REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Posl. br. P-149/2021

Ulica Andrije Hebranga 9, Metković

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa kao punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi naplate, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 14.siječnja 2026.godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zz tuženice, dana 19. siječnja 2026.g.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 39.418,67 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koja na navedeni iznos teče od 21.09.2016. godine, pa sve do potpune isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak a sve ovo u roku od 15 dana, s pripadajućom zateznom kamatom, koja na navedeni iznos teče počev od dana donošenja presude pa sve do isplate, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je do izgradnje autoceste Zagreb – Split – Ploče, bio stvarni vlasnik i posjednik dijelova nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica], u površini od 3230 m2 + 3162 m2 + 680 m2, tj vlasnik rečene nekretnine u ukupnoj površini od 7072 m2, koje su izgradnjom autoceste postale vlasništvo tuženika, za cijelo. Nadalje da je na prijedlog i inicijativu Hrvatskih auto cesta kao korisnika izvlaštenja (HAC- d.o.o. Zagreb) započet postupak izvlaštenja za izgradnju auto ceste A1 dionica [adresa] na osnovu Zakona o izvlaštenju, pred Službom za imovinsko pravne poslove Ispostava Imotski i Službom za imovinsko pravne poslove Ispostava Omiš. Tu su sačinjeni zapisnici o vođenom upravnom postupku izvlaštenja i postignute Nagodbe između korisnika, posjednika i vlasnika zemljišta s jedne strane i predstavnika HAC, za građevinske i poljoprivredne poboljšice na zemljištu oznake k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. U svim tim postupcima kod ureda državne uprave, tužitelj je izjavio da nije zk vlasnik, već izvanknjižni, te ga se upućuje u parnicu kod Naslovnog suda, a u pravcu utvrđenja vlasništva nekretnina koje su u to vrijeme bile uknjižene kao općenarodna imovina, točnije k č. 7150/2, ZU 1030 k. o. [katastarska općina], pa je tako pokrenut postupak priznavanja prava vlasništva kod ex Općinskog suda u Vrgorcu, gdje je tužitelj na sebe preuzeo obvezu utvrditi se vlasnikom. Postupak priznavanja prava vlasništva temeljem dosijedanja pokrenut je kod Općinskog suda u Vrgorcu, te naposljetku okončan pravomoćnom i ovršnom Presudom Općinskog suda u Metković, posl br. P-478/14, u kojem je V sudjelovao; Presuda je postala pravomoćna tek 21.09.2016. godine. Kod državne uprave, predstavnici HAC-a uvjeravali su tužitelja kako će „Naknadu za tržnu vrijednost predmetne nekretnine ponudit nakon što stvarni posjednici ishode pravomoćnu sudsku presudu o pitanju prava vlasništva kao prethodnom pitanju.“ Na osnovu danih izjava sklapane su i Nagodbe u pogledu poboljšica. Pravomoćnom sudskom presudom ovog suda, posl. br. P-478/14 riješeno je pitanje vlasništva, a prethodno je Republika Hrvatska ušla u posjed nekretnina iz Nagodbe, izvršila upis vlasnosti na svoje ime, što znači, da su nekretnine koje su ušle u planirani koridor auto ceste kao javnog dobra u općem interesu sada u vlasništvu Republike Hrvatske, a da je nad istima sudskom presudom priznato pravo vlasništva dosjelošću tužitelju, do trenutka izgradnje autoputa. Naime, tijekom postupka, a u skladu s uputom višeg suda u spisu P 478/14, tužitelj je bio prisiljen urediti zahtjev na način da se utvrdi kako je do trenutka izgradnje ceste „bio vlasnik“, a sve iz razloga što na autocesti i pristupnim putevima više nema mogućnosti stjecanja vlasništva. Iz rezultata dokaznog postupka u parnici, proizlazi, da su sve nekretnine iz presude identificirane putem vještaka geometra i to ing ĐS, te je geodetski nalaz i mišljenje naznačenog geometra sastavni dio presude P 478/14. Analiza sadržaja vještiva i presude ukazuje da je Republika Hrvatska izgradila autoput i pristupne ceste na tužiteljevoj nekretnini, u ukupnoj površini od 7.072,00 m2 (3230 m2 + 3162 m2 + 680 m2). Opetovano se ističe, kako je pravomoćnom sudskom presudom Općinskog suda u Metkoviću P-478/14 priznato pravo vlasništva dosjelošću na kč. [katastarska čestica] u KO [katastarska općina]. S obzirom da je RH oduzela zemljište tužitelju i to u površini od 7072 m2, i to bez da je u odnosu na taj dio nekretnina vođen postupak izvlaštenja, to se ovom tužbom postavlja obveznopravni zahtjev naspram tuženoj u iznosu od 297.000,00 kn, a koji iznos predstavlja najnižu vrijednost naknade, obzirom je riječ o cijeni oduzetog zemljišta, koja je određena u iznosu od 42 kn/m2. Dakle, RH je oduzela zemljište tužitelju, deposjedirala ga u trenutku izgradnje ceste, te postupak izvlaštenja formalno u odnosu na ovaj dio tužiteljeve nekretnine nikada nije proveden, a kako se vidi, došlo je do faktičnog izvlaštenja. Šteta, dakle, u odnosu na izvlašteni dio nekretnine, predstavlja naknadu koja bi RS kao vlasniku izvlaštene nekretnine pripadala po propisima o izvlaštenju, a to je dakako tržišna vrijednost izvlaštenog dijela nekretnine, odnosno u ovom slučaju se govori o površini zemljišta od 7072 m2. Tužitelj je nedvojbeno stekao osnov za isplatu naknade za izvlaštenje i to istodobno s pravomoćnošću presude ovog suda br. P 478/14 /(21.09.2016. g.), što znači, da obveza tuženika nija zastarjela tj nije protekao opći zastarni rok za plaćanje naknade izvlaštenja. Sukladno čl. 186a Zakona o parničnom postupku tužitelj se prije podnošenja ove tužbe obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću sa zahtjevom za mirno rješenje predmeta spora koji je podneskom broj: N- DO-121/2019 od 06. 03.2020. godine odbijen, čime su se ostvarile procesne pretpostavke za podnošenje tužbe.

2. U odgovoru na tužbu, tužena se usprotivila tužbi i tuženom zahtjevu u cijelosti, osporava se osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Tužena ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer tužena Republika Hrvatska nije bila izvođač radova građenja autoceste uslijed kojih građenja da bi dio nekretnine označenih kao k. č. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] postao dio autoceste A1 Zagreb – Split – Dubrovnik, Dionica Šestanovac – Ravča. Nadalje, ističe prigovor zastare potraživanja obzirom da je od puštanja ove dionice autoceste u promet pa do podnošenja tužbe proteklo više od 3 godine. Uzimajući u obzir činjenicu da je predmetna dionica autoceste puštena u promet u prosincu 2008.godine, za zaključiti je da tužitelj u tom trenutku imao saznanje o šteti i da je već u tom trenutku imao mogućnost pribaviti sve podatke o postojanju štete i o opsegu štete, a za koju štetu naknadno potražuje u ovoj parnici. Također je u tom trenutku tužitelj saznao i za osobu koja je štetu učinila. Dakle, subjektivni zastarni rok počeo je teći već od početka siječnja 2009.godine, a tužba u ovom predmetu podnesena je 16.ožujka 2020. Godine, dakle nakon proteka trogodišnjeg subjektivnog zastarnog roka. Također, do dana podnošenja tužbe protekao je i objektivni petogodišnji rok zastare. Tužena ističe da tužitelj potražuje isplatu naknade, kako za površinu predmetne nekretnine koja se nalazi u obuhvatu pristupne ceste za autocestu i zamjenske ceste za "Jurilje" tako i za površinu koja nije u obuhvatu ceste, a u naravi predstavlja oranicu, šumu i pašnjak. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženoj.

3. U dokazne svrhe sud je izveo dokaze uvidom u sve priložene isprave, pregledom zahtjeva za mirno rješenje ODO Metković od dana 13.12.2019., sve isprave priložene u spisu, pribavom i pregledom upravnih spisa, spisa Z-117/2015 i spisa P-478/14, saslušanjem svjedoka JS, IS i tužitelja , te procjeniteljskim vještačenjem po vještaku Peri Nikoletiću

4. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj do trenutka izgradnje autoputa bio vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] (ukupne površine 7.072 m2), kako je to utvrđeno u presudi Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P-478/14 od 27.siječnja 2015. godine po skici vještva vještaka ĐS, a koja nekretnina je u naravi sastavni dio autoceste Zagreb – Split – Ploče i pristupnih puteva,

- da je presuda Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P-478/14 od 27.siječnja 2015. godine kojom je tužitelj utvrđen da je bio vlasnik do izgradnje autoceste, postala pravomoćna 21.09.2016. godine

- da je tužitelj bio stranka u postupku izvlaštenja za sporni dio čest. zem. [katastarska čestica] koji se vodio na prijedlog i incijativu Hrvatskih autocesta kao korisnika izvlaštenja (HAC d.o.o. Zagreb) za izgradnju autoceste A1 dionica [adresa] – [adresa], u sastav koje je ranije sporna nekretnina ušla, a za koju se sada traži naknada od RH,

- da su temeljem tadašnjeg Zakona o izvlaštenju, pred Službom za imovinsko pravne poslove Ispostava Imotski i Službom za imovinsko pravne poslove Ispostava Omiš u upravnom postupku izvlaštenja postignute Nagodbe između korisnika, posjednika i vlasnika zemljišta s jedne strane i predstavnika HAC, za građevinske i poljoprivredne poboljšice na zemljištu oznake k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina],

- da je tužitelj deposjediran glede nekretnine za koju se traži naknada u ovom postupku, već u trenutku izgradnje ceste.

- da je autocesta izgrađena 2008.godine,

- da je predmetna dionica autoceste puštena u promet u prosincu 2008.godine,

- da tužitelj nije ishodio u bilo kakvom postupku naknadu za sporni dio (zemljište) k. č. [katastarska čestica] K.O koji je ušao u sastav autoceste

5. Među strankama je sporno:

- da li postoji pasivna legitimacija na strani tužene Republike Hrvatske

- u slučaju da je tužena pasivno legitimirana, da li tužitelj ima pravni i činjenični osnov za potraživanje naknade štete s osnove neisplate mu naknade (ili neispunjenja ugovorne obaveze) za zemljište kojeg je bio vlasnik, a kojeg su Hrvatske autoceste preuzele u svoj posjed i napravile autocestu 2008. godine, a upisale kao svoje vlasništvo u zemljišnoj knjizi tek 2015. godine, ili eventualno na naknadu za oduzetu stvar koja mu se ne može vratiti

- da li je tražbina zastarjela

- ako nije nastupila zastara, koliki bi bio iznos naknade.

6. Ocjenjujući sve provedene dokaze zasebno, te u međusobnoj povezanosti, ovaj sud utvrđuje da je tužiteljev zahtjev neosnovan.

7. Iz zahtjeva za mirno rješenje ODO Metković od dana 13.12.2019 i odgovora na navedeni zahtjev broj: N-DO-121/2019 od 06. 03.2020. godine, proizlazi da je zahtjev za mirno rješenje spora odbijen, čime su se ostvarile procesne pretpostavke za podnošenje tužbe.

8. Iz spisa Pu P-1641/15 (ranijih oznaka P-478/14, P-256/09 i P-85/06) proizlazi da je tužitelj AS podnio dana 24. ožujka 2006. godine tužbu radi utvrđenja prava vlasništva za spornu parcelu, a za koji dio, koji je danas u sastavu autoceste, traži naknadu u ovom postupku. Iz navedenog spisa, vidljivo je da je sud u tom spisu vršio dana 10.listopada 2007. godine uviđaj na licu mjesta, temeljem čega je izrađeno i vještvo vještaka ĐS od 15.siječnja 2009. godine, te da je već tada utvrđeno da su sporni dijelovi tužiteljevih nekretnina ušli u sastav autoceste.

9. Dakle najzadnji datum kada je tužitelj stekao znanje da je desposjediran, odnosno da mu preko nekretnine prelazi autocesta i pristupni putevi za istu, a za koje deposjedirane dijelove nekretnine traži naknadu od RH u ovom postupku, jest datum 24. ožujka 2006. godine kada je izvršen uviđaj na licu mjesta i kada su takve činjenice utvrđene ili baš 2008g. kada je autocesta puštena u promet. Takvo saznanje je tužitelju opet „utvrđeno“ dostavom vještva ĐS tužitelju **.**.2010. godine. Također, u tom parničnom predmetu dana 11.03.2010. godine su svjedoci MS, TS, KS i GS jasno iskazivali da je sporne dijelove nekretnine „uzela“ , „digla“, „odnijela“ „zauzela“ autocesta, što znači da je tužitelju već tada također sigurno bilo poznato da mu je preko nekretnine prošla autocesta.

10. I svjedok OS, djelatnik HAC-a (kojem je sud poklonio vjeru jer je bio uvjerljiv i kao djelatrnik HAC-a je potvrdio da je autocesta završena na toj dionici 2008. godine, pa je očito, posebno uzimajući u obzir i da je tužitelj lokalni mještanin (vidljivo iz njegove adrese), da mu ta činjenica završetka autoceste, kao značaja društveni događaj u cijeloj RH, a onda i lokalno, nije mogla ostati nepoznata kao lokalnom mještaninu. Dakle posve jasno da tužitelj zna 2008. godine (a zapravo i ranije – 2006. godine kada je rađen uviđaj u prethodno citiranom parničnom predmetu) da je deposjediran sa nekretnine za koju u ovoj parnici traži naknadu.

11. Također iz presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku Gž 278/11 od 10.rujna 2014. godine kojim se presuda P-256/09-18 od 27.04.2010.godine djelomično potvrđuje, a djelomično ukida, na str. 3. i 4. te presude, Županijski sud upozorava na činjenicu izgradnje autoceste/pristupnih puteva, a što ZZ RH na ročištu u tom spisu 6.11.2014. jasno i ističe da se radi o javnoj cesti kao javnom dobru u općoj uporabi u vlasništvu RH. Potom i sam tužitelj podneskom od 5.10.2014. godine precizira tužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi vlasnikom „do izgradnje autoceste i pristupnih puteva“ - spornih dijelova za koje u ovom parničnom postupku traži naknadu. Dakle posve je jasno da je tužitelj imao saznanje da je njegovo vlasništvo izgradnjom autoceste prestalo ex lege, a njegovo formalno očitovanje u tom smislu postoji upravo čak i u obliku podneska kojim precizira tužbeni zahtjev 5.10.2014.godine (list 76 spisa Pu P1641/15). Same okolnosti da je prvostupanjska presuda u tom smislu donesena 27.01.2015. godine, te drugostupanjska 21.rujna 2016. (i dostavljena tužitelju 25.10.2016. godine), više nema bitnog utjecaja kod same činjenice da je tužitelj daleko ranije znao da je deposjediran, da mu je nekretnina još prije - 2008. godine „pretvorena“ u autocestu i pristupne ceste, da je od proteka saznanja za takvu situaciju do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (list 11 spisa) 13.12.2019.godine proteklo više od 11 godina .

12. Iz spisa Državne uprave KLASA: 943-05/17-01/0001 i rješenja u istome od 27.02.2018.g. te drugostupanjskog rješenja od 14.04.2020. proizlazi da je odbačen prijedlog za obnovu postupka izvlaštenja.

13. Iz spisa Z-117/15 proizlazi da je Ispostavi za katastar nekretnina predan 14.07.2015.g. prijavni list za zemljišnu knjigu kojim se traži upis elaborata i provedbu uknjižbe, odnosno da se traži evidentiranje javne ceste do stupanja na snagu Zakona o cestama NN br. 84/11, pa trenutak upisa u zemljišnu knjigu nije od značaja za ovaj predmet jer je već utvrđeno da je predmetna nekretnina 2008.g. i stvarno postala autocesta u upotrebi, pa je stoga neodlučno rješenje Z-117/15 od 25.01.2016.g. kojim se dopušta promjena stanja u zemljišnoj knjizi i upis vlasništva RH kao javnog dobra u općoj uporabi pod upravljanjem HAC d.o.o. Naime sukladno Zakonu o cestama NN broj 84/11 sama činjenica upisa u zk-a ne znači da je od tog trenutka nešto postalo cesta već se radi samo o evidentiranju te činjenice u zemljišnoj knjizi, a kako je već rečeno jasno je bilo strankama da je već 2008.g. sporna nekretnina imala status javne ceste i da tužitelj nije mogao više koristiti istu.

14. Iz spisa Ureda državne uprave KLASA: 943-04/05-01/00013 proizlazi da su Hrvatske autoceste d.o.o. pokrenule postupak izvlaštenja, između ostalog i za predmet spora te da je tužitelju u tom postupku naknađena vrijednost građevinskih poboljšica i poljoprivrednih kultura, dok mu nije naknađena vrijednost zemljišta koja je bila upisana kao opće narodna imovina. Međutim iz zapisnika od 21.12.2005.g. proizlazi da je HAC po punomoćniku obvezao se ponuditi tržišnu vrijednost predmetne nekretnine nakon što stvarni posjednici ishode pravomoćnu sudsku presudu po pitanju prava vlasništva kao prethodnom pitanju.

15. Obzirom da je tužitelj u tom upravnom postupku na istom ročištu na zapisniku prihvatio takvu ponudu, među strankama je nastao obvezno pravni odnos sukladno tada vrijedećem Zakonu o obveznim odnosima. Valja istaknuti da je sukladno čl. 56. tada vrijedećeg Zakona o javnim cestama NN br. 180/2004 za obveze HAC d.o.o. odgovarala kao osnivač Republika Hrvatska. Stoga je pasivna legitimacija na strani tuženika postojeća i pravilna, a valja posjetiti i da je sudska praksa zauzela stav da odgovornost u slučajevima neisplaćenih naknada postoji na strani RH kao pravne osobe u čiju korist se vršila izvlaštenja i radnje s ciljem izgradnje autoceste. Stoga kada HAC d.o.o. po punomoćniku preuzima obvezu davanja ponude za buduće sklapanje Ugovora, odnosno davanja ponude nakon što tužitelj ishodi presudu za nekada spornu nekretninu, RH kao osnivač HAC-a d.o.o. odgovara za obveze iz tog odnosa.

16. Da je baš postojao narav takvog odnosa između tužitelja i HAC-a – obvezno pravni odnos dogovoren na zapisnik, govori i detaljan i uvjerljiv iskaz svjedoka JS, geodeta koji je radio u postupcima izvlaštenja gdje upravo jasno iskazao da se HAC obvezivao ljudima da će im isplatiti naknade za vlasništvo nakon što se utvrde vlasnicima, kao i da su ljudi prihvaćali takve ponude, te da su vjerovali obećanjima da će se to naknadno platiti nakon što se oni utvrde u posebnim postupcima vlasnicima, a da je kasnije promjenom uprave došlo do promjene poslovne politike te je HAC odbijao kasnije isplatiti naknade ljudima. Iz ovakvog „modus opernadi“ HAC-a kojeg je osnivač RH, vidljivo je maliciozno postupanje HAC- a. JS nema razloga iskazivati neistino za bilo koju od stranaka pa mu sud poklanja vjeru jer mu je iskaz bio detaljan i uvjerljiv, a odgovara i sadržaju zapisnika od 21.12.2025.g., a na njegov iskaz nije bilo ni primjedbi. A takav je iskaz bio i sukladan onome što je tužitelj osobno iskazivao kao parnična stranka, u čemu mu je sud poklonio vjeru jer je bilo sukladno Zapisniku od 21.12.2005.godine.

17. Svjedok IS je dodatno pojasnio da je izvlaštenje rađeno u korist RH i da je HAC samo provodio postupke u ime RH temeljem propisa o cestama, što opet pokazuje na pasivnu legitimaciju tužene. Nebitni su stavovi tog svjedoka o tome što je on smatrao ispravnim glede isplate, a sud ne poklanja vjeru istom da je samo Ured državne uprave (a ne i HAC d.o.o.) ukazivao fizičkim osobama da će im se izvršiti isplata za izvlaštenje kada dokažu svoje vlasništvo jer je to suprotno tekstu zapisnika od 21.12.2005.g., a sve i da jest Ured državne uprave upućivao na to fizičke osobe, tada bi opet postojala odgovornost RH za rad njezinih tijela, što taj Ured državne uprave svakako jest.

18. Sud poklanja vjeru tom svjedoku IS da je ta autocesta puštena u promet 2008.g. jer je to sukladno stanju spisa P-478/14 (raniji broj P-85/06) i opće poznatim činjenicama, kao i da su građevinski radovi u pripremama zemljišta u značajnoj mjeri bili vršeni otprilike 2 godine ranije jer upravo takvo što proizlazi i iz upravnih spisa te citiranog parničnog spisa.

19. Tužitelj je dakle stavljen u poziciju da prepusti svoju nekretninu uz obvezu HAC-a odnosno tužene da će mu se po ishođenju presude ponuditi naknada, pa kako to nije ponuđeno u primjerenom roku, tužitelj je imao osnov pokrenuti postupak radi naknade štete s osnove neispunjenja ugovorne obveze ili s osnove naknade za oduzetu stvar koja mu se ne može vratiti (ZV u svezi ZOO – stjecanje bez osnove).

20. Obzirom da je presuda za utvrđenje postala pravomoćna 21.09.2016.g. te dostavljena strankama u toj parnici 25.10.2016.g. (tužitelju), a tuženoj 04.10.2016.g., od tog trenutka je tužitelj imao pravo potraživati ispunjenje u naravi ugovorne obveze nastale o onom zapisniku od 21.12.2005.g. ili naknadu štete za neispunjenje isplate naknade za sporno zemljište. Tužitelj se obratio tuženiku 13.12.2019.g. zahtjevom za mirno rješenje spora, dakle 3 godine i gotovo 2 mjeseca nakon saznanja za presudu P-478/14, odnosno pravomoćnost iste.

21. Tužitelj se 09.02.2018.g. u upravnom postupku KLASA: 943-05/17-01/0001 obratio Uredu državne uprave sa zahtjevom za isplatom naknade, pa ovaj sud smatra da je takav zahtjev predstavljao u naravi poziv za ispunjene Ugovora jer on to sadržajem jest, međutim upravno tijelo odbacuje prijedlog za obnovu postupka (u istom spisu po prijedlogu od 09.02.2017.g. , a u naravi ne odlučuje o tom prijedlogu od 09.02.2018.g.). Tužitelj je pogriješio što takav zahtjev nije uputio - pravilno adresirao na RH (ili bar HAC d.o.o.), a takav propust ne snosi tužena.

22. Obzirom po Zakonu o obveznim odnosima zastara tražbine nastupa u tražbinama nastalim s osnove štete 3 godine od saznanja za štetnika, a to je ovdje 3 godine od primitka ŽS kojom je potvrđena presuda P-478/14 (tužitelj zaprimio 25.10.2016.g. ), to je nastupila zastara pozivom tužene na istu jer je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 13.12.2019.g., dakle 48 dana nakon nastupa zastare.

23. U takvoj situaciji vještvo vještaka Pere Nikoletića, koje je dalo stručnu procjenu vrijednosti oduzetog zemljišta i dala jasne odgovore zbog čega je baš toliko utvrđena vrijednost, nije više od značaja jer je tužitelj upravio svoju tužbu temeljeći je na nastaloj šteti, odnosno na šteti nastaloj zbog neispunjenja ugovorne obveze koja je nastala u formi obveze davanja ponude najkasnije 8 dana od primitka II. presude u predmetu P-478/14.

24. Nije primjenjiv u ovom predmetu glede pravodobnosti tužiteljeva zahtjeva ni potraživanje po osnovi stjecanja bez osnove na koje je tužitelj upirao na pripremnom ročištu (list 21 spisa) jer je tužitelj ostao bez mogućnosti korištenja nekretnine najkasnije izgradnjom autoceste 2008.g., pa mu je za takav zahtjev nastupila zastara već 2013.g. sukladno Zakonu o vlasništvu u svezi čl. 230 st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

25. Tužitelj nije uspio u sporu, pa mu ni ne pripada trošak, međutim ni tuženiku ne pripada trošak kako ga je zatražio. Naime značajan dio postupka tuženik je upirao na neosnovanost pasivne legitimacije, a koji stav mu je bio pravno neosnovan, a u ovom predmetu za tuženika kao jaču parničnu stranu koja u naravi nema posebantrošak i nije snosio nikakve troškove vještačenja, pristojbi, vršenja posebnih drugih radnji za potrebe ovog postupka u većem opsegu, traženi troškovi u naravi predstavljaju prekomjerno opterećenje za tuženika, posebice u svjetlu očite činjenice da je tužiteljeva imovina u konačnici u cijelosti prešla u vlasništvo RH glede nekretnine, bez naknade, a upravo bez naknade i temeljem ponašanja tužene/društva kojeg je osnivač i za kojeg snosi obveze koja je u naravi svojim ponašanjem legitimno očekivanje tužitelja za isplatom iznevjerila. Također je jasno da je tuženu zastupalo državno odvjetništvo,a ne odvjetnik koji bi uzrokovao neki trošak. U ovakvim slučajevima su Eurospki sud za ljudska prava, Vrhovni sud te niz županijskih sudova zauzimali stavove o protivnosti određivanja takvih troškova na teret tužitelja u korist tužene, vodeći se baš Europskom konvencijom o ljudskim pravima, te ustaljenom praksom po tom pitanju glede troškova države u sličnim predmetima.

26. Sud smatra pravilnim i pravednim stoga da svaka stranka snosi svoj trošak, baš kao što je npr. i Županijski sud u Zagrebu odlučio u svojoj odluci Gž-4371/2024-3 od 9.prosinca 2025.godine.

27. Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Metkoviću, 19.siječnja 2025.godine

S u d a c :

Ante Šprlje

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Dubrovniku u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, a putem ovog suda.

Dn-a:

1. Mateo Barbir, odvjetnik, Vrgorac

2. ODO Metković, GUO (P-DO-27/2020)