Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-224/2025-16
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja HŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 4. prosinca 2025., održane u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnice tužitelja CŽ, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 19. siječnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-63000115942/2006, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz Slatine pod brojem OU-90/06 dana 02.03.2006. g., sklopljenog dana 28.02.2006. g. između tužitelja i prednika tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“
II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek), da tužitelju HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 298,93 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita, s pripadajućim zateznim kamatama, računajući od 8.03.2006. g. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.474,54 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 28. veljače 2006. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, pravnim prednikom tuženika, sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250- 63000115942/2006, solemniziran kod javnog bilježnika Mate Krpačića iz Slatine pod brojem OU-90/06 dana 2. ožujka 2006., prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 32.000,00 CHF, protuvrijednost u HRK obračunata po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 10 godina kroz otplatu u mjesečnim anuitetima od 334,98 CHF. Tuženik je u čl. 7. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje tuženiku platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, u visini od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno, unaprijed. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev 673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Vrhovni sud RH je u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade izrazio svoj stav i u presudi br. Rev-1051/23 od 03.04.2024., kao i rješenju br. Revd-1601/24 od 30.04.2024. godine. Iz navedenog je razvidno da je tuženik obvezivanjem tužitelja na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj stoga smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a. Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Nastavno na dopis upućen tuženiku, isti je dostavio dokumentaciju koja se prilaže uz tužbu, a iz koje proizlazi da je tuženik tužitelju dana 8. ožujka 2006. naplatio navedenu naknadu, odnosno trošak obrade kredita u visini od 480,00 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti koja je na taj dan iznosila 2.252,32 HRK (298,93 EUR prema fiksnom tečaju konverzije: 1 EUR= 7.53450 HRK). Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (isplatnog naloga), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost navedene odredbe o plaćanju naknade i troškova te da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 298,93 EUR na ime plaćene naknade, kao i troškove postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u samom uvodu prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost spora naznačio u iznosu od 1.626,15 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 298,93 EUR, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 298,93 EUR. Tuženik osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju kondemnatornog zahtjeva. Tuženik navodi kako visina i datum naplaćene naknade nije sporan. Kako je tužba podnesena dana 22. travnja 2025., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 22. travnja 2020. nastupila zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kako je kondemnatorni dio u zastari, to tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu, kako to određuje ZPP-a u čl. 187. st. 2., što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Na navedeno ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz čl. 323. st. 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. Da je tome tako, tuženik ukazuje i na presudu Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2119/2021 od 4. travnja 2024. Restitucijski zahtjevi iz ništetnih ugovora zastarijevaju u relativno zastarnom roku od 5 godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328. ZOO). Među strankama nije prijeporno da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, uvećanom uplatom glavnice, na datum 6. listopada 2014. po spomenutom ugovoru te je takav ugovorni odnos među strankama prestao s danom 6. listopada 2014. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. studenog 2021. osnovan je tuženikov prigovor zastare u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu u visini isplaćene naknade za obavljanje bankarskih usluga (ulazna naknada) te u visini isplaćena naknade za prijevremenu otplatu kredita ( izlazna naknada). Također u nedavno objavljenom znanstvenom radu “Stjecanje bez osnove”, objavljenom u Godišnjaku Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu dr. sc. LŽ dipl. iur., upravo razmatrajući ovaj stav VSRH-a navodi: “Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarijevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.” Dakle, citirana pravna teorija potvrđuje stajalište tuženika kako je zastarni rok za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla potrebno ograničiti na zakonom propisani zastarni rok koji se ima računati u svakom pojedinom slučaju. Obzirom je Ugovor o kreditu zaključen 2006. godine te iznos ulazne naknade naplaćen 2006. godine, dok ugovor o kreditu nije utvrđen ništetnim, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina te se takvu tužbu i tužbeni zahtjev predlaže odbiti u cijelosti. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Čl. 1022. st. 2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u čl. 173. u bitnome navedeno: - Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. - Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim.- Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom čl. 173. tada važećeg Zakona o bankama. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN-15/2014), izdan od Ministarstva financija. Dakle, radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Ujedno se navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Čl. 296. st. 3. ZOO-a propisano je kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Dodatno se navodi i kako je naknada za obradu kredita, prema stavu HNB-a, dio EKS koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP-a za koju se onda prema odredbama ZZP-a ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Ulazna naknada kao sastavni dio EKS-a predstavlja konačni trošak kredita, koje postupanje banke nadzire HNB. Tuženik ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku posl. broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. u kojoj je navedeno: „Naime, čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 900,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (NN-84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. toč. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je istaknuo kako je tužitelj bio upoznat sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu je naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Gore citirano potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi br. Pž-2437/2022 od 24.05.2023. Takav stav dijeli i Županijski sud u Splitu koji je u presudi od 24.02.2021., posl. broj Gž-1215/2020 odbio žalbu tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Splitu, br. Gž-279/2023 od 8.03.2023. Nadalje, čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu te čl. 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH br. Rev 895/2003. Stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskid ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. Dakle, u svakom pojedinačnom slučaju je potrebno ispitati eventualnu nepoštenost odredbe ocjenjujući sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, kako je to navedeno u odluci Europskog suda C-186/16, a radi pravile primjene odredbi Direktive 93/13. Pri tom se ukazuje i na zauzeto shvaćanju o tumačenju direktive izraženo u odluci Europskog suda u spojenom predmetu C-224/19 i C-259/19. Presudom Europskog suda broj C-565/21 navodi se Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se: ne protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj ugovorna odredba koja u skladu s relevantnim nacionalnim propisom predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za zajam ili kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koji proizlaze iz ugovora, pod uvjetom da moguće postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Presudom Europskog suda broj C-621/17 od 03. listopada 2019. godine navedeno je da kreditna institucija ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Tako i u odluci Europskog suda broj C-84/19 se navodi kako pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija” ili „početna naknada”. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda, kao i presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 9. veljače 2023 godine. Nadalje, tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Tako i Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. Tuženik ukazuje i na pravni stav kojeg je Vrhovni sud zauzeo u predmetu Rev-1147/2002 od 21. rujna 2004. u pogledu ocjene savjesnosti i tijeka zateznih kamata: „Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004.). Imajući u vidu navedeno, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška tuženiku.
3. U podnesku od 20. lipnja 2025., očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj je istaknuo da tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, s obzirom se postavljeni VPS u konkretnom slučaju temelji neposredno na kogentnim odredbama Zakona o parničnom postupku (čl. 37.) te Zakona o sudskim pristojbama (čl. 19.), koje odredbe za ovu pravnu situaciju jasno i nedvosmisleno predviđaju kumuliranje vrijednosti obaju tužbenih zahtjeva, i to upravo u iznosima kako je to ovdje tužitelj u tužbi naznačio. Naime, 20. svibnja 2023. na snagu je stupio novi Zakon o sudskim pristojbama (NN-118/18 i 51/23) koji u čl. 19. propisuje da u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 €. Nadalje, odredbom članka 16. Zakona o sudskim pristojbama propisano je da u slučaju kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. S obzirom da tužba u ovom predmetu sadrži dva zahtjeva (jedan deklaratorni, drugi kondemnatorni) potrebno je iste zbrojiti iz razloga što predmetni deklaratorni zahtjev ne predstavlja nekakav manje značajan sporedni zahtjev, već predstavlja upravo jedan od dva glavna zahtjeva. Dakle, kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode i u pogledu deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem i u pogledu kondemnatornog zahtjeva za isplatu, tj. u pogledu više glavnih zahtjeva, vrijednost predmeta spora je određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37. st. 1. ZPP. Štoviše, glavni dokazi (npr. saslušanje tužitelja) i sve odlučne činjenice se izvode, odnosno utvrđuju upravo u pogledu deklaratornog zahtjeva, jer o njemu ovisi opstojnost kondemnatornog zahtjeva, slijedom čega je u ovoj konkretnoj pravnoj situaciji potpuno nelogično marginalizirati takav, realno gledajući, temeljni zahtjev. Ovo osobito kada uzmemo u obzir da će se u ovom postupku raspravljati upravo samo o tom deklaratornom zahtjevu, jer u ovom konkretnom slučaju tuženik ni ne spori samu visinu naplaćene naknade, slijedom čega u pogledu tog zahtjeva dokaznog postupka praktički ni nema, izuzev uvida u potvrdu izdanu od strane samog tuženika. U odnosu pak na prigovor tuženika o zastari i tijeku zateznih kamata, isti je također očito promašen, što proizlazi iz već ustaljene sudske prakse, pa u tom smislu ponovno citiramo stav iz odluke br. Revd-1601/2024 kojom je VSRH odbio prijedlog tuženika za dopuštenjem revizije s pitanjem: „2. Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu čl. 29. st. 1. ZOO- počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?" Vrhovni sud RH je odgovorio da to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer pobijana odluka ne odstupa od odluka revizijskog suda Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., a nije riječ o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitivati sudsku praksu. U tom kontekstu citiramo i odluku VSRH br. Rev-1051/2023 od dana 3. travnja 2024., kojom je također potvrđeno stajalište da su ugovorene ulazne naknade u istovrsnim okolnostima nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, i to uz obračun zateznih kamata od dana kada su takove naknade bile naplaćene: „26. Drugim pitanjem naznačenim u reviziji tuženica pita da li ništetnost ugovornih odredaba ugovora o kreditu zbog utvrđenja tih odredaba nepoštenim podrazumijeva ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu čl. 1115. ZOO, u vezi s tijekom zateznih kamata. Sukladno shvaćanju revizijskog suda (primjerice izraženom u odluci Revd-1294/2021-2 od 12. listopada 2021.) kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja (što ujedno predstavlja odgovor na drugo naznačeno pitanje). Pritom pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. na koje u reviziji ukazuje tuženica, nije relevantno u konkretnoj pravnoj situaciji jer se odnosi na savjesnost ugovornih strana iz ugovora o zajmu. U konkretnom slučaju sudovi su, pošavši od toga da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, ocijenili da je upravo tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.“ U odnosu na tuženikovo osporavanje nepoštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na prigovor tuženika o uočljivosti, odnosno transparentnosti odredbe o spornoj naknadi, o opravdanosti sporne naknade i sl., tužitelj prvenstveno ukazuje da tuženik ni u jednom dijelu svog elaboriranja na tu temu nije osporio da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, već je samo naveo da je tužitelj (trebao biti) obaviješten o istoj, što je u konkretnom predmetu ionako potpuno irelevantno, s obzirom da upravo sama činjenica nemogućnosti pregovaranja o spornoj odredbi i dovodi do ništetnosti iste! Osim navedenoga, tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi ovjere, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora, a što se nije odnosilo samo na ovopredmetnu naknadu. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati predmetnih naknada, njihove razloge i svrhu, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je predao tužitelju na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati, tada ne bi realizirao kredit. U svezi sa svime time, tuženik u svom odgovoru na tužbu citira tumačenja Suda EU iz odluke C-621/17, i to tumačenja odredaba direktive Vijeća 93/13 od 05.04.1993. (odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima), u kojoj odluci se u konačnici u bitnome zaključuje da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere (savjesnost i poštenje) i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. U svezi s tim zaključkom Suda EU, Vrhovni sud RH je u presudi Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „19.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN-78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju Posebne ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Posebnom ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz djelatnice tuženice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP." Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“. Tako i u odlukama VSRH br. Rev- 715/2024, Rev-1051/2023, Revd-1601/2024, Rev-1035/2024, pa tako primjerice citiramo odluku br. Revd-1601/2024 kojom je VSRH odbio prijedlog tuženika za dopuštenjem revizije s pitanjem: „1. Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 96. stavaka 1. ZZP/07, isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 96. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 98. i 100. ZZP-a?“. Vrhovni sud RH je odgovorio da navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi budući da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci revizijskog suda broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine. Tuženik je, dakle, u konkretnom slučaju odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Bankarski službenik nije dobivao provizije za obrađene zahtjeve za kredit, već je sve to radio kao svakodnevni posao za fiksnu plaću, pa i to ide u prilog tome da naplaćeni trošak obrade zahtjeva za kredit i obrade kredita ne može predstavljati stvarni trošak. Tuženik prilikom ugovaranja kredita nije obrazlagao strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Tužitelj je sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično sam snosio mimo toga. Tuženik, međutim, u odgovoru na tužbu konačno navodi nekakav proizvoljan popis troškova, s kojeg popisa je jasno da niti jedna stavka ne može predstavljati stvarni trošak tuženika, već se sve redom nabrojano odnosi na klasične troškove poslovanja koji nedvojbeno ulaze u osnovnu djelatnost jednog gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Jednako tako, sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu, jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). Slijedom svega navedenog, tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenih zahtjeva, moli da ovaj sud uzme u obzir navode iz ovog podneska kao nužno očitovanje po odgovoru na tužbu tuženika, te predlaže da naslovni sud, nakon održane glavne rasprave i provedenog dokaznog postupka, usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu br. 5140030250-63000115942/2006 od 28. veljače 2006., otplatnog plana, isplatnog naloga pravnog prednika tuženika od 8. ožujka 2006., Naknade za uslugu banke u kreditiranju građana (list 65) te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 5140030250-63000115942/2006 od 28. veljače 2006., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 32.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok je spornom odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora, u dijelu koji nosi naslov "Troškovi" ugovoreno „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“.
5.1. Prema priloženoj Naknadi za usluge Banke u kreditiranju građana Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. (list 65), pravnog prednika tuženika, u toč. 1. troškovi obrade i vođenja kredita određeni su u visini od 0,75 % – 3,00 % od iznosa odobrenog kredita (ovisno o vrsti kredita).
6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj 6. listopada 2014. prijevremeno otplatio predmetni kredit, niti je sporno da je pravni prednik tuženika od tužitelja na dan isplate kredita 8. ožujka 2006. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.252,32 HRK (isplatni nalog tuženika, list 34), što prema fiksnom tečaju konverzije CHF u EUR od 1EUR=7,53450, utvrđen Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 298,93 EUR, koliko tužitelj potražuje predmetnom tužbom, visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna.
7. Sporno je da li je ništetna odredba čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao pravnom predniku tuženika Slavonskoj banci d.d., kao kreditoru, platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljene bankarske usluge, koja je u trenutku isplate kredita iznosila 1,50 % jednokratno od iznosa kredita, unaprijed, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništenosti sporne odredbe Ugovora o kreditu, da li je vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi pravilno određena, da li tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa i po kojoj pravnoj osnovi te da li je nastupila zastara utužene tražbine.
8. Tuženikovog prigovora vezano za vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi u iznosu od 1.625,15 EUR sud je na pripremnom ročištu od 21. kolovoza 2025. otklonio, utvrdivši da je u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora pravilno utvrđena. Naime, odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN-118/18 i 51/23, dalje ZSP) određeno je da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR. Nadalje, odredbom čl. 16. ZSP propisano je da u slučaju kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. S obzirom da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode i u pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe (st. I petita tužbe) i u pogledu kondemnatornog zahtjeva za isplatom iznosa od 298,93 EUR (st. II petita tužbe), vrijednost predmeta spora pravilno je, sukladno odredbi čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN- 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23 i 146/25, dalje ZPP), u tužbi određena zbrajanjem vrijednosti oba tužbena zahtjeva (1.327,22 + 298,93).
9. Vezano za postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti, sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ovakve tužbe. Naime, odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, dok se prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužbe može podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
9.1. Kod ocjene postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe, bez relevantnog značaja je činjenica što je u tužbi pored deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti tužitelj podnio i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom. Osim toga, odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) određeno je da se na ništetnost ugovora ili pojedine odredbe ugovora može pozvati svaka zainteresirana osoba, pa dakle svakako i ugovorna strana određenog ugovora čije odredbe su predmetom tužbe na utvrđenja ništetnosti, ako za to ima pravni interes. U konkretnom slučaju pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe sa zahtjevom na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nalazi se u činjenici što tužitelj u slučaju osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva stječe mogućnost dokazivanja osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom sukladno odredbama ZOO o stjecanju bez osnove, odnosno za povratom iznosa koji je tuženik od tužitelja naplatio na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita.
10. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem predmetnog parničnog postupka sa tužbom na utvrđenje ništetnosti navedenog dijela sporne ugovorne odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje restitucijskog zahtjeva za isplatom, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počelo je teći iznova.
10.1. Ovakav pravni stav suda sukladan je obvezujućem pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda br. Su-IV-47/2020-2 od 3. siječnja 2020., prema kojem "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
11. Na okolnost osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe izvedeni su dokazi čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
12. Tužitelj je iskazao da je točno da je sa nekadašnjom Slavonskom bankom d.d. Osijek zaključio predmetni ugovor o kreditu, temeljem kojeg mu je odobren kredit u visini od 32.000,00 CHF u protuvrijednost HRK po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 10 godina, i uz početnu kamatnu stopu od 4,65 %. Što se tiče postupka odobravanja kredita naveo je da je došao u prostorije navedene banke u Poslovnici Slatina, gdje je podnio zahtjev za odobrenje kredita, te da su mu u banci rekli da je ovakav kredit sa valutom u CHF najpovoljniji. Ne može se više sjetiti da li je u ugovoru ugovorena fiksna ili promjenjiva kamatna stopa, no sjeća se da je za obradu kredita morao banci platiti određenu naknadu u iznosu koji mu više nije poznat s obzirom na protek vremena. Oko uvjeta kreditiranja bilo je govora o tome koji iznos kredita će mu biti odobren, visina kamatne stope i rok otplate kredita, no ništa mu nije bilo rečeno od strane banke na što se konkretno odnosi ova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno na koje konkretno troškove banke se ta naknada odnosi. U svakom slučaju tu naknadu je banci platio, a kredit je u međuvremenu u cijelosti otplaćen i to prije ugovorenog roka za otplatu, s tim da je od banke, kada mu je bilo rečeno da je kredit otplaćen, dobio obavijest da je kredit i preplaćen te je tada od banke dobio određeni novčani iznos kao povrat te preplate kredita. Ne sjeća se da li je zbog prijevremene otplate kredita banci morao platiti kakvu izlaznu naknadu. Ne može se više sjetiti da li je navedena naknada za obradu kredita u ugovoru određena u novčanom iznosu ili u određenom postotku.
12.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj, kao korisnik kreditnih usluga – potrošač, i pravnog prednika tuženik, kao trgovac, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti mu je, kao potrošaču, na jasan i nedvosmislen način od strane Banke prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi tu ulaze i u kojoj visini. Ugovaranje naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u određenom nominalnom iznosu, ukazuje da ugovorenom naknadom nisu bili obuhvaćeni stvarni troškovi koje je pravni prednik tuženik imao za oradu kredita, niti je razvidno iz kojeg razloga bi visina navedene naknade uopće bila uvjetovana visinom odobrenog kredita. Tužitelju je, kao potrošaču - korisniku predmetnog kredita, ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom naknade, o navedenoj odredbi se nije pregovaralo, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te je spornom odredbom tužitelju nametnuta obveza koju tužitelj nije mogao kao cjelinu objektivno sagledati u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.
12.2. Iz navedenog osnovano se može zaključiti da se radi o formularnom, tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio pravni tuženika, jer sadrži ugovorne odredbe određene kao model za sklapanje takvih budućih ugovora, čime je bila isključena mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, slijedom čega proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Naime, u konkretnom slučaju pravni prednik tuženika postupio je suprotno načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u odredi čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03, 46/07 i 79/07, dalje ZZP/03), što spornu ugovornu odredbu čini nepoštenom i stoga ništetnom. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
12.3. Iz utvrđenja suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, no nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Ugovaranje obveze tužitelja za plaćanje naknade za obradu kredita prema Odluci o visini naknade za obavljene bankarske usluge imalo je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, prije svega tuženik ničim nije dokazao opravdanost sporne naknade, niti da je tužitelja od strane pravnog prednika tuženika bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje to posebne usluge i koji konkretni troškovi su nastali za Banku zbog obrade kredita, niti su stranke pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi, slijedom čega tužitelj nije niti imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe, niti je pravni prednik tuženika tužitelju na jasan i nedvosmislen način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade, što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, prema kojem su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. S obzirom da tuženik ničim nije dokazao opravdanost sporne naknade, već iz same činjenice što visina naknade za obradu kredita, kako je to razvidno iz navedene Naknade za usluge Banke u kreditiranju građana (list 65), nije određena u fiksnom nominalnom iznosu već u postotku od 0,75 % – 3,00 % od iznosa odobrenog kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, no nejasno je zašto bi visina troškova obrade kredita uopće ovisila o iznosu odobrenog kredita. Iz navedenog proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je pravni prednik tuženika imao za obradu konkretnog predmetnog kredita. Slijedom navedenog, nema sumnje da je sve navedeno da je imalo za posljedicu značajno narušenu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
13. Navedena utvrđenja sukladna su pravnom stavom zauzetom u presudi Suda Europske Unije br. C-186/16 od 20. rujna 2017., na koju se u tom predmetu tuženik poziva u odgovoru na tužbu, u kojoj se u toč. 3. navodi "… nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.".
13.1. Pri tome treba imati u vidu i presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. st. 1. Direktive 93/13 Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije, kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita, može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN-78/12).
13.2. Pravno shvaćanje izraženo u navedenoj presudi Suda Europske unije prihvatio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., u kojoj se pozvao na presudu Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, u kojoj je odlučeno:
1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
13.3. U obrazloženju navedene presude Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske pozvao se i na svoju odluku Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je istaknuto "… da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti)."
14. Utvrdivši da je postupanje pravnog prednika tuženika prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, u kojoj je ugovorena obveza tužitelja za plaćanje naknade prema Odluci o visini naknade za obavljene bankarske usluge, bilo protivno čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te protivno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, utvrdivši da je sporna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna čl. 87. st. 1. ZZP/03), te cijeneći utvrđenje da je sporna ugovorna odredba za posljedicu imala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sud je tužbeni zahtjev za isplatom utuženog iznosa od 298,32 EUR usvojio te presudio kao u st. II izreke.
14.1. Obveza tuženika da tužitelju naknadi navedeni iznos temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, dok je odredbom čl. 1111. ZOO određeno da u slučaju ništenosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora.
15. S obzirom da je stjecanje navedenog novčanog iznosa od strane tuženika posljedica ništetnosti navedenog dijela sporne ugovorne odredbe iz čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, koju je u ugovor unio pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao trgovac, ista Banka se glede primljenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tuženik, kao univerzalni sukcesor Slatinske banke d.d., dužan tužitelju na dosuđeni iznos platiti zakonske zatezne kamate tekuće od 8. ožujka 2006., odnosno od dana stjecanja utuženog iznosa, pa do isplate.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od ukupno 1.474,54 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnice tužitelja za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 600,00 EUR za zastupanje na ročištima od 21. kolovoza, 16. listopada i 4. prosinca 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), 200,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 20. lipnja 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 100,00 EUR za zastupanje na ročištu za objavu presude od 19. siječnja 2026. (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), 275,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife), 33,18 EUR za plaćenu sudsku pristojbu na tužbu (čl. 7. st. 1. ZSP i Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, NN- 37/23, dalje Uredba) te 66,36 EUR za sudsku pristojbu na presudu (Tbr. 2. st. 1. Uredbe).
U Slatini, 19. siječnja 2026.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica iz Osijeka - punomoćnica tužitelja.
2. OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
