REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-597/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 17. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja Marinele Marić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika NU, odvjetničke vježbenice, dana 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e:

I. Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 219817 od 12. rujna 2008. zaključenog između tužitelja ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217 kao kreditora koja glasi: „Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 123,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2008. pa do isplate određenom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 12.9.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 219817 temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.838,50 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Člankom 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita predmetnog Ugovora ugovorena naknada u visini od 1,10 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 123,17 EUR (1,10% od iznosa kredita).

Sporna ugovorna odredba je sastavni dio tipskog ugovor tuženika, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik mu nije prezentirao koje posebne troškove ima u vezi s odobravanjem kredita. Odredba je tužitelju nametnuta, prekomjerna je i ekonomski potpuno neopravdana te ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, u nastavku ZZP- a), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi da je o dredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 219817 od 12.9.2008. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, a koja glasi: "Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, ništetna i da ista ne proizvodi pravne učinke.

Od tuženika potražuje i isplatu iznosa od 123,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.9.2008. do isplate, kao i naknadu prouzročenog parničnog troška, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže presliku Ugovora o kreditu broj 219817, Potvrdu tuženika o naplaćenoj ulaznoj naknadi, Prometna kartica po kreditu broj 219817.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjeva u cijelosti kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 12.9.2008. na iznos od 18.838,50 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008. godine, potraživanje iz tužbe bilo bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

Tužitelj nije dokazao niti jednu pretpostavku iz čl. 81 ZZP-a na koji se poziva. Odredba je jasna, uočljiva i lako razumljiva te je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade i iznosom koji mora podmiriti. Tužitelj je u svakom trenutku mogao odustati od sklapanja ugovora. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja, sve uz naknadu parničnog troška tuženika.

3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava naprijed opisane navode tuženika iz odgovora na tužbu kao paušalne i neosnovane te u bitnom ponavlja navode iz tužbe. Sporna odredba je protivna osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka tuženika ugovaranjem ovakve odredbe narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu. Sporna odredba u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Vezano za prigovor zastare tužitelj ističe kako je isti neosnovan jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323.st.1. ZOO-a

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koja glasi: 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: " Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita" sadržane u Ugovoru o kreditu broj 219817 sklopljenom između tužitelja i prednika tuženika dana 12.9.2008. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 16.9.2008. naplatio iznos od 928,05 kn / 123,17 EUR. Sporno je je li naprijed citirana ugovorna odredba bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom te ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 123,17 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu ugovornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužiteljica status potrošača. Sporno je je li nastupila zastara.

5. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja ĐU. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tužitelj ĐU u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao kredit radi kupnje vozila za osobne potrebe. Nije imao u vlasništvu niti firmu niti obrt. Prilikom pregovora o kreditu govorili su o iznosu kredita, dok mu druge ugovorne odredbe nisu posebno pojašnjavane. U banci mu nisu ništa rekli o naknadi naplate, nisu mu pojasnili zašto se plaća naknada, radi kojih troškova niti kako je određena visina te naknade. U konačnici mu je iznos kredita isplaćen umanjen za tu naknadu.

7. Na temelju iskaza tužitelja te naznake iz predmetnog ugovora o kreditu da je namjena kredita kupnja vozila sud sa sigurnošću utvrđuje da tužitelj ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopila pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužitelj koji je kredit podigao radi kupnje automobila za osobne potrebe ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

8. Povezujući opisani iskaz tužitelja sa izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 219817 sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

9. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. 4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/2012., dalje u tekstu ZID ZZP/12).

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

12. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena njena visina u iznosu od 1,10% od iznosa kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužitelja da mu u banci nisu ništa rekli o naknadi naplate, nisu mu pojasnili zašto se plaća naknada, radi kojih troškova niti kako je određena visina te naknade. Točan iznos sporne naknade je saznao tek po isplati kredita koji mu je isplaćen umanjeno za iznos naknade. Sve navedeno spornu ugovornu odredbu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je zbog obrade kredita imao kakve posebne troškove koji ne ulaze u redovno poslovanje bankovnih službenika niti kako je određena njihova visina. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

14. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe o naknadi štete za prijevremenu otplatu kredita koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 123,17 EUR koji je naplatio tužitelju dana 16.9.2008. to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja, tj. 17.9.2008. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

15. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

16. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 15.4.2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 8.9.2025. i 17.12.2025. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 1.125,00 EUR. Navedenom treba dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.231,18 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 19.1.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o pristojbi na tužbu (53,09 EUR) i presudu (53,09 EUR)

2. Pun. tuženika