Poslovni broj: Us I-2823/2024-9
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja ŠP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Vinku Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, Držićeva 6b, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Trg Nevenke Topalušić 1, Zagreb, zastupan po generalnom opunomoćeniku Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a, radi priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 19. prosinca 2025. u odsutnosti stranaka, dana 19. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-562-02/13- 01/1384, Urbroj: 522-4/1-1-1-24-4 od 12. studenog 2014. i rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti, Odjela za hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, Klasa: UP/I-562-02/12-01/22, Urbroj: 2181- 04-04/04-13-2 od 18. travnja 2013. te da sud sam riješi upravnu stvar na način da nastavno prizna tužitelju status HRVI s određenim postotkom tjelesnog oštećenja sukladno provedenim dokazima i to za trajno, kao i podredni tužbeni zahtjev za poništenje osporavanog rješenja i vraćanja predmeta tuženiku na ponovni postupak.
II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-562-02/13-01/1384, Urbroj: 522-4/1-1-1-24-4 od 12. studenog 2014. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti, Odjela za hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, Klasa: UP/I-562-02/12-01/22, Urbroj: 2181-04-04/04-13-2 od 18. travnja 2013., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanjem statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata po osnovi ranjavanja zbog neispunjavanja Zakonom propisanih uvjeta.
2.Tužitelj u pravodobno podnesenoj tužbi ovome sudu navodi da je osporavano drugostupanjsko rješenje doneseno u izvršenju presude ovoga suda poslovni broj: UsI- 1244/2024 od 10. listopada 2024., te da isto u cijelosti osporava kao nezakonito iz svih zakonskih razloga. U tužbi se nadalje ističe da je tuženik donio gotovo pa identično rješenje onome koje je ovaj sud poništio svojom presudom od 10. listopada 2024., unatoč jasnim razlozima koje je sud iznio u svojoj odluci te jasnom upozorenju (t.II. presude) suda da se tuženik mora pridržavati pravnih shvaćanja i primjedaba suda. Naime, sud da je jasno rekao da se u ponovljenom postupku moraju provjeriti svi dokumenti, pa i potvrde Ministarstva obrane na koje se sud pozvao, te da je potrebno ispitati njihovu vjerodostojnost. No, tuženik da ništa od toga nije provjeravao ili preispitivao, već da se samo pozvao na već ranija utvrđenja pred prvostupanjskim upravnim tijelom, radi čega da se osporeno rješenje već zbog te činjenice ukazuje nezakonitim. Stoga da nema dvojbe da je ispravno rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Republike Hrvatske, Područna jedinica Centar, Klasa:
UP/I-562-02/98-26/436, Urbroj: 519-110-98-2 od 7. prosinca 1998. utvrđen tužitelju status HRVI sa 70 %-tnim tjelesnim oštećenjem. Iz obrazloženja tog rješenja da jasno proizlazi da je tužitelj ranjen 25. lipnja 1993. u obrani suvereniteta RH kao pripadnik Specijalne postrojbe MORH-a (potvrda Specijalne postrojbe MORH-a kl. 562-02/97- 01/03, ur.br. 512-21-03-97-735 od 30.10.1997.). Osim toga, u spisu da se nalaze još dvije potvrde Ministarstva obrane, Personalne uprave Ministarstva obrane o statusu hrvatskog branitelja zbog sudjelovanju u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, koje potvrde da je potpisao general SP na dužnosti pomoćnika ministra obrane, kao i u svakom drugom predmetu hrvatskog branitelja s Južnog bojišta, u kojoj potvrdi je jasno navedeno: “…da je ŠP kao pripadnik oružanih snaga sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i na temelju toga stekao status hrvatskog branitelja”. U drugoj potvrdi istog tijela da se za tužitelja potvrđuju novčana primanja za vrijeme sudjelovanja u Domovinskom ratu kao pripadniku Hrvatske vojske. Upravno tijelo da je već u tome postupku utvrdilo sve odlučne činjenice, koje da se više ne mogu utvrđivati, a kako se radi o nastavnom priznanju statusa HRVI upravno tijelo putem odgovarajućih liječničkih povjerenstava da može utvrđivati isključivo postotak oštećenja zdravlja, a ne odbijati zahtjev u cijelosti kao u ovome slučaju. Nadalje, tužitelj da je kao hrvatski branitelj zbog predmetnog ranjavanja ostvario invalidsku mirovinu, a osnova za mirovinu da je bilo upravo prvostupanjsko upravno rješenje, a što da je vidljivo iz više rješenja HZMO da je isključivi uzrok invalidnosti ranjavanje odnosno bolest nastali sudjelovanjem u obrani suvereniteta RH. Stoga da je upravo status HRVI koji je podnositelju bio utvrđen i priznat u ranijem upravnom postupku bio i izvorište da mu nadležna tijela tuženika priznaju i pravo na invalidsku mirovinu. S druge strane, tužitelju da nije poznato, a da to ni tuženik ne tvrdi, da je nadležno tijelo na pravni način osporilo potvrde koje govore o statusu i pravima tužitelja s osnova sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. Također, da nije poznato da bi nadležno tijelo pokrenulo eventualno kazneni postupak protiv izdavatelja tih potvrda, premda tijekom cijelog postupka tvrdi da su iste nezakonite i da se tužitelj ne nalazi u evidencijama hrvatskih branitelja Ministarstva obrane. Stoga da se može zaključiti da je riječ o proizvoljnim tvrdnjama bez osnove u dokazima. Tužitelj ukazuje i na novu odredbu članka 139. ZoPHBDR-a/17., prema kojoj odredbi svi stradalnici Hrvatskog vijeća obrane, hrvatski državljani, koji imaju rješenje o status HRVI-a od nadležnog tijela u Republici Hrvatskoj imaju pravo na osobnu invalidninu neovisno o statusu hrvatskog branitelja. Ističe se da se radi o novoj okolnosti koja je nastala nakon izdavanja onog prvog rješenja od 7. prosinca 1998. i koju nadležno tijelo mora uzeti u obzir, o čemu da se iscrpno očitovao i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci iz oglednog spora PP broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022.. U toj Odluci Ustavni sud da je jasno rekao da je Visoki upravni sud u tamošnjoj odluci potpuno zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke već bio na snazi novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 121/17., dalje: ZoPHBDR-a/17.) koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (t. 10.3.). Nadalje, da se Ustavni sud pozvao na svoju raniju Odluku broj: U- III-3198/2006 od 15. ožujka 2011., u kojoj je istaknuo obvezu upravnih sudova da pri donošenju odluke uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihovu odluku. Tako da je Ustavni sud zaključio da su stajališta iz odluke od 15. ožujka 2011. primjenjiva i na konkretni slučaj, pa da je Visoki upravni sud zanemario činjenicu da je u trenutku njegovog odlučivanja već bio na snazi ZoPHBDR-a/17. koji drukčije uređuje status i prava pripadnika HVO. Konačno, na taj način da je Visoki upravni sud prema shvaćanju Ustavnog suda propustio imati u vidu legitimni cilj odredbe članka 139. ZoPHBDR-a/17., u skladu s kojim se načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu. Tuženik da, suprotno shvaćanju Ustavnog suda, na potpuno drugačiji način donosi osporeno rješenje I odbija žalbu tužitelja. Ističe se da je mišljenje tužitelja da je tuženik vezan odlukom i stajalištem Ustavnog suda. Štoviše, tužitelj podsjeća na obvezatnost odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odredbe čl. 31. st. 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH te se pri tome poziva na Odluku tog Suda U-III-3695/10. od 10. studenog 2011. (N.N. broj 136/11.). Nadalje se navodi da je Visoki upravni sud RH svojom presudom broj: Usž-3675/2024 od 16. listopada 2024. poništio presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1243/2024 od 3. srpnja 2024. te je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva branitelja od 2. rujna 2013. Međutim, protiv iste presude Visokog upravnog suda RH tužitelj da je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske i to 22. studenoga 2024. Kako je tužitelju startno bio priznat status Ša privremeno, to tužitelj predlaže sudu da radi potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja na trošak i rizik tužitelja izvede dokaz odgovarajućim vještačenjem, kako bi se u postupku pred sudom utvrdio postotak oštećenja zdravlja, sve prema medicinskoj dokumentaciji koja se nalazi u upravnom spisu kod tuženika, koju za slučaj potrebe može dostaviti i sam tužitelj, sve kako se predmet ne bi morao vraćati tuženiku na ponovni postupak. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, poništi te da sam riješi ovu upravnu stvar na način da nastavno prizna tužitelju status HRVI s određenim postotkom tjelesnog oštećenja sukladno provedenim dokazima i to za trajno. Podredno predlaže da se osporavano rješenje poništi i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.
3.Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja te u bitnome dodaje da je u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17, nužno kumulativno ispunjavanje oba uvjeta iz tog članka. Tužitelj da ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17 bili na redovnoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine pa da se stoga članak 139. tog Zakona ne odnosi na tužitelja te da se isti ne može smatrati osobom čija je stečena prava zakonodavac zaštitio tom odredbom. Također, tužitelju da nije bila isplaćivana osobna invalidnina, a koja činjenica da proizlazi i iz podataka spisa predmeta. Smatra da je osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, pravilno i zakonito te predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije.
4.Opunomoćenik tuženika se u podnesku od 31. siječnja 2025. se u bitnome pridružuje navodima tuženika dodajući kako je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u istovrsnim predmetima koji su vođeni pred Upravnim sudom u Splitu zauzeo stav kako su istovrsni tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani te da je povodom žalbi tuženika ukinuo presude Upravnog suda u Splitu i odbio istovrsne tužbene zahtjeve (primjerice spisi Upravnog suda u Splitu broj: UsI-3494/2023, UsI-809/2024, UsI-2472/2023, UsI- 83/2024, UsI-2476/2023 itd.).Slijedom svega navedenog osporavano drugostupanjsko rješenje smatra pravilnim i zakonitim te predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije.
5.Tužitelj se podneskom od 10. travnja 2025. očitovao na odgovor na tužbu navodeći da je pogrešno stajalište tuženika da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 139. ZoPHBDR-a/17. te u bitnome ponavlja navode iz tužbe.
6.U sporu je održavanjem rasprave te razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24 – dalje: ZUS).
7.Na raspravu nisu pristupili ni tužitelj odnosno opunomoćenik istoga, a ni tuženik odnosno opunomoćenik istoga, iako uredno pozvani, a svoj izostanak nisu opravdali. Stoga je sud temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 91. stavak 3. ZUS-a raspravu održao u njihovoj odsutnosti.
8.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu kao i spisa ovoga suda, poslovni broj: Us I- 1244/2024 dok sud odbio prijedloge tužitelja da se pribavi i izvrši uvid u spis HZMO broj: 96469 te da se izvede dokaz medicinskim vještačenjem radi utvrđenja postotka oštećenja zdravlja tužitelja, kao suvišne i nepotrebne, cijeneći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
9.Tužitelj je po svom opunomoćeniku zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora (str. 37. spisa) dok tuženik to nije učinio.
10.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavak 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev osnovan nije osnovan.
11.Iz navoda stranaka tijekom ovoga spora, obrazloženja osporavanog rješenja odnosno podataka spisa ovog upravnog spora, spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu te spisa ovoga suda, poslovni broj: UsI-1244/24, je razvidno, te među strankama nije sporno:
-da je tužitelj zahtjevom od 25. siječnja 2012. zatražio nastavno priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata (dalje: HRVI);
-da je u prilogu navedenog zahtjeva dostavio presliku rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, Klasa: UP/I- 562-02/98-26/436, Urbroj: 519-110-98-2 od 7. prosinca 1998. kojim je tužitelj priznat ratnim vojnim invalidom V. grupe s 70% oštećenja organizma privremeno do 12. listopada 1997. godine s osnova ranjavanja dana 25. lipnja 1993. godine na „Južnom bojištu“ sa pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak počevši od 01. srpnja 1993. do 12. listopada 1997., a na temelju nalaza i mišljenja Vojno-invalidske Komisije I. stupnja za utvrđivanje tjelesnog oštećenja ranjenih pripadnika HVO u Čitluku, broj:
02-6/1-1686 od 12. listopada 1994. godine a kao dokaz navedenom ranjavanju priložena je prijava stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a od 30. listopada 1997. godine potpisana od zapovjednika LP, general bojnika i ovjerena pečatom Ministarstva obrane Republike Hrvatske te da je status ratnog vojnog invalida je stekao temeljem Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata;
-da je navedeni zahtjev tužitelja prvostupanjskim rješenjem od 18. travnja 2013. odbijen, uz obrazloženje da za to ne ispunjava Zakonom propisane uvjete, budući je iz pribavljenih dokaza utvrđeno da tužitelj nije evidentiran kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, da je ranjen 25. lipnja 1993. kao pripadnik HVO temeljem kojeg ranjavanja mu je i priznat status ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% oštećenja organizma rješenjem Federacije BiH, Općine Ljubuški od 17. lipnja 2005. godine, odnosno uz obrazloženje da ne ispunjava uvjete članka 2., članka 5. stavak 1., članka 9. stavka 2., članka 109. te članka 123. tada važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine”, broj: 174/04, 92/05, 02/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12 i 33/13);
-da je tužitelj na to rješenje izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika, Klasa: 04/1- 1-2-13-2 UP/II-562-022/13-0001/1384, Urbroj: 522-04/1-1-2-13-2 od 12. rujna 2013. odbijena na temelju očitovanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 31. svibnja 2013. kao i uvida u Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata iz kojih je utvrđeno da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11), odnosno da nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" br. 108/96. i 23/01) a navedeno je i da je rješenjem Ministarstva branitelja, Klasa UP/II-562-02/13-0015/211, Urbroj-522-04/1-1- 1-13-2 od 2. rujna 2013. oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, Klasa: UP/I-562-02/98- 26/436, Urbroj: 519-110-98-2 od 7. prosinca 1998. temeljem kojeg tužitelj traži nastavno priznavanje prava;
-da je protiv navedenog drugostupanjskog rješenja od 12. rujna 2013. tužitelj pokrenuo upravni spor u kojem je ovaj sud presudom, poslovni broj: UsI-1459/21-10 od 6. travnja 2021., odbio zahtjev tužitelja za poništenjem navedenog rješenja tuženika od 12. rujna 2013. da sud sam riješi upravnu stvar na način da nastavno prizna tužitelju status HRVI 70% trajno kao i podredni tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak; da je tužitelj na navedenu presudu izjavio žalbu koja je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3124/21-3 od 4. siječnja 2022. odbijena i potvrđena navedena presuda ovoga suda;
-da je tužitelj i protiv drugostupanjskog rješenja od 2. rujna 2013. (kojim je oglašeno ništavim gore navedeno prvostupanjsko rješenje od 7. prosinca 1998.) pokrenuo upravni spor u kojem je presudom ovoga suda, poslovni broj: UsI-690/2021- 4 od 21. siječnja 2021. odbijen zahtjev tužitelja za poništenjem drugostupanjskog rješenja od 2. rujna 2013., da je tužitelj na tu presudu izjavio žalbu koja je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-4281/21-2 od 14. prosinca 2021. odbio te potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu;
-da je potom tužitelj podnio dvije ustavne tužbe povodom kojih je Ustavni sud Republike Hrvatske dana 09. svibnja 2024. donio dvije Odluke i to: odluku poslovni broj: U-III-1027/22 u kojoj je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te poništio presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-4281/21-2 od 14. prosinca 2021. godine te presudu Upravnog suda u Splitu, broj: UsI-690/21-4 od 21. siječnja 2021. godine, dok je Odlukom poslovni broj: U-III-2229/2022 usvojio ustavnu tužbu tužitelja i poništio presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-3124/21-3 od 04. siječnja 2022. godine te presuda Upravnog suda u Splitu, broj: UsI-1459/21-10 od 06. travnja 2021. godine, te su predmeti vraćeni Upravnom sudu u Splitu na ponovni postupak;
-da je u ponovljenom postupku ovaj sud presudom, poslovni broj: Us I- 1244/2024-30 od 10. listopada 2024. poništio drugostupanjsko rješenje od 12. rujna 2013. i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak s uputom da je tuženik dužan u ponovljenom postupku postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženima u obrazloženju te presude, odnosno da je potrebno u ponovljenom postupku ispitati vjerodostojnost utvrđenja osporavanom rješenju iz dokumentacije u spisu predmeta i na nedvojben način utvrditi činjenično stanje u pogledu sudjelovanja tužitelja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske;
-da je tuženik u izvršenju navedene presude donio ovdje osporavano drugostupanjsko rješenje od 12. studenog 2024. kojim je žalba tužitelja izjavljena na prvostupanjsko rješenje od 18. travnja 2013. odbijena kao neosnovana; da tuženik u osporavanom rješenju, između ostalog, navodi da je Ministarstvo obrane, Uprava za ljudske resurse, služba za vojnu obvezu, Područni odjel za poslove obrane Zagreb, svojim podneskom od 8. veljače 2012. dostavilo podatak da je nakon uvida u jedinstvenu evidenciju sudionika Domovinskog rata utvrdilo da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik postrojba HV tijekom Domovinskog rata te da slijedom utvrđenog nije evidentiran kao hrvatski branitelj; da se prema očitovanju Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine od 16. travnja 2012. godine tužitelj vodi u službenim evidencijama Grupe za pitanje evidencije iz oblasti vojne obveze [adresa] kao pripadnik HVO Ljubuški od 2. travnja 1993, do 1. kolovoza 1993. godine te da se navodi da je temeljem ranjavanja koje se dogodilo 25. lipnja 1993. tužitelju kao pripadniku HVO priznato pravo ratnog vojnog invalida V. skupine uz odgovarajuću mjesečnu novčanu naknadu od dana priznavanja prava do danas te tuženik smatra evidentnim da se radi o pripadniku Hrvatskog vijeća obrane, a ne o pripadniku Oružanih snaga Republike Hrvatske, odnosno hrvatskom branitelju kao što je to potvrđeno potvrdom Ministarstva obrane od 29. listopada 1998. godine.
12.Nadalje, nije sporno da spisu tuženog tijela prileži presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3675/2024-3 od 16. listopada 2024., u upravnom sporu između istih stranaka te da je tom presudom u točki I. izreke poništena presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj 8 UsI-1243/2024-21 od 3. srpnja 2024. (donesena u izvršenju gore navedene odluke Ustavnog Suda Republike Hrvatske od 09. svibnja 2024. te je navedenom presudom ovoga suda poništeno rješenje tuženika od 2. rujna 2013. i obustavljen upravni postupak) te je u točki II. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za oglašavanje ništavim ili poništavanje rješenja Ministarstva branitelja, Klasa:
562-02/13-0015/211, Urbroj: 522-04/1-11-13-2 od 2. rujna 2013. (kojim rješenjem je oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, Klasa: UP/I-562-02/98-26/436, Urbroj: 519- 110-98-2 od 7.12.1998. a kojim rješenjem je tužitelju priznat status ratnog vojnog invalida privremeno do 12. listopada 1997., a kako je to gore pojašnjeno).
13.Tužitelj se u tužbi poziva na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:
U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. koja je proistekla iz oglednog spora ĆP.
14.I Ustavni sud Republike Hrvatske se u gore navedenoj odluci od 9. svibnja 2024. poziva na svoju Odluku u predmetu broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. navodeći da su „prigovori iz ustavne tužbe i razlozi na kojima se temelje osporene odluke, koje su predmet ovog ustavnosudskog postupka, istovrsni onima koje je Ustavni sud ispitao u predmetu broj U-III-4831/2020. Ustavni sud, stoga, ocjenjuje da je i u ovom slučaju osporenim presudama Visokog upravnog suda i Upravnog suda u Splitu podnositelju povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost. Radi podrobnijeg upoznavanja s razlozima zbog kojih ovu ustavnu tužbu smatra osnovanom, Ustavni sud upućuje na obrazloženje odluke broj: U-III-4831/2020.“……“S obzirom na usvajanje ustavne tužbe podnositelja u predmetu broj U-III-1027/222 i razloge kojima se Ustavni sud vodio pri donošenju odluke, uzimajući u obzir obrazloženja osporenih presuda u predmetu broj: U-III-2229/2022. Ustavni sud smatra da ustavnu tužbu u predmetu broj: U-III-2229/2022 također treba usvojiti. Naime, obrazloženja osporenih presuda u predmetu broj U-III-2229/2022 pozivaju se upravo na obrazloženja osporenih presuda u predmetu broj: U-III-1027/2022, odnoseći se prema utvrđenjima istih kao prema prethodnom pitanju o kojem ovisi odluka u konkretnom slučaju (v. točke 5.2. i 5.4. obrazloženja ove odluke).“
15.Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. razmatrana je i u gore navedenoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3675/2024-3 od 16. listopada 2024. Naime, u obrazloženju te presude se, između ostalog, navodi: ….. " …prvostupanjski sud je nastavno u postupku ponovno proveo sudsku kontrolu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, pri čemu je, međutim, ispustio iz vida neke okolnosti odnosno činjenice koje upućuju na zaključak da tužbeni zahtjev nije osnovan. Imajući na umu činjenično stanje relevantno u konkretnom slučaju, kao i sve specifične okolnosti slučaja, ovaj Sud smatra da osporenim rješenjem tuženika nisu povrijeđena stečena prava tužitelja odnosno njegova legitimna očekivanja. Ustavni je sud u odluci broj: U- III-4831/2020 od 20. prosinca 2022., kao i u kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama istaknuo da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 140/12. – dalje u tekstu: ZID ZoPHBDR/12) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 108/96. – dalje u tekstu: ZoPHBDR/96), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Ustavni sud naglašava da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZoHBDR/17, koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje u tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pritom Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke. Prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR/17 u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata, kao i pravo na osobnu invalidninu. Odlučne okolnosti konkretnog predmeta mogu se sažeti kako slijedi….. "Prema ZoPHBDR-u/96., koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu. Prema članku 42. stavku 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., na temelju kojega je doneseno osporeno rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Sukladno ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., u konkretnom je slučaju tuženik utvrdio da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZoPHBDR-a/96., a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. u konkretnom slučaju Sud smatra potrebnim istaknuti da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. godine zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. Dana 31. siječnja 2014. Ustavnom je sudu podnesen zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene odredbe ZID-a ZoPHBDR-a/12. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZoHBDR-a/17. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZoPHBDR-a/12. prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, ovaj Sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda da je u predmetnoj upravnoj stvari ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. te postupajući u skladu s obvezom da pri donošenju odluke uzme u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, Visoki upravni sud u konkretnom slučaju bitnim smatra sljedeće: ….."Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX. ZoHBDR-a/17. (članci 139. do 148.). Pored članka 139. ZoHBDR-a/17., u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZoHBDR-a/17. koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji (“Narodne novine - Međunarodni ugovori”, 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona. Članak 139. ZoHBDR-a/17., koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR-a/17. razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR-a/17., P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi: “Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO- a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu. Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.” Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR- a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta: 1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status Sa odnosno Ša iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i 2. da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZoHBDR-a/17. u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO-a kojima je priznat status Sa odnosno Ša iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud u predmetu istovjetnog činjeničnog i pravnog supstrata, poslovni broj: Usž-258/24, dopisom od 26. travnja 2024. zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Ako se navedena odredba primjenjuje na određene pripadnike HVO-a, Ministarstvo je pozvano objasniti razliku između tih osoba i onih pripadnika HVO-a koji su također ostvarili status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, ali na dan stupanja na snagu ZoHBDR- a/17. nisu u isplati osobne invalidnine. Drugim riječima, postoji li neko objektivno opravdanje za različitu poziciju jedne skupine osoba (pripadnika HVO) vezano uz isplatu osobne invalidnine. Dopisom od 29. svibnja 2024. Ministarstvo branitelja se očitovalo o zatraženim podacima, u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZoHBDR-a/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZoHBDR/17. bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije izvršno i koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO-a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava. Navedeni je dopis Ministarstva Sud dostavio opunomoćeniku tužitelja dopisom od 9. listopada 2024. na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – u daljnjem tekstu: ZUS). Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, a imajući na umu činjenicu koja proizlazi iz podataka iz spisa predmeta i koju tužitelj nije osporio u tijeku postupka da ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, Sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne odnosi na tužitelja odnosno da on ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZoHBDR-a/17. jer nije u redovnoj isplati osobne invalidnine. U takvoj situaciji, prema ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje rješenja tuženika od 2. rujna 2013., već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12., čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom."
16.Polazeći od svih prednjih utvrđenja a posebno od činjenice da iz podataka spisa nedvojbeno proizlazi da tužitelj nikada nije bio na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine pa tako i na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a odnosno članka 139. tog Zakona, te imajući u vidu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-3675/2024-3 od 16. listopada 2024. te pravna shvaćanja iznesena u istoj kao i utvrđenje da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne odnosi na tužitelja odnosno da on ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZoHBDR-a/17. jer nije u redovnoj isplati osobne invalidnine te da je navedeno pravno shvaćanje Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo i u brojnim drugim presudama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama (Usž-1508/20242 od 18. rujna 2024., Usž-1534/2024-2 od 11. rujna 2024., Usž-1748/2024-3 od 25. rujna 2024. i dr.), ovaj sud osporavano drugostupanjsko rješenje od 12. studenog 2024., a kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 18. travnja 2013. (kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje statusa HRVI iz Domovinskog rata), cijeni pravilnim i zakonitim a tužbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.
17.Obzirom na izloženo ovaj sud nije smatrao potrebnim provoditi dokaz medicinskim vještačenjem u ovom upravnom sporu te pribavljati spis HZMO broj: 96469 radi uvida u isti, pa su navedeni dokazni prijedlozi tužitelja odbijeni.
18.Slijedom svega navedenog je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS- a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti te odlučiti kao u pod točkom I. izreke ove presude.
19.Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti zahtjev istog za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.
U Splitu, 19. siječnja 2026.
S U D A C
Marica Goreta
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
-tužitelju putem opunomoćenika,
-tuženiku putem opunomoćenika,
-u spis.
