REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-366/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 11. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i tužiteljice osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 045-50-3765966 od 10.11.2006., sklopljenog između tužitelja IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, a koja:

- u čl. 3. glasi: „3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim ista traži da se utvrdi ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 045-50-3765966 od 10.11.2006., sklopljenog između tužitelja IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, a koja:

- u čl. 3. glasi: „kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 430,21 Eur (četristo trideset eura i dvadeset i jedan cent) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 15. studenog 2006. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 553,10 Eur-a (petsto pedeset i tri eura i deset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je sa tuženikom 10. studenog 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 045-50-3765966, a kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.402,12 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužiteljicu, zašto baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodrđenom i neodredivom, a posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (TZV. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovora pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju čl. 81.st.1. i st.2. i čl.82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standariziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza sa čijim sadržajem nije bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogla komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te odvagnuti koja opcija joj je u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove obrade kredita teretivši je prilikom isplate kredita za iznos od 3.241,45 kn/430,21 Eur nezakoniti i potpuno netransparentno joj nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, tuženik je tužiteljici obračunao kamatu na cjelokupni iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplati drugi manji iznos. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača na štetu tužiteljice. Slijedom navedenog, postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci Presude.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (list 12-13 spisa).

3. Predmetna tužba dostavljena je tuženiku na odgovor, međutim odgovor na tužbu tuženika je izostao.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o kreditu broj: 045-50-3765966 (list 6-10 spisa), potvrda tuženika (list 11 spisa), saslušana je tužiteljica na ročištu 11. prosinca 2025. Dokaz financijskim vještačenjem na okolnosti visine nije proveden, jer visina potraživanja u postupku nije sporna, a ista je i dokazana materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, osim u dijelu u kojem traži utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja troška prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

6. Čitanjem Ugovora o kreditu (list 6-10 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 10. studenog 2006. Nadalje, utvrđeno je da je iznos kredita 21.402,12 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora o kreditu), kao i da je ugovorena naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu), kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, te da se radi o kreditu za kupnju novih vozila PUPEK d.o.o. (čl. 6. Ugovora o kreditu).

7. Čitanjem potvrde tuženika od 7. ožujka 2025. (list 11 spisa) utvrđeno je da je tužiteljici naknada za obradu kredita u iznosu od 3.241,45 kn naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita dana 15. studenog 2006.

8. Iz iskaza saslušane tužiteljice na ročištu od 11. prosinca 2025. (list 22 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopila jer su joj trebala novčana sredstva za kupnju osobnog automobila, dakle u privatne svrhe za osobnu upotrebu, te da tad nije imala udjele u nekom društvu, te da nije bila vlasnica obrta. Da je ugovor o kreditu pripremio tuženik i da nju nitko posebno nije upozoravao vezano za odredbe o naknadi za obradu kredita. Da ona tuženiku nije ništa posebno isplaćivala na ime te naknade, već da je za taj iznos njoj manje isplaćeno na ime odobrenog kredita.

Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti kao uvjerljiv, istinit i vjerodostojan.

9. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 87. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužiteljica potrošač jer je predmetni kredit podigala u privatne svrhe, za kupnju osobnog automobila, te da ista u to vrijeme nije bila imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnica obrta.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužiteljice da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Tuženik nije ničim dokazao da je tužiteljicu informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju. Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 15. studenog 2006. Pri tome je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a isplatio joj drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je prilikom isplate kredita za iznos od 3.241,45 kn/ 430,21 Eur, nezakonito i potpuno netransparentno joj nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 3. Ugovora o krediti koja je odnosi na ulaznu naknadu je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

11. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je određeno da naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, slijedom čega je riješeno kao u točki I izreke Presude.

12. U odnosu na dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu tužiteljice na plaćanje troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, za istaknuti je kako ista tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim i tog dijela odredbe, ali ni u tužbi a ni u cijelom postupku ne iznosi činjenice i ni predlaže dokaze (koje je bila dužna u skladu sa odredbom čl. 7.st.1. ZPP-a) kojima bi u tom dijelu dokazala osnovanost svog zahtjeva. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da ista nije dokazala da bi tužbeni zahtjev u tom dijelu bilo osnovan, pa je isti trebalo u tom dijelu odbiti i riješiti kao u točki II izreke Presude.

13. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu čl. 3. Ugovora o kreditu, koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno iznosa od 3.241,45 kn/ 430,21 Eur. Na taj iznos tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Slijedom navedenog, riješeno je u kao u točki III. izreke Presude.

14. U odnosu na trošak postupka, kako tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi trebalo je istoj zastupanoj po punomoćniku u skladu sa čl. 154. st.5. i 155. ZPP-a priznati u cijelosti troškove parničnog postupka. Tako je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25 dalje u tekstu Tarifa) trebalo priznati tužiteljici zatraženi trošak sastava tužbe od 17. ožujaka 2025. (Tbr.7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 Eur-a, trošak pristupa na ročište 11. prosinca 2025. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 Eur-a, dakle ukupno 400,00 Eur-a uvećano za PDV 25%, odnosno 500,00 Eur-a, uvećano za pristojbu tužbe u iznosu od 26,55 Eur- a i pristojbu Presude u iznosu od 26,55 Eur-a, dakle ukupno 553,10 Eur-a, sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3. ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki IV izreke ove Presude.

Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer ista nije pristupila na isto, kao i više zatraženi trošak sudskih pristojbi jer će ista biti zadužena za pristojbe kako su iste određene ovom Presudom.

Dugo Selo, 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun putem OPS uz pristojbu presude

2. Tuženiku putem OPS