REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Erazma Barčića 5
Poslovni broj: Us I-360/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na kuće za odmor, 19. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-15/24-01/39, URBROJ: 513-04- 25-2 od 31. siječnja 2025. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Krk, KLASA: UP/I-410-15/2024-01/693, URBROJ: 513-07-08- 03-2024-1 od 6. lipnja 2024.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Krk, KLASA: : UP/I-410-15/2024-01/693, URBROJ: 513-07-08-03-2024-1 od 6. lipnja 2024., kojim je tužitelju, za nekretninu koja se nalazi na adresi [adresa], u naravi stan površine 51,09 m[2] , utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor za 2024. u iznosu od 204,36 €.
2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi izlaže kao i u žalbi. U bitnom, ističe da predmetna nekretnina ne udovoljava zakonskoj definiciji pojma "kuće za odmor" iz čl. 2. st. 1. tč. 12. Zakon o lokalnim porezima (NN br. 115/16, 101/17, 114/22, 114/23; dalje: ZLP) budući de se ne koristi niti povremeno niti sezonski već se iznajmljuje za stanovanje, odnosno ista je predmet ugovora o dugoročnom najmu između privatnih osoba. Napominje da za ostvareni dohodak od iznajmljivanja te nekretnine uredno podmiruje obvezu poreza na dohodak utvrđenu rješenjem Porezne uprave. Smatra da tuženik u poništavanom rješenju arbitrarno i neosnovano primjenjuje odredbu čl. 2. st. 1. tč. 12. te čl. 25. ZLP-a.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazložena pobijanog rješenja.
4. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, a tužitelj osporava samo primjenu materijalnog prava, to je Sud na temelju čl. 98. tč. 4. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS) i odredbe čl. 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Među strankama ovog spora nije sporno da je tužitelj vlasnik nekretnine u [adresa] na adresi [adresa]., u naravi stan površine 51,09 m[2] . Također, nesporno je i da predmetu nekretninu tužitelj iznajmljuje, na temelju Ugovora o najmu stana, te da plaća porez na dohodak od imovine (iz čl. 57. st. 1. Zakona o porezu na dohodak) na temelju rješenja Porezne uprave.
7. Sporno je da li predmetna nekretnina predstavlja kuću za odmor u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZLP-a oporezivu po čl. 25. istog zakona, a obzirom da je riječ o nekretnini od koje tužitelj ostvaruje dohodak od imovine.
8. Sukladno odredbi čl. 2. tč. 12. ZLP-a kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.
9. Prema čl. 25. st. 1. Zakona porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor.
10. Odredbom čl. 4. Odluke o općinskim porezima Općine [adresa] (Službene novine Primorsko-goranske županije br. 49/23) propisano je da se porez na kuće za odmor plaća se u visini od 4,00 €/m[2] .
11. Kod određivanja statusa kuće za odmor odlučan je način korištenja same nekretnine bilo od vlasnika ili trećih osoba, odnosno treba utvrditi da li se nekretnina koristi za stalno stanovanje u kojem slučaju se ne radi o kući za odmor, za razliku od nekretnine koja se koristi samo povremeno ili sezonski koja kao takva ima status kuće za odmor u smislu odredbe čl. 2. st. 1. tč. 12. Zakona.
12. Sukladno ustaljenoj upravno-sudskoj praksi pod kućom za odmor, u smislu definicije iz čl. 2. st. 1. tč. 12. ZLP-a, ne smatraju se nekretnine koje su dane u dugoročni najam.
Isto proizlazi i iz mišljenja Središnjeg ureda Porezne uprave, KLASA: 410- 15/22-01/14, URBROJ: 513-07-21-01-22-2 od 11. studenog 2022. u kojem, između ostalog, stoji cit: "Ako vlasnik nekretnine nekretninu ili dio nekretnine koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine, ta nekretnina odnosno njen dio koji se koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine se ne može smatrati kućom za odmor u toj godini jer se ne koristi povremeno ili sezonski.".
Također, valja spomenuti i Priopćenja Porezne uprave od 12. rujna 2023. i 15. veljače 2024. (vezano na donošenje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim porezima, NN br. 114/23, op. a.) u kojima stoji cit.: "Naime, za utvrđivanje obveze poreza na kuće za odmor, kao jednog od oblika poreza na imovinu, bitno je utvrditi radi li se o zgradi ili dijelu zgrade ili stanu koji se koristi povremeno ili sezonski odnosno bitno je utvrditi da predmetna nekretnina nema namjenu trajnog korištenja (za stanovanje vlasnika ili druge osobe ili u drugu trajnu svrhu korištenja). Nekretnina koja se koristi tijekom cijele godine (neovisno o načinu njenog korištenja odnosno o tome koristi li je vlasnik za svoje stanovanje ili je ona u najmu ili zakupu tijekom cijele godine) ne smatra se kućom za odmor u smislu ZLP-a. ".
13. Odredba čl. 25. st. 2. ZLP-a na koju se u obrazloženju pobijanog akta poziva tuženika, nije primjenjiva u konkretnom slučaju budući da se ista odnosi na situacije u kojima se nekretnina koristi za obavljanje gospodarske djelatnosti iznajmljivanja smještaja u turizmu, a koja djelatnost se obavlja na temelju odobrenje koje se izdaje prema odredbama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti.
Dohodak od ove djelatnosti oporezuje se po čl. 57. st. 2. Zakona o porezu na dohodak.
14. Slijedom navedenog, obzirom da iz dokumentacije koja prileži spisu (Ugovor o najmu stana od 1. svibnja 2023. Ugovor o najmu stana od 1. rujna 2024., rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Krk od 22. kolovoza 2022., 2. svibnja 2023., 10. siječnja 2024., 6. rujna 2024. te 27. siječnja 2025.) proizlazi da tužitelj predmetnu nekretninu iznajmljuje tijekom cijele godine, to Sud utvrđuje se ista ne može smatrati kućom za odmor u smislu ranije citirane odredbe čl. 2. st. 1. tč. 12. ZLP.
Stoga je, temeljem odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a koja, između ostalog, ovlašćuje Sud da sam riješi upravnu stvar, valjalo poništiti pobijana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela bez vraćanja predmeta na ponovni postupka, čime je Sud sam meritorno riješio predmetnu upravnu stvar, pa se stoga upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim.
U Rijeci 19. siječnja 2026.
Sudac
Vedran Juričić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
- tužitelju ZJ iz [adresa]
- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5
