještaku Milenku Galiotu te je sudski vještak Milenko Galiot 21. listopada 2020. izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda, nalaz i mišljenje je temeljit i objektivan te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud. Tuženik ima svoje viđenje načina izrade nalaza i mišljenja ali ne inzistira na očitovanju vještaka niti novom vještačenju radi čega se prigovori ne prihvaćaju. Tuženiku se skreće pažnja da sud rukovodi vještačenjem.

22.1. Slijedom iznesenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.732,37 eura pa je odlučeno kao u izreci.

23. Prigovor zastare nije osnovan.

23.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 28. veljače 2006.

24. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž ZD-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

25. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužitelj je podneskom od 12. svibnja 2025., nakon provedenog vještačenja, postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.732,37 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 2.861,80 eura (u tužbi je potraživao 6.594,17 eura). Tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe niti je potraživao trošak za smanjeni dio.

Slijedom iznesenog, sud je dužan odlučiti i o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva, radi čega je, a na temelju članka 193. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. (tako i ŽS Pula Gž-1405/2021. i ŽS ZG Gž-1341/2022. od 13. prosinca 2022.).

26. U naprijed navedenim pravomoćno okončanim postupcima je utvrđeno da tijekom solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni spornih odredbi, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenja iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Isto tako, sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/1993., 29/1994., 162/1998., 16/2007. i 75/2009.; dalje: ZJB) javni bilježnici koji solemniziraju ugovor potpisnicima obrazlažu smisao i posljedicu ugovora, a ne smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi te da javni bilježnik stranke upozorava samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka (članak 58. ZJB), a ne ugovorne odredbe. Osim toga, takva ugovorna odredba utvrđena je ništetnom ranije navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. U tom pogledu nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom obuhvaćen razdobljem iz pravomoćnih presuda u citiranom kolektivnom sporu te da je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik koristio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na temelju jednostrane odluke tuženika, za koje je pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđeno da su ništetne i nepoštene. Radi iznesenog sud je odbio prijedlog za saslušanje javno bilježnika.

27. Kako je tužiteljica ukupno potraživala 3.732,37 eura, a zbroj pojedinačnih anuiteta iznosi 3.742,49 eura, to je zadnji anuitet na kojeg se potražuje zatezne kamate dosuđen u iznosu od 1,08 eura umjesto zatraženih 11,20 eura.

28. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. i 80/2022.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 11. travnja 2019., 1. listopada 2019., 4. prosinca 2019., 10. veljače 2020., 5. listopada 2020., 4. veljače 2021., 12. svibnja 2025. i 3. prosinca 2025. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 28. ožujka 2019., 2. listopada 2019., 5. listopada 2020. i 12. svibnja 2025. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 3. travnja 2019., 28. svibnja 2020. i 26. listopada 2020. po 50 bodova, odnosno ukupno 1.450,00 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 2.900,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 725,00 eura pa se dolazi do iznosa od 3.625,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 331,20 eura te trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 112,42 eura. Dakle, tužiteljici je priznat ukupan trošak u iznosu od 4.068,62 eura.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 488,58 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

( nije priznat trošak sudske pristojbe presude a na temelju članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018. i 51/2023.) i članka 13. stavak 1. ZSP-a.).

29. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).

30. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 19. siječnja 2026.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis