Poslovni broj: Us I-1808/2025-28

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Katiji Stermšek, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Milanu Jurčeviću, odvjetniku u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 3A, protiv tuženika: Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Zrinsko Frankopanska 60, Split, OIB: 18683136487, radi naknade štete, nakon javne rasprave zaključene dana 18. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja zajedno s opunomoćenikom, dana 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, KLASA: 413-02/22-01/68, URBROJ: 513-02-8009/31-22-2 od dana 17. studenog 2022. i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

i

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Zrinsko Frankopanska 60, Split, OIB: 18683136487, da tužitelju ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 9.000,00€, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, KLASA: 413-02/22- 01/68, URBROJ: 513-02-8009/31-22-2 od dana 17. studenog 2022. kao i u podnescima dostavljenim u tijeku upravnog spora, tužitelj je, u bitnom, naveo da je tužitelj protiv prvostupanjskog rješenja podnio prigovor od 2. prosinca 2022., a koji prigovor da je tuženik zaprimio dana 5. prosinca 2022. Po podnesenom prigovoru tužitelja da je čelnik tijela tj. pročelnik područnog carinskog ureda Split bio dužan sukladno čl. 122. Zakona o općem upravnom postupku donijeti rješenje u roku od osam dana od dana izjavljivanja prigovora, a što do dana pisanja tužbe čelnik tijela nije učinio. Također, da se ističe da je u konkretnom slučaju protekao i dilatorni rok od osam dana iz čl. 24. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, kao preduvjet za podnošenje tužbe radi šutnje uprave. Tužitelj da je do donošenja nezakonitih rješenja o premještaju, u periodu od 1. srpnja 2013. do 10. svibnja 2021. kod tuženika obavljao nadzorne poslove i to vrlo uspješno. Međutim, da tužitelj, unatoč činjenici da je poslove svog radnog mjesta radio vrlo uspješno, a što je vidljivo i iz činjenice da je redovito dobivao ocjene „izvrstan“ za svoj rad, pretrpio na radnom mjestu sustavne i nezakonite degradacije u vidu nezakonitih rješenja o premještaju. Predmetni premještaji da su uvijek rezultirali premještajem na radna mjesta koja po ničemu nisu odgovarala razini stručnosti, profesionalizma i sposobnosti koje posjeduje tužitelj. Navedeno da je lako uočiti iz privremenog premještaja tužitelja na radno mjesto Carinika II. vrste na GCU Kamenska od 10. svibnja 2021., a odmah zatim trajno na radno mjesto Carinika II. vrste na RGP Zračna luka Split. Predmetni premještaji da su u cijelosti nezakoniti, a za što da je najbolji dokaz da su obje odluke o premještaju poništene od strane Odbora za državnu službu, a po žalbi ovdje tužitelja. Nakon što je Odbor za državnu službu poništio sporna rješenja da je tuženik obustavio upravni postupak i na taj način da su nezakonita rješenja u cijelosti stavljena van snage. Međutim, da su predmetna rješenja, bez obzira na žalbe koje je tužitelj pravovremeno podnio, odmah stekla svojstvo izvršnosti (ovršnosti), odnosno da ista nisu dovodila do odgode izvršenja. Stoga, da je oštećeni ŽE po poništenim nezakonitim rješenjima proveo godinu dana rada na Graničnom carinskom uredu Kamensko i nešto više od četiri mjeseca na Robnom graničnom prijelazu Zračna luka Split. Sporna rješenja da su rezultat nezakonitog postupanja tuženika, a da su motivirana diskriminatornim i šikanoznim postupanjem tuženika u odnosu na tužitelja te da mu je zbog istih pričinjena znatna imovinska i neimovinska šteta (povreda prava osobnosti). Tužitelj da je u predmetnom periodu imao umanjenje svoje imovine, a sve zbog umanjene plaće za taj period u kojem je bio nezakonito premješten, stoga da potražuje od tuženika naknadu imovinske štete po ovom osnovu u visini od 477,83 Eura (3.600,00 kuna). Također, za navesti je kako je tužitelj ŽE proveo godinu dana radeći na Carinskom graničnom prijelazu Kamensko te je svakoga dana prilikom dolaska i odlaska s posla koristio svoj osobni automobil, na osnovu naloga tuženika, prevaljujući svakodnevno udaljenost od oko 120 km od mjesta prebivališta iz [adresa] do navedenog graničnog prijelaza. Stoga, da je u tom periodu zbog povećanog korištenja osobnog vozila njegova imovina umanjena za 2.654,63 Eura (20.000,00 kuna). Nadalje, da je tužitelj za upravljačem svoga vozila, koristeći ga u službene svrhe i putujući na radno mjesto na Granični prijelaz Kamensko tijekom 12 mjeseci, proveo oko 300 sati u vožnji. U prosjeku oko 2 sata dnevno onoga dana kada je odrađivao smjenu na Graničnom prijelazu Kamensko te da je time oštećen za vrijeme potrebno za odmor, rekreaciju i kvalitetno vrijeme, koje da je prije redovito provodio sa svojom obitelji. Dakle, da je kvaliteta života tužitelja zbog nezakonitih odluka tuženika bila bitno niža, upravo zbog daljine puta koji je morao prevaljivati svakoga dana u dva smjera, na posao i s posla, a sve na osnovu nezakonitih rješenja Područnog carinskog ureda Split (naknadno poništenih). Dakle, da je tužitelju je nastala i neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje te povrede prava osobnosti na ugled, čast, dostojanstvo i privatnost osobnog i obiteljskog života, a koja neimovinska šteta daje podnositelju pravo na pravičnu novčanu naknadu u visini od 2.654,63 Eura (20.000.00 kuna). Slijedom svega, da tužitelj ima pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete u sveukupnoj visini od 5.787,09 Eura (43.600,00 kuna) uz pripadajuće kamate. Konačno, da je u potpunosti nezakonito osporeno rješenje obzirom da tuženik zanemaruje činjenicu kako je odgovornost za donošenje nezakonitih rješenja, a posljedično i nastalu štetu u konkretnom slučaju, objektivne naravi po načelu uzročnosti, a ne krivnje. Javnopravno tijelo (tuženik) da negira i činjenicu kako izvršenik (tužitelj) ima pravo na povrat predmeta izvršenja u prijašnje stanje u skladu s člankom 147. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, a što da je u konkretnom slučaju nemoguće, pa slijedom toga da ostvaruje pravo na naknadu štete nastale izvršenjem nezakonitih rješenja. Pogrešno se pozivajući na Zakon o sustavu državne uprave (NN 66/19) i odgovornost države za naknadu štete, da Područni carinski ured Split, negira namjeru i protupravnost kod privremenog, a kasnije i trajnog premještaja službenika pravdajući se “diskrecijskom procjenom potreba službe za premještajem kako drugih tako i konkretnog službenika imajući u vidu aktualne potrebe popunjavanja radnih mjesta na kojima se poslovi moraju obavljati u kontinuitetu, promjene u opsegu posla te imajući u vidu jedinstveni cilj bolje organizacije rada, kao i potrebu da se u određenom trenutku mora angažirati drugi službenik na određenom radnom mjestu, a sve sa svrhom pravodobnog ili efikasnijeg obavljanja određenih poslova". Za istaknuti je, kako je upravo ovaj citat bio razlog zbog kojeg je Odbor za državnu službu proglašavao navedena rješenja nezakonitim te poništavao ista, a koje da je Područni carinski ured Split donosio za konkretnog službenika. Podredno, da se u navedenim slučajevima radi o posebnoj odgovornosti javnopravnog tijela za njegov nezakoniti i nepravilni rad koji da proizlazi iz izvršavanja pojedinačne odluke. Stoga, da je odgovornost za štetu počinjenu od strane javnopravnog tijela (tuženika) svojim nezakonitim radom isključiva i primarna te da su ispunjene sve pretpostavke štetne radnje u konkretnoj upravnoj stvari, a kojom su oštećeniku nastale nepopravljive posljedice. Također, da je bitno za istaknuti da je tuženik u osporenom rješenju propustio obavijestiti i uputiti tužitelja na ispravnu zaštitu njegovog prava ili pravnog interesa. Uputa o pravnom lijeku da je u cijelosti protivna i čl. 98. st. 6. ZUP-a te manjkava i u smislu članka 155. stavak 1. citiranog zakona. Svakako da se naglašava da je tuženik postupio protivno čl. 113. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku jer je sporno odbijajuće rješenje donio u postupku neposrednog rješavanja iako se radi o jako složenoj materiji, a da pri tome nije proveo ispitni postupak. Naime, da tužitelju na nikakav način nije omogućeno izjašnjavanje o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje ove upravne stvari. S obzirom na navedeno predložio je da sud donese presudu kojom se utvrđuje da Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split nije u propisnom roku donijelo rješenje po izjavljenom prigovoru od dana 2. prosinca 2022. protiv osporenog rješenja, da se poništava osporeno rješenje tuženika i nalaže tuženiku da tužitelju naknadi imovinsku štetu u iznosu od 3.132,46 Eura (23.600,00 kn) i neimovinsku štetu u iznosu od 2.654,63 Eura (20.000,00 kn), odnosno u ukupnom iznosu od 5.787,09 Eura (43.600,00 kuna), sa zateznim kamatama koje teku od dana 14. listopada 2022. do isplate kao i da se naloži tuženiku da u roku od 15 dana podmiri tužitelju trošak vođenja upravnog spora zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Opunomoćenik tužitelja je na ročištima održanim kod ovog Suda naveo da izlaže i predlaže kao u tužbi i dosadašnjih podnescima. Predlaže na okolnost povrede prava osobnosti tužitelja izvesti dokaz saslušanjem svjedoka i to: ĆE, ŽEM, EE, KE, koje da imaju neposredna saznanja o povredama koje je tužitelj trpio. Nadalje, da se predlaže da se od tuženika dostave obračunske liste plaća prije spornog premještaja. Ujedno, da se ustraje u provođenju predloženih vještačenja. Naslovnom sudu da se na raspravi dostavlja evidencija radnog vremena i sveukupnih vožnji koje je tužitelj ostvario u vremenu dok je bio nezakonito premješten na Carinski granični prijelaz Kamensko. Ujedno da se dostavljaju i rješenja tuženika Ministarstva financija po ostvarenim ocjenama carinskog službenika za 2018., 2017., 2016., 2015. i 2014. godinu iz kojih da je vidljivo da nije bilo nikakva opravdana razloga za degradaciju tužitelja njegovim premještanjem na radno mjesto koje da nikako ne odgovara njegovim stručnim kvalifikacijama. Tužitelju da se za 2020. i 2021. godinu ocjena snizila u odnosu na prethodno razdoblje kada je bio ocijenjen ocjenom "izuzetan", a u razdoblju na koje se referira tuženik da je bio samo „primjeran". Ističe kako su navodi tuženika u cijelosti kontradiktorni budući da je sam tuženik u svom rješenju od dana 17. studenoga 2022. naveo kako rješava zahtjev za naknadu štete sukladno čl. 147. st. 2. ZUP-a. Naime, da je tuženik donio više nezakonitih rješenja o premještaju od kojih da je posljednje bilo trajni premještaj te tek nakon što mu je drugostupanjsko tijelo poništilo nezakonita rješenja da je isti svoje nezakonito postupanje okončao na način da je rješenjem obustavio pokrenute postupke. Nesporno je da je tužitelj imao i ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog izvršavanja poništenih rješenja jer da je to pravo propisano već navedenim člankom 147. st. 2. ZUP-a i da u čl. 59. regulira pravo na naknadu štete u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada i to na način da se radi o objektivnoj odgovornosti bez obzira na krivnju. U tom smislu da je osnovanost postavljenog zahtjeva za naknadu štete nesporna te da preostaje samo u upravnom sporu utvrditi kolika je to stvarno nastala šteta te da se predlaže provesti sve dokaze koje je tužitelj tijekom ovog postupka predložio. Rješenje od dana 15. rujna 2022. da je rješenje kojim se isključivo obustavlja postupak protiv ovdje prisutnog tužitelja i to nakon što je drugostupanjsko tijelo utvrdilo da su rješenja tuženika bila nezakonita, dakle da je to rješenje išlo isključivo u prilog ovdje tužitelja budući da je zapravo obustavljanjem postupka završen postupak kojim mu je i određen nezakoniti trajni premještaj. Nadalje, da opunomoćenik tužitelja ističe da rokovi za naknadu štete teku sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle tri godine od nastanka štete. Ističe kako u konkretnom predmetu postoji objektivna odgovornost tuženika za naknadu štete. Međutim, da je u konkretnom predmetu evidentno da postoji subjektivna odgovornost, odnosno odgovornost po načelu krivnje iako se ista ne traži sukladno odredbama ZUP-a u predmetima pokrenutim zbog reizvršenja. U prilog ovih tvrdnji da tužitelj dostavlja sudu rješenje Odbora za državnu službu KLASA UP/II- 112-07/25-01/458 od dana 15. rujna 2025. i rješenje Odbora za državnu službu KLASA UP/ll-112-07/25-01/457 od dana 11. rujna 2025. Predmetnim rješenjima da su u cijelosti poništena nezakonita rješenja tuženika kojima da je ponovno tužitelj bio nezakonito i šikanozno premješten sa svog radnog mjesta. To da je dodatni dokaz za postojanje krivnje u postupanju tuženika, a sve ovo ako bi sud smatrao eventualno da je za odgovornost za štetu preduvjet krivnja tuženog.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je dana 17. studenog 2022. Ministarstvo financija, Područni carinski ured Split, donijelo je Rješenjem KLASA:413- 02/22-01/68, URBROJ: 513-02-8009/31-22-2, kojim je odbijen zahtjev službenika ŽE za naknadu imovinske štete (u iznosu od 23.600,00 kuna), te neimovinske štete (u iznosu od 20.000,00 kuna), postavljen temeljem članka 147. Zakona o općem upravnom postupku te da je na navedeno rješenje tužitelj pravodobno podnio prigovor, temeljem odredbe članka 122. Zakona o općem upravnom postupku. Tužitelj da je podnio zahtjev za naknadu štete temeljem odredbe članka 147. Zakona o općem upravnom postupku, zaprimljen kod Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split dana 18. listopada 2022. U odnosu na zahtjev za naknadnu materijalne štete zbog umanjenja plaće u periodu privremenog premještaja tužitelja da se ističe kako je tužitelj rješenjem Ministarstva financija KLASA: UP/I 112-02/20-01/1381, URBROJ: 513-02- 8009/1-20-1 od dana 16. studenoga 2020. raspoređen na radno mjesto inspektora II. vrste u Područnom carinskom uredu Split, Carinskom uredu Split, Službi za nadzor, Odjel za inspekcijske i nadzorne poslove u području trošarina i posebnih poreza, i to s danom 1. prosinca 2020. Nadalje, da je rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split KLASA: UP/I112-02/20-01/1381, URBROJ: 513-02-8009/6-21-4 od dana 4. svibnja 2021. imenovani službenik privremeno premješten s radnog mjesta inspektora II. vrste u Područnom carinskom uredu Split, Carinskom uredu Split, Službi za nadzor, Odjel za inspekcijske i nadzorne poslove u području trošarina i posebnih poreza na radno mjesto carinika II. vrste u Područni carinski ured Split, Granični carinski ured Kamensko s danom 10. svibnja 2021. do najduže godinu dana, pri čemu je službeniku u citiranom rješenju utvrđeno pravo na povoljniju plaću i to za radno mjesto inspektora II vrste, a sve sukladno članku 75. stavak 4. Zakona o carinskoj službi (Narodne novine, br. 68/13, 30/14, 115/16, 39/19 i 98/19). Odredbama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za carinske službenike (Narodne novine, broj 78/17) da je za radno mjesto inspektora II. vrste propisan koeficijent složenosti poslova 1,164 i dodatak na osnovnu plaću u visini od 10% na posebne uvjete rada, a za radno mjesto carinika II. vrste koeficijent složenosti poslova je 1,088 i dodatak na osnovnu plaću od 15% na posebne uvjete rada. Citirajući odredbu čl. 35. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, br. 112/17, 12/18, 2/19, 119/19 i 66/2020), naveo je kako je u konkretnom slučaju (uvažavajući naprijed navedeni normativni okvir odnosno način određivanja plaće) prilikom procjene utvrđivanja povoljnije plaće za imenovanog službenika uzeta upravo plaća radnog mjesta koja je za službenika bila povoljnija, slijedom čega da je obračun plaće za vrijeme trajanja privremenog premještaja na pravilan način izvršen, stoga da se zahtjev za naknadu imovinske štete u tom dijelu ukazuje kao neosnovan. U odnosu na dio zahtjeva za naknadu štete koji se odnosi na imovinsku štetu, a za koju službenik navodi da mu je pričinjena zbog povećanih troškova potrošnje goriva, povećane potrošnje guma, ulja, kočnica te troškova amortizacije vozila zbog povećane potrošnje, a koju štetu da je snosio u periodu od dvanaest mjeseci (tijekom privremenog premještaja u periodu od 10. svibnja 2021. do 10. svibnja 2022.) za istaknuti je kako je rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave KLASA: 121-05/18-01/2424, URBROJ: 513-02-8009/25- 21-2 od dana 9. lipnja 2021. tužitelju odobren trošak prijevoza dolaska na posao i odlaska sa posla, i to od njegova mjesta prebivališta ([adresa]) do njegova tadašnjeg mjesta rada (Granični carinski ured RGP Kamensko), i to za ukupno 119,1 kilometara, a u iznosu od 1,00 kuna po prijeđenom kilometru. Naprijed navedeni trošak prijevoza da je odobren službeniku na temelju čl. 53. u vezi odredbe čl. 16. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, 112/17 i 12/18). Nadalje, da je utvrđeno kako je tužitelj dana 19. svibnja 2021. vlastoručno ispunio i potpisao izjavu u svrhu ostvarivanja prava na naknadu troška prijevoza dolaska na posao i odlaska sa posla, iz koje da proizlazi da je adresa njegova prebivališta [adresa], dok je kao mjesto rada naveden RGP Kamensko, a kao udaljenost od adrese stanovanja do adrese mjesta rada je navedena kilometraža od 59,4, dok je kao udaljenost od adrese mjesta rada do adrese mjesta prebivališta navedena kilometraža od 59,7, uz naznaku da između navedenih adresa mjesta prebivališta i mjesta rada nije organiziran javni prijevoz, pa da kao naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska sa posla potražuje (na temelju čl. 53. st. 12. Kolektivnog ugovora) iznos od 1,00 kn/km. Za istaknuti je kako se zahtjev službenika za naknadu štete, koja se prema njegovim tvrdnjama manifestirala u većoj potrošnji goriva od one koja mu je odobrena na ime naknade troška prijevoza (kn/prijeđenom kilometru), ukazuje neosnovanim, jer da je naknada troškova prijevoza službeniku odobrena upravo na temelju tada važećeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (članak 53. stavak 12. podstavak 1.), a koji Kolektivni ugovor da u niti jednom dijelu nije predvidio mogućnost isplaćivanja naknade za potrošnju guma i kočnica na osobnom vozilu službenika/namještenika do koje dolazi prilikom korištenja vlastitog vozila u svrhu prijevoza na/sa posla, kao što nije predviđena niti naknada za amortizaciju vozila koja rezultira iz uporabe vlastitog vozila za takav prijevoz, čime da se zahtjev za naknadu putnog troška u zatraženom iznosu od 20.000,00 kuna, na ime imovinske štete ukazuje neosnovanim. U odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete, za koju tvrdi da mu je nastala zbog povrede prava osobnosti (na duševno i tjelesno zdravlje, ugled, čast i dostojanstvo, te privatnost osobnog i obiteljskog života), i to iz razloga što je za vrijeme privremenog premještaja provodio po dva sata dnevno putujući, čime da mu je prikraćeno vrijeme potrebno za odmor, da nedostaje jedna od kumulativnih pretpostavki za odgovornost za naknadu štete te da službenik nije dokazao da bi mu šteta za koju tvrdi da mu je nastala bila neposredna posljedica radnji toga tijela državne uprave, time da je valjalo odbiti cjelokupni zahtjev tužitelja za naknadu štete, sve pozivom na odredbu članka 147. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku. Unatoč činjenici da po izjavljenom prigovoru nije odlučeno, da drži kako je prigovor tužitelja izjavljen protiv osporenog rješenja neosnovan te da se isti pozivom na odredbu čl. 122. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku treba odbiti, odnosno da rješenje protiv kojeg je izjavljen prigovor u cijelosti treba održava na snazi.

4. Na ročištima održanim kod ovog Suda opunomoćenica tuženika navela je da ostaje kod navoda iznesenih u odgovoru na tužbu i obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan s obzirom da je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje, da se protivi izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka kao nepotrebnim i usmjerenim ka odugovlačenju postupka. Osnov tužbenog zahtjeva da je sporan iz razloga što tužitelj navodi nezakonita rješenja o premještaju službenika o kojima da je već odlučeno po uputi Odbora za državnu službu, rješenjem koje je donijela Carinska uprava, a na koje da tužitelj nije izjavio žalbu te da je isto postalo pravomoćno, čime da je uklonjena eventualna nezakonitost prethodno donesenih rješenja te da je ujedno odlučeno i o svim zahtjevima tužitelja. Dakle, iz istog razloga da je sporna dostavljena dokumentacija o eventualnoj degradaciji službenika, a osim toga, da je iz osobnog očevidnika službenika vidljivo kako su ocjene i za 2021. i za 2022. godinu, ostale nepromijenjene, odnosno "primjeran", što da ide u prilog tome da se službenika na niti jedan način ne diskriminira niti šikanira. Sve zahtjeve da je tužitelj mogao postaviti u otvorenom zakonskom roku na žalbu na rješenje tuženika od dana 15. rujna 2022. Nakon proteka roka za žalbu navedenog rješenja da je postupak završen te da je nastupila prekluzija prava koje potražuje tužitelj i na način kako ga potražuje tužitelj. Predlaže se zaključiti raspravljanje s obzirom da nema daljnjih dokaznih prijedloga.

5. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, KLASA: 413-02/22-01/68, URBROJ: 513-02-8009/31-22-2 od dana 17. studenog 2022. odbijen je zahtjev službenika ŽE, inspektora II vrste u Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Carinskom uredu Split, Službi za nadzor, Odjelu za inspekcijske i nadzorne poslove u području trošarina i posebnih poreza, za naknadu imovinske štete (u iznosu od 23.600,00kn) i neimovinske štete (u iznosu od 20.000,00 kn), odnosno u ukupnom iznosu od 43.600,00 kuna, sa pripadajućim kamatama.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora, dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja da se isti sasluša u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu, da se provede vještačenje po stalnom sudskom vještaku za tehniku i procjenu motornih vozila ili/i stalnom sudskom vještaku za cestovni promet i motorna vozila, da se provede vještačenje po vještaku psihijatru, a po potrebi i knjigovodstveno financijsko vještačenje, da se saslušaju svjedoci GE, ŽEM, EE i KE, cijeneći da se obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tih dokaza.

7. U sporu je održana rasprava koja je bila zakazana da bi se strankama dala mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Odredbom čl. 147. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a) propisano je da kad je nakon provedenog izvršenja rješenje oglašeno ništavim, poništeno ili izmijenjeno u korist izvršenika, da tada izvršenik ima pravo na povrat predmeta izvršenja u prijašnje stanje ili naknadu štete, dok je stavkom 2. citiranog članka propisano kako o zahtjevu izvršenika javnopravno tijelo koje je odobrilo izvršenje odlučuje rješenjem.

11. Odredbom članka 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, br. 66/19) propisano je kako štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska.

12. Člankom 75. st. 4. Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“, br. 68/13, 30/14, 115/16, 39/19 i 98/19) propisano je kako u slučaju iz stavka 2. toga članka carinski službenik ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.

13. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: 413-02/22-01/68 utvrđeno je: da je ŽE, ovdje tužitelj, podnio zahtjev za naknadu štete temeljem odredbe čl. 147. Zakona o općem upravnom postupku dana 18. listopada 2022., a sve uslijed donošenja rješenja o premještaju na radna mjesta koja da nisu bila na razini njegovih profesionalnih sposobnosti (dana 10. svibnja 2021. na radno mjesto carinika II. vrste na RGP Kamensko, a potom i trajno premještaj na radno mjesto carinika II vrste na RGP Zračna luka Split) te da su poništena odlukama Odbora za državnu službu nakon čega da je obustavljen upravni postupak koji je vođen u tim predmetima, ali da je tužitelj proveo godinu dana na Graničnom carinskom prijelazu Kamensko te nešto više od četiri mjeseca na Robno graničnom prijelazu u Zračnoj luci Split, slijedom čega da mu je takvim šikanoznim postupanjem poslodavca pričinjena znatna imovinska i neimovinska šteta. Imovinska šteta da mu je nastala prilikom obračuna plaće, točnije uslijed pogrešne primjene odredbe članka 75. stavka 4. Zakona o carinskoj službi, jer da mu je za vrijeme privremenog premještaja (dok je obavljao poslove carinika II vrste na GCU Kamensko (u periodu od 10.05.2021. do 10.05.2022.) pripadalo pravo na dodatak za radno mjesto carinika II. vrste od 15%, što da predstavlja povoljniju plaću temeljem odredbe članka 75. stavka 4. Zakona o carinskoj službi, a u odnosu na plaću koja mu je isplaćena za navedeni period (pri čemu je učinio nespornim činjenicu kako je povoljnija plaća za njega u konkretnom slučaju bila upravo ona iz temeljnog rješenja „inspektora II vrste“ (za koje radno mjesto da je propisan dodatak od 10%), a u usporedbi sa plaćom radnog mjesta „carinika II vrste“ (za koje radno mjesto da je propisan dodatak od 15%). Zaključno, službenik temeljem navedenog činjeničnog osnova potražuje imovinsku štetu zbog umanjenja svoje imovine odnosno umanjena plaće u periodu nezakonitog privremenog premještaja, i to u visini od 3.600,00 kuna. Nadalje, na temelju isplate naknade putnih troškova u periodu privremenog premještaja na radno mjesto na Graničnom carinskom uredu Kamensko (u periodu od 10.05.2021. do 10.05.2022.) da tužitelj navodi da su se troškovi koje predmetnim zahtjevom potražuje odnosili na povećanu potrošnju goriva, potrošnju guma, ulja, kočnica te troškova amortizacije vozila u iznosu od 20.000,00 kn. Potražuje i naknadu neimovinske štete koja da mu je nastala zbog povrede prava osobnosti (na duševno i tjelesno zdravlje, ugled, čast i dostojanstvo, te privatnost osobnog i obiteljskog života), pri čemu tvrdi da je zbog privremenog premještaja u periodu od jedne godine provodio po dva sata dnevno putujući (ukupno 300 sati), čime da mu je prikraćeno vrijeme potrebno za odmor, rekreaciju, te vrijeme provedeno sa obitelji, zbog čega daje prolazio kroz psihičke tegobe (nesanicu i depresiju), što da je posljedično dovelo do potrebe za traženjem liječničke pomoći, zbog čega da po tom vidu štete potražuje iznos od 20.000,00 kn, odnosno da ukupno na ime naknade štete potražuje cjelokupan iznos od 43.600,00 kuna.

14. Daljnjim uvidom u spis predmeta službenika utvrđeno je kako je tužitelj rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske KLASA: UP/I 112-02/20- 01/1381, URBROJ: 513-02-8009/1-20-1 od dana 16. studenoga 2020. raspoređen na radno mjesto inspektora II. vrste u Područnom carinskom uredu Split, Carinskom uredu Split, Službi za nadzor, Odjel za inspekcijske i nadzorne poslove u području trošarina i posebnih poreza, i to s danom 1. prosinca 2020.; da je tužitelj rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave. Područnog carinskog ureda Split KLASA: UP/I112-02/20-01/1381, URBROJ: 513-02-8009/6-21-4 od dana 4. svibnja 2021. privremeno premješten s radnog mjesta inspektora II. vrste u Područnom carinskom uredu Split, Carinskom uredu Split, Službi za nadzor, Odjel za inspekcijske i nadzorne poslove u području trošarina i posebnih poreza na radno mjesto carinika II. vrste u Područni carinski ured Split, Granični carinski ured Kamensko s danom 10. svibnja 2021. do najduže godinu dana, pri čemu mu je utvrđeno pravo na povoljniju plaću sukladno čl. 75. st. 4. Zakona o carinskoj službi; da je tužitelju rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave KLASA: 121-05/18-01/2424, URBROJ: 513- 02-8009/25-21-2 od dana 9. lipnja 2021. odobren trošak prijevoza dolaska na posao i odlaska sa posla, i to od njegova mjesta prebivališta ([adresa]) do njegova tadašnjeg mjesta rada (Granični carinski ured RGP Kamensko), za ukupno 119,1 kilometara, a u iznosu od 1,00 kuna po prijeđenom kilometru; da je tužitelj dana 19. svibnja 2021. vlastoručno ispunio i potpisao izjavu u svrhu ostvarivanja prava na naknadu troška prijevoza dolaska na posao i odlaska sa posla, iz koje da proizlazi da je adresa njegova prebivališta [adresa], dok je kao mjesto rada naveden RGP Kamensko, a kao udaljenost od adrese stanovanja do adrese mjesta rada je navedena kilometraža od 59,4, dok je kao udaljenost od adrese mjesta rada do adrese mjesta prebivališta navedena kilometraža od 59,7, uz naznaku da između navedenih adresa mjesta prebivališta i mjesta rada nije organiziran javni prijevoz, pa da tužitelj kao naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska sa posla potražuje (na temelju čl. 53. st. 12. Kolektivnog ugovora) iznos od 1,00 kn/km; da su odlukama Odbora za državnu službu (rješenje KLASA: UP/II-112-07/22-01/337, URBROJ: 566-01/13-22-2 od dana 9. lipnja 2022., rješenje KLASA: UP/II-112-07/22-01/619, URBROJ: 566-01/13-22-2 od dana 28. kolovoza 2022. i rješenje KLASA: UP/II-112-07/21-01/583, URBROJ: 566-01/13-22-3 od dana 27. svibnja 2022. poništena (rješenje o trajnom premještaju KLASA: UP/I-112-02/22- 01/123, URBROJ: 513-02-8009/6-22-1 od dana 25. travnja 2022., rješenje o privremenom premještaju KLASA: UP/I-112-02/20-01/1381, URBROJ: 513-02- 8009/6- 21-4 od dana 4. svibnja 2021. i rješenje o trajnom premještaju KLASA: UP/I- 112-02/22-01/123, URBROJ: 513-02-8009/6-22-5 od dana 11. srpnja 2022.) te su predmeti vraćeni prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak temeljem odredbe čl. 117. st. 2. ZUP-a; da je u konkretnim predmetima za donošenje novog rješenja (obzirom na prirodu upravne stvari) bilo nužno ponovno rješavanje; da je rRješavajući u ponovljenom postupku trajnog premještaja prvostupanjsko tijelo dana 15. rujna 2022. donijelo rješenje KLASA: UP/I-112-02/22-01/123, URBROJ: 513-02-8009/1-22- 9, kojim je obustavljen postupak koji je bio pokrenut rješenjem Ministarstva financija KLASA: UP/I-112-02/22-01/123, URBROJ: 513-02-8009/6-22-5 od dana 11. srpnja 2022., jer u trenutku donošenja rješenja u ponovljenom postupku više nije postojala potreba službe iz odredbe čl. 75. st. 1. Zakona o carinskoj službi, za popunjavanje radnog mjesta carinika II. vrste u Područnom carinskom uredu Split, carinskom uredu Split, Službi za robno granične procedure Zračna luka Split, radi čega je poslodavac, na temelju odredbe čl. 46. st. 5. ZUP-a, utvrdio kako više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka u smislu naprijed citirane odredbe specijalnog zakona, slijedom čega je postupak trajnog premještaja obustavljen te je tužitelj vraćen (temeljem posljednjeg izvršnog rješenja kojim mu se uređuju prava iz i po osnovi službe, rješenje Ministarstva financija KLASA: UP/I-112-02/20-01/1381, URBROJ: 513-02-8009/1-20-1 od dana 16. studenog 2020.) na radno mjesto na koje je bio raspoređen sa danom 1. prosinca 2020. i to na radno mjesto: inspektora II. vrste u Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, carinskom uredu Split, Službi za nadzor, Odjelu za inspekcijske i nadzorne poslove u području trošarina i posebnih poreza; da je rješavajući u ponovnom postupku privremenog premještaja prvostupanjsko tijelo dana 27. srpnja 2022. donijelo rješenje KLASA: UP/I-112-02/20-01/1381, URBROJ: 513-02-8009/6-22-9, kojim je obustavljen postupak koji je bio pokrenut rješenjem Ministarstva financija KLASA: UP/I-112-02/20-01/1381, URBROJ: 513-02-8009/6-22-4 od dana 4. svibnja 2022., a obzirom da je u trenutku donošenja rješenja u ponovnom postupku razdoblje privremenog premještaja već bilo proteklo (od 10. svibnja 2021. do 10. svibnja 2022.) odnosno temeljem odredbe čl. 46. st. 5. ZUP-a, radi čega je utvrđeno kako više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje upravnog postupka.

15. Najprije se ističe kako je u obrazloženju osporenog rješenja tuženika navedeno kako za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu gore citirane odredbe čl. 14. Zakona o sustavu države uprave u konkretnom slučaju bi trebale biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke: 1. nezakoniti ili nepravilan rad tijela države uprave (Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave), 2. postojanje štete koja je zbog toga nastala podnositelju i 3. uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete podnositelju (pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo). Sama činjenica da je tužitelj uspio s izjavljenim žalbama na rješenja donesena u prvostupanjskom upravnom postupku, posljedično čemu su drugostupanjskim rješenjima poništena prvostupanjska upravna rješenja te su predmeti vraćeni na ponovljene postupke, a u kojima su obustavljeni započeti upravni postupci, samo po sebi ne znači da postoji odgovornost države za naknadu štete. Smisao odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave je ta, da država odgovara za štetu u slučaju kad bi bila riječ o svjesnom postupanju suprotno zakonu s voljom da se nekome nanese šteta, međutim u predmetnim postupcima takovog nezakonitog rada tijela državne uprave nije bilo pa se samim time u konkretnom slučaju ne može govoriti o odgovornosti za štetu. Dakle, da bi postojala odgovornost države u smislu gore citirane odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, šteta mora biti posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave pri čemu je bitno i postojanje volje ili pristanka da se time oštete prava i interesi trećega, pri čemu samo onaj pogrešan rad pri kojem dakle postoji volja i pristanak državnih tijela da se time oštete prava i interesi trećega jest rad koji predstavlja pravni osnov za naknadu štete. Naprijed iznesena pravna shvaćanja sukladna su stavu sudske prakse, sadržanom u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-257/06-0 od 18. svibnja 2006., te Rev-521/00 od 02. prosinca 2003. Tuženik, nadalje, ističe da je povodom tužiteljevog zahtjeva bilo nužno u konkretnom slučaju utvrditi jesu li zbog donošenja prvostupanjskih rješenja u upravnom postupku, koja su poništena i vraćana na ponovni upravni postupak, a u kojim ponovljenim postupcima su obustavljeni postupci tužiteljeva premještaja (trajni i privremeni) bile ispunjene pravne pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog rada tijela države uprave (Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave), a u smislu odredbe članka 14. naprijed citiranog zakona o sustavu državne uprave.

16. Međutim, za ukazati je tuženiku da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2314/2025 od dana 21. veljače 2007., odlučujući upravo povodom tužbe podnesene protiv odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-257/06-0 od 18. svibnja 2006. (na koju se tuženik, između ostalih, poziva u obrazloženju osporenog rješenja) utvrđuje da su navedena pravna stajališta redovnih sudova u cijelosti neprihvatljiva u dijelu u kojem se tumači da nema nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ako nema »volje i pristanka državnih tijela da se time oštete prava i interesi trećega«, odnosno »svjesnog postupanja suprotno zakonu s voljom da se nekome nanese šteta«. Nadležni sudovi da pogrešno smatraju, naime, da je za javnopravnu odgovornost Republike Hrvatske za štetu bitno postojanje volje ili pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi trećeg, odnosno da bez ispunjenja voljnog elementa nema ni nezakonitog, odnosno nepravilnog rada tijela državne uprave, kao prve pretpostavke odgovornosti države za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave. Ustavni sud u tom smislu ističe da je Zakonom o sustavu državne uprave ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne na načelu krivnje (culpe). Primarna i neposredna odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave poseban je izraz načela vladavine prava, jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske utvrđene u članku 3. Ustava Republike Hrvatske pa je tuženik u cijelosti postupio suprotno izraženom pravnom stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske, a s kojim se stajalištem u cijelosti slaže i ovaj Sud.

17. Nadalje, tuženik u obrazloženju osporenog rješenja ističe kako primjenom na naprijed način utvrđenog činjeničnog stanja na odredbe materijalnog zakona te tada važećeg Kolektivnog ugovora, proizlazi kako je u konkretnom slučaju (uvažavajući naprijed navedeni normativni okvir odnosno način određivanja plaće) prilikom procjene utvrđivanja povoljnije plaće za imenovanog službenika uzeta upravo plaća radnog mjesta koja je za službenika bila povoljnija, slijedom čega da drži kako je obračun plaće za vrijeme trajanja privremenog premještaja na pravilan način izvršen, ali tuženik u obrazloženju ne iznosi način na koji je plaća zaista i obračunata te koliko je iznosila plaća koja je isplaćivana tužitelju u spornom periodu, a koliko bi ista iznosila da je obračunata na način na koji tužitelj smatra da bi mu bila povoljnija te zašto se nije mogao izvršiti obračun plaće na način na koji tužitelj smatra da bi za njega bio povoljniji (plaća koja predstavlja zbir koeficijenta 1,164 i dodatka od 15%), a sve pridržavajući se gore citirane odredbe čl. 75. st. 4. Zakona o carinskoj službi.

18. Ovdje valja posebno istaknuti i da tužitelj ispravno ističe kako mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku u kojem se odlučivalo o njegovom zahtjevu za naknadu štete pri čemu se upućuje tuženika da je odredbom čl. 30. st. 1. ZUP-a propisano da se u postupku stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom (a što ovdje nije slučaj), stoga je već iz naprijed navedenih razloga osporeno rješenje tuženika trebalo poništiti i predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak, sukladno odredbi članka 117. stavka 1., u vezi s člankom 47. stavkom 1. ZUS-a, a radi čega je odlučeno kao u izreci presude.

17. Nastavno izloženom, u ponovnom postupku tuženik je dužan ponovno provesti postupak, omogućiti tužitelju sudjelovanje u istom (sukladno gore citiranoj odredbi čl. 30. ZUP-a), izvesti sve dokaze iz kojih će nesporno proizlaziti (ne)osnovanost tužiteljevog zahtjeva pri čemu valja voditi računa o pravnom stajalištu iznesenom u gore citiranoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem: U-III- 2314/2025 od dana 21. veljače 2007., sve to pridržavajući se pritom pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, a sve u skladu s odredbom člankom 151. stavka 2. ZUS-a.

23. Kako je tuženik u cijelosti izgubio spor, te imajući u vidu kako se vrijednost spora u skladu s odredbom čl. 144. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", br. 36/24, dalje: ZUS) smatra neprocjenjivom, to je u skladu sa odredbom čl. 144. st. 1. ZUS-a te Tbr. 27. toč. 1. i toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23, dalje: Tarifa) tužitelju priznat trošak na ime sastava tužbe, sastava podnesaka od dana 5. lipnja 2023, dana 9. siječnja 2024., dana 23. siječnja 2024. i dana 8. travnja 2024. te zastupanja na ročištu održanom kod ovog Suda dana 12. siječnja 2024., 22. ožujka 2024., dana 17. svibnja 2024. i 18. prosinca 2025. dana od po 1.000,00€, po radnji, a što sveukupno iznosi 9.000,00€, radi čega je, primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a, riješeno kao u izreci.

U Splitu, 19. siječnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nije dopuštena žalba (čl. 127. st. 1. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 148. st. 5. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje rješenja (čl. 148. st. 6. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužitelja Milanu Jurčeviću, odvjetniku u Splitu, Trg hrvatske bratske zajednice 3A

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Zrinsko Frankopanska 60, Split

- u spis