Poslovni broj: P-3358/2022-22
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja TG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Petri Dulčić Kardum, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenice punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 19. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - dioničko društvo, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 1.965,29 EUR s kamatom koja teče na iznose kako slijedi:
na iznos od 1,03 EUR od 16.02.2008 do isplate
na iznos od 4,42 EUR od 16.03.2008 do isplate
na iznos od 2,81 EUR od 16.04.2008 do isplate
na iznos od 5,44 EUR od 16.10.2008 do isplate
na iznos od 8,12 EUR od 16.11.2008 do isplate
na iznos od 1,84 EUR od 16.12.2008 do isplate
na iznos od 15,47 EUR od 16.01.2009 do isplate
na iznos od 18,78 EUR od 16.02.2009 do isplate
na iznos od 13,97 EUR od 16.03.2009 do isplate
na iznos od 15,72 EUR od 16.04.2009 do isplate
na iznos od 15,09 EUR od 16.05.2009 do isplate
na iznos od 12,28 EUR od 16.06.2009 do isplate
na iznos od 13,99 EUR od 16.07.2009 do isplate
na iznos od 11,20 EUR od 16.08.2009 do isplate
na iznos od 13,73 EUR od 16.09.2009 do isplate
na iznos od 11,03 EUR od 16.10.2009 do isplate
na iznos od 12,87 EUR od 16.11.2009 do isplate
na iznos od 12,46 EUR od 16.12.2009 do isplate
na iznos od 17,38 EUR od 16.01.2010 do isplate
na iznos od 19,77 EUR od 16.02.2010 do isplate
na iznos od 19,10 EUR od 16.03.2010 do isplate
na iznos od 22,09 EUR od 16.04.2010 do isplate
na iznos od 26,51 EUR od 16.05.2010 do isplate
na iznos od 28,87 EUR od 16.06.2010 do isplate
na iznos od 35,92 EUR od 16.07.2010 do isplate
na iznos od 34,42 EUR od 16.08.2010 do isplate
na iznos od 45,84 EUR od 16.09.2010 do isplate
na iznos od 41,27 EUR od 16.10.2010 do isplate
na iznos od 41,90 EUR od 16.11.2010 do isplate
na iznos od 50,12 EUR od 16.12.2010 do isplate
na iznos od 56,61 EUR od 16.01.2011 do isplate
na iznos od 46,34 EUR od 16.02.2011 do isplate
na iznos od 51,50 EUR od 16.03.2011 do isplate
na iznos od 47,35 EUR od 16.04.2011 do isplate
na iznos od 858,96 EUR od 19.04.2011 do isplate
na iznos od 53,51 EUR od 16.05.2011 do isplate
na iznos od 62,88 EUR od 16.06.2011 do isplate
na iznos od 64,19 EUR od 16.07.2011 do isplate
na iznos od 81,81 EUR od 16.08.2011 do isplate
na iznos od 68,73 EUR od 16.09.2011 do isplate
po stopi koja se od 01.01.2008. do 31.07.2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućima od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
II Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici.
III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.432,72 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 1.432,72 eura, a do zatraženog iznosa od 1.699,54 eura.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na pokretnini, na iznos od 18.371,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda posl.br: Pž- 6632/17 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni posl.br.: P-1401/12 od 04.07.2013. kojom se utvrđuje da je između ostalih ovdje tuženi u razdoblju od 01.4.2005. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda posl.br.: Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, posl.br.: Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je odbijena revizija ovdje tužene kao neosnovana. Utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj dok svaki mjesečni anutitet koji je premašio navedeni iznos predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio odnosno tuženi stekao bez osnove pa je stoga isti navedeno dužan i vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj. Tuženik je u više navrata neopravdano mijenjao tečaj valute zbog čega je tužitelj platio tuženiku viši iznos novca nego ga pripada i to 14.024,71 kn po odredbama za koje je sud utvrdio da su ništetne. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe da je valutna klauzula predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Sudska praksa da čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Tuženik smatra posebno spornim činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 16.12.2011. godine dakle, više od 11 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g. Tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljevo potraživanje je zastarjelo. Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Dakle, očito da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015.g., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju. U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno. Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. St. 2 Zakona o obveznim odnosima budući je ugovor o kreditu br. 9012399904 dana 11.04.2007. godine u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. godine predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. U Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe temeljem čl. 226 i u svezi sa čl. 245 ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Ističe i prigovor radi prijeboja kojemu se prigovoru tužitelj usprotivio.
3. U postupku je sud izvršio uvid u ugovor o kreditu od 11. travnja 2007. s planom otplate ( l.s. 7-26), nalaz i mišljenje financijsko-računovodstvenog vještaka dostavljenog od strane tužitelja ( l.s. 27-30), sudsku praksu, proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 105-109), saslušao tužitelja. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 8. prosinca 2025. su predložile zaključiti glavnu raspravu. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem djelatnika banke kao svjedoka.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužitelj kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno jesu li ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja i ima li tužitelj pravni interes za vođenjem ovog postupka s obzirom na činjenicu da je kredit otplaćen, odnosno ispunjen od strane tužitelja i tuženika.
8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 11. travnja 2007. proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora da iznosi 5,10 % godišnje te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da su ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli.
10. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.
11. Nesporno je da predmetni Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Budući da je sud temeljem članka 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da je sporna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. U skladu s tim je i iskaz tužitelja dan u ovom postupku iz kojeg proizlazi kako mu od strane tuženika nije bilo objašnjeno što znači valutna klauzula, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj ( korisnik kredita) o tim parametrima ( primjeni odluke Banke o kreditiranju građana) uopće mogao pregovarati s tuženikom.
12. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
13. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 13. rujna 2022., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Prigovor prekluzije isticanja ništetnosti nije osnovan s obzirom da se sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita ističe se da ta činjenica nema značaja u smislu nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o kojima je riječ jer se ništetnost utvrđuje ex tunc, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.
14. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Ante Mrčele prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan i s obzirom da stranke istom nisu prigovarale. Vještak je naveo da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u tablici u nalazu, iskazao razlike tečaja za razdoblje od 15.5.2007. do 16.9.2011. godine, tj. do dana otplate navedenog kredita u cijelosti, u ukupnom iznosu iskazanom u kunama od 14.807,49 kuna (stupac 13., red ukupno), što u protuvrijednosti eura iznosi, preračunato po spomenutom fiksnom tečaju za konverziju, 1.965,29 € (stupac 13.a, red ukupno).
15. Nakon nalaza i mišljenja vještaka, tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Mrčeli bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO-a.
16. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.
17. Prigovor radi prebijanja kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan jer je u ovom postupku utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju. U konkretnom slučaju protutražbine tuženika nema. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što tužitelj nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje.
18. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati
– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).
19. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci. S obzirom da je glavni tužbeni zahtjev prihvaćen bilo je bespredmetno odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.
20. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.
21. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 i 126/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 5. srpnja 2024. i 7. svibnja 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanje na ročištu od 18. srpnja 2024., 24. srpnja 2025. i 8. prosinca 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz trošak vještačenja od 300,00 eura ukupno iznosi 1.432,72 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Vrijednost boda određena je prema tarifi koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja radnje i sukladno vrijednosti predmeta spora. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužitelja nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023).
22. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 19. siječnja 2026.
S u d a c
Tomislav Bago
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA
1. Tužitelju po punomoćnici.
2. Tuženiku po punomoćniku.
