Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-148/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužiteljice DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. studenog 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Nikoline Mršić, odvjetnice iz Karlovca, u zamjeni za Tamaru Mušnjak Špišić, odvjetnicu u Karlovcu te punomoćnika tužene HČ, odvjetnika u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.055,53 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi i to na iznos od:

- 6,24 EUR od 30. listopada 2008. godine,

- 8,45 EUR od 23. prosinca 2008. godine,

- 10,04 EUR od 28. siječnja 2009. godine,

- 10,76 EUR od 23. veljače 2009. godine,

- 8,78 EUR od 13. ožujka 2009. godine,

- 9,16 EUR od 28. travnja 2009. godine,

- 6,13 EUR od 28. svibnja 2009. godine,

- 3,89 EUR od 27. lipnja 2009. godine,

- 4,48 EUR od 29. srpnja 2009. godine,

- 5,66 EUR od 21. kolovoza 2009. godine,

- 5,56 EUR od 15. rujna 2009. godine,

- 4,37 EUR od 27. listopada 2009. godine,

- 6,60 EUR od 17. prosinca 2009. godine,

- 8,39 EUR od 10. prosinca 2009. godine,

- 10,94 EUR od 07. siječnja 2010. godine,

- 10,36 EUR od 26. veljače 2010. godine,

- 13,81 EUR od 16. ožujka 2010. godine,

- 13,16 EUR od 27. travnja 2010. godine,

- 14,44 EUR od 12. svibnja 2010. godine,

- 25,50 EUR od 13. srpnja 2010. godine,

- 23,22 EUR od 21. srpnja 2010. godine,

- 30,18 EUR od 31. kolovoza 2010. godine,

- 27,78 EUR od 27. rujna 2010. godine,

- 23,91 EUR od 05. listopada 2010. godine,

- 32,07 EUR od 15. studenog 2010. godine,

- 42,45 EUR od 27. prosinca 2010. godine,

- 35,13 EUR od 25. siječnja 2011. godine,

- 37,68 EUR od 10. ožujka 2011. godine,

- 34,40 EUR od 08. travnja 2011. godine,

- 34,99 EUR od 09. svibnja 2011. godine,

- 48,90 EUR od 10. lipnja 2011. godine,

- 50,26 EUR od 06. srpnja 2011. godine,

- 61,88 EUR od 19. kolovoza 2011. godine,

- 55,91 EUR od 31. kolovoza 2011. godine,

- 49,37 EUR od 12. rujna 2011. godine,

- 48,67 EUR od 12. listopada 2011. godine,

- 48,17 EUR od 15. prosinca 2011. godine,

- 51,29 EUR od 12. siječnja 2012. godine,

- 54,00 EUR od 16. veljače 2012. godine,

- 54,37 EUR od 12. ožujka 2012. godine,

- 52,49 EUR od 13. travnja 2012. godine,

- 53,76 EUR od 11. svibnja 2012. godine,

- 54,63 EUR od 11. lipnja 2012. godine,

- 53,16 EUR od 12. srpnja 2012. godine,

- 53,55 EUR od 21. kolovoza 2012. godine,

- 52,45 EUR od 17. rujna 2012. godine,

- 50,08 EUR od 04. listopada 2012. godine,

- 52,61 EUR od 13. studenog 2012. godine,

- 53,82 EUR od 13. prosinca 2012. godine,

- 52,97 EUR od 22. siječnja 2013. godine,

- 48,21 EUR od 15. veljače 2013. godine,

- 52,25 EUR od 12. ožujka 2013. godine,

- 52,61 EUR od 16. travnja 2013. godine,

- 51,02 EUR od 21. svibanj 2013. godine,

- 46,09 EUR od 14. lipnja 2013. godine,

- 45,97 EUR od 11. srpnja 2013. godine,

- 47,18 EUR od 21. kolovoza 2013. godine,

- 49,12 EUR od 19. listopada 2013. godine,

- 51,81 EUR od 15. listopada 2013. godine,

- 50,42 EUR od 15. listopada 2013. godine, pa sve do isplate u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 333,48 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.054,48 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2026. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

i r i j e š i o j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da su 16. listopada 2006. parnične stranke zaključile ugovor o kreditu, pod brojem 148-50-3714433, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 17.670,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita. Nadalje navodi kako je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007. i 79/2009.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i za vrijeme njegova izvršavanja s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Tužitelj nadalje navodi kako je VTS RH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni ugovor sklopljen između tužitelja i tužene. Tužitelj navodi kako se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Tužitelj tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda obzirom su parnične stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. U odnosu na tužiteljeve navode o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, tuženik smatra da tužitelj neosnovano zaključuje da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost je li sporna odredba tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštena. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: "Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača", odnosno "Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku". Osim toga, tuženik navodi da je tužitelj zaključio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: "...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije", "Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora." Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva, tuženik smatra da se ni na koji način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tuženik smatra kako tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. Ako isto ne bi dokazao, tuženik smatra kako nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako pak nema bilo kojeg od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u članku 81. stavku 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako detaljno obrazlaže u nastavku svog odgovora na tužbu. U odnosu na valutnu klauzulu, tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Očitujući se o jasnoći, uočljivosti i razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik je istaknuo da, odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u svom odgovoru na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da "u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima" te da su "informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača." Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu, odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smislu VTSRH i navodi: "Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču." Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF, prema mišljenju tuženika odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi "svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr." Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, tuženik navodi kako je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se "postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani." Pojam "prosječnog potrošača" nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga, tuženik navodi kako je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U odnosu na pojedinačno pregovaranje, tuženik ističe da se temeljem članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tuženik navodi kako je tužitelj tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: "Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka." Obzirom se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva Zakona o zaštiti potrošača, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je ranije obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provodi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Što se tiče neravnoteže u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe da prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe članka 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu;

(ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito, jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute koje nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik nadalje navodi kako VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako "ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka." Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja te ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tuženik navodi kako tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, sud je proveo i financijsko vještačenje po D&S d.o.o. Karlovac te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 92-98 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku (list 196 spisa).

3.1. Na ročištu održanom 25. studenog 2025. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedokinje UČ dok je isti na ročištu održanom 27. siječnja 2022. odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedoka AČ, javnog bilježnika iz [adresa] obzirom je isti preminuo.

3.1.1. Ističe se i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dao svoje mišljenje sadržano u obrazloženju presude, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prema kojem banke isticanjem navoda da je tužitelju ugovor obrazložen prilikom solemnizacije ugovora, pokušavaju odgovornost prebaciti na javne bilježnike. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a ne upozoravanje korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

5. Sud nije prihvatio kao osnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

5.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje: ZZP).

5.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5.5. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

5.6. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 49. i 50. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

5.7. Člankom 49. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5.8. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

5.9. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

5.10. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.11. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

5.11.1. Tužitelj je i u svom iskazu naveo da u slučaju da se ovaj postupak nije vodio pred sudom u [adresa], nego pred sudom u Zagrebu da bi njemu to bilo financijski teže, a i sama udaljenost od mjesta gdje živi do Zagreba predstavljala bi mu problem obzirom je njemu dosta velika udaljenost i do suda u [adresa].

5.12. Odredba članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

5.13. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP), pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

5.14. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 3. kolovoza 2022. preinačio tužbu smanjenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 15.487,26 kn sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate. Podneskom od 25. studenog 2025. tužitelj je tužbeni zahtjev ponovno specificirao, ali samo zbog promjene u EUR valutu. Dakle, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev za iznos od 333,48 EUR, obzirom je isti u tužbi bio postavljen na iznos od 2.389,01 EUR, a isti je konačno postavljen na iznos od 2.055,53 EUR.

6.1. Ističe se i kako nije u pravu tužena kada navodi da je tužitelj uz postojeći tužbeni zahtjev dodao i novi i to za isplatu zakonskih zateznih kamata obzirom je tužitelj i u tužbi postavio zahtjev kojim traži od tužene da joj isplati iznos od ukupno 18.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznosi će biti detaljno specificirani nakon nalaza vještaka, a što je isti i učinio podneskom od 3. kolovoza 2022.

7. Tuženik se protivio preinaci tužbe, a u slučaju da sud dopusti preinaku, tuženik je istaknuo prigovor zastare i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, obzirom smatra da se zastarni rok treba računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a ranije podnesena tužba se smatra povučenom.

8. Ističe se kako smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. ZPP-a obzirom je istom propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, već takva dispozicija tužitelja predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Kako se prema odredbi članka 193. stavka 1. ZPP-a tužba ne može povući bez pristanka tuženika, nakon što se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a tuženik u ovom predmetu nije dao svoj pristanak na povlačenje tužbe, već se istom protivio, sud nije prihvatio takvu dispoziciju tužitelja, već je odlučivao o zahtjevu postavljenom u tužbi. Navodi se i da ako se tuženik u smislu odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a protivio djelomičnom povlačenju tužbe, tada se postupak u odnosu na povučenu tužbu i za taj dio zahtjeva nastavlja kao da nije bilo povlačenja i sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen do smanjenja tužbenog zahtjeva te takav zahtjev kao konačan uzima i u obzir prilikom utvrđivanja uspjeha u sporu i odlučivanja o troškovima postupka. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1367/2024 od 12. studenog 2024.)

9. Tužben zahtjev je djelomično osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

11. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor 16. listopada 2006. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 148-50- 3714433, kojim je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.670,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,20% godišnje. Nadalje, nije sporno ni da je u članku 2. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.

11.1. Ističe se kako se radi o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača. Naime, tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003. – u daljnjem tekstu: ZZP/03) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila koje vozilo je tužitelj koristio u privatne svrhe.

11.2. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR.

11.3. Nesporno je i da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. U ovom postupku utvrđeno je:

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/2003.), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

14. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

15. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/2007. i to člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

17. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

19. Tužena je tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga da se kao svjedoci saslušaju njezini službenici.

20. Tijekom ovog postupka, tužitelj je saslušan na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama, a iz njegovog iskaza (list 196 spisa) proizlazi:

- da je kredit podignuo radi kupnje osobnog vozila i da je vozilo koristio samo u privatne svrhe

- da mu je ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu samo u CHF valuti kao najpovoljnijem odabiru

- da ga je u auto kući dočekao već unaprijed pripremljen ugovor u CHF valuti koji je on samo trebao potpisati te da on nije sudjelovao u izradi ugovora

- da mu nitko nije objasnio nikakve odredbe o valutnoj klauzuli te da mu je samo bilo rečeno da je to najpovoljniji odabir.

20.1. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da mu banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF. Slijedom toga, neodlučni su navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

21. Također se upućuje da je u međuvremenu donesena odluka ESLP od 8. studenog 2022. (objavljena 1. prosinca 2022.) o nedopuštenosti zahtjeva u predmetima OTP banke, i drugih banka, pa tako i ovdje tužene banke, protiv RH, a u svezi podignute tužbe zbog povrede prava na pošteno suđenje pred domaćim sudovima, gdje su banke, između ostalog, tvrdile da im tijekom domaćeg postupka nije poštivano pravo na jednakost stranka u postupku jer nisu saslušani predloženi djelatnici banke kao svjedoci.

22. Neosnovano tužena ističe i da je utvrđenje suda u suprotnosti sa shvaćanjima Suda EU u primjeni Direktive 93/13/EEZ obzirom stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužitelju u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive predstavlja primjenu prakse Suda EU u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014., C- 51/17 od 17.siječnja 2017. TP Bank Nyrt., C-118/17 od 14. ožujka 2019. Dunai i C- 70/17 i C179/17 26. ožujka 2019. Abanca Corporación Bancaria.

23. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. Karlovac. Zadatak vještaka bio je utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno te je u nalazu bilo potrebno izraziti i negativne razlike.

24.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit za iznos od 15.487,26 kn, odnosno 2.055,53 EUR pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

24.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, na koje stranke, pa tako ni tuženik u pogledu matematičkog izračuna nije imao prigovora, već se prigovori tuženika svode na prigovore pravne naravi. Vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

24.3. U odnosu na navod tuženika da sud treba uzeti u obzir i negativne izražene vrijednosti ističe se da iako je sud u ovom postupku, a isključivo radi potpunog i preciznog utvrđenja činjeničnog stanja izvještačio i utvrdio i negativne razlike koje su nastale radi promjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK, usvojen je tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, bez uračunavanja negativnih razlika obzirom da u odnosu na iste tužena u ovom postupku nije postavila nikakav zahtjev, dakle niti protutužbu niti prigovor o prijeboju, pa sud smatra da bez postavljenog zahtjeva tuženiku ne može priznati negativne razlike i za to umanjivati tužbeni zahtjev tužitelja. Sud smatra da tuženik nije time podmirio dio dugovanja pa da bi sud to uzeo u obzir kao utvrđeno činjenično stanje bez valjanog zahtjeva tuženika, već da to potraživanje predstavlja posebno potraživanje, potpuno jednako kao i ono tužitelja i kao takvo zahtijeva valjano postavljeni zahtjev, kao što je i tužitelj morao postaviti valjani zahtjev.

24.3.1. Ističe se kako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. naveo da kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Nadalje, naveo je i da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

25. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO) prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

26. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

27. Osim toga, prema članku 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, odnosno od samog zaključenja posla.

28. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Tuženik je, obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

30. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

30.1. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

30.2. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30.3. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012. te je u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017).

30.4. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

30.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.) gdje je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

30.6. U odnosu na zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

30.7. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. ožujka 2021., a specificirana podneskom od 3. kolovoza 2022. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba podnesena, a i specificirana unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

31. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i to za iznos koji je tužitelj specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja i odlučiti kao u točki I. izreke presude, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev koji je postavljen u tužbi i to u dijelu koji je bio predmetom smanjenja u iznosu od 333,48 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu valjalo odbiti kao neosnovan, budući se tuženik u smislu odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a protivio djelomičnom povlačenju tužbe te je stoga postupak u odnosu na povučenu tužbu i za taj dio zahtjeva nastavljen kao da nije bilo povlačenja i sud je donio odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen do smanjenja tužbenog zahtjeva, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

32. U odnosu na trošak postupka, tužitelj je u odnosu na osnov uspio 100% u sporu, a u odnosu na visinu 86% pa je ukupno uspio u sporu u omjeru od 93% (100+86=186:2=93%). S druge strane, tuženik je u odnosu na osnov uspio 0% u sporu, a u odnosu na visinu 14% pa je ukupno uspio u sporu u omjeru od 7%. Ističe se kako tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sukladno odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi sve troškove koje je on imao.

32.1. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podnesaka od 3. kolovoza 2022., 16. siječnja 2023. i 25. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 27. siječnja 2022. i 25. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištu od 14. listopada 2021. u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 5. Tarife/23, a ne u traženom iznosu od 200,00 EUR, obzirom je ročište bilo odgođeno prije početka raspravljanja, te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 337,50 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za financijskog vještaka u iznosu od 331,81 EUR (potvrda o uplati – list 89 spisa) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,17 EUR (potvrda o uplati – list 32 spisa), pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 2.054,48 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 8. siječnja 2026. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke presude.

32.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 70,34 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Karlovcu 19. siječnja 2026.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Tamara Mušnjak Špišić, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb