Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-789/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o. u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupani po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 19. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.221,61 EUR (tisućudvijestodvadesetjedaneur šezdesetjedancent) s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do plaćanja, za razdoblje od 1.8.2008. do 31.7.2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena; za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. pa do plaćanja, sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 19,37 EUR zateznu kamatu od 8.12.2009.,

- na iznos od 26,27 EUR zateznu kamatu od 5.1.2010.,

- na iznos od 31,15 EUR zateznu kamatu od 16.2.2010.,

- na iznos od 1.144,82 EUR zateznu kamatu od 27.2.2010., pa do plaćanja, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju PĆ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.525,00 EUR (tisućupetsodvadeset peteura) zajedno sa zateznom kamatom od 19. siječnja 2026. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja PĆ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 328,13 EUR (tristodvadesetosameuraitrianestcenti), uvećano za zateznu kamatu od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je s tuženikom 9.3.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 112-50-3271870 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 17.561,00 CHF isplaćen po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Točkom 4. presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013. takav način ugovaranja valutne klautule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Takvim načinom ugovaranja ujedno su povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. 17.9.2019. objavljena je odluka VSRH povodom revizije banaka u predmetu Rev 2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač te je konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna. Citiranom revizijskom odlukom potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/16 od 1406.2018. Navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno 502.a. ZPP. Tuženik je primjenom nepoštenih ugovornih odredbi stekao bez valjane pravne osnove iznos od 482,73 EUR (3.637,14 kn), tj. iznos koji ovom tužbom tužitelj potražuje. Tuženik je bez valjane pravne osnove stekao i veći iznos zbog nepoštene ugovorne odredbe glede promjenjivosti kamatne stope, međutim, taj iznos tužitelj ne potražuje ovom tužbom. Budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tuženik je sukladno članku 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Kako tuženik nije tužitelju vratio nepošteno i bez osnove stečeni novčani iznos, to tužiteljica predlaže da sud donese presudu.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako nije sporno da su tužitelj i tuženik 5.4.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3386777 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u CHF 24.146,38 uz redovnu kamatnu stopu od 2,95% godišnje, promjenjivu. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao sam tužitelj i u kojem je isti, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF između više ponuđenih. Nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio zahtjev za kredit, tuženik i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača), a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja kao i na kamatu na svaki pojedini anuitet. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Slijedom navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3.1. Sud je na raspravi održanoj 1. prosinca 2025. donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbenog zahtjeva, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uz napomenu kako je na sastanku predsjedništva građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenog 2021. donesen zaključak o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog vještačenja.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to specifikaciju preplaćenih iznosa (stranica 4 spisa), ugovor o kreditu (stranice 6-11 spisa), knjigovodstvena kartica (stranice 12-14 spisa) i otplatni plan (stranice 15-17 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku ŽĆ, dipl.oec., čiji nalaz i mišljenje od 2. travnja 2025. je pročitan (stranice 40-52 spisa), te dopunsko vještačenje po istom vještaku od 25. lipnja 2025. (stranice 62-70 spisa). Saslušani su vještak financijsko-knjigovodstvene struke ŽĆ, dipl.oec. i tužitelj PĆ.

5. Saslušan na raspravi, tužitelj PĆ iskazao je kako je on kod tuženika 2006. godine podigao kredit za kupnju osobnog automobila za osobne, odnosno obiteljske potrebe. Nadalje iskazuje kako je podigao kredit kod tuženika iz razloga jer ga je tamo uputila auto kuća u kojoj je odabrao osobni automobil, te ističe kako je prilikom dolaska u prostorije tuženika njemu nuđen samo kredit u CHF, odnosno namjenski kredit za auto, a prilikom čega mu je rečeno kako će biti fiksna kamatna stopa i da će rata biti ista do otplate kredita, te je zbog toga pristao uzeti takav kredit. Potom je dostavio traženu dokumentaciju u prostorije tuženika gdje mu je rečeno kako će ga samo naknadno zvati da dođe na potpis kada predmetni kredit bude odobren, te nakon što je ponovno pristupio u prostorije tuženika, dočekao ga je unaprijed sastavljeni ugovor, nitko mu od strane zaposlenika tuženika nije objašnjavao niti čitao pojedine odredbe ugovora o kreditu, već mu je samo rečeno gdje treba isti ugovor potpisati, što je on i učinio, a on osobno nije niti čitao ugovor, već je samo vidio iznos ukupan na koji se odnosi kredit i koji iznos je bio u valuti CHF. Iskazuje kako je nakon toga otišao kod javnog bilježnika, koji mu također nije čitao i objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu, već je samo ovjerio, te je on platio tu uslugu i nakon toga je taj ugovor vratio u prostorije tuženika. Rečeno mu je da se radi o fiksnoj kamati i istoj rati, pa zbog svega toga niti ne može odgovoriti na pitanje da li je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu upoznat sa značenjem o valutnoj klauzuli, a također on nije tražio kredit u drugoj valuti budući da je njemu ovaj kredit bio najpovoljniji kredit na način kako mu je to od strane zaposlenika tuženika rečeno. Iskazuje kako nije pokušao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora o kreditu, budući da se radilo o unaprijed sačinjenom dogovoru između auto kuće koja ga je uputila u prostorije tuženika i banke kao tuženika. Potom iskazuje kako je nakon par godina što je otplaćivao predmetni kredit morao podignuti drugi kredit da bi zatvorio taj postojeći i to sve zbog povećanja rate, a kada se išao raspitati kod tuženika zbog čega se ta rata stalno povećava, tamo su mu rekli da je to tako, odnosno da je takav ugovor o kreditu. Zbog svega toga je uzeo kredit u drugoj banci kako bi to zatvorio i gdje mu je bila ugovorena fiksna kamatna stopa i jednaka rata za vrijeme trajanja otplate cijelog kredita

6. Iz ugovora o kreditu (stranice 6-11 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 24.146,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju važećem na dan isplate, uz kamatu od 2,95%, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a radi kupnje automobila i to na rok otplate od 84 mjeseca.

7. Iz otplatnog plana po kreditu (stranice 15-17 spisa) proizlazi je bio konačni otplatni plan kredita i to pojedinačno svaki mjesec kroz cijelo otplatno razdoblje.

8. Iz specifikacije preplaćenih iznosa (stranica 4 spisa) proizlazi kako je, po izračunu tužitelja, isti pretplatio iznos od 482,73 EUR na ime pretplate u valuti EUR.

9. Iz knjigovodstvene kartice (stranice 12-14 spisa) proizlazi kakve su i na koji datum bile uplate od strane tužitelja po predmetnom kreditu tuženiku.

10. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku ŽĆ, dipl.oec. (Posrednik d.o.o.) od 2. travnja 2025. proizlazi kako je tužitelj tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu više uplatio iznos od 493,45 eura (3.717,93 hrk). Tužitelj je tuženiku u pojedinim mjesecima po ugovoru o kreditu vršio manje uplate. Ukoliko se izvrši prijeboj manje plaćenih anuiteta s više plaćenim anuitetima, tužitelj je po zaključenom ugovoru o kreditu više uplatio iznos od 482,73 eura (3.637,14 hrk). Ukoliko sud uzme u obzir povrat tuženika izvršenog 3.3.2010. tužitelju u iznosu od 193,95 eura (1.461,33 hrk), te se navedeni iznos oduzme od razlike dobivene prijebojem manje plaćenih anuiteta s više plaćenim anuitetima, tužitelj je po zaključenom ugovoru o kreditu više uplatio tuženiku iznos od 288,78 eura (2.175,81 hrk).

11. U dopuni nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke ŽĆ, dipl.oec. (Posrednik d.o.o.), zaprimljenog kod ovog suda 25. lipnja 2025. (stranice 62-70 spisa), vještak je naveo kako u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja, kao i zaključka na stranici 13 istoga, a isti nadopunjuje navodeći da ukoliko se obračun izvrši kao razlika između prvog otplatnog plana i stvarnih uplata, tužitelj je po ugovoru o kreditu tuženiku više platio i to iznos od 1.703,30 eura. Tužitelj je u pojedinim mjesecima po ugovoru o kreditu vršio manje uplate. Ukoliko se izvrši prijeboj manje plaćenih anuiteta s više plaćenim anuitetima, tužitelj je po ugovoru o kreditu više uplatio iznos od 1.415,56 eura. Ukoliko sud uzme u obzir povrat tuženika izvršenog 3.3.2010. tužitelju u iznosu od 193,95 eura, te se navedeni iznos oduzme od ukupne preplate, preostala preplata tuženika iznosi 1.509,35 eura. Ako se od razlike dobivene prijebojem manje plaćenih anuiteta s više plaćenim anuitetima, tužitelj je po zaključenom ugovoru o kreditu tuženiku više uplatio iznos od 1.221,61 eura.

12. Nalaz i mišljenje, te dopuna nalaza i mišljenja vještakinja financijsko- knjigovodstvene struke, prihvaćeni su u cijelosti jer su dani jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njihova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

13. Saslušan na raspravi održanoj kod ovog suda 1. prosinca 2025., vještak financijsko-knjigovodstvene struke ŽĆ, dipl.oec. iskazao je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 3. travnja 2025., dopune nalaza i mišljenja, kao i kod svih očitovanja u svojim podnescima, te nije imao ništa drugo za dodati.

13.1. Na upit punomoćnika tuženika vještak je odgovorio kako prilikom izrade nalaza i mišljenja doista nije uzeo u obzir promjene kamatnih stopa, budući da se držao zadatka danog u rješenju za vještačenje kojim je bilo utvrđeno da se utvrdi razlika primjenom tečaja na dan kredita, stoga je smatrao da je navedeno pitanje pravne prirode.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

15. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 528-50-3386777, sklopljenog 5.4.2006.

16. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-3386777, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, te je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

17. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 5.4.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3386777, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 24.146,38, a da je ugovorena redovna kamata 2,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

18. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

18.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odlukom broj Revt-575/16 od 03.10.2017., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. -dalje u tekstu: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.-dalje u tekstu: ZOO),

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

18.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

18.3. Naime, odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

18.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

18.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

19. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

19.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je banka imala tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor nije pročitao, ali mu to nije činio ni zaposlenik tuženika, a niti ga je upozorio o značenju valutne klauzule. Nije razumio da bi mu rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumio da diže kredit u CHF. Nisu ga u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač, odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka.

19.2. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je vozilo kupio za osobnu namjenu. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

19.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, isto tako nije obavijestio tužitelja koliko bi mogao rasti anuitet zbog promjenjive kamatne stope.

19.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 5. travnja 2006., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

20. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora, ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

21. Stoga su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

22. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u dijelu članka 1. i članku 7. Ugovora o kreditu nepoštene jer su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru, a o njima se nije pojedinačno pregovaralo.

23. S obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula nepoštene, te ugovorne odredbe su temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetne.

24. Tužitelj tužbom traži povrat više plaćenog iznosa tuženiku zbog ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu.

25. Dakle, budući da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

26. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

27. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi tečaja u iznosu od 1.221,61 EUR-a, sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

28. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

29. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

30. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

31. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

32. Nadalje, potrebno je reći i kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Potrebno je reći da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice. U vezi s navedenim, potrebno je uputiti i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4, u kojoj je navedeno da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Ovdje je potrebno reći da je tuženik tijekom postupka zahtijevao da vještak izračuna negativnu razliku, ali nije postavio odgovarajući zahtjev – protutužbu, prigovor radi prebijanja.

33. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

34. Tužitelju je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.-dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 6.11.2024. (kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu), 22.4.2025. (kojim se očitovao na prvotni nalaz i mišljenje vještaka), 11.7.2025. (kojim se očitovao na dopunu nalaza i mišljenja vještaka) i to za svaki u visini od po 75 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 5.3.2025. i 1.12.2025. za svako u visini od po 75 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a što ukupno iznosi 450 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 1.125,00 eura. Tužitelju je priznat trošak za predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, a što ukupno iznosi 1.525,00 eura. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točci II. izreke ove presude.

35. Djelomično je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 328,13 eura, a koji se odnosi na sastav podneska od 21. listopada 2024., budući da isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, sukladno članku 155. ZPP-a i kojim zapravo požuruje sud da tužbu dostavi tuženiku na odgovor, a također je odbijen i za sastav podneska od 25. rujna 2025., budući da isti također nije bio potreban za vođenje ovog postupka, sukladno članku 155. ZPP-a i istim se samo očituje na navode vezano uz preinaku tužbe i dostavlja troškovnik, te je isti troškovnik mogao i postaviti na zakazanom ročištu za 1. prosinca 2025. Također je odbijen i tužitelj za zatraženi trošak pristupa ročištu za objavu odluke u iznosu od 93,75 eura, budući da na isto nije niti pristupio, pa je stoga valjalo odlučiti kao u točci III. izreke ove presude.

36. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 937,50 eura, budući je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 19. siječnja 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika