REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-3072/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužiteljice II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa pun. Marijan Belčić, odvj. u Osijeku, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa pun. Dora Hanžeković Žuža, odvj. u OD Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 09. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 10. st.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102370733, sklopljenog dana 27.04.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 09.05.2005. godine po javnom bilježniku Vladimiru Šarčeviću iz Zagreba pod br. OU-68/05, u dijelu odredbe koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 KN, obračunate s datumom Ugovora.”.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 527,48 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2005. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 615,58 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 19. siječnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da 27.04.2005. godine tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102370733, potvrđen dana 09.05.2005. godine po javnom bilježniku Vladimiru Šarčeviću iz Zagreba pod br. OU- 68/05, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 83.600,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 10. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom isplate kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 09.05.2005. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.974,33 kn1, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 527,48 EURA. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog predlaže da sud utvrdi ništetnim predmetnu odredbu ugovora te naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 527,48 EUR zajedno s troškovima parničnog postupka. Kao dokaz svojim navodima prilaže ugovor o kreditu, početni otplatni plan kredita, vjenčani list, očitovanje tuženika o naplati naknade, zahtjev tužiteljice tuženiku za dostavom potvrde o naplaćenoj naknadi, predlaže financijsko vještačenje i saslušanje tužiteljice.

2. Tuženik se očitovao na tužbu ističući kako osporava da bi tužiteljica bila potrošač, što je tužiteljica dužna dokazati, s time da je ujedno naglasio da je tuženik ponudio tužiteljici sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, koja je ugovorena u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, pa je tužitelju na temelju te jasne i određene odredbe ugovora o kreditu moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasivši da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, jer je ta ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, istaknuo da je tužiteljici prije samog sklapanja ugovora o kreditu bio poznat iznos naknade s obzirom da je određen u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, a ujedno je u tijeku pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu službenica tuženika koja je ugovarala kredit s tužiteljem RI tužiteljici jasno navela da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita te je i u letcima tuženika, koji su se uručivali korisnik kredita prije nego što je došlo do sklapanja ugovora o kreditu, navedena informacija o naknadi za obradu kredita. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je tuženik prilikom obrade kredita imao razne operativne i materijalne troškove koji se pokrivaju naknadom za obradom kredita i to: operativni troškovi (trošak rada djelatnika banke, uključujući troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijena uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluga (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi. Dakle nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi koje podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, s time da tuženik niti nije bio dužan navesti točne usluge koje pruža, a koje se naplaćuje navedenom naknadom. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući tijek zakonske zatezne kamate navodeći da tuženik nije bio nesavjestan te ističući i prigovor zastare potraživanja, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Kao dokaz svojima navodima predlaže saslušanje tužiteljice i svjedoka RI, te prilaže Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 04.04.2005., informativni letak.

3. Stranke su na ročištu od 07. listopada 2025. učinile nespornim da je ulazna naknada iznosila 498,45 eura, te je ista naplaćena 09. svibnja 2005., pa je stoga tužiteljica odustala od dokaznog prijedloga financijskog vještačenja.

3.1. Sud je isto tako odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje RI s obzirom je tuženik podneskom od 10. listopada 2025. odustao od njezinog saslušanja.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao potvrdu tuženika (list 5, 43), predmetni ugovor o kreditu (list 6-15), vjenčani list (list 16), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 04.04.2005. (list 44-48), informativni letak (list 4952), te saslušao tužiteljicu.

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160, sklopljenog dana 23. prosinca 2005. između tuženika kao Kreditora i tužitelja kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju je tužiteljem kao korisnik kredita, dužan platili prije korištenja kredita platiti 00,500 % (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odvodno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora te za koju je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, te isplatu plaćene naknade.

8. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160, te da je u odredbi čl. 10. Ugovora određeno da naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi jednokratno 00,500 % (nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita. Jednako tako, nije sporna da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 498,45 eura.

8. Sporno je da li je navedena odredba Ugovora, u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 2,00% od iznosa kredita ništena ili nije, te da li je nastupila zastara.

9. Na ročištu od 24. lipnja 2025. tužitelj navodi da je digao kredit kod tuženika obzirom da mu je poslovnica tuženika bila najbliža. Kredit mu je trebao za kupnju kuće, za stambeno zbrinjavanje sebe i svoje obitelji. Kuću nije nikad koristio u poslovne svrhe niti ju je davao u najam. U trenutku dizanja kredita nije imao obrt niti poslovne udjele u trg. Društvima. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitao i razumio. Kredit je digao u CHF-u jer su ga tako nagovorili u banci, iako je htio kredit u Euro. Pročitao je odredbu o naknadi za obradu kredita, a u banci su mu rekli da je to nešto što se mora platiti i da sve banke to rade. Nisu mu rekli što točno plaćam. Nije postojala mogućnost pregovora kako o odredbi za obradu kredita tako i o ostalim odredbama ugovora. Navodi da nije bilo pregovora oko visine naknade za obradu kredita te nije dobio na uvid grafove sa predviđenim kretanjima tečaja CHF.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 01. veljače 2006. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istim s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

15. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 00,500% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita,. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu od 23. prosinca 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od 498,45 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, i to od 02. veljače 2006., a što je utvrđeno uvidom u potvrdu tuženika od 25. srpnja 2024. (list 7).

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

23.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (498,45 eura) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 50 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 12. svibnja 2025. i 24. lipnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) po 50 bodova, ukupno 100 bodova, trošak sastava podneska od 12. veljače 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 50 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife) 25 bodova, ukupno 225 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 450,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 562,50 EUR. Isto tako tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura. Stoga je tužitelju priznat sveukupni trošak u iznosu od 615,58 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

25. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu s obzirom isti trošak nije nastao.

26. Tuženik nema pravo na naknadu troška jer je u cijelosti izgubio spor.

U Zagrebu 19. siječnja 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.