REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. P-7170/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Vesni Horvat, u pravnoj stvari tužitelja ŽB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Hrvoje Škalić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska Cesta 69, Zagreb, radi utvrđenja, dana 19. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu broj 238-50-4148961 od 30 svibnja 2007. sklopljenog između tužitelja ŽB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao banke i glasi „3. /treće/ NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“
II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 19. siječnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 09.11.2025. godine navodi da su Tužitelj i Tuženik sklopili 30 svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj 238-50-4148961 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“). Ugovorom o kreditu ugovoreno je da će Tuženik staviti na raspolaganje Tužitelju iznos od 24.728,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,20 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom Tuženika. Tužitelj prvenstveno napominje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu. Nadalje, u tom istom tipskom Ugovoru o kreditu ugovorena je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita. Predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena i ništetna. Tužitelj se, na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorene naknade za obradu kredita, poziva na presude suda EU, koje su obvezujuće za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalan sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovom konkretnom slučaju Tuženik nije Tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste Tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu niti objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dodatno Tužitelj ističe kako je člankom 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) propisano
(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. dok je stavkom 2. istog članka propisano
(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane Tuženika na koju Tužitelj nije imao utjecaja, odnosno da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi kojom je specificirana naknada za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi ista se smatrala nepoštenom treba suprotno načeli savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od Tuženika, a o kojim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je Tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja Tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za dodatnim profitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, predmetna ugovorna odredba je nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.
2. Svojim rješenjem od 13.11.2025. godine sud je pozvao tuženika da u roku od 45 dana od dana dostave tužbe podnese pismeni odgovor na tužbu.
3. Tuženik nije postupio sukladno rješenju suda i u određenom roku podnio odgovor na tužbu.
4. Kako su ispunjeni svi uvjeti iz čl. 331. b stavak 1., točka 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao u izreci presude.
5. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to temeljem Tbr. 7 toč. 1 te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 200,00 EUR te 25% PDV-a 50,00 EUR ili ukupno 250,00 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu budući nije obveznik plaćanja iste imajući u vidu odredbu čl. 11 st. 1 toč. 5 Zakona o sudskim pristojbama.
U Zagrebu, 19. siječnja 2026. godine
Sudac:
Vesna Horvat
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u 5 primjerka.
Dna:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku
