Poslovni broj: Us I-2952/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužiteljice ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćenici Josipi Šarlija Ćorić, odvjetnici u Zagrebu, Kupjačka 3, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: OIB: 84397956623, zastupan po opunomoćeniku (zaposleniku tuženika) PD, (punomoć pohranjena u Uredu predsjednice ovoga suda), radi prava na obiteljsku mirovinu, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 19. prosinca 2025. u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice i opunomoćenika tuženika, dana 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, Klasa: UP/II 140-03/24-01/03291648593, Urbroj: 341-99-05/3-24-3141 od 19. studenog 2024.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 140-03/24-01/03291648593, Urbroj: 341-99-05/3-24-3141 od 19. studenog 2024. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) usvojena je žalba ED izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje HZMO), Područni ured u [adresa], Klasa: UP/I-140-03/24-01/03291648593, Urbroj: 341-24-05/3-24-11695 od 16. svibnja 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje) te je to rješenje poništeno i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu radi donošenja novog rješenja.

2.Navedenim prvostupanjskim rešenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev ED, rođene **.**.1943. da joj se prizna pravo na obiteljsku mirovinu.

3.Tužiteljica ŽD je pravodobno podnijela ovome sudu tužbu kojom pobija navedeno drugostupanjsko rješenje. U tužbi navodi da je tužiteljica korisnica obiteljske mirovine iza pok. supruga ZD poginulog pripadnika Hrvatske vojske te da je zahtjev za priznavanje te mirovine predala u trenutku kad je za to imala uvjete. Naime, tužiteljica da u trenutku smrti pok. supruga nije imala 40 godina, a što je bio uvjet za priznavanje obiteljske mirovine. Majka njezinog pok. supruga da je svoj zahtjev predala nakon što je mirovina već priznata kćeri pok. osiguranika te da joj je zahtjev prihvaćen iako da za njega nije imala uvjete. Ovo stoga što da je osiguranik u trenutku smrti bio u braku sa tužiteljicom te da su imali zajedničko mldb. dijete a majka osiguranika da je bila u drugom nasljednom redu te da je pravo mogla ostvarivati samo ukoliko ju je osiguranik uzdržavao, a što da ovdje nije slučaj. Nadalje, isplata mirovine majci osiguranika da nije obustavljena kako ona tvrdi „radi unuke“ već stoga što da je u tom trenutku njezina mirovina bila za nju povoljnija. Tužiteljica da bi u slučaju priznavanja prava na mirovinu majci pok. osiguranika ostala bez nužnih sredstava za život dok da ED trenutno prima vlastitu mirovinu koja da je neznatno niža od onoga što bi primala ukoliko joj se omogući primanje mirovine iza sina. Ističe se da je svrha obiteljske mirovine osiguranje egzistencije članovima obitelji koje bi osiguranik, da je živ, bio dužan uzdržavati. Ukoliko bi se majci osiguranika priznalo to pravo, da bi se postiglo upravo suprotno. Tužiteljici da je ovo jedini izvor prihoda dok da majka osiguranika ima vlastitu mirovinu te da posjeduje nekoliko nekretnina, izuzev one u kojoj stanuje, koje može iznajmljivati, a povrh toga da je sa drugim sinom sklopila i ugovor o doživotnom uzdržavanju temeljem kojeg ju je isti dužan uzdržavati a zauzvrat će mu pripasti više vrlo vrijednih nekretnina. Nadalje se u tužbi ukazuje na članak 40. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji te ističe da se prednost u ostvarivanju prava na obiteljsku mirovinu između članova uže i šire obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje prema propisima o nasljeđivanju. Članovi uže i šire obitelji istog nasljednog reda da ostvaruju pravo prema međusobnom sporazumu, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Iz navedene zakonske odredbe da nedvojbeno proizlazi da bi se trebalo raditi o članovima obitelji istog nasljednog reda, što da ovdje nije slučaj. Nadalje se ističe da treba uzeti u obzir da naknadne okolnosti (stjecanje, od strane tužiteljice, statusa člana obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) utječu na ranije priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Ovo stoga što prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja određene činjenice mogu utjecati na obustavu ili gubitak prava na obiteljsku mirovinu, pa tako i u ovom slučaju (kada je obiteljska mirovina priznata majci kao članu obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja prema odredbama ZOPHBDR-a, a naknadno supruga koja je sa smrtno stradalim hrvatskim braniteljem živjela u zajedničkom kućanstvu sa mldb. djetetom (a koja je pritom nasljednica prvog nasljednog reda) ostvari status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja. Tada da je nužno, u skladu sa smislom i sadržajem članka 6. ZOPHBDR-a, pravo na obiteljsku mirovinu, u nedostatku drukčijeg sporazuma, priznati isključivo članu obitelji koji ima prednost u ostvarivanju prava i koji je bio bliži sa smrtno stradalim hrvatskim braniteljem (potomku ili supruzi), a preostalim članovima obitelji (roditeljima) obustaviti pravo na isplatu mirovine, i to neovisno o tome što ZOPHBDR takvu situaciju nije jasno definirao. Iz svih naprijed navedenih činjenica, a koje da su i nesporne, da proizlazi da isključivo i jedino tužiteljici pripada pravo na predmetnu obiteljsku mirovinu te da je zahtjev majke pok. osiguranika u potpunosti neutemeljen a i nesvrsishodan i da bi njegovo prihvaćanje bilo u cijelosti protivno razlozima postojanja obiteljske mirovine. Dodatno da je i nezakonit jer da ne postoji propis po kojem bi majka osiguranika ostvarivala traženo pravo. Slijedom svega navedenog tužiteljica traži da se osporavano drugostupanjsko rješenje poništi te da tuženik bude obvezan naknaditi joj troškove ovog upravnog spora.

4.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno je temeljem činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, a što da je u skladu s odredbom članka 5. i 8. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/2009, 110/2021 – dalje ZUP), osporavano rješenje da je obrazloženo i da sadrži sve obvezne sastavne dijelove rješenja propisane člankom 98. citiranog Zakona. Slijedom navedenog tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu osnovano te predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije.

5.U sporu je održavanjem rasprave te razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24 – dalje: ZUS).

6.Tužiteljica je po svojoj opunomoćenici ostala kod svega navedenog u tužbi.

7.Tuženik je po svom opunomoćeniku ostao pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja.

8.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu dok je odbijen prijedlog tužiteljice za saslušanjem iste u svojstvu stranke spora, kao suvišno i nepotrebno, cijeneći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9.Tužiteljica je po svojoj opunomoćenici zatražila i popisala troškove ovog upravnog spora dok tuženik to nije učinio.

10.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavak 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev osnovan nije osnovan.

11.Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavanog drugostupanjskog rješenja.

12.Iz obrazloženja osporavanog rješenja odnosno iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno te među strankama nije sporno:

-da je rješenjem pravnog prednika tuženika, Područne službe u Zadru, broj:

MP-27299 od **.**.1992. FD, rod. 7. kolovoza 1988., djetetu umrlog osiguranika MD, priznato, počevši od 8. listopada 1991., pravo na obiteljsku mirovinu, prema odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 26/1983 1 5/1986 –skraćeno ZOMIO) i određena isplata mirovine, počevši od 8. listopada 1991. godine;

-da je rješenjem istog prvostupanjskog tijela, broj spisa: MP-VO-27299 od **.**.1993., FD, rod. 7. kolovoza 1988., djetetu poginulog pripadnika HV, MD, određeno, počevši od 8. listopada 1991, pravo na obiteljsku mirovinu u novoj svoti, određeno primjenom odredbi Zakona o preuzimanu, Zakona iz oblasti mirovinskog invalidskog osiguranja vojnih osiguranika koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao Republički zakon („Narodne novine“ broj: 53/1991, 73/1991, 18/1992, 71/1992 i 26/1993 - skraćeno: ZOMIOVO), a prema plaći čina narednika;

-da je dana **.**.1994. ED, majka pok. MD, poginulog pripadnika Hrvatske vojske, podnijela zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu;

-da je Područna služba pravnog prednika tuženik u [adresa] donijela rješenje, broj spisa: MP-VO-27299 od 14. lipnja 1994., kojim je, pod točkom I. izreke, majci poginulog pripadnika Hrvatske vojske MD, ED, rođ. **.**.1943., priznato pravo na obiteljsku vojnu mirovinu od 8. listopada 1991, godine; da je pod točkom II. izreke, korisnicima obiteljske vojne mirovine, ED, rođ. **.**.1943. i FD, rođ. **.**.1988., određeno, počevši od 1. siječnja 1993., pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 173,65 kn mjesečno, odnosno u visini od 85% od osnovice, a koja mirovina, usklađena od 1. siječnja 1993. za 26,6% iznosi 219,84 kn mjesečno; da je u skladu s člankom 60. ZOMIO, djetetu, kao članu uže obitelji pok. osiguranika pripada mirovina u visini od 70% od mirovine koja bi pripadala pokojnom osiguraniku, u svoti od 153,89 kn mjesečno, a majci, kao članu šire obitelji pokojnog osiguranika, pripada ostatak do punog iznosa obiteljske mirovine, tj. 65,95 kn mjesečno; da je iznos mirovine dalje usklađivan svakog prvog u mjesecu, tako da na dan 1. prosinca 1993. svota obiteljske mirovine iznosi 2.065,66 kn mjesečno, od čega djetetu pripada 1.445,96 kn mjesečno, a majci 619,70 kn mjesečno; da se isplata ovako određene mirovine majci obustavlja s danom 11. siječnja 1994. godine; pod točkom III. izreke, za razdoblje od 8. listopada 1991. do 31. prosinca 1992. majci se ne određuje obiteljska vojna mirovina, budući da joj je povoljnija njezina invalidska mirovina;

-da je rješenjem istog prvostupanjskog tijela, broj spisa: MP-VO-27299 od 15. lipnja 1994., donesenim u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, djetetu poginulog pripadnika Hrvatske vojske, FD, rođ. **.**.1988., određeno, počevši od 12. siječnja 1994., pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 2.065,66 kn mjesečno, odnosno u visini od 100% od osnovice; da je navedena mirovina određena prema stavku 2. članka 4. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (Narodne novine, broj: 2/1994), koji je stupio na snagu 12. siječnja 1994. i kojim je određeno da, ako obiteljska mirovina pripada samo supružniku i/li djetetu hrvatskog branitelja, obiteljska mirovina iznosi 100% od osnovice;

-da je dana **.**.2010. ŽD – ovdje tužiteljica (udovica pok. MD), podnijela zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu;

-da je Područna služba prednika tuženika u [adresa] donijela rješenjem Klasa:

140-03/2010-01/03291648593, Urbroj: 341-24-03/2010-017139, broj spisa: 23572 od 18. listopada 2010. kojim je pod točkom I. izreke, ŽD, rođ. **.**.1967., udovici MD, smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, priznato, počevši od 1. srpnja 2010., pravo na obiteljsku mirovinu; da je pod točkom II. izreke, korisnicima obiteljske mirovine, ŽD, rođ. **.**.1967. i FD, rod. 7. kolovoza 1988., određena, počevši od 1. srpnja 2010., obiteljska mirovina u svoti od 8.268,88 kn mjesečno te da je, budući da je udovica ŽD na dan 1. srpnja 2010. u radnom odnosu, određeno da će se obiteljska mirovina isplaćivati od 1. srpnja 2010. samo djetetu FD u svoti od 8.268,88 kn mjesečno, te da će se od 1. listopada 2010. mirovina isplaćivati i udovici i djetetu u svoti od 8.268,88 kn mjesečno;

-da je rješenjem HZMO, Područnog ureda u [adresa], Klasa: 140-03/15- 02/03291648593 Urbroj: 341-24-05/3-15-026949, broj spisa: 23572 od 9. rujna 2015., pod točkom l., korisnici obiteljske mirovine ŽDO, rod. 7. kolovoza 1988., prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. srpnja 2015.; da je isplata obiteljske mirovine obustavljena s danom 31, srpnja 2015., prema članku 29. stavku 3. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 174/2004, 92/2005, 2/2007,10712007,65/2009, 137/2009,146/2010, 55/2011, 140/2012. 19/2013- pročišćeni tekst, 33/2013, 148/2013 i 92/2014- u daljnjem tekstu: ZOPHBDR) te da je pod točkom Il. istog rješenja, korisnici obiteljske mirovine ŽD, rod. 29. travnja 1967. određena, počevši od 1. kolovoza 2015., obiteljska mirovina u svoti od 6.945,84 kn mjesečno;

-da je predmetni upravni postupak pokrenut po zahtjevu ED od 26. ožujka 2024. kojim je zatražila priznanje prava na obiteljsku mirovinu iza svog sina pok. MD;

-da je prvostupanjskim rješenjem od 16. svibnja 2024. zahtjev ED odbijen;

-da je ED na to rješenje izjavila žalbu; da je ta žalba dostavljena ŽD (ovdje tužiteljici), udovici i korisnici obiteljske mirovine iza pok. MD, na odgovor te da je ista dostavila odgovor na žalbu;

-da je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 19. studenog 2024. žalba ED usvojena te je prvostupanjsko rješenje od 16. svibnja 2024. poništeno i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu radi donošenja novog rješenja;

-da je potom ŽD (supruga pok. MD) ovome sudu podnijela tužbu kojom traži poništenje osporavanog drugostupanjskog rješenja od 19. studenog 2024.

13.Polazeći od svih prednjih utvrđenja ovaj sud osporavano drugostupanjsko rješenje cijeni pravilnim i zakonitim dok prigovori tužiteljice nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

14.Naime, tužiteljica u bitnome smatra da jedino njoj, kao udovici i članu uže obitelji pok. MD, pripada obiteljska mirovina iza smrti istoga.

15.Prema članku 40. stavku 1. točki a) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 121/2017, 98/2019, 84/2021 i 156/2023 – dalje: ZHBDR) pravo na obiteljsku mirovinu prema ovom Zakonu imaju članovi uže i šire obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, stavkom 3. istog članka propisano je da se prednost u ostvarivanju prava na obiteljsku mirovinu između članova uže i šire obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje prema propisima o nasljeđivanju. Članovi uže i šire obitelji istog nasljednog reda ostvaruju pravo prema međusobnom sporazumu, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Kada međusobni sporazum iz stavka 3. ovoga članka nije postignut, pravo na obiteljsku mirovinu članovima uže i šire obitelji istog nasljednog reda pripada u jednakim su korisničkim dijelovima, sukladno članku 40. stavku 4. ZOHBDR-a.

16.Dakle, citiranom odredbom je, kako to i tuženik pravilno navodi, propisano koji član obitelji ima pravo na obiteljsku mirovinu i primjenjuje se na članove obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji istodobno ostvaruju pravo na obiteljsku mirovinu te se u tom slučaju utvrđuje postojanje međusobnog sporazuma i prednosti u ostvarivanju prava između članova obitelji istog nasljednog reda time da navedenom odredbom nisu propisani uvjeti za vođenje postupka u kojem je već ranije, pravomoćnim rješenjem, priznato pravo na obiteljsku mirovinu. 17.Nadalje, člankom 43. točkom c) ZHBDR-a propisano je da se obiteljska mirovina članova uže i šire obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata izračunava prema mirovinskom faktoru: 1,0 za mirovinu bračnog ili izvanbračnog druga i roditelje.

18.lz prednjih utvrđenja, po ocjeni ovoga suda, a kako to navodi i tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja, proizlazi da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, JD, od kojeg se izvodi pravo na obiteljsku mirovinu, smrtno stradao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, dana 8. listopada 1991. godine; da je njegovoj kćer FD, rješenjem od 16. lipnja 1992., priznato pravo na obiteljsku mirovinu, počevši od 8. listopada 1991. odnosno od dana pogibije oca; da je ED, kao majci smrtno stradalog hrvatskog branitelja MD, pravomoćnim rješenjem od 14. lipnja 1994. priznato pravo na obiteljsku mirovinu, počevši od 8. listopada 1991, koja mirovina je istoj bila u isplati zajedno sa korisnicom obiteljske mirovine FD, u razdoblju od 1. siječnja 1993. do 11. siječnja 1994. godine. Spisu tuženog tijela ne prileže rješenje prema kojem bi ED prestalo pravo na obiteljsku mirovinu iza pokojnog sina MD već je rješenjem od 14. lipnja 1994. istoj obustavljen isplata obiteljske mirovine s danom 11. siječnja 1994., no, pravo iste na obiteljsku mirovinu i dalje postoji iako se mirovina ne koristi jer nije u isplati (isplata mirovine joj je obustavljena budući da joj je povoljnija njezina invalidska mirovina). Nadalje, spisu tuženog tijela prileži rješenje od 9. rujna 2015., kojim je FD, djetetu smrtno stradalog hrvatskog branitelja MD, prestalo pravo na obiteljsku mirovinu i isplata iste obustavljena s danom 31. srpnja 2015. Prileži i rješenje od 18. listopada 2010. kojim je tužiteljici ŽD (udovici pok. MD), u međuvremenu, priznato pravo na obiteljsku mirovinu, počevši od 1, srpnja 2010., s isplatom od 1. listopada 2010., te je određen novi iznos mirovine, počevši od 1. kolovoza 2015. godine, a sve kako je to gore pojašnjeno. Dakle, u situaciji kao što je predmetna, ako roditelj (ED) od ranije koristi pravo na obiteljsku mirovinu iza smrtno stradalog hrvatskog branitelja, prema važećem ZOHBDR-u ili prijašnjem ZOPHBDR-u (priznato joj pravo na obiteljsku mirovinu od dana pogibije sina, 8 listopada 1991.) te da je ta mirovina bila u isplati zajedno sa unukom FD od 1. siječnja 1993. do 11. siječnja 1994., to se, kako to tuženik pravilno zaključuje, ne može utvrditi prestanak prava roditelju, zato jer se naknadno javio član uže obitelji (udovica ŽD kojoj je pravo na obiteljsku mirovinu iza poginulog supruga priznato, počevši od 1. srpnja 2010., odnosno nakon ispunjenja uvjeta za priznanje prava na obiteljsku mirovinu, a koja je u isplati od 1. listopada 2010., tj. nakon prestanka radnog odnosa). Kako je dakle ED, ranije već priznato pravo na obiteljsku mirovinu, koje i dalje traje, samo mirovina nije u isplati, te se radi o stečenom pravu, u konkretnom slučaju nije potrebno ponovno priznanje prava na obiteljsku mirovinu iza pokojnog MD. Slijedom svega navedenog tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem pravilno usvojio žalbu ED, poništio prvostupanjsko rješenje od 16. svibnja 2024. te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem će novim rješenjem, primjenom odredbi ZHBDR-a, odrediti obiteljsku mirovinu tužiteljici ŽD (udovici pok. MD) i ED (majci pok. MD), kao članovima obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja.

19.Kod navedenog stanja stvari ne stoje tvrdnje tužiteljice da ED (majci pok. MD) nije priznato pravo na mirovinu (pravo na mirovinu joj je priznato ali nije u isplati) te da bi ona tj. tužiteljica ostala bez nužnih sredstava obzirom da se, polazeći od svega izloženog, mirovina treba odrediti i tužiteljici (udovici) i ED (majci). Nadalje, u odnosu na navode tužiteljice da bi se trebalo raditi o članovima istog nasljednog reda, za ponoviti je da odredbom članka 43. ZHBDR-a nisu propisani uvjeti za vođenje postupka u kojem je već ranije, pravomoćnim rješenjem, priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Obzirom da je ED pravomoćnim rješenjem priznato predmetno pravo na obiteljsku mirovinu to naknadne okolnosti o kojima govori tužiteljica nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

20.Obzirom na sva prednja utvrđenja ovaj sud nije smatrao potrebnim saslušavati tužiteljicu u svojstvu stranke spora pa je taj prijedlog iste odbijen.

21.U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe te sva prednja utvrđenja, ovaj sud ocjenjuje da je osporavano drugostupanjsko rješenje, pravilno i zakonito jer je u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu nisu povrijeđena pravila postupka koja bi utjecala na rješavanje ove upravne stvari te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo. Prigovori tužiteljice nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

22.Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

23.Obzirom da tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu, 19. siječnja 2026.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

-tužiteljici putem opunomoćenice,

-tuženiku,

-u spis.