Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ivana Gundulića 27

21000 Split

Pn-460/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariju Vukoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika pod 1 GRADA SPLITA OIB:78755598868 i pod 2 Javne ustanove športski objekti Split OIB:12492147815 iz Splita, Osječka 11, zastupanog po punomoćniku Ružici Petrović, odvjetnici u Splitu, zbog naknade štete, nakon održane glavne i javne glavne rasprave, zaključene dana 22. prosinca 2025. u nazočnosti stranaka, a pozivom na odredbu čl.427 st.3 te čl.335 st.6 - 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 19. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se ponavljanje postupka i ukida presuda ovog suda Pn-140/2021 od 01. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Dužni su tuženici pod 1 i 2 solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju naknadu štete u iznosu od 152.631,23 € i to:

- 112.814,39 € za izvršene građevinske i zanatske radove i

- 39.816,84 € za nabavljenu i ugrađenu ugostiteljsku opremu i inventar, uvećano za zakonske zatezne kamate, počevši od 30.06.2001.g. pa sve do konačne isplate, i to tako da se ista određuje od 30. lipnja 2001. do 30. lipnja 2002. po kamatnoj stopi od 18% godišnje, od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05) primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena i od 01. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Dužni su tuženici pod 1 i 2, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 182.744,38 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 08. lipnja 2004. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi se navodi da je dana 01. kolovoza 1993. zaključio sa Športskim savezom Općine Split ugovor o zakupu poslovnog prostora br. U2-17/93 kojim je zakupio ugostiteljski prostor u Športskom centru „Bazeni – Poljud“ po cijeni zakupnine od 20 DM/m2 s rokom trajanja 15 godina, zaključno sa 2006.; da je navedeni prostor preuzeo u devastiranom stanju, kao posljedicu ratnog oštećenja od strane tzv. jugovojske iz susjednog vojnog objekta Lora, pa kako je zakupljeni prostor zbog navedenih oštećenja tražio znatna ulaganja, a s druge strane bila je ugovorena izuzetno visoka zakupnina, to je ugovor o zakupu zaključen na 15 godina, kako bi se uspjela vratiti uložena sredstva u uređenje i opremanje prostora za jedan reprezentativan ugostiteljski objekt koji je poslovao pod nazivom caffe „Opatija“. Međutim, 01. siječnja 1998. ŠC „Bazeni – Poljud“, pa samim tim i predmetni ugostiteljski prostor preuzima tuženik pod 2. sukladno Odluci Grada Splita o osnivanju javne ustanove „Športski objekti“, pa kako je vlasnik Športskih objekata Grad Split, to tuženik pod 1 dana 25. svibnja 1998., a temeljem odredbe čl.35 st.1 Zakona o zakupu poslovnog prostora (NN br. 91/96) oglašava javni natječaj za zakup poslovnih prostora u ŠC „Bazeni“, uključujući i predmetni prostor, ali kod oglašavanja navedenog natječaja tuženik pod 1 nije poštivao odrednicu Zakona o zakupu poslovnog prostora po kojem su zatečeni zakupoprimci, kojima nisu istekli postojeći ugovori o zakupu, trebali biti zaštićeni, pa je tužitelj podnio prijavu zbog utvrđivanja nove znatno veće početne cijene zakupnine, a na koju nikada nije dobio odgovor. Navodi se da se prema rješenju Grada Splita o utvrđivanju početnih cijena zakupnine za poslovne prostore u vlasništvu Grada Splita navedeni ugostiteljski prostor nalazi u II. gradskoj zoni gdje početna cijena zakupnine za navedeni prostor ne može biti veća od 11 DM/m2 dok je u oglašenom natječaju bila 35 DM/m2, pa kako se radilo o visokoj cijeni to tužitelj nije mogao prihvatiti potpisivanje novog ugovora o zakupu, ali je i dalje u cijelosti podmirivao svoje obveze iz starog (osnovnog) ugovora o zakupu što se tuženici prešutno odobravali i to sve do ožujka 2001. kada tuženik pod 1 oglašava novi natječaj o zakupu predmetnog prostora, pa se pored tužitelja na natječaj javlja i obrtnik ŽŽ čija je ponuda prihvaćena kao povoljnija i ugovor s novim zakupoprimcem zaključuje tuženik pod 2, a da kod zaključivanja tog ugovora nije izvršio komisijski popis predmetnog prostora, uključujući popis uloženih radova i opremanje prostora. Nadalje, navodi se da je tužitelj prilikom ulaska u predmetni prostor istog zatekao totalno devastiranog, ali je zbog svoje uspješne i prepoznatljive ugostiteljske ponude caffe Opatija postao prepoznatljiv ugostiteljski objekt i kao takav bio je u samom vrhu gradskih ugostiteljskih objekata što je utjecalo da je tuženik pod 1 išao s izrazito visokom cijenom zakupnine, dakle, tužitelj je svojim ulaganjem u navedeni prostor te izuzetno kvalitetnom ugostiteljskom ponudom osigurao uvjete za iznajmljivanje navedenog prostora po izuzetno visokoj cijeni i time postigao iznadprosječnu dobit, pa je stoga uputio tuženicima zahtjev za naknadu uloženih sredstava u uređenje i opremanje prostora, ali na isti nije dobio odgovor. Temeljem prednjeg, tužitelj potražuje od tuženika da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 1.150.000,00 kn i to iznos od 850.000,00 kn za izvršene građevinske i zanatske radove, a 300.000,00 kn za nabavljenu i ugrađenu ugostiteljsku opremu i inventar sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2001. do isplate, uz potraživanje troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 08. prosinca 2004. tuženik pod 1 se usprotivio u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je ugovor o zakupu poslovnog prostora br. U2-17/93 od 01. kolovoza 1993. pravno nevaljan s obzirom da je isti zaključila neovlaštena osoba – Športski savez Općine Split, iako je tada vlasnik predmetnog poslovnog prostora bila Općina Split temeljem odredaba Zakona o športu i Odluke o preuzimanju u vlasništvo Grada Splita športskih objekata od značenja za razvoj športa (SL. Grada Splita br. 6/93), a osim toga sukladno odredbama Zakona o zakupu poslovnog prostora i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnog prostora predmetni ugovor, sve da je bio na snazi, a što nije, raskinut je po sili zakona s obzirom da tužitelj nije sudjelovao niti je udovoljio uvjetima javnog natječaja za zakup predmetnog poslovnog prostora. Navodi se da je samim ugovorom o zakupu od 01. kolovoza 1993. regulirano da zakupoprimac može samo temeljem prethodno dobivene suglasnosti zakupodavca obaviti adaptaciju prostora, a koja suglasnost niti je zatražena niti je dana, kao što je tim ugovorom regulirano da je zakupoprimac dužan o svom trošku obavljati tekuće i investicijsko održavanje predmetnog poslovnog prostora. Nadalje, navodi se da je tužitelj bespravni korisnik predmetnog poslovnog prostora, da ne plaća naknadu za korištenje istoga, a navodna ulaganja tužitelja ako su izvršena su isključivo u korist tužitelja, a mimo odobrenja i suglasnosti vlasnika prostora. Isto tako, tuženik je istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Na ročištu od 19. siječnja 2009. pored gore istaknutih prigovora, istakao je i prigovor zastare odnosno prekluzije.

3. Tuženik pod 2 u odgovoru na tužbu od 24. siječnja 2008. prvenstveno je istakao prigovor promašene pasivne legitimacije, jer da je tužitelj predmetni ugovor iz 1993. sklopio sa Športskim savezom Split, a ničim nije dokazao da bi tuženik pod 2 bio pravni slijednik Športskog saveza Split, da je tuženik ad 2 osnovan aktom tuženika pod 1 1997., a jedini koji je tada bio ovlašten na davanje u zakup poslovnih prostora pa i sklapanje predmetnog ugovora bio je tuženik pod 1, budući se predmetni prostor nalazio u vlasništvu Općine Split, dakle, da tužitelj ničim ne dokazuje na koji način bi tuženik pod 2 bio odgovoran za obveze Športskog saveza Split, a niti da bi tuženik pod 2 bio pravni slijednik Športskog saveza Split, pa tako ne proizlazi niti osnovanost tužbenog zahtjeva naspram tuženika pod 2. Nadalje, ističe da tuženik pod 1 kao osnivač tuženika pod 2 i kao vlasnik objekata kojim upravlja i održava tuženik pod 2 raspisuje natječaj za davanje u zakup poslovnih prostora, s time da tuženik pod 2 osniva komisiju za provedbu istoga, ali je tuženik pod 1 taj koji provodi natječaj i koji određuje početne cijene zakupnine za poslovne prostore u pojedinim zonama. Također ističe se kako je odredbom čl.3 Ugovora o zakupu iz 1993. zakupoprimac ovlašten o vlastitom trošku, a na osnovu prethodno dobivene suglasnosti zakupodavca, obaviti adaptaciju prostora prema vlastitim potrebama, dakle, ugovoreno je da se adaptacija prostora ne može izvršiti bez prethodne pisane suglasnosti zakupodavca, a tužitelj tu činjenicu nije potkrijepio materijalnim dokazima.

4. Postupajući u gore opisanoj pravnoj stvari Općinski sud u Splitu je dana 03. siječnja 2008. pod poslovnom oznakom i brojem IP-1199/04 donio presudu zbog ogluhe kojom je u cijelosti prihvatio zahtjev tužitelja spram tuženika pod 2, no nakon uložene žalbe ovog tuženika, Županijski sud u Splitu je 10. lipnja 2008. rješenjem pod brojem Gž-1798/08 tu prvostupanjsku presudu zbog ogluhe ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga je Općinski sud u Splitu dana 29. travnja 2010. donio presudu pod poslovnom oznakom i brojem IP-1199/04 kojom je prihvatio zahtjev tužitelja spram tuženika pod 1 i to u visini iznosa od 875.073,50 kuna, dok je za više zatraženo kao i u odnosu na obvezivanje tuženika pod 1 zahtjev tužitelja odbijen. Ujedno je tom presudom tuženik pod 1 obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 157.424,30 kuna, dok je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku pod 2 parnični trošak u iznosu od 159.131,25 kuna. Odlučujući o pravodobnim i potpunim žalbama stranaka, Županijski sud u Splitu je 8. prosinca 2011. donio rješenje pod poslovnom oznakom Gžx-254/11, a kojim je ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Općinski sud u Splitu potom ponovno dana 7. lipnja 2013. donosi presudu, sada pod poslovnom oznakom i brojem Pnš-15/12 kojom prihvaća zahtjev tužitelja u odnosu na Grad Split, a odbija u odnosu na Javnu ustanovu športski objekti Split te određuje trošak postupka. Nakon pravodobnih i potpunih žalbi stranaka, Županijski sud u Splitu dana 10. srpnja 2014. donosi rješenje pod brojem Gžp-1041/13 kojim se ukida prvostupanjska presuda i predmet vraća na ponovno suđenje. Općinski sud u Splitu dana18. prosinca 2014. donosi presudu pod poslovnom oznakom i brojem Pnš-323/14, a kojom u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja i istog tužitelja obvezuje tuženiku pod 2 naknaditi trošak postupka. Županijski sud u Splitu 26. studeno 2015., odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužitelja na upravo navedenu prvostupanjsku presudu, donosi rješenje pod poslovnom oznakom i brojem Gž-71/15 na način da se žalbe odbijaju i prvostupanjska presuda potvrđuje u cijelosti. Tužitelj ulaže reviziju o kojoj odlučuje Vrhovni sud RH dana 30. listopada 2018. pod poslovnom oznakom i brojem Rev-x-1032/16-2 donoseći rješenjem kojom tu istu reviziju prihvaća, ukida niže stupanjske presude i predmet vraća na ponovno suđenje.

5. Dana 14. listopada 2020. prvostupanjski sud ponovo odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja na način da istoga prihvaća kao osnovanog te presudom Pn- 635/2018 tuženike obvezuje da tužitelju naknade štetu, plate kamate i parnični trošak. Odlučujući o žalbama tuženih drugostupanjski, Županijski sud u Splitu donosi rješenje pod poslovnom oznakom i brojem Gž-374/2021-3 dana 18. ožujka 2021. kojim ukida prvostupanjsku odluku i predmet vraća na ponovno suđenje.

6. Dana 01. rujna 2021. Općinski sud u Splitu donio je presudu poslovne oznake i broja Pn-140/2021 kojom je obvezao tuženike na isplatu naknade štete tužitelju kao i parničnog troška. Pravodobne i potpune žalbe podnijeli su tuženici pa je odlučujući o istoj Županijski sud u Splitu dana 16. prosinca 2021. donio presudu poslovne oznake i broja Gž-1868/2021-2 kojom je djelomično prihvatio žalbe tuženih te je preinačio prvostupanjsku odluku za glavnicu i za kamate koje su na dosuđenu glavnicu priznate te je preinačena i odluka o trošku. Tužitelj ali i tuženi su uložili reviziju odnosno dali prijedlog za dopuštenje revizije, ali je odlučujući o istoj Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje Revd-2156/2022-2 kojom je odbacio prijedloge svih stranaka smatrajući da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda. Nakon toga tužitelj je podnio i ustavnu tužbu no ona je odbačena rješenjem Ustavnog suda RH 31. svibnja 2023. obzirom da taj sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ustavno pravna bit te stvari o kojoj bi taj sud odlučivao.

7. Dana 12. ožujka 2025. ovaj sud zaprimio je podnesak tužitelja u kojem je narečeni iznio prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka i to iz razloga što je saznao za nove činjenice i dokaze zbog kojih smatra da je za njega mogla biti donesena povoljnija odluka. Naime, tužitelj se pozvao na činjenicu da je ranijom odredbom čl.35 Zakona o zakupu poslovnog prostora povrijeđeno pravo prvokupa obzirom da je taj propis propisivao da raniji zakupnik ima pravo prvenstva te ukoliko ne uspije na natječaju pa druge osobe sklope Ugovor o zakupu sa zakupodavcem ima pravo zahtijevati isplatu naknade za učinjena ulaganja. Dostavio je dokaz da se javljao na natječaje navodeći da je do dokaza da je tome tako došao od trećih osoba, koje isprave nije imao ranije. Naime, tužitelj tvrdi da se iz navedenog dokaza jasno vidi da se javio na javni natječaj od 02. ožujka 1998. i to kao vlasnik obrta a ne društvo Opatija d.o.o. Osim toga prijavio se na natječaj i 30. ožujka 2021. što također dokazuje predana isprava. Tuženi su se usprotivili prijedlogu tužitelja za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka smatrajući da se ne radi o novim činjenicama i okolnostima te smatrajući da je riječ o nepravovremenom prijedlogu. Sumnjaju i u vjerodostojnost priloženog dokaza smatrajući da je vjerodostojnost narušena precrtavanjem datuma koji se na tom dokazu nalazi. Oba tuženika smatraju da prijedlog tužitelja treba biti odbačen.

7.1. Na okolnost opravdanosti i osnovanosti tužiteljevog prijedloga za ponavljanje postupka pregledana je isprava na listu 607 spisa: "ponuda za zakup poslovnog prostora o natječaju objavljenom u dnevnom listu Slobodna Dalmacija od 02. ožujka 1998., pod rednim brojem 17", potvrda o primitku ponude u zatvorenoj koverti te izjava koju je potpisao VŽ, bivši gradonačelnik Grada Splita od 12. rujna 2025. ovjeren kod javnog bilježnika u Splitu Matijane Parađik.

7.2. Analizom provedenih dokaza koji su provedeni zbog tužiteljevog prijedloga za ponavljanjem pravomoćno okončanog postupka ovaj sud je zaključio da je taj prijedlog i tek kako osnovan jer iz priloženih dokaza je jasno razvidno da je tužitelj baš kao vlasnik ugostiteljskog obrta i to u svojstvu zakupoprimca bio u zakupu poslovnog prostora površine 116 m2 do 31. prosinca 2006. 28. listopada 1996. objavljen je Zakon o zakupu poslovnog prostora koji je upravo propisao da prostori u vl. jedinica lokalne i područne samouprave mogu biti dani u zakup ali temeljem javnog natječaja te da se za prostore koji su do stupanja na snagu navedenog Zakona dani u zakup se raskidaju po sili zakona, ako se ne prilagode upravo odredbama Zakona o zakupu poslovnog prostora na način da se provede javni natječaj. Kao što je ranije navedeno čl.35 toga Zakona propisano je da bi raniji zakupnik imao pravo prvenstva u nastavku zakupodavnog odnosa, a ako ne uspije na natječaju da u tom slučaju jedinica lokalne samouprave ima pravo zahtijevati isplatu naknade za učinjena ulaganja. Tužitelj je dokazao da se na javni natječaj od 02. ožujka 1998. javio kao vlasnik [obrt]" te ovaj sud smatra da priložena Potvrda u korist navedenog nije kontaminirana zato što je prekrižena godina kada je ponuda učinjena. Naime, iz te isprave vidljivo je da je prekrižena godina 1999. a da je nadopisana umjesto posljednje 9-tke, 8-ica. Međutim, kada se pogleda što je predmet te isprave vidi se da je to ponuda, a po natječaju od 02. ožujka 1998. Dakle, očito je da je ponuda učinjena u 1998. Također je vidljivo iz Potvrde od 30. ožujka 2001. da je pristigla u Grad Split ponuda u zatvorenoj koverti sa tim danom. Stoga, kada je Izjavu o događajima koji su prethodili ovome utuženju dao tadašnji gradonačelnik [adresa] VŽ, a koju izjavu je ovjerio u potpisu u Javnog bilježnika u Splitu Matijane Parađik, dao je istu u dobroj vjeri o činjenicama koje su mu bile poznate. Tako je VŽ potvrdio u toj izjavi da je HŽ sudjelovao na raspisanom natječaju 30. travnja 2001. kada je predao dokumentaciju za raspisani natječaj. Ono što je najznačajnije iz te Izjave je činjenica da je VŽ potvrdio da je već krajem 1998. odnosno početkom 1999., o čemu svjedoče pisane isprave koje su upravo navedene, sugerirao HŽ da angažira upravo vještaka građevinske struke Jerka Maladu da mu prikaže učinjena izlaganja. VŽ u izjavi je potvrdio da je to bio rezultat uočenog ponašanja upravnih odjela prvo tuženika i predstavnika drugo tuženika da će doći do spora s obzirom da je HŽ uložio značajna sredstva, a prijetio mu je otkaz ugovora. Ovdje se posebno postavlja pitanje vjerodostojnosti izjave VŽ obzirom da je treća osoba EŽ sudu predala 03. listopada 2025. podnesak kojeg je potpisao VŽ a u kojem se navodi da zbog lošeg zdravstvenog stanja nije u mogućnosti dolaziti na ročišta. U liječničkoj potvrdnici navedeno je čitav niz dijagnoza pa su tuženici osporili navedenu Izjavu predlažući da se na okolnosti razumijevanja svijesti o bitnome provede dokaz vještačenjem VŽ kako bi se dokazalo da nije bio u stanju sastaviti navedenu Izjavu. U ovom trenutku VŽ je osoba koja ima potpunu poslovnu i pravnu sposobnost. Ukoliko bi se VŽ poslovna sposobnost htjela ograničiti ili oduzeti za to postoji poseban postupak. To što VŽ ima čitav niz dijagnoza i što živi u Domu ne znači automatizmom da nije osoba koja je kognitivno sposobna odnosno osoba koja razumije ono što radi i pravne posljedice koje njezine radnje mogu proizvesti. Indikativno je da prvo tuženik spominje neovlašteno postupanje sa službenim ispravama iz arhive tijela javne vlasti odnosno iz arhive prvo tuženika što potvrđuje činjenicu da je takva isprava bila dostupna samo djelatnicima tijela javne vlasti odnosno potvrđuje da je tužitelj do te službene isprave došao upravo od strane ili uz posredovanje VŽ kao bivšeg gradonačelnika Grada Splita. Dakle, za tužitelja je to definitivno bila nova činjenica i novi dokaz kojeg je iskoristio u ovom prijedlogu da mu se dopusti ponavljanje pravomoćno okončanog postupka. Što se pak tiče osporavanja iskaza tužitelja kojeg je dao u svrhu opravdanja svoga prijedloga za ponavljanje postupka i to pozivom na činjenicu kada je preminuo zajednički prijatelj tužitelja i bivšeg gradonačelnika VŽ, RŽ, za istaknuti je da je to potpuno irelevantno u ovoj situaciji kada je evidentno da je tužitelj zahvaljujući spomenutom RŽ i bivšem gradonačelniku VŽ došao u posjed isprave iz arhive prvo tuženika. Prijetnje kaznenom odgovornošću zbog stavljanja na raspolaganje ove isprave prvo tuženik može ostvariti, ali ne u ovom postupku. Konačno je za naglasiti da je u svom iskazu kojeg je dao na ročištu 27. studenog 2025. tužitelj potvrdio i ustvrdio sve ono što je i do sada govorio na okolnosti merituma stvari s tim da je u pogledu stanja svijesti VŽ u trenutku kada mu se stavio na raspolaganje 2025. za potpisivanje predmetne Izjave, kazao da mu je bilo jako ugodno, da je sreo starog prijatelja, da mu je djelovao veseo, simpatično, razumno, da su razgovarali o svemu, da se sjećao natječaja, da se sjetio i vještaka Malade i po ničemu da se nije dalo zaključiti da bi bio osoba koja ne zna što govori ili radi. K tome je za naglasiti da je tužitelj u svom iskazu od 27. studenog 2025. kazao da je VŽ došao kod njegovog odvjetnika u ured, da je još pristupio i kod javnog bilježnika pa da, eventualno za slučaj da VŽ nije bio svjestan i savjestan, bi bilo tko od navedenih takvu situaciju primijetio.

7.3. Slijedom naprijed navedenog ovaj sud je doista motrišta da je tuženikov prijedlog za ponavljanjem pravomoćno dovršenog postupka a kojeg i glede rokova propisuje odredba čl.423 st.1 toč.6 (rok od 30 dana), osnovan i pravovremen. Očito je da je tužitelj isprave iz arhiva prvo tuženika dobio u propisanom roku nakon kojeg je predao prijedlog 12. ožujka 2025. dok je potvrdu u vidu Izjave bivšeg gradonačelnika VŽ dobio 12. rujna 2025. Ta izjava bivšeg gradonačelnika VŽ potvrđuje ono što je tužitelj saznao slijedom dobivenih isprava iz arhive prvo tuženika, a što se dogodilo, kako je sam tužitelj u iskazu i potvrdio dana 02. ožujka 2025. kada ga je CŽ obavijestio da se može sastati u kafiću Berekin sa gospodinom VŽ te trećom osobom koja je nazočila sastanku, čovjeku od povjerenja VŽ koji je bio zaposlenik u Gradu Splitu i koji mu je tada predao ova dva pisana dokumenta. Nigdje tužitelj nije spomenuo da je tom sastanku nazočio CŽ već je samo kazao da je CŽ organizirao sastanak na kojem su sudjelovale tri osobe: tužitelj, VŽ i treća osoba, zaposlenik Grada Splita, koji je tužitelju na raspolaganje stavio dokumentaciju iz arhive prvo tuženika.

7.4. Pri navedenom je ovaj sud vodio računa o tome da je Europski sud za ljudska prava naglasio da pravo na pristup sudu predstavlja sastavni dio jamstava sadržanih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, pozivajući se na načela vladavine prava i izbjegavanja proizvoljne ovlasti na kojima se temelji velik dio Konvencije. Pravo na pristup sudu mora biti „praktično i djelotvorno”, a ne „teoretsko ili iluzorno”. Potencijalna ograničenja dotičnog prava ne smiju ograničiti pristup koji pojedinac ima na raspolaganju na takav način ili u takvoj mjeri da se narušava samu bit prava. Nadalje, ograničenje se neće smatrati spojivim s Konvencijom ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji postići. S obzirom na to, Europski sud napominje da prilikom primjene postupovnih pravila sudovi moraju izbjegavati prekomjerni formalizam kojim bi se narušila poštenost postupka.

8. Kada je dakle prihvaćen prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka valjalo je raspraviti i o meritumu ove pravne stvari.

9.Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom ugovora br. U2-17/93 o zakupu poslovnog prostora od 01. kolovoza 1993., rješenja o utvrđivanju početnih cijena zakupnine za poslovne prostore u vlasništvu Grada Splita putem javnog natječaja od 20. veljače 1998., preslika Službenog glasnika Grada Splita br. 3/97, ekspertize sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina Jerka Malada dipl. ing. građ. od lipnja 1999., preslike natječaja za davanje u zakup predmetnog poslovnog prostora objavljenog u dnevnom listu Slobodna Dalmacija dana 25. svibnja 1998., zaključka Gradskog poglavarstva Grada Splita o izboru najpovoljnijih ponuditelja sa natječaja za davanje u zakup poslovnih prostora u vlasništvu Grada Splita objavljenom u dnevnom listu Slobodna Dalmacija dana 25. svibnja 1998., rješenja o utvrđivanju početnih cijena zakupnine za poslovne prostore u vlasništvu Grada Splita koji se daju u zakup putem javnog natječaja od 07. studenoga 2003., rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 18. studenoga 2003., izvatka iz Obrtnog registra Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, očitovanja ovlaštenog sudskog vještaka i procjenitelja za graditeljstvo Roka Mijanovića od 24. ožujka 2009., izvatka iz registra Trgovačkog suda u Splitu za tvrtku Opatija – Bradarić d.o.o. Split, izvatka iz obrtnog registra od 30. srpnja 2009., dopisa tužitelja upućenog Gradu Splitu od 20. travnja 1999., dopisa knjigovodstvenog servisa „Disvej“ d.o.o. Split o uplatama tužitelja zaostataka prema Javnoj ustanovi, računa br. F-1/001 od 05. lipnja 2001., izjave o prijeboju i izvadaka o promjenama i stanju na računu. Saslušani su svjedoci ŽŽ, PŽ, AŽ, NŽ, ŠŽ, OŽ, DŽ, LŽ i TŽ te tužitelj, kao parnična stranka, dok je tuženik pod 1. odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka MŽ a sud od prijedloga da se sasluša svjedok HŽR smatrajući ovu pravnu stvar dovoljno raspravljenom i zrelom za meritorno odlučivanje. Dodatno je saslušan tužitelj te na nalaz i mišljenje pozvan vještak Mladen Škomrlj. Također je u nastavku postupka sud pregledao Izjavu Ivana VŽ od 12. rujna 2025. te ponudu za zakup poslovnog prostora od 9. ožujka 1998. i potvrdu o primitku ponude od 30. ožujka 2021.

10. Nesporno je između parničnih stranaka da je " [obrt]" [adresa] bila u zakupnom odnosu poslovnog prostora u Športskom centru Bazeni - Poljud, a temeljem ugovora o zakupu poslovnog prostora br. U2-17/93 od 01. kolovoza 1993. sklopljenog sa Športskim savezom Splita, po cijeni zakupnine 20 DM/m2 s rokom trajanja na 15 godina. Nesporno je da je predmetni poslovni prostor tužitelj vlastitim sredstvima adaptirao, uredio i u potpunosti ga opremio za svoj ugostiteljski obrt " [obrt]". Nadalje, neprijeporno je da je tuženik pod 1 Grad Split Odlukom od 29. srpnja 1993. preuzeo u vlasništvo športske objekte od značaja za razvoj športa, između ostalih i ŠC "Bazeni-Poljud" a kojim su do tada gospodarili Športski savezi. Osim toga, nesporno je da je tuženik pod 1 dana 25. svibnja 1998. te ponovno 31. ožujka 2001. oglasio natječaj za davanje u zakup poslovnih prostora u vlasništvu Grada Splita, pa tako i predmetnog poslovnog prostora te da je po natječaju od 31. ožujka 2001. izabran za najpovoljnijeg zakupnika ŽŽ, pa je stoga tuženik pod 2 s istim zaključio ugovor o zakupu. Nije sporno i da se tužitelj kao vlasnik obrta, kao fizička osoba javio na te natječaje.

11. Sporna je između parničnih stranaka osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i visina istog. Osim toga, sporna je osnovanost istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i promašene pasivne legitimacije tuženika pod 2, kao i osnovanost prigovora zastare i prekluzije.

12. Ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Tužitelj ovom tužbom potražuje od tuženih da mu solidarno naknade štetu, a s osnova izvršenih ulaganja i opremanja zakupljenog poslovnog prostora u ŠC "Bazeni-Poljud", u ukupnom iznosu od 1.150.000,00 kn/152.631,23 €.

14. Pregledom ugovora br. U2-17/93 od 01. kolovoza 1993. sklopljenog između Saveza športova Split i „Opatije Bradarić“ Split, vlasništvo HŽ utvrđeno je da je istim " [obrt]" [adresa] dan u zakup poslovni prostor smješten u objektu Kompleksa bazena Zrinsko Frankopanska bb, ukupne površine 116 m2, koji se sastoji od prostora kavane i skladišta, a sanitarni čvor, površine 17 m2 daje se zakupoprimcu na korištenje bez naknade uz obvezu da istog svakodnevno održava na visokoj razini, te da će zakupoprimac u tom prostoru obavljati ugostiteljsku djelatnost za koju je registriran (čl.1 i 2 Ugovora). Ugovoreno je da će zakupoprimac o vlastitom trošku, a na osnovu prethodno dobivene suglasnosti zakupodavca, obaviti adaptaciju prostora prema vlastitim potrebama, dok je za vrijeme trajanja zakupa zakupoprimac dužan o svom trošku obavljati tekuće i investicijsko održavanje poslovnog prostora, a u slučaju prestanka ugovora, ima pravo odnijeti sve svoje pokretne stvari i opremu ne dirajući u samu bit poslovnog prostora (čl.3). Ugovorena je mjesečna zakupnina u protuvrijednosti 20 DEM po metru površine poslovnog prostora ili ukupno 2.320 DEM prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske (čl. 5.). Ugovor je sklopljen na 15 godina odnosno do 30. prosinca 2006., s time da ugovor stupa na snagu 01. kolovoza 1993. kada prestaje sa važenjem ugovor br. U2-11/92 od 17. veljače 1992. sa aneksima br. 1. i 2. (čl.13). Također je ugovoreno da prilikom uvođenja u posjed poslovnog prostora, kao i kod prestanka ugovora, ugovorne stranke će sačiniti primopredajni zapisnik u kojem će konstatirati stanje poslovnog prostora, opreme i inventar (čl.16). Predmetni ugovor je potpisan i pečatiran od strane ugovornih stranaka.

15. Uvidom u ekspertizu o utvrđenju činjeničnog stanja izvedenih radova prilikom rekonstrukcije prostora caffe " [obrt]" na prostoru sportskog centra Bazeni - Poljud s obračunom vrijednosti izvedenih građevinsko-zanatskih, instalacijskih i ostalih radova na prostoru koji koristi kavana izrađene od strane dipl.ing.građ. Jerka Malade od lipnja 1999. utvrđeno je da se predmetni prostor nalazi na nivou vanjskog bazena, a smješten je ispod armirano betonske konstrukcije koja je izvedena kao polukružna nadstrešnica i koristi se kao prohodna terasa; da je objekt kao cjelina sagrađen 1979. za Mediteranske igre, a do rekonstrukcije predmetnog prostora koja je izvršena 1993. u caffe " [obrt]" loše je održavan, djelomično i oštećen tijekom rata od JNA. Po vještaku Jerku Maladi troškovi građevinsko- zanatskih radova i instalacija prilikom rekonstrukcije poslovnog prostora kavane "Opatija-Bradarić" (građevinsko-zanatski radovi 25.131,40 DEM; al. Bravarski radovi 30.974,00 DEM; popravak krovne instalacije 3.800,00 DEM; stolarski radovi 60.851,00 DEM; staklarski radovi 23.943,00 DEM; vodoinstalaterski radovi 6.080,00 DEM; mikroklima oprema s razvodom 28.000,00 DEM, bojadisarski radovi 12.680,00 DEM; elektroinstalaterski radovi 13.050,00 DEM; tende na terasi 16.400,00 DEM i uređenje terase 4.625,00 DEM) su u ukupnom iznosu od 225.534,40 DEM odnosno 875.073,50 kn. Prilog ekspertizi su i fotografije predmetnog poslovnog prostora.

16. Svjedok ŽŽ u svom je iskazu naveo da je od 1992. nakon otvaranja poslovnog prostora, kojeg je tužitelj sređivao i sredio, radio kod tužitelja kao konobar, a onda kao voditelj poslovanja, dok je u 2001. taj poslovni prostor, koji je bio u funkciji, on dobio na javnom natječaju i da je najmanje dvije godine koristio poslovni prostor kakav je i bio, a onda se proširio i na ostale prostore, koji su se nalazili iza tog prostora i sve spojio u jedan prostor. Također navodi da on kada je prostor dobio putem javnog natječaja nije obeštetio tužitelja, da je o tome bila neka priča, ali on tužitelju nije ništa platio. U dopunskom iskazu svjedok ŽŽ navodi da je prostor kada ga je u 2000. preuzeo bio u funkciji i inventar je bio u njemu, te je sa takvim prostorom nastavio raditi dvije godine, a onda se proširio, te je prostor koji je imao oko 112 kvadrata, proširio na 400 kvadrata, radio je interijerske zahvate, jer je išao na noćni klub, mijenjao je instalacije i prilagođavao prostor funkciji.

17. Saslušani svjedok PŽ u svom iskazu je naveo da je za predmetni prostor, kao i za svaki drugi, raspisan natječaj od strane Grada, te da je komisija, koju je sastavljao Grad, izabrala onoga koga je izabrala i s kim je i sklopljen ugovor, a koji ugovor je on, kao v.d. ravnatelja Javne ustanove športski objekti, nakon što ga je pročitao i potpisao.

18. Iz iskaza svjedoka UŽ proizlazi da je bio natječaj za zakup predmetnog poslovnog prostora kojeg je vodio Grad, a u kojem natječaju su bili određeni uvjeti natječaja, cijena, a osim toga, bila je i jedna točka da ukoliko prostor ne dobije stari zakupac da je novi dužan snositi troškove ulaganja; da su na taj natječaj bile dvije molbe, s time da je Komisija donijela odluku da prostor dobije ŽŽ s kime je Javna ustanova sklopila ugovor, a koji ugovor je parafiran od strane stručne službe ustanove i ravnatelja. U dopunskom iskazu svjedok navodi da je predmetni prostor koristila tvrtka [obrt] koja je imala ugovor sa Javnom ustanovom, a prije toga sa Savezom športova, a osnivanjem ustanove sve je preneseno na Javnu ustanovu; poslije natječaja, koji je bio oglašen po zakonu, tužitelj se nije natjecao, jer je povećana cijena zakupnine, pa je prostor dobio ŽŽ s kim je i sklopljen ugovor o zakupu, a kada je Vrvilo 1999. preuzeo objekt isti je bio u funkciji, s time da je 2005. ili 2006. ŽŽ širio objekt i tražio suglasnost Ustanove i tu suglasnost je dobio.

19. Svjedok NŽ je iskazao da je tužitelj 1990. -tih godina uredio ugostiteljski prostor " [obrt]", a koji prostor je prije nego što ga je uredio bio devastiran; da je tužitelj 1993. sklopio ugovor o zakupu sa Športskim savezom na 15 godina, a 1996. taj ugovor je korigiran i zaključen na 10 godina, međutim, 1996. stupa na snagu Zakon o zakupu poslovnih prostora, pa je trebalo postojeće ugovore uskladiti s novim zakonom i provesti javni natječaj; da je 1997. od strane Grada osnovana Javna ustanova športski objekti [adresa] za upravljanje kapitalnim gradskim, športskim objektima, koja je sa radom počela 01. siječnja 1998. te je preuzela športske objekte pa tako i predmetni poslovni prostor. U ljeto 1998. raspisan je natječaj za predmetni prostor na koji se javio tužitelj, ali ga nije htio potpisati zbog cijene jer je bila veća u odnosu na osnovni ugovor iz 1996., ali je bez obzira na to nastavio koristiti prostor i plaćati zakupninu po staroj cijeni, da bi u 4. mjesecu 2001. Poglavarstvo Grada Splita donijelo odluku da se ide na novi natječaj za predmetni prostor, imenovana je Komisija za provedbu natječaja, da su zaprimljene dvije molbe i to od tužitelja i BŽ, a Poglavarstvo je donijelo odluku da se prostor dodijeli BŽ, mada je po njemu prednost imao tužitelj, međutim, on nije bio član Komisije niti je bio uključen u posao o izboru zakupoprimca, već je Grad donosio odluke, kako o oglašavanju tako i o izboru zakupoprimca, imenovao je i Komisiju, a Ustanova je samo zaključivala ugovore sa zakupoprimcima, mada ista nije sudjelovala u tom postupku. Po sjećanju navodi da je uvjet natječaja bio da ako dotadašnji zakupoprimac ne bude izabran da ga netko treba obeštetiti, te da se tužitelj obratio Gradu i Ustanovi tražeći obeštećenje, a je li ga netko obeštetio ne zna, međutim, da ga Ustanova nije ni mogla obeštetiti jer nije imala svojih sredstava, već je imala samo ona namjenska sredstva koja bi dobivala od Grada. U dopunskom iskazu je nadodao da on nije imao direktan uvid je li se nešto ulagalo ili ne, pa tako ni u predmetnom prostoru, a sa problematikom kavane Opatija-Bradarić upoznao se tek 1998. vezano za primjenu novog Zakona o zakupu poslovnog prostora., kada je trebalo uskladiti status postojećih zakupoprimaca.

20. Saslušana svjedokinja ŠŽ u svom iskazu navodi da joj je poznato za Ugovor o zakupu iz 1993. sklopljen između tužitelja i Saveza športova, koji je tada upravljao predmetnom nekretninom, međutim, bez obzira na taj ugovor koji je bio zaključen na 15 godina, donošenjem Zakona o zakupu poslovnih prostora, Grad kao vlasnik je trebao raspisati natječaj, pa je tako 1998. bio raspisan natječaj na koji se javio tužitelj, ali ugovor nije sklopljen, pa je 1999.g. ponovno raspisan natječaj koji nije realiziran, a onda je u 2001. na raspisani natječaj se javio tužitelj i ŽŽ s kime je i sklopljen ugovor o zakupu na pet godina. Ističe da je ŽŽ dao izjavu da je obeštetio ranijeg zakupnika-tužitelja za njegova ulaganja u predmetni prostor sa iznosom od 250.000,00 DEM.

21. Iz iskaza svjedokinje OŽ proizlazi da su kapitalna ulaganja u predmetni prostor vršena otkako je ŽŽ ušao u prostor i sežu od 2006., a ona je bila član komisije u tehničkoj službi koja je dala prijedlog upravnom vijeću za priznavanje tih troškova kapitalnog ulaganja; da je predmetni prostor bio istog izgleda kao i 1979. kad je objekt građen, to je što se tiče izgleda prostora, a jesu li neki interijeri rađeni, to je stvar korisnika prostora, te da ona nema službenih saznanja za kapitalna ulaganja u prostor, pa tako ni za ulaganja od strane tužitelja.

22. Svjedok DŽ u svom iskazu navodi da je njegova firma „Alegro“ temeljem ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji sa tužiteljem ili pak s njegovom firmom, koristila predmetni prostor u razdoblju od polovice 1994. do polovice 1997. za poslove ugostiteljstva; da je objekt bio sređen kada je ušao u prostor tako da on nije ništa ulagao u prostor, nije vršio nikakve građevinske radove, obavljao je ugostiteljsku djelatnost i za potrebe te djelatnosti nabavio stolove, stolice i neke aparate, dakle, ušao je u sređen objekt i iz takvog objekta izašao.

23. Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi da je sklopio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sa športskim savezom 1991. i to na rok od 15 godina, a sve iz razloga da bi mogao urediti taj prostor i povratiti uložena sredstva, pa tako i zaraditi, jer je prostor bio potpuno devastiran, pa je trebalo izvršiti velika ulaganja u njega, što je i uspio te je posao zaživio. Navodi da je svoje obveze prema najmodavcu uredno izvršavao, da bi mu, šest godina prije isteka ugovorenog roka, poslali obavijest da taj prostor treba ići na javni natječaj i da treba iseliti: da se i raspisao natječaj, prema kojemu se podigla cijena zakupa sa 20 DEM po m2 na 35 DEM i rečeno mu je da će imati pravo prioriteta pri natječaju samo ako prihvati 35 DEM cijenu zakupa i da se on na taj natječaj javio samo pro forme, jer je već bio u zakupu prostora i mislio je da ima prednost, međutim, ugovor sa njim nije potpisan, da bi nakon toga bio raspisan i drugi, pa onda i treći natječaj, a na koji su se onda javljale druge osobe i tada se cijena najma smanjila sa 35 DEM na 30 DEM i prema tom natječaju sa JŽ zaključen je ugovor o zakupu tog poslovnog prostora. Navodi da u vrijeme kada su izlazili natječaji, posebice zadnji, bila mu je isključena struja, voda, tako da 10-ak dana nije mogao ni raditi, da bi onda JŽ ušao u prostor, a da uopće nije bilo primopredaje prostora, a osim toga, nije mogao iz prostora iznijeti svoje stvari, jer je prostor bio zatvoren i predan drugome bez ikakve primopredaje, a njega nitko nije pozivao da uzme svoje stvari iz prostora. Također, navodi da je od nekih njemu poznatih osoba iz Grada dobio usmenu informaciju da iz prostora ne izlazi na slijepo, da dovede stručnu osobu da procijeni vrijednost lokala i stvari u lokalu, jer da se tako može najjednostavnije zaštiti, pa je tako i doveo vještaka procjenitelja koji je procijenio vrijednost njegovih ulaganja u taj prostor. Tužitelj je u dopunskom iskazu ostao pri svom već danom iskazu.

24. Svjedok LŽ u svome je iskazu naveo kako mu je problem poprilično poznat premda je od događaja prošlo poprilično vremena. U to vrijeme da je bio tajnik SOFK-e odnosno bilo je to vrijeme u kojem je HŽ držao ugostiteljski objekt Opatija Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća da se dogodio Domovinski rat u kojem je aktivno sudjelovao na poslovima regulacije situacije u gradu Splitu odnosno točnije, odlaska bivše JNA i napuštanja prostora od strane raznih službi te iste jugovojske te da je kao takav sudjelovao na čuvanju poslovnih prostora, a kako bi se spriječila devastacija istih. Jedan od takvih prostora bio je i prostor kojeg su popularno zvali Bobisom, a u tome prostoru je bio zakupodavac koji nije plaćao zakupninu pa je prostor bio poprilično devastiran. Po stabilizaciji situacije u gradu za predmetni prostor se raspisao natječaj i najpovoljniji ponuđač bio je [obrt]. Sa H [adresa] sklopljen je Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je u tom vremenu bio poprilično devastiran, ali su ga Ž lijepo uredili, u što se i sam uvjerio, jer su u tome prostoru proslavili dodjele nagrada SOFK-e. Sam Ugovor o zakupu sastavljala je stručna pravna služba, a oko isplate ulaganja nisu, barem se on ne sjeća, pregovarali jer je Ugovor sklopljen na dugi niz godina, odnosno na 15-ak godina, upravo kako bi se amortizirala ulaganja. Kasnije da je u svojoj karijeri napredovao te je otišao raditi u druga tijela lokalne samouprave te stoga da nije prepratio problematiku do kraja. Također mu je bilo nepoznato i tko bi bio ŽŽ i kakav je odnos narečeni imao s tužiteljem. Dodatno je svjedok LŽ kazao kako je predmetni prostor poprilično nastradao jer se nalazio i na nezgodnom mjestu između ratne luke Lora i Brodosplita, a sve obzirom na politička i društvena događanja početkom 90-ih godina. Prisjetio se da je prostor kojeg je tužitelj dobio u zakup bio poprilično devastiran, gotovo ni jedno staklo nije bilo očuvano i nikakva djelatnost se u njemu nije mogla odvijati. Njemu, kao tajniku SOFK-e, je bilo drago što je konačno dobio zakupnika koji će konačno plaćati cijenu zakupa. Što se tiče ulaganja ista se ne bi mogla izvršiti ukoliko ih SOFK-a ne bi odobrila te se prisjetio da je u više navrata, glede tih ulaganja davao odobrenja i išao ih pogledati. Negirao je da bi sama SOFK-a, prije nego li je prostor dat u zakup tužitelju u prostoru vršila bilo kakva ulaganja. Zbog proteka vremena nije se mogao sjetiti je li tužitelj u formalnom obliku dostavljao SOFK- i troškovnik, ali ako je troškovnik i dostavljen on se prosljeđivao pravnoj ili tehničkoj službi. Uglavnom, ustvrdio je još jednom da do ulaganja ne bi ni došlo da tužitelj nije imao suglasnost SOFK-e. U pogledu naziva suugovorne stranke u zakupodavnom odnosu svjedok LŽ je kazao kako je već ranije naglasio da je Ugovor o zakupu pisala pravna služba, dok on u tome nije sudjelovao, pa mu je pitanja označavanja pravne osobe ili pak privatne osobe potpuno nepoznato po prirodi posla.

25. Svjedok TŽ u svome je iskazu kazao da će teško moći pomoći svojim kazivanjem u ovoj pravnoj stvari jer je od događaja o kojima ga sud pita prošlo 30-ak godina. U to vrijeme on da je radio na bazenima kao domar i u ugostiteljski objekt Opatija dolazio je piti kavu. Zna da je taj poslovni prostor bio u zakupu Bobisa, a nakon toga Opatije i on nije primjećivao ništa posebno glede interijera osim da je bio u istim gabaritima. Nadalje je kazao da misli kako prostor nije bio razrušen jer su na tom području 90-ih godina prošlog stoljeća bile organizirane straže, a on nije niti radio jer su bazeni u tom periodu bili zatvoreni.

26. U konkretnom slučaju, Ugovor o zakupu broj U2-17/93 od 01. kolovoza 1993. sklopljen je između "Opatije Bradarić" Split vlasništvo HŽ i Športskog saveza Općine Split na određeno vrijeme, na rok od 15 godina, odnosno do 31. prosinca 2006. i na istome se nalazi pečat Caffe «Opatija» vl. V i potpis tužitelja, kao vlasnika tog ugostiteljskog obrta, dakle, ugovor je sklopljen između ugostiteljskog obrta « [obrt]» - Split, a ne tvrtke [obrt], kako to nastoji prikazati tuženik. Ugostiteljski obrt kavana " [obrt]" osnovana je 01. listopada 1981., a dana 02. svibnja 1995. izvršeno je usklađenje prema čl. 83. Zakona o obrtu, pa je u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu poslovnog prostora obrt postojao, a ne kako to tvrdi tuženik pod 1. da je osnovan tek 02. svibnja 1995., nakon sklapanja ugovora o zakupu, pa da stoga ugovor nije sklopio ugostiteljski obrt " [obrt]" već tvrtka " [obrt]" d.o.o. Iz obrtnog registra Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji proizlazi da je ugostiteljski obrt [obrt]" V Stipe, skraćeni naziv [obrt]", vlasništvo HŽ, osnovan 01. listopada 1981., usklađenje izvršeno 02. svibnja 1995., privremena obustava obrta 27. lipnja 2001. te prestanak obrta 27. srpnja 2002.

27. Tuženik pod 1 raspisao je javni natječaj za davanje u zakup poslovnih prostora u vlasništvu Grada Splita, pa tako i predmetnog poslovnog prostora, koji je oglašen u dnevnom listu „Slobodna Dalmacija“ d.d. dana 25. svibnja 1998.

28. Analizom ovako provedenog postupka utvrđeno je da je " [obrt]" [adresa] bila u zakupnom odnosu poslovnog prostora u Športskom centru bazeni-Poljud, temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 01. kolovoza 1993. sklopljenim sa Športskim savezom Splita, predmetni prostor preuzeo je tužitelj za obavljanje ugostiteljske djelatnosti te ga je tužitelj vlastitim sredstvima adaptirao, uredio i u potpunosti opremio za svoj ugostiteljski obrt, da je prvotuženik odlukom od 29. srpnja 1993. preuzeo u vlasništvo športske objekte od značaja za razvoj sporta, pa tako između ostalih i ŠC "Bazeni-Poljud", a kojim su do tada gospodarili športski savezi, da je Ugovorom o zakupu bilo dogovoreno da će se poslovni prostor koristiti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, da je tim ugovorom bilo dogovoreno da će zakupoprimac o vlastitom trošku, a na osnovu prethodno dobivene suglasnosti zakupodavca obaviti adaptaciju prostora prema vlastitim potrebama, da zakupoprimac u slučaju prestanka ugovora ima pravo odnijeti sve svoje pokretne stvari i opremu ne dirajući pri tome samu bit poslovnog prostora, da je ugovorena mjesečna zakupnina za objekt u protuvrijednosti 2.320,00 DEM, da je ugovor sklopljen na rok od 15 godina, da je navedeni ugovor sklopio prednik prvotuženika, da je tužitelj kao vlasnik navedenog obrta u prostor uložio 850.000,00 kuna kao i 300.000,00 kuna za nabavljenu i ugrađenu ugostiteljsku opremu tj. inventar, da je taj iznos utvrđen izvidom stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo, sada pokojnog Jerka Malade, a koji je izvid sačinio nakon izvansudskog traženja tužitelja, da je prvotuženik 25. svibnja 1998. objavio natječaj za davanje u zakup predmetnog prostora na koji se tužitelj nije javio ali se javila "Opatija d.o.o." koja, međutim, nije zaključila Ugovor o zakupu zbog visine cijene zakupnine, da je tužitelj ostao u predmetnom prostoru obavljati djelatnost sve do travnja 2001., da je 31. ožujka 2001. objavljen drugi natječaj za davanje u zakup tog prostora na koji se tužitelj nije prijavio već se prijavio ŽŽ kojem je prostor konačno i predan u posjed.

29. Stupanjem na snagu Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" broj 91/96, nadalje u tekstu ZZPP) 05. studenog 1996. bila je propisana primjena njegovih odredbi na postojeće zakupske odnose zasnovane sukladno odredbama ranijeg Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine" broj 52/71). Člankom 6 st. 1 ZZPP-a određeno je da se poslovni prostori u vlasništvu Republike Hrvatske, općina, gradova, županija i Grada Zagreba te pravnih osoba u njihovom vlasništvu ili pretežnom vlasništvu daje u zakup putem javnog natječaja. Stavkom 3 iste odredbe propisano je da će se postupak natječaja provoditi i odluku o najpovoljnijoj ponudi donijeti upravo vlasnici odnosno pretežiti vlasnici tj. nadležno tijelo utvrđeno u aktima te pravne osobe. Odredbom čl. 35 ZZPP-a propisana je bila dužnost osoba iz čl.6 st.1 da svoje ugovore o zakupu poslovnog prostora koji su bili sklopljeni prema odredbama ranijeg propisa, bez prethodno provedenog javnog natječaja usklade s odredbama ZZPP u roku od 2 godine, od dana stupanja na snagu tog zakona, dok je prema st. 2 određeno da se ugovori koji nisu usklađeni sukladno sadržaju st. 1 raskidaju po sili zakona.

30. U konkretnom slučaju objavljen je javni natječaj za zakup predmetnog poslovnog prostora 1998. godine, no na taj natječaj, tužitelj se javio kao fizička osoba, vlasnik obrta. Prema motrištu, odnosno stavu Vrhovnog suda RH, izraženog u odluci Rev-x-1032/16-2 to ne znači da je tim zakonom isključena mogućnost zakupca da ostvari pravo na povrat uloženih sredstava temeljem čl.200 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91,73/91,111/93,3/94,107/95,7/96,91/96,112/99 i 88/01, nadalje u tekstu ZOO), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na ovaj pravni odnos temeljem odredbe čl. 1163 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08,125/11 i 78/15). Naime, bez obzira što je Ugovorom o zakupu od 1. kolovoza 1993. bilo ugovoreno da će zakupoprimac (u konkretnom slučaju tužitelj) o vlastitom trošku, a na temelju prethodno dobivene suglasnosti obaviti adaptaciju prostora prema vlastitim potrebama, a u slučaja prestanka ugovora da ima pravo odnijeti sve svoje pokretne stvari i opremu, ne dirajući pri tome samu bit poslovnog prostora, i bez obzira što je uložena sredstva i radove izveo za svoj račun, a ne za račun tuženika, u ovom slučaju ipak dolazi do primjene odredbe čl. 210 ZOO- a.

31. Da je kojim slučajem Ugovor o zakupu među strankama prestao protekom vremena na koji je zaključen, 15 godina, tj. do 3. prosinca 2006., onda doista tužitelj, kao zakupoprimac, ne bi s uspjehom mogao tražiti štetu koja mu je nastala izvršenim ulaganjima u prostor i opremu, međutim, njegov Ugovor je prestao po sili Zakona, a u prostoru je bio sve do 30. travnja 2001. Stoga u situaciji kada je Ugovor o zakupu prestao prije ugovorenog roka i kada je zakupoprimac iselio iz poslovnog prostora prije isteka roka na koji je ugovor zaključen, zakupodavac je bez osnove stekao vrijednost izvršenih ulaganja proporcionalno vremenu za koji je ugovor ranije prestao, odnosno vremenu kada je zakupoprimac ranije napustio poslovni prostor. Izjava zakupoprimca da neće tražiti naknadu za izvršena ulaganja, odnosi se na situaciju kada je ugovor prestao istekom vremena na koji je zaključen, a ne i na situaciju kada je on ranije prestao, kao što je riječ u ovom slučaju.

32. S obzirom na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj se početak tijeka zastare, u odnosu na izvršena ulaganja u poslovni prostor, veže za dan kada je zakupoprimac, konkretno tužitelj, napustio posjed poslovnog prostora, i činjenicu da je u ovome slučaju tužba podnesena 08. lipnja 2004. jasno je da zastarni rok od 5 godina iz odredbe čl.371 ZOO-a nije protekao. Drugim riječima rečeno, prigovor zastare ili prekluzije, kako je tuženici nazivaju, nije osnovan.

33. Slijedeći uputu Vrhovnog suda RH iz odluke Rev-x-1032/2016-2 u nastavku ovog postupka ispitana je vrijednost izvršenih ulaganja na način da je pregledan nalaz i mišljenje sudskog vještaka Jerka Malade sačinjenog u lipnju 1999. i to na zahtjev tužitelja. Naime, suočen s činjenicom da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora trebalo uskladiti s novim pozitivnim pravnim propisima, nastupom okolnosti na koje tužitelj nije mogao utjecati, premda je zakupodavni odnos još uvijek trajao jer je bio sklopljen na 15 godina, tužitelj je kao pravi gospodarstvenik te savjesna i odgovorna osoba, angažirao, sada pokojnog vještaka Jerka Maladu, zakletog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina, koji je ekspertizu osnažio pečatom - potvrdom o svome statusu zakletog sudskog vještaka. Jerko Malada je tada sačinio ekspertizu na temelju uvida i pregleda poslovnog prostora, tehnički ga opisujući te nakon toga sastavljajući troškovnik. Ova ekspertiza Jerka Malade sudu je uvjerljiva, jasna i logična, pogotovo kada se sagleda u svjetlu što ga je na ovu pravnu stvar bacio iskaz saslušanog svjedoka LŽ, aktivnog sudionika i čuvara ovog prostora te čelnika tijela koje je u to vrijeme gospodarilo prostorom (bez obzira na činjenicu da sam ugovor LŽ nije sastavljao već je to učinila stručna, pravna služba) koji je posvjedočio da je prostor bio devastiran bez ijednog sačuvanog stakla i potpuno neuvjetan za obavljanje bilo kakve djelatnosti. Vještak Jerko Malada u svome zaključku tj. rekapitulaciji opisao je i prikazao ukupne troškove građevinsko-zanatskih radova i postavljanja instalacija prilikom rekonstrukcije poslovnog prostora kavane "Opatija- Bradarić".

33.1. Otegotna okolnost u ovom postupku je izuzetno veliki protek vremena od samog događaja koji je ponukao tužitelja na podnošenje tužbe te vođenja ovog postupka, pa premda je sud u jednom trenutku odlučio u ovom predmetu provesti dokaz angažmanom sudskog vještaka graditeljske struke radi preispitivanja učinjenih ulaganja u prostor i opremu i to baš angažiranjem Roka Mijanovića, također zakletog stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina, ovaj pokušaj rezultirao je tek očitovanjem Roka Mijanovića koji je kazao da je njemu osobno poznata činjenica da je predmetni prostor u zadnjih nekoliko godina u cijelosti adaptiran i rekonstruiran u više navrata i da današnje stanje ne odgovara onom stanju u vrijeme dok je isti prostor koristio tužitelj. Vještak Roko Mijanović nadalje je kazao da uzimajući u obzir da on nije vršio utvrđenje činjeničnog stanja za vrijeme adaptacije od strane tužitelja nije niti u mogućnosti dati procjenu ali kako u spisu postoji ekspertiza ovlaštenog sudskog vještaka, Jerka Malade, to da se jedino njegovo vještvo, odnosno ekspertiza može smatrati utvrđenjem činjeničnog stanja na temelju kojeg je i izvršio procjenu ulaganja.

33.2. Činjenica je da je, prema stavu recentne sudske prakse, u parničnom postupku moguće koristiti samo nalaz i mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka ili vještaka imenovanog ad hoc koji je zadaću dobio isključivo i u konkretnom predmetu. Međutim, ponovno se mora naglasiti da je u ovom parničnom postupku proteklo izuzetno dugo vremena od kada je tužitelj tužbom zatražio naknadu štete pa do današnjeg dana. Ovo je u mnogome otežalo pravo utvrđivanje činjenica glede zahtjeva tužitelja, s tim da je tužitelj poduzeo sve što je moguće da sačuva svoje potraživanje u dokaznom smislu, dok tuženici to nisu napravili. Naime, sud vjeruje tužitelju kada u svome dopunskom kazivanju na ročištu za glavnu raspravu 10. lipnja 2021. kaže da je od vjerodostojnih osoba Grada Splita, gradonačelnika VŽ i dogradonačelnika E (naravno riječ je o gradonačelniku i dogradonačelniku iz doba mijenjanja odluke na poslovnom prostoru) dobio input da angažira upravo Jerka Maladu da mu sačini ekspertizu i utvrdi kolika su bila njegova stvarna ulaganja u prostor kako bi bio obeštećen. Ovdje valja dodati da je tužitelj u svojem kazivanju od 10. lipnja 2021. izrazio nezadovoljstvo s ekspertizom Jerka Malade smatrajući da je on neke radove prenisko procijenio. Jasno je i logično i životno za očekivati da je tužitelj pristao na procjenu iz ove ekspertize jer mu je bilo jasno da zakupodavni odnos neće biti produljen jer nije pristao na "ucjene" AŽ koji je u to vrijeme radio kod drugotuženika.

33.3. Uvažavajući sve ove činjenice i ranije navedene zaključke, a kako je nesumnjivo da je ovaj prostor u potpunosti izmijenjen i to u više navrata nakon što je tužitelj istoga napustio, materijalni dokazi nisu sačuvani od strane tuženih, a jedina polazišna točka koja u ovom smislu postoji je ekspertiza Jerka Malade, to je sud u nastavku postupka zatražio od sudskog vještaka za graditeljstvo Mladena Škomrlja da prouči ekspertizu Jerka Malade u onome dijelu koji se odnosio na količinu izvedenih radova te cjenovnik, jer sud o tome ne raspolaže potrebitim znanjima. Vještak Mladen Škomrlj u zaključku je naveo da je ekspertiza Jerka Malade izrađena korektno, opis stavki uglavnom je razumljiv, a cijene su realne. Izrazio je vjeru po pitanju količine izvedenih radova i opisa njihovog izvođenja.

33.4. U skladu s navedenim sud je pregledao ekspertizu Jerka Malade i u istome pronašao da je tužitelj imao troškove ugradbe podnih keramičkih pločica, uklanjanje starih, ugradbu tapisona na kamene ploče, bravarske radove, krovnu izolaciju, stolarske i staklarske radove, vodoinstalaterske radove, bojadisarske i elektroinstalaterske radove te ugradnju klima opreme i tendi na terasama. Sve ovo naprijed navedeno radovi su koji su neophodni za uređenje prostora koji će služiti kao caffe prostor. Uostalom, drugotuženik je u Ugovoru o zakupu prostor tužitelju i dao zbog obavljanja ugostiteljske djelatnosti. Drugim riječima rečeno, ovako izvedene radove sud smatra itekako potrebitim, a da bi se u prostoru koji se zakupljuje mogla obavljati određena ugostiteljska djelatnost. Ti radovi su i nužni i korisni. Oni bi se tužitelju amortizirali, odnosno vratili kao nužno i korisno ulaganje da je zakupodavni odnos postojao do kraja. Upravo zato je taj zakupodavni odnos i bio ugovoren na ovako dugi period. Tužitelj ničim nije prouzročio nastanak ove štete. Dokaze o šteti koja je njemu načinjena sačuvao je kroz ekspertizu Jerka Malade, doista se nadajući, kako je i sam naglasio u svome iskazu, iskreno i vjerodostojno, da će sa tuženicima postići dogovor da mu se izvršena ulaganja vrate jer su mu to svojim postupanjem jamčili tadašnji gradonačelnik i dogradonačelnik grada Splita.

33.5. Kad se svemu prednjem pribroje sadržaji iskaza tužitelja u ponovljenom postupku od 27. studenog 2025. i sadržaj Izjave Ivana VŽ također u ponovljenom postupku, jasno je zaključiti da je prvo tuženik svjestan svoje obveze obeštečenja ranijeg zakupoprimca za izvršena ulaganja uputio tužitelja upravo na angažiranje Jerka Malade sa kojim je očito imao iskustva i vjerovao je u njegovu procjenu. Posebno je važno cijeniti činjenicu da je raniji gradonačelnik prvo tuženika VŽ imao doista namjeru postupiti u skladu sa zakonskom obvezom zbog čega je uputio tužitelja da angažira Jerka Maladu koji mu je trebao točno izračunati kolika je bila cijena njegovog ulaganja. Sam VŽ kaže da se radilo o iznosu od preko 1.000.000,00 Kn. Stoga kada je svjedokinja ŠŽ govorila o tome da je ŽŽ izjavio da je obeštetio tužitelja za izvršena ulaganja, jasno govori u prilog činjenici da je prvo tuženik i tek kako bio svjestan da se izvršena ulaganja moraju naknaditi te da je ova svjedokinja svoj iskaz prilagodila potrebama tuženih kako bi uspjeli u postupku. Nikakav ŽŽ kao novi zakupnik nije imao obvezu obeštetiti tužitelja za izvršena ulaganja već je upravo to bila obveza tuženih u čiju korist su se ulaganja u konačnici i izvršila. Njima, a ne tužitelju ostala je vrijednost poslovnog prostora koja je povećana zbog ulaganja tužitelja i to ne samo ulaganja izvršena prvog dana kada se u zakup ušlo već i sva ulaganja kasnije tijekom zakupodavnog odnosa.

34. Svoje potraživanje je, drugim riječima rečeno, tužitelj dokazao dok tuženici nisu uspjeli sud uvjeriti u suprotno a niti su doprinijeli dokaz na okolnost da bi situacija bila imalo drugačija od one na koju je ukazao svjedok LŽ i posnažio svojom temeljitom ekspertizom sada pokojni vještak Jerko Malada.

35. Obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud ocijenio je da je zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, pri čemu je otklonjen prigovor zastare kako je to ranije i opisano. Otklonjen je i prigovor nepostojanja odgovornosti za solidarnu naknadu štete drugotuženika s prvotuženikom iz razloga što je u ovom predmetu više nego jasno da je drugotuženik pravni slijednik nekadašnje SOFK-e odnosno da i SOFK-a nekad, kao i sada drugotuženik jesu tijela odnosno pravne osobe tužitelja koje gospodare poslovnim prostorima, odnosno baš konkretno ovim poslovnim prostorom koji je ranije bio dat u zakup tužitelju i u odnosu na kojeg je zakupodavni odnos prestao prije isteka roka na koji je sklopljen i to ne voljom zakupoprimca, tj. tužitelja.

36. Tužitelja na dosuđeni iznos štete odnosno iznosa za kojeg su se tuženici bez osnova obogatili pripada i zakonska zatezna kamata. Prema motrištu ovog suda tužitelj je tu kamatu na dosuđenu glavnicu sa uspjehom mogao zatražiti već s danom kada su tuženici s JŽ sklopili Ugovor o zakupu istog poslovnog prostora, dakle, krajem ožujka 2001. jer je upravo to dan kada je tužitelj i prema motrištu Vrhovnog suda RH stekao pravo tražiti uloženo kao naknadu štete od tuženih, a kako je tužitelj zatražio istu kamatu od 30. lipnja 2001. (a sud je vezan tužbenim zahtjevom tužitelja) to mu je kamata dosuđena točno onako kako je i zatražio.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st. 1. ZPP-a i u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23), tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika isti je priznat za: sastav tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 28. ožujka,17. svibnja i 19. lipnja 2012., 12. veljače 2019., 30. prosinca 2020. i 9. prosinca i 18. prosinca 2025., kao i pristupa i zastupanja na ročištima od: 6. ožujka, 10. rujna, 30. listopada i 27. studenog 2008., 19. siječnja, 23. veljače, 27. svibnja, 14. srpnja, 12. listopada i 17. studenog 2009., 10. veljače i 14. travnja 2010., 28. svibnja, 11. listopada i 5. prosinca 2012., 26. veljače, 24. travnja i 7. lipnja 2013., 3. studenog i 18. prosinca 2014., 13. veljače, 26. ožujka, 13. svibnja 2019., 16. ožujka, 4. rujna, 7. listopada, 19. studenog i 4. prosinca 2020., 23. travnja, 10. lipnja i 25. kolovoza 2021., 15. rujna, 10. listopada, 27. studenog, 22. prosinca 2025. – svaka radnja po 1.399 bodova, potom za sastavljene žalbe od 5. siječnja 2011., 17. lipnja 2013. i 30. prosinca 2014. – svaka radnja po 1.748,75 bodova, za sastav revizije – 2.098,50 bodova, za sastav prijedloga za dopuštenje revizije od 2. veljače 2022. – 2.098,5 bodova kao i za sastav prijedloga za ponavljanje postupka. Ukupan zbir bodova pomnožen je s iznosom od 2,00 € koliko iznosi vrijednost jednog boda, te je tako dobiveni iznos od 146.195,50 €, a koji iznos je potom uvećan i za iznos pripadajućeg PDV-a od 25 % ili iznos od 36.548,88 €. Zbrajanjem navedenih iznosa dobiven je ukupan iznos parničnog troška prouzročenog tužitelju ovom parnicom od 182.744,38 € koji iznos će mu naknaditi tuženici koji su postupak izgubili u cijelosti.

37.1. Kamate na tako dosuđeni trošak tužitelju su temeljem odredbe čl.30.st.2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene od presuđenja do isplate.

37.2. Sukladno obvezi o vršenju preračuna u valuti € temeljem Zakona o uvođenju € kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22) iznos obveza tuženih prikazan je u eurskom iznosu.

38. Radi svega iznesenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Split, 19. siječnja 2025.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba višem, županijskom sudu u roku od 15 dana od objave iste odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

-pun. tuženika

-tuženiku pod 1

-pun. tuženika pod 2

-u spis