Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-586/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Stanka Vraza 15, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski trg 3/A, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 8. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika te z. punomoćnika ON, odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika, 19. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su odredbe toč. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102158844, koji je sklopljen 20. prosinca 2004. i izmijenjen Aneksom broj 1 od 31. prosinca 2012., te Aneksom broj 2 od 15. siječnja 2015., između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je redovna kamatna stopa određena kao promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju bili pojašnjeni parametri njezina određivanja te u dijelu u kojem je utvrđena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak važeći na dan odobrenja žiro računa tuženika o čemu se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane potrebne informacije za donošenje valjane odluke, ništetne i ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3/A, Rijeka, da tužitelju ČN OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 16.357,08 EUR (slovima: šesnaesttisućatristotinepedesetsedam eura i osam centi), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to na iznos od 342,91 EUR od 1. travnja 2005. do plaćanja;
81,73 EUR od 1. kolovoza 2011. do plaćanja;
129,52 EUR od 1. rujna 2011. do plaćanja;
105,37 EUR od 1. listopada 2011. do plaćanja;
193,43 EUR od 1. studeni 2011. do plaćanja;
92,23 EUR od 1. prosinca 2011. do plaćanja;
98,34 EUR od 1. siječnja 2012. do plaćanja;
105,16 EUR od 1. veljače 2012. do plaćanja;
105,32 EUR od 1. ožujka 2012. do plaćanja;
101,06 EUR od 1. travnja 2012. do plaćanja;
102,46 EUR od 1. svibnja 2012. do plaćanja;
105,08 EUR od 1. lipnja 2012. do plaćanja;
102,59 EUR od 1. srpnja 2012. do plaćanja;
102,77 EUR od 1. kolovoza 2012. do plaćanja;
100,37 EUR od 1. rujna 2012. do plaćanja;
69,35 EUR od 1. listopada 2012. do plaćanja;
101,09 EUR od 1. studeni 2012. do plaćanja;
133,00 EUR od 1. prosinca 2012. do plaćanja;
102,70 EUR od 1. siječnja 2013. do plaćanja;
95,80 EUR od 1. veljače 2013. do plaćanja;
100,24 EUR od 1. ožujka 2013. do plaćanja;
101,44 EUR od 1. travnja 2013. do plaćanja;
98,78 EUR od 1. svibnja 2013. do plaćanja;
91,29 EUR od 1. lipnja 2013. do plaćanja;
88,34 EUR od 1. srpnja 2013. do plaćanja;
92,02 EUR od 1. kolovoza 2013. do plaćanja;
94,57 EUR od 1. rujna 2013. do plaćanja.
101,05 EUR od 1. listopada 2013. do plaćanja;
97,48 EUR od 1. studeni 2013. do plaćanja;
99,07 EUR od 1. prosinca 2013. do plaćanja;
100,38 EUR od 1. siječnja 2014. do plaćanja;
61,95 EUR od 1. veljače 2014. do plaćanja;
64,30 EUR od 1. ožujka 2014. do plaćanja;
63,10 EUR od 1. travnja 2014. do plaćanja;
60,75 EUR od 1. svibnja 2014. do plaćanja;
59,69 EUR od 1. lipnja 2014. do plaćanja;
60,16 EUR od 1. srpnja 2014. do plaćanja;
63,11 EUR od 1. kolovoza 2014. do plaćanja;
66,12 EUR od 1. rujna 2014. do plaćanja;
65,86 EUR od 1. listopada 2014. do plaćanja;
67,37 EUR od 1. studenoga 2014. do plaćanja;
69,55 EUR od 1. prosinca 2014. do plaćanja;
68,66 EUR od 1. siječnja 2015. do plaćanja;
117,44 EUR od 1. veljače 2015. do plaćanja;
117,09 EUR od 1. ožujka 2015. do plaćanja;
114,51 EUR od 1. travnja 2015. do plaćanja;
110,99 EUR od 1. svibnja 2015. do plaćanja;
111,19 EUR od 1. lipnja 2015. do plaćanja;
111,23 EUR od 1. srpnja 2015. do plaćanja;
111,48 EUR od 1. kolovoza 2015. do plaćanja;
109,59 EUR od 1. rujna 2015. do plaćanja;
114,81 EUR od 1. listopada 2015. do plaćanja;
112,21 EUR od 1. studenoga 2015. do plaćanja;
113,27 EUR od 1. prosinca 2015. do plaćanja;
114,18 EUR od 1. siječnja 2016. do plaćanja;
115,38 EUR od 1. veljače 2016. do plaćanja;
10.678,15 EUR od 29. veljače 2016. do plaćanja
i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.547,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 2.2.2005. do isplate te da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 952,39 CHF sa zateznom kamatom koja teče od 2.2.2014. do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.744,28 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredaba točaka 7. i 8. Ugovora o kreditu, pobliže navedenog u izreci pod točkom I. presude, te radi isplate iznosa od 123.372,00 kn sa zateznom kamatom. Ističe da su ugovorne strane 31. prosinca 2012. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, kojim su regulirani visina anuiteta i instrumenti osiguranja vraćanja kredita zbog djelomične prijevremene otplate od strane tužitelja, te su 15. siječnja 2015. sklopile Aneks broj 2, kojim je promijenjena valuta obveze iz CHF u EUR, pri čemu je u članku 2 istog Aneksa određeno kako se bez obzira na izmjene radi o istom ugovorno-pravnom odnosu iz temeljnog Ugovora od 20. prosinca 2004. i da ugovorene izmjene nemaju značaj novacije u smislu odredbe čl. 145. ZOO, pa da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predmetni kredit da je tužitelj u cijelosti otplatio 26. veljače 2016. Tužitelj se poziva, a vezano uz utvrđenje ništetnim rečenih točaka Ugovora, na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018., te Vrhovnog suda RH broj Revt-575/16 od 3.10.2017., kao i odluke Ustavnog suda vezano uz prethodne presude, a sve temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da su stranke sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu izvršile konverziju kredita iz CHF u EUR, slijedom čega su u cijelosti uredile svoj ugovorni odnos i riješile problematiku predmetnog postupka, a što otklanja svaku daljnju potrebu za sudskom zaštitom u ovom predmetu. Navedeno da proizlazi iz odredbe čl. 3. st. 6. i čl. 7. Aneksa. Slijedom navedenog da tužitelju nedostaje pravni interes za vođenjem ovog parničnog postupka. Također ističe zastaru tražbine tužitelja, smatrajući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Također ističe da su spomenute odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda RH nepravilne i nezakonite, pa da je u ovom konkretnom predmetu potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora, tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti švicarskog franka za njegove kreditne obveze. Također navodi i to da je tužitelj podmirivao kredit i iz sredstava depozita koji je služio kao instrument osiguranja kredita i to u iznosu od CHF 9.020,13, slijedom čega da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 10.192,75 kn. Tuženik osporava da bi tužitelju nastala bilo kakva šteta. Također stavlja prigovor radi prijeboja svoje tražbine u iznosu od 19.196,31 kn (2.547,79 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i to s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 9.003,56 kn, kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja i s osnove razlike u depozitu koja je u trenutku kada je isplaćen iznosila 10.192,75 kn više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Pregled prometa po partiji predmetnog kredita za razdoblje od 3.1.2005. do 22.1.2015., Aneks broj 1 i Aneks broj 2 Ugovora o kreditu, Pregled prometa po partiji predmetnog kredita za razdoblje od 15.1.2015. do 7.3.2016., pročitan je nalaz vještaka Vlaste Santo-Olđa i račun uz nalaz, Ugovor o kreditu od 16.12.2004., Otplatnu tablicu, obavijesti tuženika o uvjetima kreditiranja, Priopćenje Hrvatske narodne banke za javnost od 21. siječnja 2015. i od 16. ožujka 2015., Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa, Priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014., provedeno je financijsko vještačenje i pročitan nalaz vještakinje Natalije Jambrečić te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
4. Temeljem navoda stranaka tijekom postupka, ukazuje se činjenično nespornim sklapanje Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2004., činjenica sklapanja Aneksa broj 1 (31. prosinca 2012.) i Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu (15. siječnja 2015.), da je odredbom točke 8. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,99 % godišnje, te da se mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Također nije sporno da je u točci 7. ugovorena valutna klauzula i to po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, te je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja.
5. Između stranaka nije sporno, a proizlazi to i iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. da je tamo tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, i protiv tuženika presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., i to protivno člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama istog Zakona i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.
6. Presudom pak Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je u konačnici ništetna.
7. Presudom također Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredba tuženika kojima se ugovarala valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
8. U odnosu na prigovor zastare tražbine tužitelja, tuženiku valja reći da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu s osnova naknade štete, već o zahtjevu osnovom stjecanja bez osnove, a u potonjem slučaju rok zastare iznosi 5 godina. Osim toga, tražbina tužitelja dospijevala je u razdoblju od 1.2.2005. do 29.2.2016., a do pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to 4. travnja 2012., nije protekao rečeni zastarni rok od 5 godina, time da je tek pokretanjem tog postupka zastara prekinuta u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) i ponovno je počela teći od 13. lipnja 2014. nakon što je presuda po toj tužbi postala pravomoćna. Prema tome, do dana podnošenja tužbe 26.4.2019., nije protekao navedeni rok zastare. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva, odnosno tvrdnju tužiteljice da je ništetna ugovorna odredba kojom je u spornom ugovoru ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost je takvih ugovornih odredaba već utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbine do podnošenja tužbe.
9. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
10. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedoka UN i TN. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava koje tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu (informacije vezane uz poslovanje s građanstvom, informacije o stambenim kreditima uz valutnu klauzulu u CHF i valutnu klauzulu u EUR te USD, priopćenje Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015., metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata). Iz iskaza tužitelja proizlazi da ni o kojoj ugovornoj odredbi nije pregovarao sa djelatnikom banke već mu je banka ponudila uvjete kreditiranja istovjetne ugovoru o kreditu koje je konačno i prihvatio time da se ne sjeća da bi dobio bilo kakve brošure tuženika vezano uz informacije o pojmu valutne klauzule i rizika financiranja u kunama s valutnom klauzulom. Prema tome, tužitelj nije dobio obavijesti o tome kako se formira kamatna stopa i kako se određuje tečaj konkretne valute. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
11. U vrijeme podnošenja ove tužbe 26.4.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
12. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2004. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,99% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
13. Tuženik tvrdi da je u konkretnom slučaju provedena tzv. konverzija u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje ZIDZPK/15) koji je stupio na snagu 30.9.2015.. Međutim, iz odredaba sklopljenih Aneksa 1 i 2 Ugovora o kreditu koji su sklopljeni 31.12.2012. i 15.1.2015., to ne proizlazi. Osim toga, kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
14. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
15. Odredbom čl. 19.d propisano je da je za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ovoga zakona te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojim će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja (st.1.). Prema st.2. istog članka, za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik je dužan potrošaču omogućiti pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema st.3. istog članka, prije objave kalkulatora iz stavka 1. ovoga članka na mrežnoj stranici vjerovnik je dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona. U konkretnom slučaju ZIDZPK/15 stupio je na snagu 30.9.2015., a spomenuti Aneks 1 i 2 Ugovoru o kreditu sklopljeni su kao što je rečeno prije stupanja na snagu citiranog zakona i u konkretnom slučaju ne radi se o provedenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. I iz nalaza vještaka proizlazi da je u Aneksu broj 1 Ugovora, samo umanjena nedospjela glavnica i formiran novi otplatni plan na preostalo dospijeće, a Aneksom broj 2, nedospjela glavnica kredita iz valute CHF preračunata je u valutu EUR na dan 15.1.2015. i utvrđen novi otplatni plan u valuti EUR, ali bez izračuna preplate i umanjenja nedospjele glavnice kako je to propisano ZIDZPK/15. Stranke su osim toga konstatirale u čl.2. Aneksa broj 2 da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na izmjene po tom Aneksu, te da ugovorene izmjene nemaju značaj obnove u smislu članka 145. Zakona o obveznim odnosima. Iz tog razloga tužitelj ima pravnog interesa u ovom parničnom postupku tražiti utvrđenje ništetnim navedenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu i tražiti isplatu razlike zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF budući da nijedan od sklopljenih Aneksa Ugovora ne zamjenjuje Ugovor o kreditu od 20.12.2004.
16. Na okolnost utvrđenja nastalih razlika plaćenih rata kredita osnovom ugovora o kreditu po ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99% godišnje, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, a također na okolnost nastale razlike plaćenih rata kredita prema ugovorenom mjesečnom anuitetu prema otplatnom planu koji je iznosio 563,50 CHF, a primjenom tečaja na dan korištenja kredita za 1 CHF = 4,935700 kn.
17. Prema nalazu vještaka od 21.1.2021. tužitelj je uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,99 % godišnje i obveze izražene u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, više isplatio tuženiku za razdoblje otplate kredita 123.242,42 kn i to sa dospijećima koje vještak preciznije navodi u tabelama na listovima 214-216 spisa.
18. U odnosu na prigovor prijeboja tražbine tuženika prema tražbini tužitelja, za navesti je da je vještakinja u nalazu imala u vidu sve nastale promjene kamatnih stopa, dakle i one manje od 4,99 % godišnje, kao i sve isplate vršene po navedenom Ugovoru o kreditu. Na strani 14. nalaza, vještakinja jasno navodi da iskazana razlika više plaćenog iznosa od 123.242,42 kn već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose po tim osnovama, dakle i niže kamatne stope, i nižeg tečaja CHF koji je u tijeku otplate kredita u jednom periodu zaista bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Jednako se odnosi na razliku u depozitu. U pogledu prigovora zastare te tražbine, i taj je prigovor osnovan jer je od prvog dospjelog iznosa 2.2.2005., te sljedećih iznosa zaključno do 31.12.2012., nastupila zastara. To imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 26.4.2019., a da se na predmetni prigovor, odnosno predmetnu tražbinu tuženika primjenjuje zastarni rok od 3 godine u svezi čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO). Osim toga, plaćajući manje iznose zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, te jednako tako i razlike u depozitu, tužitelj nije ništa neosnovano stekao, odnosno obogatio se.
19. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
20. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 9.4.2020., 27.1.2021. i 11.11.2025., zastupanja na raspravama 16.11.2020., 2.9.2021., 8.12.2025. u iznosima od po 500,00 EUR, pristup ročištu za objavu presude 100,00 EUR, PDV 1.025,00 EUR, trošak vještačenja 199,08 EUR, sudska pristojba na tužbu 210,23 EUR, na presudu 209,97 EUR te trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 500,00 EUR ili ukupno 5.744,28 EUR.
Varaždin, 19. siječnja 2026.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnik tužitelja – Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, Stanka Vraza 15 2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb,
Lopašićeva 6
