REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, V. Nazora 22

Poslovni broj: P-822/2025-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici po sucu toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja MŠB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima Ivanu Župan, Meliti Babić i Luki Antunović iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa] protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 10. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude 19. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zakonske zatezne kamate i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a obračunava se i teče na pojedine iznose do 29. rujna 2015., na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,42 EUR / 40,84 kn tekućim od 11. siječnja 2008.,

- na iznos od 5,42 EUR / 40,80 kn tekućim od 21. veljače 2008.,

- na iznos od 5,40 EUR / 40,71 kn tekućim od 26. ožujka 2008.,

- na iznos od 5,40 EUR / 40,67 kn tekućim od 12. travnja 2008.,

- na iznos od 5,39 EUR / 40,62 kn tekućim od 31. svibnja 2008.,

- na iznos od 5,38 EUR / 40,54 kn tekućim od 21. lipnja 2008.,

- na iznos od 5,37 EUR / 40,49 kn tekućim od 30. srpnja 2008.,

- na iznos od 5,36 EUR / 40,40 kn tekućim od 06. rujna 2008.,

- na iznos od 5,36 EUR / 40,36 kn tekućim od 19. rujna 2008.,

- na iznos od 5,34 EUR / 40,27 kn tekućim od 23. listopada 2008.,

- na iznos od 5,34 EUR / 40,23 kn tekućim od 19. prosinca 2008.,

- na iznos od 5,33 EUR / 40,14 kn tekućim od 20. prosinca 2008.,

- na iznos od 5,32 EUR / 40,05 kn tekućim od 23. siječnja 2009.,

- na iznos od 5,31 EUR / 40,01 kn tekućim od 21. veljače 2009.,

- na iznos od 5,30 EUR / 39,96 kn tekućim od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 16,60 EUR / 125,04 kn tekućim od 15. travnja 2009.,

- na iznos od 16,57 EUR / 124,82 kn tekućim od 28. svibnja 2009.,

- na iznos od 16,54 EUR / 124,60 kn tekućim od 19. lipnja 2009.,

- na iznos od 16,51 EUR / 124,43 kn tekućim od 01. kolovoza 2009.,

- na iznos od 16,48 EUR / 124,16 kn tekućim od 22. kolovoza 2009.,

- na iznos od 16,45 EUR / 123,94 kn tekućim od 26. rujna 2009.,

- na iznos od 16,42 EUR / 123,72 kn tekućim od 06. studenoga 2009.,

- na iznos od 16,39 EUR / 123,50 kn tekućim od 27. studenoga 2009.,

- na iznos od 16,36 EUR / 123,28 kn tekućim od 26. siječnja 2010.,

- na iznos od 16,33 EUR / 123,06 kn tekućim od 27. siječnja 2010.,

- na iznos od 16,30 EUR / 122,80 kn tekućim od 20. ožujka 2010.,

- na iznos od 16,27 EUR / 122,58 kn tekućim od 22. travnja 2010.,

- na iznos od 16,23 EUR / 122,31 kn tekućim od 12. svibnja 2010.,

- na iznos od 16,20 EUR / 122,05 kn tekućim od 10. lipnja 2010.,

- na iznos od 16,16 EUR / 121,79 kn tekućim od 08. srpnja 2010.,

- na iznos od 16,14 EUR / 121,57 kn tekućim od 07. kolovoza 2010.,

- na iznos od 16,10 EUR / 121,30 kn tekućim od 07. rujna 2010.,

- na iznos od 16,06 EUR / 120,99 kn tekućim od 06. listopada 2010.,

- na iznos od 8,45 EUR / 63,69 kn tekućim od 09. studenoga 2010.,

- na iznos od 8,44 EUR / 63,56 kn tekućim od 15. prosinca 2010.,

- na iznos od 8,41 EUR / 63,38 kn tekućim od 11. siječnja 2011.,

- na iznos od 8,39 EUR / 63,20 kn tekućim od 03. veljače 2011.,

- na iznos od 8,37 EUR / 63,07 kn tekućim od 10. ožujka 2011.,

- na iznos od 8,35 EUR / 62,94 kn tekućim od 08. travnja 2011.,

- na iznos od 8,33 EUR / 62,76 kn tekućim od 10. svibnja 2011.,

sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 29. rujna 2015. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a obračunava se i teče na pojedine iznose do 29. rujna 2015. na iznose kako slijedi:

- na iznos od 7,77 EUR / 58,52 kn tekućim od 21. studenoga 2007.,

- na iznos od 6,30 EUR / 47,43 kn tekućim od 11. siječnja 2008.,

- na iznos od 6,81 EUR / 51,31 kn tekućim od 21. veljače 2008.,

- na iznos od 21,47 EUR / 161,80 kn tekućim od 26. ožujka 2008.,

- na iznos od 14,56 EUR / 109,69 kn tekućim od 12. travnja 2008.,

- na iznos od 3,68 EUR / 27,73 kn tekućim od 31. svibnja 2008.,

- na iznos od 5,12 EUR / 38,56 kn tekućim od 21. lipnja 2008.,

- na iznos od 1,53 EUR / 11,54 kn tekućim od 30. srpnja 2008.,

- na iznos od 3,48 EUR / 26,19 kn tekućim od 06. rujna 2008.,

- na iznos od 5,26 EUR / 39,66 kn tekućim od 19. rujna 2008.,

- na iznos od 21,73 EUR / 163,74 kn tekućim od 23. listopada 2008.,

- na iznos od 15,04 EUR / 113,31 kn tekućim od 19. prosinca 2008.,

- na iznos od 20,84 EUR / 157,01 kn tekućim od 20. prosinca 2008.,

- na iznos od 42,15 EUR / 317,57 kn tekućim od 23. siječnja 2009.,

- na iznos od 41,92 EUR / 315,85 kn tekućim od 21. veljače 2009.,

- na iznos od 34,58 EUR / 260,52 kn tekućim od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 31,88 EUR / 240,23 kn tekućim od 15. travnja 2009.,

- na iznos od 30,21 EUR / 227,65 kn tekućim od 28. svibnja 2009.,

- na iznos od 30,80 EUR / 232,05 kn tekućim od 19. lipnja 2009.,

- na iznos od 29,23 EUR / 220,21 kn tekućim od 01. kolovoza 2009.,

- na iznos od 31,74 EUR / 239,18 kn tekućim od 22. kolovoza 2009,.

- na iznos od 30,40 EUR / 229,05 kn tekućim od 26. rujna 2009.,

- na iznos od 30,40 EUR / 229,05 kn tekućim od 06. studenoga 2009.,

- na iznos od 32,78 EUR / 246,97 kn tekućim od 27. studenoga 2009.,

- na iznos od 27,12 EUR / 204,30 kn tekućim od 26. siječnja 2010.,

- na iznos od 39,68 EUR / 298,95 kn tekućim od 27. siječnja 2010.,

- na iznos od 45,33 EUR / 341,53 kn tekućim od 20. ožujka 2010.,

- na iznos od 49,10 EUR / 369,96 kn tekućim od 22. travnja 2010.,

- na iznos od 50,53 EUR / 380,73 kn tekućim od 12. svibnja 2010.,

- na iznos od 61,01 EUR / 459,68 kn tekućim od 10. lipnja 2010.,

- na iznos od 70,34 EUR / 529,97 kn tekućim od 08. srpnja 2010.,

- na iznos od 61,26 EUR / 461,54 kn tekućim od 07. kolovoza 2010.,

- na iznos od 83,00 EUR / 625,33 kn tekućim od 07. rujna 2010.,

- na iznos od 76,14 EUR / 573,67 kn tekućim od 06. listopada 2010.,

- na iznos od 72,30 EUR / 544,72 kn tekućim od 09. studenoga 2010.,

- na iznos od 94,06 EUR / 708,68 kn tekućim od 15. prosinca 2010.,

- na iznos od 106,63 EUR / 803,40 kn tekućim od 11. siječnja 2011.,

- na iznos od 94,86 EUR / 714,72 kn tekućim od 03. veljače 2011.,

- na iznos od 93,09 EUR / 701,38 kn tekućim od 10. ožujka 2011.,

- na iznos od 87,72 EUR / 660,92 kn tekućim od 08. travnja 2011.,

- na iznos od 98,86 EUR / 744,85 kn tekućim od 10. svibnja 2011. ,

- na iznos od 118,35 EUR / 891,71 kn tekućim od 08. lipnja 2011.

- na iznos od 122,19 EUR / 920,66 kn tekućim od 09. srpnja 2011.,

- na iznos od 173,76 EUR / 1.309,20 kn tekućim od 10. kolovoza 2011.,

- na iznos od 123,11 EUR / 927,54 kn tekućim od 10. rujna 2011.,

- na iznos od 114,98 EUR / 866,32 kn tekućim od 11. listopada 2011.,

- na iznos od 113,99 EUR / 858,84 kn tekućim od 11. studenoga 2011.,

- na iznos od 115,73 EUR / 871,97 kn tekućim od 15. prosinca 2011.,

- na iznos od 123,91 EUR / 933,58 kn tekućim od 12. siječnja 2012.,

- na iznos od 127,32 EUR / 959,33 kn tekućim od 14. veljače 2012.,

- na iznos od 127,82 EUR / 963,06 kn tekućim od 10. ožujka 2012.,

- na iznos od 124,56 EUR / 938,50 kn tekućim od 11. travnja 2012.,

- na iznos od 126,36 EUR / 952,05 kn tekućim od 11. svibnja 2012.,

- na iznos od 131,09 EUR / 987,67 kn tekućim od 14. lipnja 2012.,

- na iznos od 125,48 EUR / 945,44 kn tekućim od 13. srpnja 2012 .,

- na iznos od 126,67 EUR / 954,37 kn tekućim od 08. kolovoza 2012.,

- na iznos od 117,93 EUR / 888,54 kn tekućim od 14. rujna 2012.,

- na iznos od 123,96 EUR / 933,99 kn tekućim od 16. listopada 2012.,

- na iznos od 126,47 EUR / 952,87 kn tekućim od 13. studenoga 2012.,

- na iznos od 124,49 EUR / 937,97 kn tekućim od 18. prosinca 2012.,

- na iznos od 124,84 EUR / 940,62 kn tekućim od 15. siječnja 2013.,

- na iznos od 120,37 EUR / 906,94 kn tekućim od 19. veljače 2013.,

- na iznos od 119,51 EUR / 900,44 kn tekućim od 16. ožujka 2013.,

- na iznos od 126,70 EUR / 954,65 kn tekućim od 16. travnja 2013.,

- na iznos od 114,15 EUR / 860,06 kn tekućim od 22. svibnja 2013.,

- na iznos od 113,63 EUR / 856,12 kn tekućim od 16. lipnja 2013.,

- na iznos od 114,50 EUR / 862,69 kn tekućim od 16. srpnja 2013.,

- na iznos od 115,71 EUR / 871,85 kn tekućim od 20. kolovoza 2013.,

- na iznos od 118,43 EUR / 892,32 kn tekućim od 18. rujna 2013.,

- na iznos od 121,86 EUR / 918,13 kn tekućim od 19. listopada 2013.,

- na iznos od 123,31 EUR / 929,08 kn tekućim od 23. studenoga 2013.,

- na iznos od 125,05 EUR / 942,21 kn tekućim od 22. prosinca 2013.,

- na iznos od 121,07 EUR / 912,17 kn tekućim od 18. siječnja 2014.,

- na iznos od 116,77 EUR / 879,81 kn tekućim od 18. veljače 2014.,

- na iznos od 118,00 EUR / 889,04 kn tekućim od 25. ožujka 2014.,

- na iznos od 116,60 EUR / 878,50 kn tekućim od 23. travnja 2014.,

- na iznos od 114,01 EUR / 859,01 kn tekućim od 06. lipnja 2014.,

- na iznos od 113,93 EUR / 858,39 kn tekućim od 22. lipnja 2014.,

- na iznos od 116,98 EUR / 881,40 kn tekućim od 18. srpnja 2014.,

- na iznos od 119,04 EUR / 896,89 kn tekućim od 27. kolovoza 2014.,

- na iznos od 135,10 EUR / 1.017,90 kn tekućim od 16. listopada 2014.,

- na iznos od 108,81 EUR / 819,84 kn tekućim od 31. listopada 2014.,

- na iznos od 123,32 EUR / 929,13 kn tekućim od 29. studenoga 2014.,

- na iznos od 124,48 EUR / 937,87 kn tekućim od 17. prosinca 2014.,

- na iznos od 127,22 EUR / 958,52 kn tekućim od 23. siječnja 2015.,

- na iznos od 124,42 EUR / 937,47 kn tekućim od 03. ožujka 2015.,

- na iznos od 126,77 EUR / 955,17 kn tekućim od 02. travnja 2015.,

- na iznos od 123,22 EUR / 928,42 kn tekućim od 28. travnja 2015.,

- na iznos od 124,94 EUR / 941,35 kn tekućim od 30. svibnja 2015.,

- na iznos od 124,94 EUR / 941,34 kn tekućim od 03. srpnja 2015.,

- na iznos od 138,15 EUR / 1.040,89 kn tekućim od 22. kolovoza 2015.,

- na iznos od 112,07 EUR / 844,37 kn tekućim od 29. kolovoza 2015.,

- na iznos od 118,65 EUR / 893,96 kn tekućim od 22. rujna 2015.,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu kojim se potražuje isplata glavnica u iznosu od 433,29 EUR / 3.264,63 kn, te u iznosu od 8.085,38 EUR / 60.919,31 kn., sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama koje bi tekle na pojedine iznose iz toč. I. izreke od 30.09.2015. do isplate.

III. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 9.984,21kn / 1.313,19 € zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan.

IV.a) Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 3.240,83 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine od dana donošenja presude tj. dana 19. 01. 2026. do dana isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

b) Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužiteljica MŠ iz [adresa] zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], podnijela je dana 10.06.2019. tužbu protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke u Ugovoru o kreditu od 12.10.2007.

2. U tužbi se navodi da su stranke dana 12.10.2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 51400607-5103701369, te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke važećem na dan puštanja kredita u opticaj u iznosu od 70.000,00 CHF sa rokom otplate od 204 mjeseci (17 godina). Tijekom otplate kredita kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom banke, a koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kojom je potvrđena u tome dijelu presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. Nadalje presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., utrđene su nepoštenim i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te tužitelj temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku na istima temelji zahtjev i tvrdnju o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. U tužbi se navodi da su stranke 15.06.2016. zaključile Aneks uz predmetni ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, no provedbom konverzije tužiteljica nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i valute CHF. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu glavnice u iznosu od 433,29 EUR / 3.264,63 kn, s osnova preplate po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjeni kamatne stope te u iznosu od 8.085,38 EUR / 60.919,31 kn po osnovi preplate po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose preplata pobliže naznačene u izreci toč. I. ove odluke, a isto je dopušteno u smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, suprotno stavu tuženika i njegovu protivljenju istome.

3. U odgovoru na tužbu istaknut je prigovor mjesne nenadležnosti, o kojemu je pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu Gž-1007/2022-3 od 28.10.2022. kojim je potvrđeno rješenje ovoga suda P-734/2019-11 od 01.02.2022., a kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i promašen već s osnova činjenice što su stranke sklopile Aneks predmetnom Ugovoru o kreditu, čime je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju N.N. 102/2015, pri čemu se ističe da je tuženik bio zakonski obvezan ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, dok je tužitelj bio taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, te je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. U svezi prigovora zastare tuženik navodi, da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (u nastavku ZOO). Smatra da ZZP jasno određuje pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe te sukladno tome smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, dakle protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po kreditnim anuitetima. U pogledu nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule izražene u CHF ističe, da je tuženik postupio u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, da je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita te upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) na njegove kreditne obveze i to: putem reklamnog materijala i oglasa tuženika, sadržajem predmetnog ugovora koji sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA, iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke. Nadalje se ističe, da tužena nije ostvarila "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imala bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08). Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive). Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,390 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (DŠ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan. Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira .Ukoliko bi sud ocijenio ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope tada postavlja prijebojni zahtjev za iznos od 2.247,96 CHF s osnova postojanja tražbine tuženika prema tužitelju (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene). Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 06.04.2023. postavio prijebojni zahtjev za iznos od 9.984,21kn / 1.313,19 €. Tuženik je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Sud je u ovome predmetu 20.06.2024. donio presudu P-734/2019-49 usvojivši u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, međutim po žalbi tuženika Županijski sud u Velikoj Gorici ukinuo je prvostupanjsku presudu Rješenjem Gž-647/2024 od 02.10.2025., te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je u prvostupanjskoj presudi izostala ocjena, je li preplata utvrđena po financijskom vještaku uklonjena konvertiranjem, imajući u vidu da su stranke Aneksom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe o kamatnoj stopi, ali i valutnu klauzulu, te ugovorile način korištenja više plaćenog iznosa, te sukladno tomu i utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama.

5. Sud je u ponovljenom postupku, nakon što stranke nisu stavljale nove dokazne prijedloge, izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu koju čine; Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103701369 od 12.10.2007., Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103701369 od 15.01.2016., Obavijesti i promjeni uvjeta po kreditu, Otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita 5103701369 za razdoblje od 17.10.2007. - 30.09.2015., Obavijesti o povećanju kamatne stope (list 7-53); dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu koju čine; Obavijest o izračunu konverzije kredita (list 77-84), brošure tuženika koje se odnose na stambene kredite, priopćenje za javnost HNB od 21.1.2015. i 16.03.2015, metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite, priopćene za javnost Ministarstva financija od 14.1.2014. (list 97-138, 249-266), u vještački nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijane Matijević iz [adresa] i njeno očitovanje (list 381-390, 535). Pročitan je iskaz tužitelja (list 531) i sudskog vještaka (list 542). Budući je tuženik u podnesku od 06.04.2023. odustao od predloženog saslušanja službenika banke, sud iste nije niti saslušavao.

6. Temeljem provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je presudio kao u izreci odluke iz slijedećih razloga;

- među strankama nije bilo sporno da su iste zaključile dana 12.10.2007. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103701369, te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke važećem na dan puštanja kredita u opticaj u iznosu 70.000,00 CHF. Namjena kredita je stambeni krediti građana preko 3 godine. Člankom 8. određeno je, da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i u trenutku ugovaranja iznosi 5,390 %. Člankom 7. navedenog ugovora određeno je da će se povrat obveza iz tog ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF (VALUTNA KLAUZULA) na dan odobrenja žiro-računa banke, te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.

- uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je, da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno, da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je.

- uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač

- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.

7. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103701369 od 12.10.2007. primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, nepoštenim i ništetnim, jer je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužitelja te izvršenim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor kao stambeni kredit radi rješavanja stambenog pitanja- kupnje stana. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15). Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (5,390%) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 01.01.2014., od kada je u primjeni zakonom određena kamatna stopa od 3,23 % Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.143/13), te ju je tuženik kao takovu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30.09. 2015. i tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

8. Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103701369 od dana 15.01.2016., sa stanjem na dan 30.09.2015. stranke su konvertirale predmetni Ugovor o kreditu, te su njime izmijenile ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnu klauzulu, te ugovorile da se utvrđeni iznos preplate u konverziji od 35.035,66 kn / 4.650,03 € sukladno čl. 7 Aneksa koristi za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovome dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Tužitelj je po zaključenju navedenog Aneksa ugovora o kreditu vršio otplatu kredita po tom Aneksu. Među strankama nije bilo sporno, da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, a isto je potvrdila i sudska vještakinja Marijana Matijević (list 535). Tužitelj niti ne pobija navedeni Aneks, pa isti obvezuje stranke i na snazi je od njegova zaključenja.

9. Po osnovu utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF, koja je utvrđena u sudskim postupcima iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača na koje se poziva tužitelj do dana provedene konverzije 30.09.2015., po provedenom financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević, utvrđeno je postojanje preplata u iznosima pobliže navedenim u toč. I. izreke odluke.

10. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita. Dakle, imajući u vidu odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 propisani način konverzije, time da tužitelj niti ne tvrdi da bi predmetni Aneks ugovoru o kreditu bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i da njegovu valjanost tijekom postupka nije doveo u pitanje, a u svezi čega iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje proizlazi i da su sve uplate tužitelja uključene u izračun konverzije i da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15, povezujući navedeno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanja produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Aneksa od 15.01.2016. nisu obvezivale tužitelja, jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštenih ugovornih odredbi sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, jer kada je riječ o pravnim posljedicama nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima takvu ugovornu odredbu, u načelu, valja smatrati kao da nikada nije postojala (ništetnost djeluje ex tunc).

10.1. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 15.01.2016. izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način, da su sve uplate tužitelja bile uključene u izračunu konverzije kako proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, stoga Dodatak ima restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa, da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF vraćaju tužitelju, nego se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Sporazumom/Aneksom ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripadaju zahtijevani novčani iznosi s osnova ništetnih odredbi (izmjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i Valutna klauzula) Ugovora o kreditu, jer u imovini tuženika više nema imovine tužitelja, koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužitelju. Štoviše, Dodatkom je tužitelju utvrđena preplata iznosa od 35.035,66 kn / 4.650,03 € (čl. 5 Dodatka Ugovoru), te je čl. 7 ugovoreno, da se ista koristi za namirenje budućih anuiteta. Dakle, pravno je shvaćanje ovog suda, da je tužitelj sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru od 15.01.2016. restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz ugovorenu izmjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i Valutnu klauzula u CHF, sadržane u Osnovnom Ugovoru o kreditu od 12.10.2007., jer ga navedene ugovorne odredbe ne obvezuju, a isplate koje je temeljem iste izvršio vraćene su u njegovu imovinu, na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem 15.01.2016. Dodatka osnovnom ugovoru.

10.2. Međutim, ostaje činjenica, da su utvrđeni preplaćeni iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i Valutnoj klauzuli u CHF po vještačkom nalazu, pozitivne razlike bez prebijanja sa negativnim razlikama i iznosa koji je kod konverzije priznat tužitelju kao pretplata, tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/07 propisano je, da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obvezno pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano, da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga Dodatak osnovnom ugovoru od 15.01.2016. nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koji su plaćeni na ime nepoštenih odredbi ugovora o kreditu o otplati kredita uz promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te uz valutnu klauzulu u CHF. U skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju navedenih nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita sadržanih u Ugovoru o kreditu do dana 30. rujna 2015. s kojim danom je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naime, imajući u vidu razloge ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima nije informirao tužitelja, dakle njihovu nepoštenost u smislu čl. 96. st. 1. tada važećeg ZZP/07, jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja stvarale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao do konverzije kao nepošteni stjecatelj. Obzirom da prema čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji su iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim Dodatkom osnovnom ugovoru od 15.01.2016., na dan obračuna konverzije, s kojim danom je prestala obveza vraćanja, dugovao istome i zatezne kamate koje su na pojedine iznose, koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, tekle od dana kada ih je primio pa do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., sve kako je pobliže naznačeno u toč. I. izreke ove odluke, a koje iznose je utvrdio sudski vještak (list 381-390). Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. Sukladno navedenom sud smatra, da postoji obveza tuženika plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku od 15.01.2016.

11. Sud nije našao razloga za sumnju u sačinjen nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijane Matijević, jer je isti postupio po nalogu suda danom prilikom određivanja zadataka vještačenja, pa je sud istoga u cijelosti prihvatio. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

12. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u dijelu, kako je naznačeno u toč. I. izreke presude, dok je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa preplate po glavnicama sa potraživanim zakonskim zateznima kamatama od 30.09.2015. pa do isplate odbio kao neosnovan, kako je pobliže navedeno u toč. II. izreke odluke, a sve imajući u vidu obrazloženo u toč. 10., 10.1. i 10.2. ovoga obrazloženja.

13. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom uslijed razlike u promjeni kamatne stope, nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO- a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti- ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

14. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točci III. izreke.

15. Razmatrajući istaknuti prigovor zastare po tuženiku, sud je imao u vidu da se tužitelj poziva na presudu iz predmeta P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, na temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku iz kojega potječu pravomoćne sudske odluke, a radi se o kolektivnom sporu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018., te je rok zastare počeo teći, od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri tome uzimajući u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, "Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare koji iznosi 5 godina sukladno čl. 1111. i 225. Zakona o obveznim odnosima, nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovome predmetu podnijeta 12. lipnja 2019., zastara nije nastupila za predmetna potraživanja tužitelja. Stoga prigovor zastare nije osnovan.

16. U pogledu navoda tuženika o promjenjivosti uvjeta na tržištu i okolnosti koje su utjecale na isto, sud smatra da isto nije odlučno u ovom postupku s obzirom na utvrđenje ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz razloga kako je to ranije obrazloženo u presudi.

17. U pogledu navoda tuženika da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, sud smatra da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema članku 323. stavak 1. ZOO to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, pa se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe ima smatrati zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima. Presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje sudove samo u postupcima radi nakade štete, kako to pogrešno smatra tužena, budući da odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ne treba tumačiti gramatički, nego teleološki. Uzimajući u obzir navedeno, nije niti osnovan prigovor zastare koji je tuženik istaknuo, jer smatra da bi se trebao primijeniti trogodišnji zastarni rok, jer se dakle ne radi o postupku o naknadi štete, već povratu stečenog bez osnove i općem zastarnom roku od 5 godina sukladno čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (n.n.33/05).

18. Budući je tuženik kao ugovaratelj kriv za sklapanje ugovora s ništetnim ugovornim odredbama, te je upravo tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima- ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, uslijed kojih tužitelju pripada naknada dosuđena u toč. I. izreke odluke, to po ocjeni suda tužitelj temeljem čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupka ima pravo u cijelosti na naknadu parničnog troška na teret tuženika. Navedeno je u skladu i sa pravnim shvaćanjem o pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca, koje je zauzeo i Sud EU u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 prema kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način, da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, obzirom da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u ZZP/14 pa je navedena odluka Suda EU primjenjiva i u ovom predmetu. Stoga, sukladno Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika tuženik je dužan tužitelju naknaditi nagrade njegovu punomoćniku i to: za sastav tužbe 200,00 €, za sastav maksimalno 4 obrazložena podneska u iznosu od 200,00 € po podnesku po Tbr. 8. tč. 1. OT (21.11.2019., 04.04.2022., 21.04.2023., 25.04.2023.), za zastupanje na 5 raspravnih ročišta sa 200,00 € po ročištu. Na ime PDV-a na priznate nagrade punomoćniku tužitelja pripada iznos od 500,00 €. Nagrade za pristup ročištu od 20.06.2024. i 19.01.2026. za objavu i uručenje presude iznose 125,00 € po pristupu s uračunatim PDV- om. Trošak vještačenja koji je snosio tužitelj iznosi 416,19 €, te isti ulazi u njegov opravdan parnični trošak. Sudska pristojba na tužbu iznosi 74,64 €, koju je platio tužitelj ulazi u opravdan parnični trošak, dok na presudu tužitelj nije dužan platiti pristojbu, jer je oslobođen iste temeljem članka 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (N.N.118/18, 51/23). Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 3.240,83 €, te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, a kako je i riješeno u izreci. Budući da tuženik nije uspio u predmetnoj parnici nema pravo na naknadu parničnog troška.

U Garešnici 19. siječnja 2026. godine

Sutkinja:

Dajana Gabud Jandoš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa]

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb