REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-658/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Vesne Stanić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice LB iz [adresa], Rebro 38/16, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Martinu Sherriju, odvjetniku u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, zastupanog po CB, službenoj osobi, radi prestanka novčane pomoći roditelja odgojitelja, 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/2485, URBROJ: 251-02- 01/001-23-3 od 7. prosinca 2023. i poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/524, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-3 od 31. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551- 06/23-014/2485, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 7. prosinca 2023. odbijen je prigovor tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23- 014/524, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-3 od 31. listopada 2023. Navedenim prvostupanjskim rješenjem određeno je da tužiteljici s danom 30. rujna 2023. prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja.

2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika, predlažući poništenje osporenog i prvostupanjskog rješenja.

3. U bitnome, tužiteljica ističe sljedeće prigovore. U odnosu na prvostupanjsko rješenje, iznosi svoje tumačenje ustrojstvenih akata upravnih tijela Grada Zagreba i zaključuje da Sektor za socijalnu politiku i Odjel za demografski razvoj nisu bili ovlašteni za odlučivanje o prestanku prava na novčanu pomoć roditelja odgojitelja. Osim toga, smatra da je prvostupanjsko rješenje donio neovlašteni službenik. Tužiteljica, nadalje, ukazuje na rok iz članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22; dalje: Odluka/22) kojim je predviđeno donošenje pojedinačnih akata u cilju usklađenja s Odlukom/22 do 31. prosinca 2022. Smatra da je taj rok prekluzivne naravi, a kako je prvostupanjsko rješenje doneseno nakon njegova proteka, to se isto ukazuje donesenim bez pravne osnove i protivno načelu zakonitosti. Uz navedeno, ističe da je riječ o propisu vremenski ograničenog trajanja, odnosno da se Odluka/22 ne može primjenjivati nakon 31. prosinca 2022. Što se tiče postupka koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja, smatra da je isti opterećen nedostacima. Nije proveden prethodni postupak, nije joj je dana mogućnost sudjelovanja u postupku, nije bilo osnove za njegovo pokretanje po službenoj dužnosti u smislu članka 42. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21; dalje: ZUP), povrijeđene su odredbe članka 131. stavka 2. ZUP-a za interveniranje u pravomoćni akt kojim joj je priznato pravo na novčanu pomoć. Prvostupanjsko rješenje ne može se ispitati, jer je kontradiktorno, nepotpuno, izreka ne sadrži OIB osobe na koju se odnosi, a nije jasno koje pravo i kome prestaje. Uz navedeno, ukazuje da prvostupanjsko rješenje sadrži i pogrešnu uputu o pravnom lijeku jer je u konkretnom slučaju riječ o upravnom aktu. O pravnom lijeku protiv prvostupanjskog rješenja, prema stavu tužiteljice, nije bio nadležan odlučivati gradonačelnik Grada Zagreba, pri čemu se poziva na članak 164. stavak 4. Statuta Grada Zagreba. Dodatno, smatra spornim potpis gradonačelnika na osporenom rješenju, koji ne sadrži puno ime i prezime, nije jednostavno čitljiv i ne odgovara uobičajenom načinu potpisivanja gradonačelnika, što sve nameće dvojbu o identitetu potpisnika. Posebno tužiteljica naglašava da joj je pravo na novčanu pomoć priznato temeljem Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 16/16 i 19/16; dalje: Odluka/16), a ne temeljem Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 10/18; Odluka/18). Odluka/16 imala je druge korisnike (korisnik mjere je roditelj osobno) i bitno drugačije uređenje prava u odnosu na kasnije donesenu Odluku. Stoga se Odluka/22, kojom se mijenja Odluka/18, ne može odnositi na njezinu situaciju niti se prvostupanjskim rješenjem može intervenirati u pravo koje je stekla na temelju Odluke/16. Konačno, tužiteljica se poziva na narušavanje mirnog uživanja vlasništva, privatnog i obiteljskog života te kršenja zabrane diskriminacije.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu, kao i u kasnijim navodima, osporava navode tužiteljice i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika te je održao raspravu 22. prosinca 2025.

7. Iz podataka sudskog spisa i spisa upravnog postupka proizlazi da je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551- 06/16-013/809, URBROJ: 251-10-01-16-3 od 16. studenog 2016. tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja. Najmlađe dijete tužiteljice za koje je ostvarena novčana pomoć rođeno je **.**.2015.

7.1. Člankom 4. Odluke/22 izmijenjen je, između ostalog, članak 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 10/18 i 20/21; dalje: Odluka/21) koji se odnosi na prestanak novčane pomoći. Prema članku 6. Odluke/22 pojedinačni akti radi usklađenja s odredbama Odluke/22 donijet će se do 31. prosinca 2022.

7.2. Nakon navedene izmjene, prema članku 7. stavku 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 10/18, 20/21 i 25/22; dalje: Odluka) novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023. korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina. Prema članku 7. stavku 2. Odluke nadležno gradsko upravno tijelo o prestanku novčane pomoći odlučit će po službenoj dužnosti.

8. Napominje se da je rješenjem Grada Zagreba, Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I- 551-06/22-013/217, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-6 od 10. svibnja 2023. provedeno usklađivanje u smislu članka 6. Odluke/22 te je naprijed navedeno rješenje od 16. studenog 2016., kojim je tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć, zamijenjeno u dijelu koji se odnosi, između ostalog, na prestanak novčane pomoći na način da su razlozi prestanka usklađeni s člankom 4. Odluke/22, tj. izmijenjenim člankom 7. Odluke. Prigovor protiv rješenja od 10. svibnja 2023. odbijen je rješenjem Grada

Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/22-014/148, URBROJ: 251-02- 01/001-23-5 od 21. srpnja 2023., a nema naznake da je to rješenje stavljeno izvan snage (presudom ovog suda broj Us I-1854/2024-8 od 17. lipnja 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za njegovo poništenje).

9. Uvažavajući činjenicu da je najmlađe dijete tužiteljice do 30. rujna 2023. nesporno navršilo sedam godina života, sud zaključuje da je u smislu članka 7. stavka 1. Odluke pravilno prvostupanjskim rješenjem od 31. listopada 2023. određen prestanak prava tužiteljice na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja.

10. Suprotno navodima tužiteljice, sud smatra da je prvostupanjsko javnopravno tijelo bilo nadležno za donošenje prvostupanjskog rješenja o prestanku novčane pomoći (članak 7. stavak 2. Odluke). Uvažavajući članak 15. Odluke o ustrojstvu i djelokrugu gradskih upravnih tijela („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 17/21, 24/21 i 24/23; dalje: Odluka o ustrojstvu) u kojem su navedeni poslovi Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, sud ukazuje da navedeni Gradski ured obavlja, između ostalog, poslove koordinacije i provedbe mjera populacijske politike, što po svojem sadržaju uključuje i novčanu pomoć za roditelj odgojitelja kao mjeru populacijske politike. Iz članka 5. (uvodna odredba i točka 2.2.) Pravilnika o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 13/22, 31/22 i 26/23; dalje: Pravilnik) jasnim proizlazi da je rješavanje i ostvarivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja prema Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja u stvarnoj nadležnosti Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, a koji su ustrojeni u Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom. Nadalje, iz Sistematizacije radnih mjesta navedenog Gradskog ureda proizlazi da je stručni savjetnik za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike, a koji je donositelj prvostupanjskog rješenja u konkretnom slučaju, nadležan za rješavanje u upravnim stvarima u primjeni Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Kod takvog stanja stvari, valja otkloniti navode tužiteljice o tome da je prvostupanjsko rješenje donijelo nenadležno gradsko upravno tijelo i neovlašteni službenik.

11. Glede procesnih prigovora vezanih uz prvostupanjski upravni postupak, sud ističe slijedeće. U konkretnom slučaju postojala je ovlast za neposredno rješavanje stvari u smislu članka 49. stavka 1. ZUP-a, s obzirom na to da je prvostupanjsko javnopravno tijelo raspolagalo svim potrebnim podacima, da nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje tužiteljice i da je sadržajno bila riječ o prestanku prava na novčanu pomoć u situaciji kada je najmlađe dijete tužiteljice nesumnjivo navršilo 7 godina života do 30. rujna 2023. S druge strane, tužiteljica ne konkretizira koje to okolnosti nisu utvrđene, a trebale su biti utvrđene u ispitnom postupku. Nadalje, prvostupanjsko javnopravno tijelo bilo je ovlašteno po službenoj dužnosti donijeti prvostupanjsko rješenje u smislu članka 42. ZUP-a, budući da je za to imalo ovlast u članku 7. stavku 2. Odluke koji treba smisleno podvesti pod pojam zakona iz članka 42. stavka 1. ZUP-a. Samo pravo na novčanu pomoć je priznato općim aktom gradskog predstavničkog tijela, slijedom čega se intervencija koja dovodi do prestanka te pomoći može provoditi jedino na temelju takvog akta. Kada bi se prihvatio stav tužiteljice, to bi značilo da se u odnosu na roditelja odgojitelja, primjerice, nikad ne bi mogao po službenoj dužnosti pokrenuti postupak radi prestanka novčane pomoći, jer nema propisa zakonskog ranga koji regulira prestanak predmetne pomoći. Što se tiče sadržaja prvostupanjskog rješenja, sud smatra da je isto dostatno obrazloženo i da se iz istog može jasno zaključiti koje pravo prestaje, kada prestaje i kojoj osobi prestaje. U uvodu rješenja, pored imena i prezimena tužiteljice, sukladno članku 92. stavku 2. ZUP-a naznačen je njezin OIB i članak propisa o nadležnosti (članak 7. Odluke), a u izreci je sažeto i jasno navedeno da tužiteljici prestaje pravo na novčanu pomoć i kada joj to pravo prestaje (30. rujna 2023.). Dakle, nema sumnje u identitet osobe kojoj prestaje pravo, pravo koje prestaje i datum prestanka. Što se tiče pravnog sredstva protiv prvostupanjskog rješenja, sud uvažava činjenicu da je tužiteljica podnijela pravni lijek i da je u njemu iznijela razloge zbog kojih to rješenja smatra neosnovanim, a promatrajući postupak u cjelini (upravni postupak i upravni spor) nedvojbeno je tužiteljica imala mogućnost iznošenja svih pravnih i činjeničnih navoda, pa se ne može govoriti o izostanku djelotvorne pravne zaštite.

11.1. U odnosu na drugostupanjski upravni postupak, sud ne prihvaća opsežne navode tužiteljice u svezi potpisa gradonačelnika na osporenom rješenju. Osporeno rješenje sadrži potpis gradonačelnika kao donositelja, a u situaciji kada sam gradonačelnik ne dovodi u pitanje svoj potpis i identitet kao donositelj osporenog rješenja, navode tužiteljice valja ocijeniti neosnovanim i usmjerenim na odugovlačenje postupka. Sud nije prihvatio navode tužiteljice u svezi (ne)nadležnosti gradonačelnika za donošenje drugostupanjskog rješenja. Budući da je zakonitost članka 10. Odluke/18 potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-254/2023- 7 od 19. prosinca 2023., sud ne dovodi u pitanje ovlast gradonačelnika za donošenje odluke o prigovoru tužiteljice. Nema mjesta primjeni nekog drugog propisa (npr. članak 76. stavka 3. ZLP(R)S), jer članak 10. Odluke/18 nije ocijenjen nezakonitim, a usmjeren je na to da služi kao osnova nadležnosti za donošenje osporenog rješenja od strane gradonačelnika Grada Zagreba. Pri tome, i ovdje treba uzeti u obzir da se gradsko predstavničko tijelo predmetnim općim aktima (Odluka/16, Odluka/18 i Odluka/22) kretalo unutar svojeg samoupravnog djelokruga, a radi uređenja novčane pomoći koju je samoinicijativno uvelo i ovlašteno je istu izmijeniti. U konačnici, a kako je naglašeno i u predmetu Visokog upravnog suda broj Usoz-254/2023, ni na koji način nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

12. Što se tiče prigovora tužiteljice da joj je pravo na novčanu pomoć priznato na temelju Odluke/16, a ne Odluke/18, uz navodne bitne razlike između ta dva opća akta i prava koja iz njih proizlaze, sud iznosi sljedeće. Pravni odnos koji je nastao na temelju Odluke/16, a nakon što je ona prestala važiti, normativno je mogao podlijegati jedino onom režimu koji je zamijenio Odluku/16, a to je Odluka/18, odnosno Odluka (nakon izmjena i dopuna uvedenih Odlukom/22). Nastavno tome, ukoliko se pro futuro želio izmijeniti neki aspekt ranije stečenog prava, Odlukom/22 mogao se normativno izmijeniti jedino onaj režim koji je bio na snazi, a to je režim utemeljen na Odluci/18 koji se podjednako primjenjivao kako na pojedinačne akte donesene u primjeni Odluke/16, tako i na pojedinačne akte donesene u primjeni Odluke/18. Uostalom, dostatno je navesti da su i Visoki upravni sud (predmeti Usoz-8/22 i Usoz-143/22), a potom i Ustavni sud kod odlučivanja o ustavnoj tužbi (predmet U-III-1744/2023), zajedno ocjenjivali promjene uvedene Odlukom/22 u odnosu na korisnike koji su svoja prava stekli i na osnovi Odluke/16 i na osnovi Odluke/18. Dakle, članak 7. Odluke, kako glasi nakon donošenja Odluke/22, primjenjuje se i na one korisnike koji su pravo na novčanu pomoć stekli na temelju Odluke/16.

13. Sud otklanja tvrdnje tužiteljice o tome da je Odluka/22 temporalni propis koji važi do 31. prosinca 2022. Odluka/22 ne određuje prestanak svog važenja pa da bi predstavljala temporalni propis, dok članak 6. Odluke/22 određuje (instruktivni) rok za donošenje rješenja kojima se provodi usklađivanje ranije donesenih pojedinačnih akata s novim uređenjem (u slučaju tužiteljice to je provedeno citiranim rješenjem Grada Zagreba od 10. svibnja 2023). Dakle, rok iz članka 6. Odluke/22 ne regulira njezino vremensko važenje. Osim toga, s obzirom na trenutak u kojem je potrebno odlučiti o prestanku prava (nakon 30. rujna 2023., odnosno kasnije – ovisno o tome kada je dijete navršilo 7 godina života), nelogično je i kontradiktorno tvrditi da bi Odluka/22 mogla prestati važiti s 31. prosincem 2022. Tvrdnje o naravi roka iz članka 6. Odluke/22 nisu odlučne za ocjenu zakonitosti rješenja koje se odnosi na prestanak prava na novčanu pomoć, budući da se navedeni članak odnosi na drugo pitanje (usklađivanje ranije donesenih pojedinačnih akata kojim je priznato pravo na novčanu pomoć s novim, izmijenjenim uređenjem). Samo podredno se napominje da je sudska praksa zauzela stav da je riječ o instruktivnom roku (npr. presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-2380/2025-2 od 16. srpnja 2025.).

14. U odnosu na tvrdnje tužiteljice o nerazmjernom utjecaju osporavanih pojedinačnih akata (o prestanku prava na novčanu pomoć) na njezin položaj, povredi prava vlasništva te prava na privatni i obiteljski život, sud ukazuje slijedeće.

14.1. U ovoj upravnoj stvari riječ je o ocjeni zakonitosti pojedinačnog akta o prestanku prava na novčanu pomoć u primjeni članka 7. Odluke, dok je miješanje u prava tužiteljice u odnosu na raniji pravomoćni akt (rješenje Grada Zagreba od 16. studenog 2016. kojim je priznato pravo na novčanu pomoć) provedeno Odlukom/22 te rješenjem Grada Zagreba od 10. svibnja 2023., donesenim u primjeni članka 6. Odluke/22, a kojim je provedeno usklađenje pravnog statusa tužiteljice s novim normativnim uređenjem. Stoga se predmetni prigovori imaju isticati i, u slučaju njihova isticanja, ocjenjivati u postupku koji se odnosi na ocjenu zakonitosti rješenja Grada Zagreba od 10. svibnja 2023., s time da se podredno napominje kako je odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (presuda broj Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023.) i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka broj U-III-1744/2023 od 21. studenog 2023.) već ocijenjeno kako Odluka/22 ne dovodi do nerazmjernog utjecaja na prava i interese korisnika novčane pomoći te za njih predviđa adekvatne kompenzacijske mjere. Kako je naprijed već navedeno, nema naznake da bi rješenje Grada Zagreba od 10. svibnja 2023. bilo stavljeno izvan snage. Dakle, nakon što su provedene promjene u pravni položaj tužiteljice i u situaciji kada nije stavljen izvan snage pojedinačni akt kojim su te promjene provedene, sud ne nalazi da bi kod ocjene zakonitosti kasnijeg pojedinačnog akta o prestanku prava na novčanu pomoć, za koju je jedino relevantno pitanje je li dijete tužiteljice u smislu članka 7. stavka 1. Odluke navršilo 7 godina života do 30. rujna 2023., bili mjerodavni oni prigovori koji se sadržajno tiču promjena koje su provedene ranijim pojedinačnim aktom (rješenje Grada Zagreba od 10. svibnja 2023.). Nastavno tome, promašeni su i prigovori tužiteljice koji se pozivaju na članak 131. ZUP-a, budući da osporavana rješenja u ovoj stvari nisu rezultat primjene izvanrednog pravnog lijeka, nego postupka koji je pokrenut po službenoj dužnosti u smislu članka 7. stavka 2. Odluke radi ocjene postojanja razloga za prestanak prava, navedenog u članku 7. stavku 1. Odluke. Uvažavajući izloženo, nije bilo potrebe za saslušanjem tužiteljice, uz napomenu da tužiteljica nije ni precizirala konkretne okolnosti koje bi se imale dokazivati njezinim iskazom.

15. Nije prihvaćen prigovor tužiteljice koji se tiče navodne povrede zabrane diskriminacije. Prema ocjeni suda, prestanak prava na novčanu pomoć vezan je uz navršenih 7 godina života kao redovna dob kada dijete postaje obveznik pohađanja osnovne škole, pa ta činjenica koja je objektivne naravi, samo po sebi, ne otvara pitanje zabranjene diskriminacije, dok tužiteljica ne konkretizira u odnosu na koju to usporedivu skupinu i na koji način je stavljena u nepovoljniji položaj.

16. Slijedom izloženog, sud je osporeno rješenje tuženika ocijenio zakonitim te je valjalo temeljem članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) odbiti tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora s obzirom da tužiteljica nije uspjela u sporu (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

U Zagrebu 19. siječnja 2026.

Sudac

Tomislav Krušlin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. tužiteljica po opunomoćeniku

2. tuženik