Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-434/2019-73

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Tušak Miletić i Partneri j.t.d., Zagreb, Vlaška 84/4, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, Trg Drage Iblera 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 12. prosinca 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. ugovora o namjenskom kreditu br. 3205035586 od 29. lipnja 2005., sklopljenog između tužiteljice VA i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, solemniziranog 29. lipnja 2005. od strane javnog bilježnika Damira Bjelčića pod br. OU-391/2005, koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici VA iznos od 7.084,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

- 3,48 € od 02.09.2005.g. do isplate,

- 3,32 € od 02.10.2005.g. do isplate,

- 2,83 € od 02.11.2005.g. do isplate,

- 2,95 € od 02.12.2005.g. do isplate,

- 0,48 € od 02.01.2006.g. do isplate,

- 11,91 € od 02.11.2008.g. do isplate,

- 14,46 € od 02.01.2009.g. do isplate,

- 17,94 € od 02.02.2009.g. do isplate,

- 19,70 € od 02.03.2009.g. do isplate,

- 15,53 € od 02.04.2009.g. do isplate,

- 11,30 € od 16.05.2009.g. do isplate,

- 7,01 € od 16.06.2009.g. do isplate,

- 7,75 € od 16.07.2009.g. do isplate,

- 4,18 € od 16.08.2009.g. do isplate,

- 8,74 € od 16.09.2009.g. do isplate,

- 3,69 € od 16.10.2009.g. do isplate,

- 6,95 € od 16.11.2009.g. do isplate,

- 6,44 € od 16.12.2009.g. do isplate,

- 15,25 € od 16.01.2010.g. do isplate,

- 20,91 € od 16.02.2010.g. do isplate,

- 19,69 € od 16.03.2010.g. do isplate,

- 25,31 € od 16.04.2010.g. do isplate,

- 35,64 € od 16.05.2010.g. do isplate,

- 40,49 € od 24.06.2010.g. do isplate,

- 49,96 € od 16.07.2010.g. do isplate,

- 49,55 € od 17.08.2010.g. do isplate,

- 74,68 € od 16.09.2010.g. do isplate,

- 60,04 € od 16.10.2010.g. do isplate,

- 58,13 € od 23.11.2010.g. do isplate,

- 85,90 € od 17.12.2010.g. do isplate,

- 80,74 € od 16.01.2011.g. do isplate,

- 75,09 € od 16.02.2011.g. do isplate,

- 78,51 € od 16.03.2011.g. do isplate,

- 78,69 € od 16.04.2011.g. do isplate,

- 93,28 € od 18.05.2011.g. do isplate,

- 111,35 € od 16.06.2011.g. do isplate,

- 136,19 € od 19.07.2011.g. do isplate,

- 164,19 € od 17.08.2011.g. do isplate,

- 119,35 € od 17.09.2011.g. do isplate,

- 106,52 € od 19.10.2011.g. do isplate,

- 104,73 € od 17.11.2011.g. do isplate,

- 111,63 € od 17.12.2011.g. do isplate,

- 123,04 € od 20.01.2012.g. do isplate,

- 125,12 € od 21.02.2012.g. do isplate,

- 121,07 € od 20.03.2012.g. do isplate,

- 120,18 € od 18.04.2012.g. do isplate,

- 124,18 € od 18.05.2012.g. do isplate,

- 123,58 € od 18.12.2012.g. do isplate,

- 114,91 € od 17.01.2013.g. do isplate,

- 118,66 € od 16.02.2013.g. do isplate,

- 117,36 € od 16.03.2013.g. do isplate,

- 126,47 € od 16.04.2013.g. do isplate,

- 113,07 € od 16.05.2013.g. do isplate,

- 110,88 € od 16.06.2013.g. do isplate,

- 112,19 € od 16.07.2013.g. do isplate,

- 110,81 € od 16.08.2013.g. do isplate,

- 115,71 € od 16.09.2013.g. do isplate,

- 118,89 € od 16.10.2013.g. do isplate,

- 120,44 € od 16.11.2013.g. do isplate,

- 125,96 € od 16.12.2013.g. do isplate,

- 128,87 € od 28.02.2014.g. do isplate,

- 114,95 € od 08.03.2014.g. do isplate,

- 114,81 € od 26.03.2014.g. do isplate,

- 113,74 € od 05.04.2014.g. do isplate,

- 109,14 € od 17.05.2014.g. do isplate,

- 109,06 € od 06.06.2014.g. do isplate,

- 111,78 € od 03.07.2014.g. do isplate,

- 114,69 € od 04.08.2014.g. do isplate,

- 116,95 € od 04.09.2014.g. do isplate,

- 117,93 € od 12.10.2014.g. do isplate,

- 121,29 € od 11.11.2014.g. do isplate,

- 122,50 € od 03.12.2014.g. do isplate,

- 123,33 € od 15.01.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 11.02.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 11.03.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 09.04.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 07.05.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 09.06.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 10.07.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 12.08.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 11.09.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 15.10.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 15.11.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 12.12.2015.g. do isplate,

- 123,22 € od 11.01.2016.g. do isplate

i to do 31. prosinca 2007. sukladno Zakonu o kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. ugovora o namjenskom kreditu br. 3205035586 od 29. lipnja 2005., sklopljenog između tužiteljice VA i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, solemniziranog 29. lipnja 2005. od strane javnog bilježnika Damira Bjelčića pod br. OU-391/2005 u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici VA iznos od 4.838,21 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

- 29,99 € od 02.11.2007.g. do isplate,

- 30,27 € od 02.12.2007.g. do isplate,

- 30,30 € od 02.01.2008.g. do isplate,

- 30,81 € od 02.02.2008.g. do isplate,

- 59,51 € od 02.03.2008.g. do isplate,

- 60,31 € od 02.04.2008.g. do isplate,

- 58,56 € od 02.05.2008.g. do isplate,

- 57,97 € od 02.06.2008.g. do isplate,

- 58,77 € od 02.07.2008.g. do isplate,

- 57,50 € od 02.08.2008.g. do isplate,

- 57,69 € od 02.09.2008.g. do isplate,

- 58,54 € od 02.10.2008.g. do isplate,

- 63,58 € od 02.11.2008.g. do isplate,

- 59,88 € od 02.12.2008.g. do isplate,

- 63,99 € od 02.01.2009.g. do isplate,

- 64,54 € od 02.02.2009.g. do isplate,

- 64,83 € od 02.03.2009.g. do isplate,

- 64,16 € od 02.04.2009.g. do isplate,

- 63,48 € od 16.05.2009.g. do isplate,

- 62,80 € od 16.06.2009.g. do isplate,

- 62,92 € od 16.07.2009.g. do isplate,

- 84,87 € od 16.08.2009.g. do isplate,

- 85,87 € od 16.09.2009.g. do isplate,

- 84,77 € od 16.10.2009.g. do isplate,

- 85,48 € od 16.11.2009.g. do isplate,

- 85,37 € od 16.12.2009.g. do isplate,

- 87,29 € od 16.01.2010.g. do isplate,

- 88,51 € od 16.02.2010.g. do isplate,

- 88,26 € od 16.03.2010.g. do isplate,

- 89,48 € od 16.04.2010.g. do isplate,

- 91,72 € od 16.05.2010.g. do isplate,

- 92,78 € od 24.06.2010.g. do isplate,

- 94,85 € od 16.07.2010.g. do isplate,

- 94,76 € od 17.08.2010.g. do isplate,

- 100,23 € od 16.09.2010.g. do isplate,

- 97,04 € od 16.10.2010.g. do isplate,

- 96,62 € od 23.11.2010.g. do isplate,

- 60,86 € od 17.12.2010.g. do isplate,

- 60,20 € od 16.01.2011.g. do isplate,

- 59,47 € od 16.02.2011.g. do isplate,

- 59,92 € od 16.03.2011.g. do isplate,

- 59,94 € od 16.04.2011.g. do isplate,

- 61,81 € od 18.05.2011.g. do isplate,

- 64,15 € od 16.06.2011.g. do isplate,

- 67,36 € od 19.07.2011.g. do isplate,

- 56,40 € od 17.08.2011.g. do isplate,

- 51,81 € od 17.09.2011.g. do isplate,

- 50,50 € od 19.10.2011.g. do isplate,

- 50,31 € od 17.11.2011.g. do isplate,

- 51,02 € od 17.12.2011.g. do isplate,

- 95,28 € od 20.01.2012.g. do isplate,

- 95,68 € od 21.02.2012.g. do isplate,

- 94,92 € od 20.03.2012.g. do isplate,

- 94,75 € od 18.04.2012.g. do isplate,

- 95,50 € od 18.05.2012.g. do isplate,

- 53,79 € od 18.12.2012.g. do isplate,

- 52,89 € od 17.01.2013.g. do isplate,

- 53,28 € od 16.02.2013.g. do isplate,

- 53,14 € od 16.03.2013.g. do isplate,

- 54,09 € od 16.04.2013.g. do isplate,

- 52,70 € od 16.05.2013.g. do isplate,

- 52,47 € od 16.06.2013.g. do isplate,

- 52,60 € od 16.07.2013.g. do isplate,

- 52,46 € od 16.08.2013.g. do isplate,

- 52,97 € od 16.09.2013.g. do isplate,

- 53,30 € od 16.10.2013.g. do isplate,

- 53,46 € od 16.11.2013.g. do isplate,

- 54,03 € od 16.12.2013.g. do isplate,

- 54,33 € od 28.02.2014.g. do isplate,

- 10,50 € od 08.03.2014.g. do isplate,

- 10,50 € od 26.03.2014.g. do isplate,

- 10,47 € od 05.04.2014.g. do isplate,

- 10,37 € od 17.05.2014.g. do isplate,

- 10,37 € od 06.06.2014.g. do isplate,

- 10,43 € od 03.07.2014.g. do isplate,

- 10,49 € od 04.08.2014.g. do isplate,

- 10,54 € od 04.09.2014.g. do isplate,

- 10,57 € od 12.10.2014.g. do isplate,

- 10,64 € od 11.11.2014.g. do isplate,

- 10,67 € od 03.12.2014.g. do isplate,

- 10,69 € od 15.01.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 11.02.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 11.03.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 09.04.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 07.05.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 09.06.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 10.07.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 12.08.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 11.09.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 15.10.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 15.11.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 12.12.2015.g. do isplate,

- 10,69 € od 11.01.2016.g. do isplate

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi: „Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici VA iznos od 1.460,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužiteljici VA troškove parničnog postupka u iznosu od 5.936,92 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice VA za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VI. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 29. lipnja 2005. s tuženikom sklopila ugovor o namjenskom kreditu br. 3205035586, koji je solemniziran 29. lipnja 2005. kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod br. OU-391/2005. Temeljem navedenog ugovora tuženik joj je odobrio i isplatio kredit u iznosu od 122.362,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s rokom otplate od 360 mjeseci. Odredbom čl. 2. ugovora o kreditu određena je promjenjiva kamatna stopa u visini određenoj sukladno tuženikovoj Odluci o kamatnim stopama, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Člankom 7. ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu te je prvi anuitet iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 613,45 CHF. Nadalje, tužiteljica je navela da je s tuženikom 13. siječnja 2016. sklopila dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kojim su stranke izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 69.088,93 EUR. Prilikom konverzije utvrđeno je da postoji tražbina tuženika – manjak u iznosu od 11.003,01 kn. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen 30. kolovoza 2016.

1. 2. Tužiteljica je navela da podnosi tužbu jer smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu i dodatkom tom ugovoru povrijeđena njezina prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nepoštene, pa stoga i ništetne ugovorne odredbe i to ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Tužiteljica smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i dodatka tom ugovoru te tijekom trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu što je rezultiralo time da je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao korisnik kredita i kao potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

1. 3. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., kojima je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka te ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke bez utvrđenih kriterija i metodologije.

1. 4. U odnosu na valutnu klauzulu tužiteljica je navela da je ugovaranje iste dopušteno odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO) u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21. ZOO-a, a koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Navela je da se na sporni pravni posao primjenjuje i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03) te na odredbe čl. 81. – 87. toga zakona, koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Pozvala se na odredbu čl. 83. ZZP/03, kojom je propisano da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a također i na odredbu čl. 87. toga zakona, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tužiteljica je navela da su nepoštene ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu sadržane u čl. 1., 2. i 7., kojima je ugovorena isplata i vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF - a prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja, odnosno plaćanja pojedinog anuiteta., a to iz razloga jer je ju je tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke o izboru valute uz koju će vezati kredit, odnosno o mogućim posljedicama i rizicima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom predviđenoj svrsi. Tužiteljica je navela da je Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štitila tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u posljednjim petnaest godina nije pretrpjela značajni pad. Tijekom razdoblja otplate kredita došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala relativno u istim odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF-a, ali tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti, niti kapaciteta predvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz toga nastale, niti je imala mogućnosti o tome pregovarati, a tuženik ju nije upozorio na sve moguće rizike. Naprotiv, prilikom ugovaranja kredita tuženik je sporni kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF prikazao kao povoljniji, redovito nudeći niže kamatne stope od ostalih kreditnih proizvoda. Tužiteljica je naglasila da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene i nije ostavio mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama. Tužitelja stoga u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, zbog propusta tuženika koji nije postupio u skladu sa zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne za donošenje informirane i valjane odluke. Stoga smatra da je primjena valutne klauzule u CHF-a, u trenutku kad nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula predviđena zakonom, što je tužiteljici uzrokovalo štetu. Tužiteljica je navela da joj je na ime kredita isplaćen iznos od 581.602,43 kn, koji je predstavljao protuvrijednost odobrenog kredita od 122.362,94 CHF, iz čega proizlazi da je tečaj CHF-a u tom trenutku iznosio 4,753093 kn za 1 CHF. Tijekom otplate kredita tečaj CHF-a je stalno fluktuirao i do 40% te je svoj vrhunac imao u srpnju 2011., kada je iznosio 6,512340 kn za 1 CHF, zbog čega je tuž iteljica preplatila većinu anuiteta. Kako se učinci utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe primjenjuju ex tunc, a utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da ništetne odredbe nije bilo, tužiteljica smatra da ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika u trenutku plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa pojedinog anuiteta obračunatog prema tečaju CHF u trenutku isplate kredita, sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a. Sukladno navedenom, smatra da je tuženik na taj način bez osnove stekao iznos od 41.224,68 kn.

1. 5. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica je navela da je ista također ništetna temeljem odredbi ZZP/03 te je ponovno naglasila da je sklopila predmetni ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom obrascu tuženika te da o ugovornim odredbama nije bila u mogućnosti pregovarati i utjecati njihov sadržaj. Na takav je u čl. 2. ugovora ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa početna kamatna stopa od 4,50% godišnje je povećana nekoliko puta i to sve u vrijeme kad je vrijednost CHF-a rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Kako se učinci utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe primjenjuju ex tunc, a utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da ništetne odredbe nije bilo, što u konkretnom slučaju znači da tužiteljica ima pravo na punu restituciju svih iznosa kamata isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle sve što je naplaćeno više od inicijalne kamatne stope od 4,50% godišnje, koliko je ista iznosila u vrijeme sklapanja ugovora, a sve temeljem čl. 323. ZOO-a. Tužiteljica je navela da je temeljem nezakonito povećavane kamatne stope tuženik bez osnove stekao iznos od 48.481,53 kn.

1. 6. U odnosu na konverziju kredita koja je provedena prema odredbama ZID ZPK/15, tužiteljica je navela da s obzirom da su u kolektivnom sporu utvrđene kao nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke i o valutnoj klauzuli u CHF-u, a koje predstavljaju bitne sastojke ugovora, iste odredbe se ne mogu konvalidirati voljom stranaka. Da bi se određeni pravni posao ili pojedine odredbe istoga mogli konvalidirati na temelju zakona, osnovni je preduvjet da je taj pravni posao ili dijelovi istoga zakonom utvrđen ništetnim. Tužiteljica je navela da niti jednom odredbom ZID ZPK/15 sporne ugovorne odredbe nisu proglašene ništetnima, a sam zakon ne sadrži kogentne odredbe koje bi se automatski primjenjivale na ugovore i mijenjale nepoštene ugovorne odredbe. Kako je konverzija izvršena dodatkom ugovoru, on kao takav slijedi pravnu sudbinu osnovnog ugovora jer između istih postoji pravni kontinuitet, pa čak niti zakonodavna intervencija nije od utjecaja na ocjenu valjanosti osnovnog ugovora. Tužiteljica je ukazala da prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO-a, ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužiteljica smatra da je prilikom ocjene dodatka ugovoru bitno uzeti u obzir i čl. 41. st. 1. ZZP-a, prema kojemu se potrošači ne mogu odreći, niti im se može ograničiti prava koja imaju na temelju toga zakona. Iz toga proizlazi da se potrošači ne mogu odreći ni svojeg prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepoštenih odredbi ugovora jer je upravo ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi. U slučaju kad bi se konverzija smatrala konvalidacijom ništetnih ugovornih odredbi, to bi značilo da su se potrošači odrekli svog prava na utvrđenje ništetnosti istih, što bi bilo protivno odredbama ZZP-a i ciljevima zaštite potrošača koji su pravom Europske unije i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima podignuti na razinu pravnih pravila javnog poretka. Navela je da su dodatkom ugovoru o kreditu stranke, između ostalog, postigle sporazum o raspolaganju preplatom ili manjkom, potrošači kojima je utvrđen manjak morali su isti nadoplatiti, pa je iz toga vidljivo da konverzijom nisu riješena međusobna pitanja po povrati iznosa preplaćenih temeljem ništetnih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule, što ukazuje da je i slobodna volja potrošača pri prihvaćanju konverzije bila upitna. Dodatkom ugovoru o kreditu provedena je konverzija CHF kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, čime su promijenjene odredbe o valuti obveze, kamatnoj stopi i iznosu preostale neotplaćene glavnice te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom što znači da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne kako bi na temelju te činjenice ostvarila pravo i na povrat preplaćenog iznosa, koji joj još uvijek nije u cijelosti namiren. Tužiteljica je navela da iz dostavljenog izračuna proizlazi da je do konverzije preplatila ukupno 89.706,21 kn temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, na koji iznos ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do povrata onoga što je tuženik stekao bez osnove. Temeljem dodatka ugovoru o kreditu utvrđen joj je manjak od 11.003,01 kn, što također potražuje tužbom jer je isti izračunat temeljem uplata izvršenih zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

1. 7. Tužiteljica je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnima odredbi čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja i odredbe čl. 2. ugovora, u dijelu prema kojem je tuženik bio ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

1. 8. Kondemnatornim tužbenim zahtjevima tužiteljica je zatražila isplatu iznosa od 41.224,68 kn temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, isplatu iznosa od 48.481,53 kn temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa mjesečnog anuiteta pa do isplate te isplatu iznosa od 11.003,01 kn s osnova manjka utvrđenog dodatkom ugovoru o kreditu, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015., pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio sve tužbene zahtjeva u pogledu pravne osnove, visine, vrijednosti predmeta spora, a osporio je i činjenice te razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu. Osporio je osnovu i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata. Protivio se prijedlogu tužiteljice da se kao dokaz koristi privatno pribavljen izračun tražbine i dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja iz razloga što smatra da se radi o spornom pravnom pitanju. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na sve zatražene iznose koji su predmet tužbenih zahtjeva, a koji su dospjeli prije 17. lipnja 2014.

2. 2. Nadalje, tuženik je istaknuo činjenicu da je predmetni kredit konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te da su sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije te da su iste iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Napomenuo je da je tuženik prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka, što je i učinio te je takvo mišljenje objavio na svojim mrežnim stranicama, slijedom čega na strani tuženika postoji presumpcija da je izračun konverzije izvršen u skladu sa zakonom. Tuženik je naveo da je tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju te da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kad je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije, koju joj banka nije mogla uskratiti, a tim pravnim odnosom stranke su po izboru tužiteljice riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dodatak ugovoru o kreditu uključivao je promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu, koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, zatim utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR i sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Tuženik tvrdi da su dodatkom ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužiteljice da nakon provedene konverzije traži povrat stečenoga bez osnove pozivajući se na ugovor o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten novom zakonitom osnovom (EUR ugovorom), temeljem kojeg je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. U odnosu na kamatnu stopu tuženik je naveo da su tužiteljici povijesna kamatne stope u trenutku prihvaćanja konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorena kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Naveo je da tužiteljičine tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano odredbama ZID ZPK/15.

2. 3. Nadalje, tuženik je istaknuo da pod pretpostavkom da bi doista trebao vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što i nadalje osporava, treba imati u vidu činjenicu da se plaćanje tužiteljice i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno, kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Stoga čak kod takve pretpostavke, stjecanje na strani tuženika ne bi se moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužiteljice tuženiku iznosa od 11.003,01 kn jer iz prometa po kredi tu proizlazi da takve uplate u razdoblju otplate kredita nije bilo. Tuženik je osporio tvrdnju tužiteljice o njegovom ekstra profitu. Vezano uz to je naveo da je u kolektivnom sporu od Hrvatske narodne banke sud zatražio dostavu podataka iz kojih se može u tvrditi jesu li se banke zaduživale u inozemstvu u CHF-u u razdobljima koja su bila predmet spora, a Hrvatska narodna banka je dostavila za tuženika podatke iz kojih je vidljivo da je na posljednji dan u kvartalu za razdoblje od 31. prosinca 2003. do 31. p rosinca 2008. tuženik imao dugu otvorenu poziciju (imao je neznatno više imovine u CHF, nego obveza u CHF) i to na sve datume osim jednoga (31. ožujka 2004.), kad su obveze bile neznatno više od imovine u CHF te su premašivale imovinu za 618.000,00 kn. Tuženik se pozvao i na podatke Hrvatske narodne banke, koje su dostavljene povodom prijedlog jednog od individualnih korisnika kredita, a iz kojih proizlazi da su obveze i imovina tuženika u CHF- u bili uravnoteženi u promatranom razdoblju i da tuženik temeljem iskazanog stanja nije ostvario značajnu materijalnu korist od promjene tečaja. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U nastavku postupka tuženik je tužiteljici osporio svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora uz obrazloženje da tužiteljica te činjenice nije dokazala. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za podnošenje tužbe uz obrazloženje da je iz prometa po kreditu vidljivo da je anuitet za veljaču 2014. platila druga osoba, a ne tužiteljica. Tuženik se također pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019 te na pravno shvaćanje prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

4. Podneskom od 26. lipnja 2020. tužiteljica je preinačila tužbu na način da je pored već istaknutih zahtjeva, istaknula deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. te na isplatu iznosa od 100.000,00 kn s osnova preplaćenog temeljem odredbi ništetnog dodatka ugovoru o kreditu, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog anuiteta, pa do isplate. Navedena dva zahtjeva tužiteljica je istaknula uz zahtjeve od ranije, navodeći da se radi o glavnim zahtjevima, dok je ranije istaknute zahtjeve (bez zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu i zahtjeva za isplatu iznosa od 100.000,00 kn temeljem ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu ) ponovno istaknula kao eventualne tužbene zahtjeve. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti dodatka ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15 tužiteljica je obrazložila nedostatkom transparentnosti prilikom sklapanja istoga i izostankom pune restitucije, čime je povrijeđeno njezino pravo kao potrošača koje je zajamčeno Direktivom 93/13 i pravom Europske unije.

5. Tuženik se protivio izvršenoj preinaci tužbe, isticanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu.

6. Rješenjem od 12. kolovoza 2021. određen je prekid postupka do završetka postupka pred sudom Europske unije povodom zahtjeva Vrhovnog suda Republike Hrvatske za prethodnu odluku, koji je zaprimljen pod brojem C-474/20, a rješenjem od 15. ožujka 2022. postupak je nastavljen te je ponovno prekinut do završetka postupka pred Sudom Europske unije po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu za prethodnom odlukom, koji je zaprimljen pod brojem C-567/2020. Postupak je ponovno nastavljen rješenjem od 28. rujna 2022.

7. 1. Na pripremnom ročištu održanom 5. prosinca 2022. tužiteljica je preinačila tužbu isticanjem zahtjeva za isplatu iznosa od 51.388,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, s osnova razlike glavnice na dan konverzije.

7. 2. Tuženik se protivio prethodnoj i tadašnjoj preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare na sve novo istaknute zahtjeve. Osim toga, tijekom postupka predlagao je da se kod izračuna tražbine tužiteljice uzmu u obzir i tzv. negativne razlike, za razdoblje kad su tečaj CHF-a i kamatna stopa bili niži od inicijalnih.

8. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 10. prosinca 2025. istaknula deklaratorne tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sadržanih u čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu i za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 2. ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbu o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika. Kondemnatornim tužbenim zahtjevima tužiteljica je zatražila isplatu iznosa od 7.084,68 eura s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatu iznosa od 4.838,21 eura s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja preplaćenih iznosa pa do isplate te isplatu iznosa od 1.460,35 eura temeljem manjka utvrđenog dodatkom ugovoru o kreditu.

9. 1. Na glavnoj raspravi održanoj 12. prosinca 2025. tužiteljica je navela da su u podnesku od 10. prosinca 2025. sadržani svi njezini tužbeni zahtjevi, iz čega proizlazi da je odustala od ranije istaknutih zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu, zahtjeva za isplatu iznosa od 100.000,00 kn s osnova ništetnosti dodatka tom ugovoru i zahtjeva za isplatu razlike glavnice u iznosu od 51.388,74 kn. Kako sud do tada nije dopustio preinaku tužbe isticanjem tih triju tužbenih zahtjeva, sud o istima nije odlučivao, niti je bilo potrebno naknadno odlučiti o takvoj preinaci tužbe jer je tužiteljica u međuvremenu od toga odustala.

9. 2. Tuženik se, međutim, protivio preinaci tužbe isticanjem zahtjeva na način kako je to tužiteljica učinila podneskom od 12. prosinca 2025. Naime, tužiteljica je podneskom od 12. prosinca 2025. povisila zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dok je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi snizila u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev.

9. 3. Sud je dopustio takvu preinaku tužbe jer tužiteljica kondemnatorne tužbene zahtjeve temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi, a prije provedenog financijskog vještačenja bez svoje krivnje nije mogla znati za točan iznos svojih tražbina po svakoj pojedinoj osnovi. Osim toga, sud je dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka u vezi predmetnog pravnog posla.

10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 15-40 spisa, u dokumentaciju priloženu podnesku tuženika od 9. prosinca 2019., u dokumentaciju na str. 83-89 i 115 spisa, pročitao je iskaz tužiteljice na zapisniku o glavnoj raspravi od 30. siječnja 2023., izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 438 -518 spisa, u očitovanje financijskog vještaka na stranicama br. 538-539, 572 i 578-588 spisa.

11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

12. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

12. 2. Sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, postojanje aktivne legitimacije tužiteljice za podnošenje tužbe, pravna valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, može li tužiteljica osnovano bilo što potraživati od tuženika nakon prihvaćene konverzije kredita, odnosno nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, sporan je bio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te općenito osnov i visina tužbenih zahtjeva.

13. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 15-19 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 29. lipnja 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, a solemniziran kod javnog bilježnika Damira Bjelčića iz Krapine pod brojem Ou-391/2005 dana 29. lipnja 2005. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.362,94 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj ica se obvezala kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Redovna kamata je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Otplata kredita ugovorena je na rok od 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 613,45 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Namjena kredita ugovorena je za kupnju kuće.

14. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (20-23 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 13. siječnja 2016., a solemniziran je istoga dana kod javnog bilježnika Damira Bjelčića iz Krapine pod brojem OV-209/16. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 102.711,39 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 717.004,80 kn. Također je utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate je manji od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, što predstavlja manje uplaćeni iznos, koji na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.003,01 kn. Također je ugovoreno da će kreditor uzeti u obzir sve uplate izvršene od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru te će za njihov učinak povećati ili smanjiti iznos utvrđene razlike (u ovom slučaju manjka).

15. 1. Tužiteljica je iskazala da je klijent Zagrebačke banke te je zajedno sa suprugom 2005. podigla stambeni kredit za kupnju njihove prve nekretnine, s time da nije propitkivala uvjete stambenog kreditiranja kod drugih banaka, već je otišla kod tuženika kao njegov klijent. Ponuđen joj je stambeni kredit u CHF kao tada najpovoljniji kredit s promjenjivom kamatom te o nikakvim drugim kreditima nije bilo govora, odnosno o kreditima s drugom valutnom klauzulom jer je prema riječima službenika banke to bio najpovoljniji kredit. Suprugu i njoj je to bio dovoljan razlog da se odluče sklopiti takav ugovor te se sjeća da je prva rata iznosila između 2.400,00 i 2.700,00 kn, a nakon promjena kamate i tečaja rata se povećala na oko 4.000,00 kn. Zbog toga je prihvatila konverziju kredita, nakon čega je rata kredita iznosila oko 3.200,00 kn, a sada iznos anuiteta iznosi oko 2.900,00 kn mjesečno. Prilikom sklapanja ugovora nitko ju u banci nije upozorio na postupanje Hrvatske narodne banke vezano uz zaštitu kune u odnosu na EUR, ali ne i na druge valute. Na konverziju kredita pristala je iz razloga što je visina mjesečne rate bila u nesrazmjeru s njezinim financijskim mogućnostima, odnosno bila je znatno veća od početne i kada joj je banka ponudila konverziju čiji je cilj bio smanjenje iznosa rate kredita, pristala je na to. Ne sjeća se kada je konverzija provedena i ne sjeća se jeli prilikom izračuna dobila neku dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliko je novaca i na ime čega možda plaćeno više, samo zna da je dobila novi otplatni plan, prema kojemu je rata kredita iznosila 3.000,00 kn. Nakon što je sud tužiteljici predočio dokumentaciju na str. 39 spisa pod nazivom „informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015.%, tužiteljica je izjavila da je taj sažetak primila i potvrdila je da se na primjeru u spisu nalazi njezin vlastoručni potpis, ne sjeća se jeli uz to primila i ugovor o konverziji te otplatni plan koji je sastavni dio istoga. Tužiteljica je navela da više ne živi u kući koju je kupila sredstvima kredita jer joj je preskupa za život te se odselila k svojim roditeljima, a kuća je sada prazna i za nju i dalje otplaćuje kredit, s time da je razmišljala i o prodaji kuće, ali bi prije svega htjela otplatiti kredit. Kuća je namijenjena isključivo za stanovanje, a ona u svom vlasništvu nema nikakav obrt, niti trgovačko društvu. Zaposlena je u društvu Salve – Regina d.o.o. Marija Bistrica u svojstvu direktora, a za kuću je navela da se nalazi u [adresa], na adresi [adresa].

15. 2. Na pitanje tuženika je li pročitala ugovor o kreditu i dodatak tom ugovoru te jeli uočila kakve nejasnoće u istima, tužiteljica je iskazala da je ugovore vjerojatno pročitala, ali da se ne sjeća da bi bilo kakvih nejasnoća, a prije toga kredita sklopila je ugovor o kreditu za kupnju automobila. Na pitanje je li u svojstvu direktora ili člana uprave trgovačkog društva ikad pregovarala o dobivanju kredita za ta društva, izjavila je da nikada nije sudjelovala u nikakvim pregovorima za dobivanje kredita društvu u kojemu je zaposlena. Društvo u kojem je zaposlena bavi se turizmom kao osnovnom djelatnošću. Na pitanje jeli se prije sklapanja ugovora informirala o kretanju tečaja CHF-a, tužiteljica je izjavila da se o tome nije prethodno informirala i da su prvi razgovori o tome bili upravo kod tuženika. Nakon svih promjena koje su se dogodile u vezi s tim kreditom spoznala je značaj i sadržaj riječi „valutna klauzula“, a prije toga nije bila s time upoznata i nije tražila da joj se taj pojam pojasni. Navela je da nije bila svjesna rizika da tečaj CHF -a može rasti, niti je na to bila upozorena od strane bankara jer joj predmetni kredit prezentiran kao najbolji i najpovoljniji, a ona nije imala razloga u to ne vjerovati. Ne sjeća je li nekoga u banci pitala za kredite u eurima, samo zna da joj je ponuđen kredit u CHF -u kao najpovoljniji, odnosno osobna bankarica joj je na njezin zahtjev da želi podići stambeni kredit rekla da za nju ima najbolji mogući proizvod, a to je bio upravo kredit u CHF-u. Na pitanje je li prilikom pregovora o sklapanju kredita dobila na uvid otplatni plan, tužiteljica je odgovorila da se toga ne sjeća, samo joj je poznato da se otplatni plan dobiva nakon sklapanja ugovora. Ne sjeća se koliko je puta bila u banci radi sklapanja toga ugovora, ali vjerojatno je bila u banci više puta. Tužiteljica je iskazala da se ne sjeća kakva je bila kamatna stopa te da o tome postoji dokumentacija. Navela je da nije bila svjesna rizika da kamatna stopa može rasti i padati, obzirom na ono što joj je prezentirano. Ne sjeća se jesu li joj dostavljane obavijesti o promjeni kamatne stope, a kredit je sama otplaćivala kao klijent Zagrebačke banke. Također je odgovorila da je član uprave društva Stubaki d.d. od veljače 2014., a u svojstvu direktora društva Salve-Regina zaposlena je od 2018.

15. 3. Tuženik je prigovorio iskazu tužiteljice navodeći da iz dokumentacije proizlazi da su i druge osobe uplaćivale rate kredita, a ne samo tužiteljica kako je to navela u svom iskazu.

15. 4. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti. Tužiteljica je iskaz dala prema svom sjećanju, a imajući u vidu protek vremena od sklapanja predmetnih pravnih poslova, životno je logično da se tužiteljica u potpunosti ne sjeća točno svih okolnosti u vezi sklapanja ugovora i u vezi otplate kredita. Postupak sklapanja predmetnog ugovora o kreditu prema iskazu tužiteljice je u bitnome jednak postupcima sklapanja ugovora o kreditu ostalih potrošača u vrijeme koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom te ne postoje dvojbe o tome na koji je način i u kojoj mjeri tužiteljica informirana od strane tuženika o uvjetima ugovora o kreditu. Sud je stoga u pogledu svih relevantnih okolnosti prihvatio iskaz tužiteljice.

16. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužiteljice za podnošenje tužbe. Razlog na kojemu tuženik temelji taj prigovor (da je navodno neke mjesečne anuitete plaćala neka druga osoba, a ne tužiteljica) ne isključuje aktivnu legitimaciju tužiteljice. U sporu o potrošačkom ugovoru o kreditu za osnovanost tražbine korisnika kredita nije presudno tko je vršio uplate anuiteta, već status korisnika kredita i njegova prava iz ugovora jer je korisnik kredita ugovorna strana i obveznik otplate kredita te kao takav ima najveći interes ostvariti pravnu zaštitu u vezi s ugovorom o kreditu. Tužiteljica je stoga aktivno legitimirana na podnošenje predmetne tužbe neovisno o tome je li netko umjesto nje, odnosno za njezino ime i račun podmirio koji dio ugovorne obveze na otplatu kredita.

17. 1. Sud je potom utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., V,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

17. 2. Iz iskaza tužiteljice te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da ona ugovor nije sklopila u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju kuće u kojoj je stanovala, sve dok joj stanovanje u toj kući nije predstavljalo prevelik teret. Pored toga, napominje se da je tuženik tužiteljici ponudio konverziju kredita temeljem odredbama ZID ZPK/15, koji propis regulira upravo potrošačke ugovore i ne primjenjuje se na poslovne subjekte, iz čega proizlazi da je i tuženik tužiteljicu smatrao potrošačem prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu te u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru.

17. 3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

18. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

18. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

18. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

18. 5. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnice kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužiteljica bila u obvezi otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta i time što ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke, a bez naznačenih parametara i kriterija o kojima je ovisila promjena kamatne stope.

19. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

19. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

19. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

19. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

19. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužiteljici od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja, bez da je pri tome bila informiran o riziku u vidu mogućeg znatnog tečaja CHF-a u odnosu na kunu i o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.

19. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 29. lipnja 2005., a solemniziran je kod javnog bilježnika istoga dana, dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

19. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

19. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

20. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. 2. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

20. 3. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju i najbolju opciju kreditiranja, a da ju nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na euro, a posljedično i u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Osim što su tužiteljici djelatnici tuženika ponudili predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF-u kao najpovoljniji, o eventualnim drugim opcijama kreditiranja i o drugim eventualnim valutnim klauzulama nisu ju upoznali. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužiteljicu kao potrošača o svim okolnostima koje bi u budućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na euro, a potom i na kunu te posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope redovne kamate tuženik tužiteljicu nije informirao, niti je u ugovoru naveo parametre o kojima će ovisiti promjena kamatne stope, a ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen od tuženika kao trgovca te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj istoga u odnosu na sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih te da je s vremenom odselila iz kuće koju je kupila sredstvima kredita jer su joj troškovi stanovanja bili preveliki, pa je preselila u roditeljsku kuću, a konverziju kredita prihvatila je očekujući da će se iznosi mjesečnih anuiteta smanjiti. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u i ugovaranjem promjenjive stope redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženika značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega, a osim toga tuženik je jednostrano povisivao stopu redovne kamate, što je dodatno utjecalo na kontinuirani rast anuiteta . Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

21. Temeljem svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu, prema kojima je tužiteljica bila dužna kredit otplaćivati uz valutnu klauzulu prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta, a koje su sadržane u čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu. Također je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate temeljem jednostrane odluke tuženika, koje su sadržane u čl. 2. ugovora.

22. 1. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF- a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužitelj ica je bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogla predvidjeti jer nije bila upoznata s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužitelj ica platila u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita.

22. 2. Temeljem iste zakonske odredbe, tuženik je dužan tužiteljici vratiti i iznose koje mu je tužiteljica platila uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, a iznosila je 4,50% godišnje.

23. 1. U nalazu i mišljenju od 10. ožujka 2023. financijski vještak društvo Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb naveo je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj , ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 12.008,31 EUR od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 4.583,75 EUR te je preplatila zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 7.424,56 EUR. Ukupno je manje plaćen iznos od 1.652,58 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 1.090,89 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 561,69 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 10.355,73 EUR i to ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi 3.492,86 EUR, a ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi 6.862,87 EUR.

23. 2. Vještak je također naveo da glavnica po kreditu u CHF, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 13. siječnja 2016. iznosila 474.582,64 kn, dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu od 523.253,05 kn, pa razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 6.459,67 EUR. Vještak je naveo da je prilikom provođenja konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te je postupao u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/1. Vještak je naveo da je prema čl. 5. dodatka ugovora o kreditu utvrđeno da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, a njihova razlika predstavlja manje uplaćeni iznos koji do dana 30. rujna 2015. iznosi 11.003,01 kn. Vještak je također izračunao zakonske zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. u iznosu od 4.819,26 EUR.

24. 1. Tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da iz nalaza proizlazi da je vještak preplatu s osnove promjenjive kamatne stope računao na način da je oduzeo početno ugovoreni anuitet od stvarno plaćenog anuiteta i ta razlika predstavlja preplatu po toj osnovi. Uspoređujući nalaz i mišljenje s dokumentacijom kredita, tužiteljica zaključuje da da je primjerice za anuitet iz ožujka 2009. tužiteljica prema nalazu preplatila 64,83 CHF s osnove promjenjive kamatne stope, a iz dokumentacije o kreditu je vidljivo da je početni anuitet iznosio 613,45 CHF, dok je tužiteljica tada zbog povećanja kamatne stope platila anuitet u iznosu od 711,52 CHF. Prema početnom otplatnom planu, anuitet u iznosu od 613,45 CHF bi se u tom mjesecu sastojao od otplatne kvote glavnice u iznosu od 191,77 CHF i kamate u iznosu od 421,68 CHF. Anuitet koji je tužiteljica doista platila u iznosu od 711,52 CHF se sastojao od otplatne kvote glavnice u iznosu od 154,31 CHF i kamate u iznosu od 557,52 CHF. Tužiteljica stoga navodi da razlika u apsolutnom iznosu plaćene kamate iznosi 135,53 CHF, a ne 64,83 CHF, kako je to naveo vještak, dok je također zbog povećanja kamatne stope tužiteljica podmirila 37,46 CHF manje glavnice te je na istu plaćala ugovorenu kamatnu stopu tijekom daljnje otplate kredita. Tužiteljica tvrdi da iz navedenoga proizlazi da se radi o nezanemarivoj razlici same preplate, a da je također navedeno bitno i za tijek zakonskih zateznih kamata jer se radi o velikom rasponu godina i one zasigurno predstavljaju velik iznos. Kako bi prevenirala očekivano očitovanje vještaka kako je zadatak bio razlika anuiteta, a ne plaćene kamate, tužiteljica je navela da je to pogrešno tumačenje jer je u zadatku suda jasno naznačeno da se izračuna preplata s nas lova jednostrano promjenjive kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF-a važeći na dan isplate kredita.

24. 2. Nadalje, tužiteljica je prigovorila nalazu vještaka jer smatra da je vještak napravio grešku prilikom izračuna ne obračunavši kredit s kamatnom stopom od 3,23% za razdoblje od 1. siječnja 2014. do konačne otplate kredita. Kako tužbom u ovom predmetu tužiteljica traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora koja je omogućavala tuženiku jednostranu promjenu kamatne stope, dok je promjena na 3,23% zakonski uvjetovana i kao takva nije sporna, niti predmet ovog postupka. Kakva god kamatna stopa da je do tada vrijedila (pa i početno ugovorena), po sili zakona bi od 1. siječnja 2014. morala biti primjenjivana kamatna stopa od 3,23%. Tužiteljica stoga smatra da je vještak bio dužan obračunati njezin kredit po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 1. siječnja 2014., a od tada na dalje po zakonski određenoj kamatnoj stopi od 3,23% i takav otplatni plan usporediti s otplatnim planom banke i utvrditi koliko je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom se dijelu ne radi o jednostrano određenoj ili ugovorenoj kamatnoj stopi, već onoj koja se zakonski mora primjenjivati, a da je nalaz izradio temeljem važećih zakonskih propisa, vještak je bio dužan istu uzeti kao meritornu u tom razdoblju. Iako je u tom slučaju kamatna stopa jednaka u oba otplatna plana, tužiteljica je preplatila anuitete i s osnvoe kamata jer je zbog ranijih jednostranih promjena kamatne stope od strane tuženika plaćala kamatnu stopu od 3,23% na veću glavnicu nego što bi to bio slučaj da je vrijedila početno ugovorena kamatna stopa kao jedina oko koje je postojala suglasnost volja. Također, ovakvim pogrešnim izračunom se prema mišljenju tužiteljice dolazi do situacije da ispada kako je tužiteljica od 1. siječnja 2014. na dalje s osnove kamatne stope manje platila svaki anuitet, iako je iz tablice vidljivo da je apsolutan iznos kamate obračunat po 4,50% veći od iznosa kamate prema obračunu banke.

24. 3. Konačno, tužiteljica je prigovorila izračunu vještaka u odnosu na manje plaćene anuitete, jer ona kao potrošač takvim uplatama nije ništa stekla te je svaki anuitet podmirila sukladno obračunu banke. Na navedene uplate nije primjenjiv institut stjecanja bez osnove jer tužiteljica nije ništa stekla te ne može ništa ni vratiti. Osim toga, tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije istaknuo prigovor radi prebijanja, niti drugi prigovor materijalne naravi, a nije ni podnio protutužbeni zahtjev, pa b i eventualna takva tuženikova tražbina zastarjela.

25. U očitovanju od 16. studenoga 2023. financijski vještak je odgovorio na primjedbe tužiteljice. Financijski vještak je naveo da je zadatak vještačenja bio utvrditi preplaćene iznose po pojedinim anuitetima s naslova promjenjive kamatne stope i promjenjive valutne klauzule, a sve primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF u odnosu na kune. Naveo je da je izračunao razliku početno ugovorenog anuiteta i anuiteta koji je bio stvarno primijenjen, odnosno izvršio je obračun koji mu je bio naložen jer je do promjene visine anuiteta u CHF došlo isključivo posljedično na promjenu kamatne stope. Na primjeru za ožujak 2009. godine, a koji je tužiteljica spomenula u svom podnesku, vještak je utvrdio razliku u iznosu više plaćenog anuiteta u iznosu od 98,07 CHF (711,52 CHF – 613,45 CHF), a isto je razvidno u nalazu u Tabeli 1 u stupcu '13'. Iznos koji navodi tužiteljica od 64,83 CHF predstavlja iznos koji vještak prikazuje u Tabeli 1, stupcu '17' Razlika zbog promjene kamatne stope (EUR) i prikazan je u valuti EUR, a ne kako to tužitelj tvrdi u valuti CHF. S obzirom da se visina anuiteta u CHF mijenjala isključivo posljedično na promjenu kamatne stope, koji utjecaj je u vještačenju obrazložen na str. 3. nalaza, vještak je i uzeo u obzir utuženu promjenu više plaćenog zbog promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu od 4,50% godišnje te sačinio izračune upravo na taj način. Vezano uz navode tužiteljice kako je vještak počinio grešku prilikom izračuna ne obračunavši kredit sa kamatnom stopom od 3,23% za razdoblje od 1. siječnja 2014. do konačne otplate kredita vještak je naveo da nije počinio grešku već mu navedeni izračun nije bio naložen od strane suda, budući da mu je zadatak bio utvrditi razliku u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom sklapanja ugovora. Naveo je da je spreman izvršiti izračune na način kako to tužiteljica predlaže u podnesku od 6. studenoga 2023. ako sud zatraži od vještaka dodatno vještačenje s novim zadatkom vještaku da izvrši izračun prilagođenog otplatnog plana tj. da na početni otplatni plan primijeni do 1. siječnja 2014. početnu kamatnu stopu, a nakon toga kamatnu stopu od 3,23% te temeljem tako izračunatog prilagođenog početnog otplatnog plana napravi novi izračun razlika posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja. U odnosu na ostale prigovore tužiteljice, vještak je napomenuo da se radi o pravnim pitanjima.

26. 1. Povodom prijedloga tužiteljice financijski vještak je dopunio prijašnji nalaz i mišljenje. U dopunskom nalazu i mišljenju od 8. listopada 2024. financijski vještak je naveo da je odredbama čl. 11.b ZID ZPK/15 propisano da maksimalna dopuštena kamatna stopa na stambene kredite s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom (a) u kunama bez valutne klauzule, (b) u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i (c) u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, ne smije biti viša o prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u Republici Hrvatskoj, određene za svaku od valuta uvećane za 1/3. Maksimalna dopuštena kamatna stopa na stambene kredite koji nisu obuhvaćeni stavkom 1. toga članka ne smije biti viša od najniže prosječne ponderirane kamatne stope na stanja kredita iz stavka 1. uvećane za 1/3. Prosječne ponderirane kamatne stope na stanja kredita iz stavka 1. toga članka prema utvrđenoj metodologiji i podacima dostupnim na zadnji dan predzadnjeg mjeseca polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu određuje Hrvatska narodna banka i dužna ih je objaviti svakog 1. siječnja i 1. srpnja u "Narodnim novinama". Prema odredbi čl. 11.a ZID ZPK/15, za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu toga zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s tim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli: referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili– NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka. Temeljem navedenog od 1. siječnja 2014. je za kredite vezane uz valutu CHF u primjeni, a slijedom aprecijacije valute CHF više od 20% te slijedom izračuna HNB da je prosječna kamatna stopa za kredite u CHF iznosila 4,62%, utvrđena nepromjenjiva kamatna stopa od 3,23%. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja i veći je u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima razliku u visini anuiteta koji je korisnik stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope. S obzirom na dopunski, vještak je izvršio prilagodbu početnog otplatnog plana primjenom kamatne stope od 3,23% za anuitete koji su dospijevali nakon 1. siječnja 2014. Stoga je izradio usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunane sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama, sa anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu do dana 31. prosinca 2013. te kamatnom stopom od 3,23% počevši od 1. siječnja 2014. (primjena od anuiteta koji je dospijevao 1. veljače 2014.).

26. 2. U razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuite t koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak je napomenuo da su ukupne razlike koje je korisnik plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja, vještak je u nastavku prikazao izračune posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

26. 3. Vještak je nadalje naveo da je Zakonom o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 26. siječnja 2015. propisano da se za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati, tečaj CHF prema kuni, utvrđuje na razini 6,39 kuna za 1 CHF za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu toga zakona. Kako je u utuženom razdoblju službena valuta u Republici Hrvatskoj bila kuna, dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršio u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu Republike Hrvatske na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 85/22) i koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Usporedbom stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužitelj ica platila pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu do dana 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu od 3,23% i u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

26. 4. Vještak je iznio mišljenje, prema kojemu pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se od 1. siječnja 2014. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23%, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi 11.922,89 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 4.838,21 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 7.084,68 EUR. Ukupno je manje plaćen, posljedično na pad tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita, iznos od 561,71 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 11.361,18 EUR i to: ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi 4.838,21 EUR, a ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi 6.522,97 EUR.

27. 1. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun financijskog vještaka iz dopunskog nalaza i mišljenja, a tužiteljica je u skladu s istim postavila zahtjeve za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova promjene kamatne stope i valutne klauzule, ne uzimajući pri tome u obzir manje plaćene iznose u razdobljima kada su kamatna stopa i tečaj CHF-a bili niži od inicijalnih.

27. 2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti utemeljen na cjelokupnoj dokumentaciji u spisu te na odredbama relevantnih zakonskih odredbi, naročito na odredbama ZID ZPK/15.

28. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu predana na poštu preporučeno 12. lipnja 2019., koji dan se smatra danom predaje tužbe sudu, do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a tužiteljica bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja nije mog la znati za točan opseg i iznos svoje tražbine, da bi ju mogla precizno istaknuti u tužbi. Sud stoga smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva te da zastara niti u odnosu na taj dio zahtjeva nije nastupila.

29. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat ila na temelju obračuna tuženika i iznosa koje bi platila prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita i kamatne stope redovne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (4,50% godišnje). Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, a u ovom predmetu je sud o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi odlučio deklaratornim dijelom presude.

30. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bio dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o manjku utvrđenom konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR.

30. 2. Nadalje, odredbe ZID ZPK/15 propisuju ugovorni odnos koji je između potrošača kao korisnika kredita i banke kao kreditora nastao temeljem ugovora o kreditu, a obveza restitucije nema pravnu osnovu u pravnom poslu, već u izvanugovornom obveznom odnosu prema pravnom institutu stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora. Ugovornim odredbama ne može se osnažiti ono što je od početka bilo ništetno i što nema pravni učinak, pa tuženik neosnovano tvrdi da je sklapanjem dodatka ugovoru tužiteljica izgubila pravo na restituciju preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi je osnovno pravo potrošača u slučaju nepoštenosti odredbi u potrošačkim ugovorima, a ako bi se to pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim zakonskim odredbama, slijedom čega je zakonodavac, ako je smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju zbog nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, a što nije učinio. U vrijeme sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji kredita, bio je na snazi ZZP/14, koji u odredbi čl. 41. st. 1. propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem tog zakona ili zakona kojima se štite prava potrošača, a odredbom čl. 41. st. 2. toga zakona propisano je da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem tog sporazuma potrošač, ovdje tužiteljica, odrekao prava na potpunu restituciju. Predmet odredbi ZID ZPK/15 nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, pa se niti u tom smislu ne može smatrati da se sklapanjem istoga potrošač bilo čega odrekao, a naročito novčane tražbine koja nije bila predmet konverzije i nije ulazila u izračun iste. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu promijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita te se nije radilo o sklapanju novog ugovora, a čak i kad bi se smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo zapreke za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. 3. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 (TAErste Bank Hungary Zrt.) od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju nepoštene ugovorne odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz takve odluke proizlazi da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u takvo njegovo pravo i neovisno o tome što je odredbama ZID ZPK/15 potrošaču kao korisniku CHF kredita dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

30. 4. U odnosu na tužiteljičinu tražbinu u vidu preplaćenih anuiteta kredita uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem odredbi navedenog zakona i da je pravno valjan. Međutim, po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelj ice za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

30. 5. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.

31. 1. Iz dodatka ugovoru o kreditu te iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da tužiteljica konverzijom kredita nije niti djelomično obeštećena zbog preplaćenih iznosa temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi, jer prilikom konverzije nije utvrđena njezina preplata anuiteta po osnovnom CHF ugovoru u odnosu na anuitete koje bi platila da je sklopila ugovor s valutnom klauzulom u eurima, već je utvrđen manjak od 11.003,01 kn, u pogledu kojeg je tužiteljica imala pravo naložiti kreditoru da joj za taj iznos uveća glavnicu kredita u EUR ili je pak bila dužna manje uplaćeni iznos podmiriti odmah nakon provođenja konverzije

31. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica u razdoblju od otplate kredita do provođenja konverzije na ime promjene kamatne stope preplatila iznos od 4.838,21 EUR, a zbog rasta tečaja iznos od 7.084,68 EUR. Navedene iznose glavne tražbine tuženik je stoga dužan vratiti tužiteljici, zajedno s kamatom tekućom od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je u smislu odredbe čl. 1115. ZOO -a bio nepošten stjecatelj jer je preplaćene iznose anuiteta stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

31. 3. Točno je da je tužiteljica u određenim razdobljima plaćala manje anuitete uslijed pada tečaja i kamatne stope u odnosu na inicijalnu kamatnu stopu i tečaj CHF -a. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, niti materijalno -pravni prigovor prijeboja, niti je istaknuo protutužbeni zahtjev po osnovi manje plaćenih iznosa anuiteta. Sud stoga nije dužan, a niti ovlašten uzimati u obzir manje plaćene iznose kod utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što tuženiku trebala vratiti , ili za koje bi iznose trebalo umanjiti njezinu tražbinu.

31. 4. Sud je stoga u cijelosti prihvatio tužbene zahtjeve za isplatu iznosa od 7.084,68 eura po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te za isplatu iznosa od 4.838,21 eura po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa anuiteta, pa do isplate.

32. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.460,35 eura sa zatraženim zakonskim kamatama, koji se odnosi na manjak utvrđen dodatkom ugovoru o kreditu. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema dokumentaciju u spisu i prema rezultatima financijskog vještačenja, konverzija kredita u konkretnom je slučaju provedena u skladu s navedenim zakonom. Utvrđen manjak uplata posljedica je konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Utvrđen manjak posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i u ovom postupku utvrđenu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Odredbe dodatka ugovoru o kreditu nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Prihvaćanjem konverzije, tužiteljica je preuzela prava i obveze iz dodatka ugovoru, pa tako i utvrđeni iznos manjka i obvezu vraćanja istoga tuženiku na dva moguća načina prema njezinom izboru: ili na način da se za taj iznos poveća nedospjela glavnica, i li da ga nakon sklapanja dodatka ugovoru isplati tuženiku. Tužiteljica nije dokazala da joj je dodatak ugovoru o kreditu bio ponuđen netransparentno i da nije bila informirana o bitnim sastojcima tog ugovora, odnosno o ugovornim odredbama jer iz dokumentacije u spisu i iz rezultata financijskog vještačenja proizlazi da je tuženik prije sk lapanja dodatka ugovoru postupao u cijelosti u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te da joj je dostavio informativni izračun konverzije, iz kojeg je mogla utvrditi pravne posljedice sklapanja tog ugovora u smislu je li za nju povoljnije prihvatiti konverziju kredita, ili pak ostati u ugovornom odnosu prema osnovnom CHF ugovoru o kreditu. Također je utvrđeno da je tuženik izračun kreditne obveze u cijelosti izvršio sukladno odredbama tog zakona. Činjenica što dodatkom ugovoru o kreditu nije riješeno pitanje restitucije tužiteljice kao potrošača u pogledu posljedica ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu ne dovodi u pitanje pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu, već utječe na osnovanost njezine tražbine u vidu preplaćenih anuiteta do konverzije. Kako se tužiteljica valjanim dodatkom ugovoru o kreditu obvezala tuženiku platiti manjak utvrđen tim dodatkom ugovoru, ne može više osnovano tražiti da joj tuženik isti vrati jer osnova kojom je utvrđen manjak te prava i obveze ugovornih strana u vezi s manje plaćenim iznosom nije otpala, niti je utvrđena ništetnom. Sud je stoga odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.460,35 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

33. 1. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP- a, odnosno razmjerno uspjehu stranaka u postupku. Tužiteljica je kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražila isplatu iznosa od ukupno 13.383,24 eura, a dosuđen joj je iznos od 11.922,89 eura, koji se odnosi na preplaćene iznose uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije. Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.460,35 eura, koji se odnosi na manjak utvrđen dodatkom ugovoru o kreditu. Tuženik je u cijelosti osporio osnovu svih zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh stranaka jednak, jer je tužiteljica uspjela u cijelosti u pogledu osnove za isplatu iznosa od 11.922,89 eura, dok nije uspjela u pogledu osnove sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.460,35 eura. Slijedom navedenog, uspjeh tužiteljice u postupku iznosi 89,09%, dok uspjeh tuženika iznosi 10,98%, pa tužiteljici pripada naknada troškova postupka u visini razlike između navedenih postotaka uspjeha, odnosno u visini od 78,11% troškova koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

33. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 250 bodova,

- za sastav podnesaka od 20. siječnja 2020., 26. lipnja 2020., 5. listopada 2023. i 1. travnja 2024. po tbr. 8./1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 10. prosinca 2025. po tbr. 8./3. u visini od 100 bodova,

- za sastav podneska od 22. veljače 2023. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova

- za zastupanje na ročištima 8. prosinca 2020., 5. prosinca 2022., 30. siječnja 2023., 8. travnja 2024. i 12. prosinca 2024. po tbr. 9./1. u visini od 250 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na ročištu 24. listopada 2022., koje je odgođeno prije raspravljanja, po tbr. 9./5. u visini od 50 bodova,

- za zastupanje na ročištu za objavu odluke 19. siječnja 2026. po tbr. 9./3. u visini od 50 bodova,

- što ukupno iznosi 2.725 bodova ili 5.450,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 1.362,50 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 6.812,50 eura.

33. 3. Sud tužiteljici nije odmjerio troškove zastupanja za sastav podneska od 6. prosinca 2022., u prilogu kojeg je dostavljena potvrda o uplati sudske pristojbe na tužbu, jer je tužiteljica pristojbu trebala uplatiti prilikom podnošenja tužbe, a osim toga je up lata pristojbe bila vidljiva u aplikaciji e-spis, pa navedeni podnesak nije bio potreban. Kao nepotrebnim za svrhovito vođenje postupka ocijenjen je i podnesak tužiteljice od 22. listopada 2025., kojim je tražila odgodu ročišta.

33. 4. Troškovima zastupanja tužiteljice po punomoćniku dodani su troškovi s osnova uplaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 180,10 eura, dok joj troškovi s osnova sudske pristojbe na presudu nisu odmjereni jer je u međuvremenu oslobođena od plaćanja iste temeljem odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

33. 5. Sud je tužiteljici dosudio troškove zastupanja po punomoćniku te troškove s osnova sudske pristojbe na tužbu (ukupno 6.992,60 eura) u visini od 78,11%, što iznosi 5.461,92 eura, kojem iznosu su u cijelosti dodani troškovi s osnove uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 475,00 eura, jer su navedeni troškovi bili potrebni neovisno o uspjehu stranaka u postupku, odnosno uspjeh stranaka u postupku nije utjecao na nastanak i visinu istih. Sud je stoga tuženiku naložio da tužiteljici naknadi parnične troškove u ukupnom iznosu od 5.936,92 eura, dok je u preostalom iznosu odbio njezin zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 19. siječnja 2026.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Tušak Miletić i Partneri j.t.d., Zagreb, Vlaška 84/4

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Trg Drage Iblera 10/VII

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte