Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1076/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, u pravnoj stvari tužiteljice FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nikolina Karpati, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, uz javnu objavu od 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205573985/05 koji je potvrđen od Zdenke Pavelić-Muse, javnog bilježnika iz Osijeka, pod brojem Ou- 1329/05 , a koji Ugovor su sklopili tužiteljica FA, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] i tuženik Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana J.

Jelačića 10, Zagreb i to:

-članak 1. u dijelu: „…uz valutnu klauzulu…“

-članak 2. u dijelu: „…koja je u tijeku postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …“

-članak 7. st.1. u dijelu: „u kunskoj protuvrijednosti 361,44 CHF (tristošezdesetjedan i 44/100 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja)

-članak 7. st.2. u cijelosti

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb da tužiteljici FA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.775,38 eura sa zateznom kamatom koja teče od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

kako slijedi:

-na iznos 4,94 eura od 02.11.2008.g.

-na iznos 6,50 eura od 02.01.2009.g.

-na iznos 8,64 eura od 02.02.2009.g.

-na iznos 9,72 eura od 02.03.2009.g.

-na iznos 7,16 eura od 02.04.2009.g.

-na iznos 6,79 eura od 02.05.2009.g.

-na iznos 2,78 eura od 02.06.2009.g.

-na iznos 0,49 eura od 02.08.2009.g.

-na iznos 3,14 eura od 02.09.2009.g.

-na iznos 1,63 eura od 02.10.2009.g.

-na iznos 0,15 eura od 02.11.2009.g.

-na iznos 3,54 eura od 02.12.2009.g.

- na iznos 6,74 eura od 02.01.2010.g.

- na iznos 10,11 eura od 02.02.2010.g.

- na iznos 9,23 eura od 02.03.2010.g.

- na iznos 14,91 eura od 02.04.2010.g.

- na iznos 13,44 eura od 02.05.2010.g.

- na iznos 16,23 eura od 02.06.2010.g.

- na iznos 32,25 eura od 02.07.2010.g.

- na iznos 28,60 eura od 02.08.2010.g.

- na iznos 42,28 eura od 02.09.2010.g.

- na iznos 35,06 eura od 02.10.2010.g.

- na iznos 29,64 eura od 02.11.2010.g.

- na iznos 45,75 eura od 02.12.2010.g.

- na iznos 55,86 eura od 02.01.2011.g.

- na iznos 48,53 eura od 02.02.2011.g.

- na iznos 49,61 eura od 02.03.2011.g.

- na iznos 44,34 eura od 02.04.2011.g.

- na iznos 45,96 eura od 02.05.2011.g.

- na iznos 63,87 eura od 02.06.2011.g.

- na iznos 66,39 eura od 02.07.2011.g.

- na iznos 85,95 eura od 02.08.2011.g.

- na iznos 78,77 eura od 02.09.2011.g.

- na iznos 67,60 eura od 02.10.2011.g.

- na iznos 67,31 eura od 02.11.2011.g.

- na iznos 66,08 eura od 02.12.2011.g.

- na iznos 70,14 eura od 02.01.2012.g.

- na iznos 74,61 eura od 02.02.2012.g.

- na iznos 74,74 eura od 02.03.2012.g.

- na iznos 71,93 eura od 02.04.2012.g.

- na iznos 73,07 eura od 02.05.2012.g.

- na iznos 74,75 eura od 02.06.2012.g.

- na iznos 72,94 eura od 02.07.2012.g.

- na iznos 73,10 eura od 02.08.2012.g.

- na iznos 71,43 eura od 02.09.2012.g.

- na iznos 68,35 eura od 02.10.2012.g.

- na iznos 72,11 eura od 02.11.2012.g.

- na iznos 73,47 eura od 02.12.2012.g.

- na iznos 72,93 eura od 02.01.2013.g.

- na iznos 67,44 eura od 02.02.2013.g.

- na iznos 71,24 eura od 02.03.2013.g.

- na iznos 72,11 eura od 02.04.2013.g.

- na iznos 70,41 eura od 02.05.2013.g.

- na iznos 65,35 eura od 02.06.2013.g.

- na iznos 62,21 eura od 02.07.2013.g.

- na iznos 64,99 eura od 02.08.2013.g.

- na iznos 66,91 eura od 02.09.2013.g.

- na iznos 71,81 eura od 02.10.2013.g.

- na iznos 69,11 eura od 02.11.2013.g.

- na iznos 70,24 eura od 02.12.2013.g., sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 414,32 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-1,99 EUR od 02.01.2006. do isplate

-2,64 EUR od 02.02.2006. do isplate

-5,40 EUR od 02.03.2006. do isplate

-7,08 EUR od 02.04.2006. do isplate

-7,06 EUR od 02.05.2006. do isplate

-5,98 EUR od 02.06.2006. do isplate

-7,81 EUR od 02.07.2006. do isplate

-8,34 EUR od 02.08.2006. do isplate

-6,59 EUR od 02.09.2006. do isplate

-6,78 EUR od 02.10.2006. do isplate

-7,30 EUR od 02.11.2006. do isplate

-8,15 EUR od 02.12.2006. do isplate

-10,29 EUR od 02.01.2007. do isplate

-11,77 EUR od 02.02.2007. do isplate

-11,12 EUR od 02.03.2007. do isplate

-11,62 EUR od 02.04.2007. do isplate

-14,66 EUR od 02.05.2007. do isplate

-16,85 EUR od 02.06.2007. do isplate

-18,15 EUR od 02.07.2007. do isplate

-17,34 EUR od 02.08.2007. do isplate

-16,35 EUR od 02.09.2007. do isplate

-19,04 EUR od 02.10.2007. do isplate

-19,74 EUR od 02.11.2007. do isplate

-17,74 EUR od 02.12.2007. do isplate

-17,52 EUR od 02.01.2008. do isplate

-13,87 EUR od 02.02.2008. do isplate

-10,68 EUR od 02.03.2008. do isplate

-7,59 EUR od 02.04.2008. do isplate

-14,32 EUR od 02.05.2008. do isplate

-16,57 EUR od 02.06.2008. do isplate

-13,53 EUR od 02.07.2008. do isplate

-18,38 EUR od 02.08.2008. do isplate

-17,66 EUR od 02.09.2008. do isplate

-14,39 EUR od 02.10.2008. do isplate

-9,25 EUR od 02.12.2008. do isplate

-0,77 EUR od 02.07.2009. do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te se tuženikov prigovor radi prebijanja navedene tražbine odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.747,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, odnosno od 19. siječnja 2026., do isplate, po istoj stopi kao i na glavno potraživanje, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 17. listopada 2005. god sklopila Ugovor o kreditu broj 3205573985/05, kojim ugovorom je valuta glavnice kredita vezana uz švicarski franak bez da je tužitelj mogao s tuženikom uopće pregovarati o navedenoj odredbi. Tužitelj navodi da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita prebacujući na korisnika kredita na ovaj način rizik promjene tečaja valute. Kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorene odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnice vezane uz švicarski franak, to tužitelj predlaže donošenje presude pobliže opisane kao u izreci uz nadoknadu mu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana 17. listopada 2005. god sklopio Ugovor o kreditu broj 3205573985/05, međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena u smislu odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18), te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik ističe prigovor zastare, prigovor radi prebijanja, te predlaže odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Lidija Balog, dipl. oec., Bilje, Vinogradska 17, te saslušao tužiteljicu.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan je u cijelosti.

5. Prije svega ovaj sud je odlučivao o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, te je takav prigovor u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) u kojem je između ostalih i implementirana i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, našao neosnovanim. Naime, odredbom članka 49. stavak 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako ju tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 51. ZZP je propisano da će se prilikom ocjene je li određena odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda ili usluge, koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dok je člankom 55. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6. Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlo iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj.

7. Budući da tužitelj ima prebivalište u [adresa], zatim da je glavni ugovor zaključen u Osijeku, te da bi tužitelj ukoliko bi se nastavio postupak dalje pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu trebao putovati na sud u Zagreb, te bi time za tužitelja nastali znatni troškovi, to ovaj sud zauzima stav da bi iz gore obrazloženih razloga primjenom odredbe članka 12. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile dana 19. lipnja 2007. godine došlo do uzrokovanja znatne neravnoteže u pravima tužitelja pristupu sudu, pa su stoga ispunjene pretpostavke za primjenu članka 49. i članka 51. ZZP, te članka 3. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. godine čime se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ukazuje neosnovanim.

8. Saslušanjem tužiteljice, ovaj sud utvrđuje da je kredit realizirala kod tuženika jer je već i bila tuženikov klijent, da joj je od strane tuženika kredit u valuti CHF ponuđen kao najpovoljniji kredit, da je kredit pročitala te vidjela da postoji odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da nije bilo s tuženikom pregovora glede ugovornih odredbi već ukoliko je tužiteljica željela kredit isti je morala potpisati bez izmjena, da se radilo o standardnom kreditu a koji stan je korišten isključivo u privatne svrhe, da tužiteljici nitko nije pojasnio rizike vezane za uzimanje kredita u valuti CHF te joj nitko niti pojasnio na moguć veliki porast otplatne rate kredita već joj je govoreno kako je to jedan stabilan kredit i stabilna valuta. Tužiteljica navodi kako je njezina početna otplatna rata bila oko 1.500,00 kn da bi narasla na 2.500,00 kn, da nakon ovakvo velikog porasta otplatne rate kredita tužiteljica nije otišla u banku razgovarati s bankovnim službenikom vezano uz navedeni porast otplatne rate iz toga razloga što je kredit bio pred otplatom no tužiteljica navodi i to da je znala da će doći do ovakvo velikog porasta otplatne rate kredita tada kredit u CHF zasigurno ne bih uzimala. Tužiteljica iskazuje i to da joj kod javnog bilježnika nije ništa pojašnjavano glede ugovornih odredbi već se radila ovjera potpisa a nije joj niti u banci ništa pojašnjavano glede ugovornih odredbi.

9. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Lidija Balog, dipl. oec., Bilje, Vinogradska 17 od 1. kolovoza 2024. godine, sud utvrđuje da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao tečaj valute CHF, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 2.775,38 EUR, a koji se odnosi na tečajne razlike u otplati anuiteta u spornom periodu.

10. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, te u cijelosti dan u skladu s pravilima struke i vještine.

11. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

14. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 4,40% godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 1.714,81 kn.

17. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad 1.714,81 kn obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

18. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

19. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

20. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

22. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

23. Iznos od 2.775,38 EUR koji tužiteljica potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku anuiteta koja se odnosi na valutnu klauzulu, odnosno na preplaćenost kredita zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF važećem na dan isplate kredita, u razdoblju od studenog 2008. do zaključno do prosinac 2013. godine, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

24. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 2.775,38 EUR osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.

25. Glede istaknutog prigovora radi prijeboja ovaj sud smatra kako navedeni prigovor nije osnovan. Naime, manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno nije bila jasno predočena, pa tuženik stoga ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji po stavu ovoga suda niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbine tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pod zaštitom istaknutog sud želi ukazati da prigovor radi prijeboja koji ističe tuženik ne bi bio osnovan niti iz toga razloga što tuženik tijekom postupka nije dokazao da je isplatio tužitelju ugovorom naznačeni iznos preplate, a osim toga tužitelj je za iznos priznat u konverziji umanjio visinu svog tužbenog zahtjeva. Slijedom izloženog valjalo je odlučiti kao pod točkom III. izreke presude.

26. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Kako je tužba u ovosudnom postupku podnesena dana 11. lipnja 2023. godine to je obzirom na prednje izloženo evidentno da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan.

27. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužiteljica imala za sastav tužbe 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav podneska od 26. siječnja 2025. 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT-a), sastav podnesaka od 5. studenoga 2021., 9. studenoga 2023., 27. svibnja 2024. i 14. listopada 2025. svaki po 50,00 eura (Tbr. 8. t. 4. OT-a), zastupanje na ročištima od 16. svibnja 2024. i 22. prosinca 2025. svako po 200,00 eura, Tbr. 9. t. 1. OT-a, pristup ročištu za objavu presudu 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. OT-a), što uz PDV na odvjetničke usluge od 25%, te trošak vještačenja od 331,81 euro i trošak sudske pristojbe na tužbu od 40,37 eura, daje konačni iznos troška od 1.747,18 eura.

30. Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak nakon što je tužiteljica podneskom od 23. siječnja 2025. godine (listovi 107 - 110 spisa) snizila tužbeni zahtjev za 653,15 eura, jer nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužiteljici kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni, iako je uspjela u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

31. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

Osijek, 19. siječnja 2026.

Sudac

Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, Nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika