Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-322/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužiteljice FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta iz Garešnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreba, Ul. Radoslava Lopašića 6, radi isplate, dana 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 92963223473 da tužiteljici FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.222,68 EUR zajedno sa zateznom kamatom počam od dana 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 92963223473 da tužiteljici FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.958,94 EUR zajedno sa zateznom kamatom počam od dana 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.987,26 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica za naknadu troškova u iznosu od 162,74 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 9. svibnja 2023. putem svog punomoćnika podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom dana 25. kolovoza 2008. zaključila Ugovor o kreditu broj 3214092040/08 (kredit za kupnju stana) na iznos kunske protuvrijednosti za 76.800,00 CHF. Ugovoreni je rok vraćanja kredita od 27 godina. Ugovorena je kamatna stopa od 6,10 % godišnje, promjenjiva. Tužiteljica je sa tuženikom sklopila i Dodatak ugovora o kreditu i to dana 13. siječnja 2016. koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju međutim tužiteljica potpisom tog Ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećena za pretplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.

1.2. Tužiteljica se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i na dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14-02 od 9. travnja 2015. Odlukom VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U- III-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018.

1.3. Tužiteljica nadalje u svojim podnescima se poziva na Zakon o zaštiti potrošača koji je između ostalog implementirani akt Europske unije i to Direktive Vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice od 5. travnja 1993. godine o neopuštenim odredbama potrošačkih ugovora (dakle protivno načelu savjesnosti i poštenja), a na koji način se Hrvatskog zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom, odnosno stajalištem Europske unije u području zaštite potrošača. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

1.4. Tužiteljica u svom podnesku od 3. veljače 2025. poziva se na presude Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. (u daljnjem tekstu: presuda F) i njegovim tumačenjem Direktive 9/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima. Na navedene presude Europskog suda nadovezuje se presuda C-6/90 I i L kojom je zauzeto shvaćanje da je država članica odgovorna za štetu koja nastaje pojedincima u slučaju povrede njihovim prava uslijed primjene prava EU.

1.5. Tijekom postupka tužiteljica je u svojem podnesku od 15. rujna 2025. zatražila dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka da se na pravilan način izvrši uračunavanje sukladno odredbi iz čl. 172. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08,125/11,78/15,29/18,126/21,144/22,156/22,155/23) odnosno predložila da vještak izračuna zakonske zatezne kamate, samo na pretplaćene iznose zbog promjene tečaja CHF i to do 30. rujna 2015., te je tužiteljica nakon dopunskog vještačenja svojim podneskom od 9. listopada 2025. precizirala svoj tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 5.222,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, a koji iznos je dobiven na način da je od ukupne preplate po osnovi promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom do 30.9.2015. godine oduzet iznos preplate priznat tužitelju prilikom konverzije (5.444,70 EUR + 2.176,42 EUR = 7.621,12 EUR – 2.398,44 EUR = 5.222,68 EUR). Osim navedenog iznosa tužiteljica potražuje i razliku glavnice u iznosu od 2.958,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktive legitimacije, status tužiteljice kao potrošača, prigovor zastare, učinke konverzije. Naime, tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužiteljica mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane IE. Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljicu teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Nadalje tuženik ističe da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 14.1.2016 godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga:

- što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke);

- što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke);

- što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Tuženik također navodi da VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

2.1. Tuženik u podnesku od 31. siječnja 2025. navodi kako su sklapanjem Dodatka ugovoru parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tuženik navodi da je Sud EU u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Navedeni članak Direktive implementiran je i u Zakon o zaštiti potrošača (i onaj iz 2003. i 2007. godine) na način da je navedeno da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi.

U tom smislu, u ostalim točkama obrazloženja (posebno 20. i 21.) VSRH poentira da je, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti, pri čemu VSRH posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u euru i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

2.2. Nadalje, tuženik se svojem podnesku od 26. kolovoza 2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka te tuženik nije predložio saslušanje vještaka. U navedenom podnesku tuženik obrazlaže svoje navode vezano za konverziju kredita.

2.3. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 3214092040/08 od 25. kolovoza 2008. (dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi.

4. Tijekom postupka nije sporno da je tužiteljica dana 25. kolovoza 2008. zaključila s tuženikom ugovor o kreditu na iznos od 76.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju nekretnine, s rokom otplate od 27 godina i Dodatak Ugovoru o kreditu broj od 13. siječnja 2016.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak te visina preplate.

6. Sporno je i da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara, aktivna legitimacija, status potrošača te učinci konverzije.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u obračun kredita (str. 11-12), dodatak ugovoru o kreditu od 17. srpnja 2014. (str. 13-15), podaci o kreditnoj partiji broj 7104286451 od 10. rujna 2018. (str. 16), obavijest o izračunu efekta konverzije od 14. siječnja 2016. (str. 17-25), podaci o efektivnoj kamatnoj stopi (str. 26-33), obavijesti banke o konverziji od 12. studenog 2015. (str. 34-35), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 36-39), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 40-41), pregled otvorenih stavki o kreditu na dan 30. rujna 2015. (str. 42- 43), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 44-45), dodatak ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. (str. 47-52), izvadak iz zemljišnih knjiga (str. 53), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 54-55), otvorene stavke po kreditu na dan 30. rujna 2015. (str. 56), obavijest o izračunu efekta konverzije (str. 57), potvrda privatne isprave broj OV-157/16 (str. 58-59), ugovor o nenamjenskom kreditu broj 3214092040/08 od 25. kolovoza 2008. (str. 60-65), izvadak iz zemljišnih knjiga (str. 66), obavijest banke od 12. studenog 2015. (str. 167), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 168-174), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 175), sudska praksa (str. 177-185), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije (str. 186-188), sudska praksa (str. 189-198), odabir valute (str. 199), sudska praksa (str. 200-212), promet po kreditu za razdoblje od 12. kolovoza 2008. do 18. kolovoza 2020. (str. 213- 225), sudska praksa (str. 226-244), sudska praksa (str. 266-275), sudska praksa (str. 279-283), nalaz i mišljenje vještaka (str. 292-315), dopunski nalaz vještaka (str. 330- 334).

8. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice našao životnim, logičnim pa stoga i vjerodostojnim, a ovaj iskaz potvrđuje i dokumentacija odnosno Ugovor o kreditu iz kojeg kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla s namjerom da kupi stan. Također je vjerodostojan i iskaz tužiteljice o okolnostima podizanja kredita i to da je sklopila ugovor o konverziji 2015. godine. zbog rasta tečaja švicarskog franka, a isti je sklopila iz razloga što je došlo do promjene valute tj. u eure koji su bili stabilniji te upravo ta stabilnost je bila razlog sklapanja konverzije. Bankarski djelatnik joj je objasnio dio ugovora koje se odnosi na prelazak na euro te da rata više neće toliko rasti koliko je to bilo u švicarskim francima. Tužiteljica navodi da je dobila gotovi ugovor koji je nakon toga išao na solemnizaciju. Na upit svoje punomoćnice tužiteljica iznosi da nije mogla pregovarati oko elemenata ugovora već je dobila ugovor takav kakav je. Ugovor o kreditu je bio stambeni kredit od kojeg su kupili stan. U kupljenom stanu je živjela sa svojom obitelji. Početna rata kredita je bila oko 1.500,00 kuna da bi kasnije porasla oko 2.500,00 kuna. Prilikom podizanja kredita u baci su joj rekli da postoji mogućnost podizanja istoga i u kunama, ali da je kredit u švicarskim francima također stabilan. Vezano za kreditnu sposobnost tužiteljica iskazuje da joj je više odgovaralo podizanje kredita u švicarcima. Bankarski djelatnik nije ju upozorio na rizike koji postoje kod promjene tečaja švicarskog franaka niti da Narodan banka ne štiti navedene promjene kao što je to slučaj sa eurima. Na upit punomoćnika tuženika, tužiteljica je iskazala da je pročitala ugovor o kreditu i aneks te da ono što je ona shvatila je bilo vezano za rate koje će vraćati, godine otplate, budući da je medicinska sestra poklonila je vjeru bankarskom djelatniku vezano sa sklapanje istog ugovora. Nije tražila da joj se posebno pojasne dijelovi ugovora već samo ono što je smatrala da je bitno kao što je već i ranije rekla, a to se odnosilo na ratu kredita i vrijeme otplate. Vezano za sklapanje ugovora o konverziji koliko se sjeća banka joj se obratila putem pošte. Nakon sklapanja ugovora o konverziji rate su bile manje, ne sjeća se točnoga iznosa, ali zna da nisu bile kao na samom početku otplate ugovora. Prilikom sklapanja konverzije utvrđena je pretplata od koje su joj se umanjivale buduće rate koje je vraćala.

11. Sud je također prihvatio nalaz i mišljenje vještaka (str. 292-315) i dopunski nalaz vještaka (str. 330-334), nalazeći da je isti izrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine. Tužiteljica je svojim podneskom od 9. listopada 2026. precizirala tužbeni zahtjev u kojem potražuje isplatu iznosa od 5.222,68 EUR zbog promjene tečaja i iznos od 2.958,94 EUR zbog razlike glavnice, a kako bez provedenog financijskog vještačenja u okviru ovog postupka s obzirom da je osnovanost visine tužbenog zahtjeva u odgovoru na tužbu po tuženiku nije mogla biti utvrđena činjenica da li je konverzija uspostavila narušeni odnos pravične ravnoteže ugovornih stranaka tužiteljice kao potrošača i tuženika kao kreditora iz osnovnog CHF ugovora o kreditu kao i utvrđenje činjenice koji iznos konverzijom nije obuhvaćen, odnosno da li postoji ili ne postoji razlika između onoga što je po tužiteljici plaćeno do dana izvršene konverzije temeljem ništetne ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli i onoga što je tužiteljica na ime izvršenih uplata priznato u postupku konverzije od strane tuženika, ocjena je suda da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla postojeći dakle prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev postaviti tj. odrediti nego je to bilo moguće nakon što se provelo financijsko knjigovodstveno vještačenje te je tužiteljica svojim podneskom od 9. listopada 2026. samo uredila, odnosno precizirala tako postavljen tužbeni zahtjev te u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva.

12. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 25. kolovoza 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 3214092040/08 i Dodatak Ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016.

- da je tužiteljica navedenim sredstvima kupila stan za osobne potrebe, odnosno potrebe svoje obitelji,

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 76.800,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate 27 godina,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ,

- da je tužiteljica tijekom otplate kredita isti preplatila u iznosu od 5.222,68 EUR zbog promjene tečaja i u iznosu od 2.958,94 EUR zbog razlike glavnice i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica obveze vezana uz valutu CHF koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Sanje Radoš (str. 292-315) pri čemu je vještakinja također utvrdila da tužitelj nije platio nijedan anuitet manje zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK.

13. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

Status potrošača

14. Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora u čl. 3. definiran je pojam potrošača tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Iz Ugovora o kreditu koji se nalazi u spisu, vidljivo je da je korisnik kredita fizička osoba, bez navođenja da se radi o osobi koja je poduzetnik, obrtnik ili općenito trgovac. Štoviše, navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužiteljice. Također u Ugovoru o kreditu sklopljenom 25. kolovoza 2008. u članku 6. navedena je namjena kredita i to kupnja stana.

14. 1. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a (Narodne novine“ br. 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, pa sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima osporava tužiteljici svojstvo potrošača, a što nije učinio.

Utvrđenja iz kolektivnog postupka

15. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

15.1. Tužiteljica u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

15.2. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

15.3. Obzirom da je, dakle, tužiteljica kao pojedinačni potrošač podnijela tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja.

15.4. Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužiteljica dobila u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. Već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

15.5. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

15.6. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.

15.7. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužiteljici, nakon što se ista obratila radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njezinu financijsku sudbinu.

15.8. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužiteljicu o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužiteljicu, a iz njezinog iskaza proizlazi da nije bila dovoljno upozorena na mogući rizik promjene tečaja valutne klauzule vezane uz CHF.

15.9. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljicom istoj objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

15.10. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bila izložena tužiteljica kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

15.11. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.

15.12. Vrhovni sud je u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).

15.13. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

15.14. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Prigovor zastare

16. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara potraživanja tužiteljice počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

16.1. Tražbina tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 9. svibnja 2023. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

Aktivna legitimacija

17. Vezano za prigovor tuženika u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, odnosno da uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, sud ističe kako su uplate vršene u ime i za račun tužiteljice te je tuženik izvršene uplate po predmetnom kreditu knjižio u korist tužiteljice odnosno na način da je predmetnim uplatama zatvarao obveze tužiteljice po tom kreditu, stoga sud smatra da je prigovor tuženika vezano za aktivnu legitimaciju tužiteljice neosnovan.

Učinci konverzije

18. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka (str. 292-315), a koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, te izgrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine. Na izračun vještaka tužiteljica je zatražila dopunu nalaza na način da vještak izračuna zakonske zatezne kamate samo na pretplaćene iznose zbog promjene tečaja CHF i to do 30. rujna 2015. godine te nakon zaprimanja dopunskog nalaza tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev potraživajući iznos od 5.222,68 EUR po osnovi promjene tečaja i iznos od 2.958,94 EUR po osnovi razlike glavnice te tužiteljica nije predlagala saslušanje vještaka. Temeljem dostavljenog nalaza vještaka, a prema ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka prihvaćeni su kao objektivni prema pravilima svoje struke te prema svojim učincima u odnosu na poziciju tužiteljice kao potrošača nije uspostavljen odnos pravične ravnoteže između ugovornih stranaka, a koji je narušen na štetu tužiteljice kao potrošača isplatom neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

18.1. Prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

-odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 a kojim stajalištem je vezan ovaj sud, mišljenje je ovog suda da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene tečaja i razlike glavnice, a do koje razlike je došlo tijekom konverzije kredita i koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju.

Na temelju nalaza i mišljenja vještaka koji je nalaz i mišljenje sud u cjelosti prihvatio utvrđeno je da vještak nalazi razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju te navedena razlika iznosi 2.958,94 EUR.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl), a niti je dokazao da je tužiteljici pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.

S obzirom na sve navedeno sud cijeni konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te mu u cijelosti udovoljava.

19. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

20. Dakle, budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP- a, i čl. 156. st. 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14, 118/14, 126/22, u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13).

21.1. Tužiteljica je u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti u postupku, pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka.

21.2. Opravdani i nužni troškovi obuhvaćaju samo zastupanje po punomoćniku.

21.3. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od eura.

21.4. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe od 02. svibnja 2023. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 28. studenog 2023. (200 bodova), zastupanje na ročištu dana 19. ožujka 2023. (200 bodova), zastupanje na ročištu dana 18. lipnja 2024. (200 bodova) sastav obrazloženog podneska od 03. veljače 2025. (200 bodova), zastupanje na ročištu dana 25. veljače 2025. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 15. rujna 2025. (200 bodova), sastav obrazloženog podneska od 09. listopada 2025. (200 bodova), zastupanje na ročištu dana 27. studenog 2025. (200 bodova) ukupno 1.800,00 eura. Tome treba pridodati PDV od 25 % u iznosu od 450,00 eura, ukupno 2.250,00. Tome treba pridodati trošak kopiranja dokumentacije u iznosu od 50,00 eura i trošak vještačenja u iznosu od 450,00 eura, tako da sveukupni parnični trošak iznosi 2.750,00 eura. Sud je priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 109,00 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 128,26 eura, a što sveukupno iznosi 237,26 eura, te sveukupni trošak iznosi 2.987,26 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a kako je odlučeno u točci III presude.

21.5. Sud je odbio tužiteljicu za naknadu troškova u dijelu koji se odnose na objavu presude u iznosu od 100.00 eura jer je odluka strankama dostavljanje pisanim putem, na trošak preliminarnog izračuna od te za trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 62,74 eura jer je tužiteljica zatražio veću pristojbu od one koje mu pripada sukladno vrijednosti predmeta spora, a što sveukupno iznosi 162,74 eura, a kako je odlučeno u točci IV presude.

22. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 19. prosinca 2026.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužitelja: Odvjetničko društvo Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o iz Zagreba