REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] K 5

Poslovni broj: Us I-2057/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužiteljice KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Marin Đudarić, odvjetnik u Rijeci, Slavka Krautzeka 84 b, protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Slogin kula 2/IV, OIB: 32420472134, radi utvrđivanja poreza na kuću za odmor, 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu KLASA: UP/II-410-03/25-01/147, URBROJ: 2170-02-01/5-25-3 od 5. rujna 2025. i rješenja Općine Baška, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-15/24-01/401, URBROJ: 2170-15-03-02/4-24-1 od 2. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Općine Baška, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-15/24-01/401, URBROJ: 2170-15-03-02/4-24-1 od 2. kolovoza 2024., tužiteljici je utvrđen porez na kuću za odmor za 2024., za nekretninu koja se nalazi na adresi [adresa], korisne površine 347,59 m[2] , u iznosu od 1.390,36 EUR.

2. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-03/25-01/147, URBROJ: 2170-02-01/5-25-3 od 5. rujna 2025., odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana.

3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi u bitnome navodi da je prvostupanjsko tijelo svoje rješenje donijelo bez provođenja ispitnog postupka na temelju odredbe članka 87. točke 2. Općeg poreznog zakona, kojom da je propisano da porezno tijelo može riješiti stvar bez provedbe ispitnog postupka ako se stanje stvari može utvrditi na temelju podataka iz službenih evidencija kojima porezno tijelo raspolaže ili ih je pribavilo od drugih nadležnih tijela, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njezinih prava, odnosno pravnih interesa. Niti iz jedne službene evidencije da ne proizlazi da bi tužiteljica predmetnu kuću koristila samo povremeno ili sezonski, slijedom čega porezno tijelo da nije imalo ovlast bez provedbe ispitnog postupka utvrditi da se kuća koristi povremeno ili sezonski, tj. da odgovara definiciji kuće za odmor. Štoviše, iz službene evidencije da proizlazi upravo suprotno

– da se kuća ne koristi povremeno ili sezonski jer tužiteljica u istoj ima svoje prebivalište. Ne osporava se ovlast jedinice lokalne samouprave da za pojedini objekt utvrdi da se radi o kući za odmor unatoč tome što vlasnik u njoj ima prijavljeno prebivalište, ali se osporava ovlast jedinice lokalne samouprave da takvo nešto utvrđuje bez provedbe ispitnog postupka na temelju odredbe članka 87. točke 2. Općeg poreznog zakona jer iz službene evidencije ne proizlazi niti jedan podatak iz kojeg bi se moglo zaključiti da se radi o kući za odmor, upravo suprotno. Slijedom činjenice prebivališta tužiteljice u predmetnoj kući, koja proizlazi iz javne evidencije i kao takva uživa predmnijevu istinitosti, temeljem članka 88. Općeg poreznog zakona, teret dokaza da bi se radilo o kući za odmor da ima snositi porezno tijelo. U predmetnom slučaju, porezno tijelo raspolaže samo jednim službenim podatkom, a to je da tužiteljica ima prebivalište u predmetnoj kući. Porezno tijelo u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja ne raspolaže niti jednim drugim službenim podatkom, pa unatoč tome na temelju nikakvih drugih činjenica utvrđuje da se radi o kući koja se koristi povremeno ili sezonski, što predstavlja nepravilno postupanje poreznog tijela. Iako prijava prebivališta nije relevantan dokaz o činjenici da se kuća koristi za stalno stanovanje, ona svakako da ima učinak prebacivanja tereta dokaza da se kuća koristi povremeno ili sezonski na porezno tijelo. Drugostupanjsko tijelo da iznosi pravilno stajalište kako je način korištenja, a ne prijava prebivališta, osnov za utvrđivanje porezne obveze, međutim ostaje nejasno na koji način je porezno tijelo prilikom utvrđivanja porezne obveze utvrdilo način korištenja. Ono što je sigurno je da to nije moglo utvrditi iz službenih evidencija, stoga nije moglo provesti postupak na temelju odredbe članka 87. točke 2. Općeg poreznog zakona. Podredno navedenom, čak i kada bi stajalište o teretu dokaza da se ne radi o kući za odmor bilo na tužiteljici, ista da je žalbenom argumentacijom i dokazima priloženim uz nju dokazala da se ne radi o kući koja se koristi samo povremeno ili sezonski. I samo drugostupanjsko tijelo da je utvrdilo kontinuitet potrošnje vode tijekom cijele godine („potrošnja vode zabilježena je u veljači, kolovozu i rujnu, dok je u ostalim mjesecima 0-1 m[3] .“). Dakle, kontinuitet potrošnje vode nije sporan jer je on utvrđen u svim mjesecima u godini. Ono što je očito sporno je to da je u nekim mjesecima potrošena količina vode koja prema stajalištu upravnog tijela nije „dostatna za stalno stanovanje u nekretnini“. Radi se o sasvim paušalnom i nepotkrijepljenom zaključivanju upravnog tijela. Tužiteljica, kao osoba starije životne dobi u zimskim mjesecima sama živi u predmetnoj kući, ne zalijeva vrt, ne koristi vodu za pranje dvorišta i sl. Ista vodu u tom periodu koristi samo za osobnu higijenu, piće i kuhanje. Potpuno je životno i očekivano da ista u tim periodima potroši manje od 1 m[3] vode mjesečno, kao što je to i potrošila, a i dalje redovito troši. Zaključak da osobi koja živi sama u nekretnini i koja vodu koristi samo za osobnu higijenu, piće i kuhanje, nije dostatno manje od 1 m[3] vode mjesečno da je ne samo potpuno arbitraran, već i suprotan općenitom životnom iskustvu o očekivanoj potrošnji vode u toj situaciji. Osim toga, ako tužiteljica da nekretninu ne koristi za stalno stanovanje, postavlja se pitanje, tko i u koje svrhe je potrošio tu vodu, čiji kontinuitet potrošnje je nesporno utvrđen?! Tko i zašto tijekom zimskih mjeseci potroši redovito gotovo 1m[3] vode mjesečno, ako to nije tužiteljica i ako to nije u svrhu svakodnevnog stanovanja? Koliko bi tužiteljica u tim periodima trebala trošiti vode da bi porezno tijelo zaključilo kako stalno živi u nekretnini? Očito da se radi o potpuno arbitrarnom zaključivanju upravnog tijela koje je pogrešno već na temelju općepoznatih činjenica i iskustava iz svakodnevnog života. Pritom da je potpuno irelevantna razlika potrošnje vode u odnosu na ljetne mjesece. Tijekom ljetnih mjeseci kuću koristi veći broj osoba, dio se iznajmljuje u turističke svrhe, voda se koristi za zalijevanje vrta, pranje dvorišta, punjenje bazena i sl., tako da je razlika potrošnje vode između zimskih i ljetnih mjeseci očekivana. No ono što je bitno je da tijekom zimskih mjeseci i dalje postoji potrošnja vode, i to samo ona količina koja se koristi za jednočlano kućanstvo bez zalijevanja vrta, pranja dvorišta i punjenja bazena. Sve što je obrazloženo za potrošnju vode odnosi se i na potrošnju struje. Porezno tijelo da je utvrdilo kontinuitet potrošnje struje tijekom svih mjeseci u godini. Radi se o količini struje koja notorno predstavlja utrošak struje jednočlanog kućanstva koji nema na korištenju većih električnih potrošača. Porezno tijelo da je utvrdilo da samo u jednom periodu od 20 dana u kontinuitetu u kući nije bilo potrošnje struje, što suprotno stajalištu poreznog tijela ne potvrđuje da se kuća ne koristi za stanovanje već upravo da se kuća koristi za stanovanje. Radi se o periodu u kojem je tužiteljica bila na putovanju, te je detaljno evidentirano da se radi o samo 20 dana odsustva. Da je postojalo više duljih perioda odsustva (što je conditio sine qua non za definiciju kuće za odmor), ne bi se moglo raditi o jednom periodu godišnje od 20 dana, nego o većini godine. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, zbog čega ju predlaže odbiti kao neosnovanu. U prvostupanjskom upravnom postupku žaliteljica da je u žalbi izjavila da na navedenoj adresi boravi te dostavila ispis potrošnje vode od Ponikve usluga d. o. o. te energetske kartice HEP d. o. o. Prvostupanjsko tijelo da je dopunilo postupak pribavivši podatke o broju ostvarenih noćenja u nekretnini u 2023. i 2024. te u dva navrata izvršilo uvid na terenu u svrhu utvrđivanja činjenica o načinu korištenja zgrade. Podaci o potrošnji vode za predmetnu nekretninu, koji prileže spisu prvostupanjskog tijela pokazuju da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje u 2023. već povremeno odnosno sezonski. Predmetna nekretnina ima dva vodomjera. Na mjestu potrošnje broj 01 40973 zabilježena je potrošnja vode od lipnja do listopada 2023., a u ostalim mjesecima nije bilo potrošnje vode. Na mjestu potrošnje 0140537 potrošnja vode zabilježena je u veljači, kolovozu i rujnu dok je u ostalim mjesecima potrošnja 0-1 m3, točnije što se ne može smatrati dostatnim za stalno stanovanje u nekretnini već eventualno za povremene dolaske u nekretninu. Navedeno ukazuje da nekretnina se moguće sastoji od više stambenih jedinica koje se koriste povremeno odnosno sezonski. Navedeno da potvrđuju i podaci o potrošnji električne energije. Pribavljena je energetska kartica od HEP ODS d. o. o. iz koje proizlazi da je potrošnja električne energije koncentrirana u dijelu godine Nekretnina ima 3 mjerna mjesta. Na mjernom mjestu broj 1210993933 potrošnja je koncentrirana u razdoblju 1. ožujka 2023. do 31. kolovoza 2023. (552 kwh). Na mjernom mjestu 1200048919 potrošnje nije bilo cijelu 2023. godinu (0 kwh), dok je na mjernom mjestu 2202187315 potrošnja u razdoblju 1. rujna 2022 do 28. veljače 2023. bila ukupno 229 kwh, u razdoblju 1. ožujka do 20. ožujka 2023. 0 kwh, a u razdoblju od 21. ožujka 2023. do 31. kolovoza 2023. ukupno 457 kwh. Dakle iz navedenih podataka o potrošnji električne energije da je razvidno da na ni jednom od tri mjerna mjesta nije bilo kontinuiteta u potrošnji koja bi dokazivala stalni boravak u nekretnini, a također i ukupna potrošnja po razdobljima je niska. Spisu da prileži ispis sustava e-Visitor iz kojeg je vidljivo da se nekretnina iznajmljivala turistima od lipnja do rujna 2024. Napominje se da činjenica što se nekretnina iznajmljuje turistima, ne oslobađa tužiteljicu poreza na kuće za odmor. Odredba članak 25. stavak 2. Zaklona o lokalnim porezima propisuje da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor. Dakle ukoliko se nekretnina ne koristi stalno već povremeno ili sezonski, a iznajmljuje se turistima, isto ne oslobađa poreznog obveznika poreza na kuću za odmor. Pri terenskim obilascima koje je prvostupanjsko tijelo izvršilo u ožujku i travnju 2025. da je utvrđeno da nitko nije zatečen u objektu te se odaje dojam da nitko u istome ne boravi. Najvažniji pokazatelji učestalosti korištenja nekretnine da su potrošnja struje i vode u nekretnini. U brojnim presudama VUS-a da je naglašeno da su računi za potrošnju vode i električne energije primarni pokazatelji kontinuiteta stanovanja i korištenja nekretnine, te da ti dokazi mogu biti dovoljni za utvrđivanje porezne obveze bez potrebe za dodatnim dokazima poput saslušanja vlasnika ili svjedoka (Us I 1590/20217, Us I 1118/2023-6). Ukoliko je i bilo nedostataka u provedbi postupka na koje ukazuje tužiteljica, isti ne predstavljaju apsolutne povrede postupka budući da podaci o potrošnji vode i struje ukazuju da se nekretnina koristila povremeno odnosno sezonski te stoga je prvostupanjsko tijelo s pravom utvrdilo poreznu obvezu. Prvostupanjsko tijelo je u svom očitovanju koje prileži spisu istaknulo da predmetni objekt predstavlja zgradu sa 4 apartmana (Anabella 1A, Anabella 1B, Anabella 2A i Anabella 2B) te da uz predmetnu nekretninu žaliteljica ima u vlasništvu još jednu nekretninu u Baški te jednu u Rijeci za koju nije plaćen porez na kuću za odmor [adresa]. Također, dostava pobijanog prvostupanjskog rješenja pokušana je u dva navrata na adresu predmetne nekretnine tj. na adresu prebivališta tužiteljice. Dostava nije uspjela pa je žaliteljica osobno preuzela rješenje u Općini. Sve navedeno dodatno ukazuje da nekretnina ne služi žaliteljici za njeno stalno stanovanje. Kako tužiteljica u upravnom postupku nije dostavila odgovarajuće dokaze da je predmetnu nekretninu koristila za stalno stanovanje, iako je sukladno odredbi članka 88. Općeg poreznog zakona upravo na njoj bio teret dokaza onih činjenica koje smanjuju ili ukidaju porez, žalba je odbijena. Stoga, prvostupanjsko tijelo je u svom rješenju pravilno utvrdio da se radi o kući za odmor. Kako je odlučna činjenica u upravnom postupku bila upravo način korištenja predmetne nekretnine odnosno da li se ista koristila povremeno ili sezonski, dokaznim postupkom i ocjenom priloženih dokaza u spisu predmeta ocijenjeno je da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje, već povremeno odnosno sezonski. Slijedom svega navedenog i prema priloženim dokazima u spisima predmeta, tuženik predlaže da se u ovom sudskom postupku, po utvrđenom činjeničnom stanju tužba i tužbeni zahtjev odbiju.

5. Sporno je među strankama ovog spora, jesu li pravilno i zakonito javnopravna tijela utvrdila da se predmetna nekretnina koristi kao kuća za odmor, te da posljedično tome, podliježe oporezivanju.

6. U ovom sporu provedena je rasprava 12. siječnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

7. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, a u odnosu na odgovor na tužbu tuženika ističe da je iz računa za potrošenu vodu i struju vidljivo da su isti bili u kontinuitetu i da je barem potrošen u mjesecu jedan kubik vode, što da je za osobu starije životne dobi dovoljno, obzirom da ne polijeva vrt i dr.

8. Službene osoba tuženika je ostala pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu i smatra da potrošnja vode i struje nije bila u kontinuitetu, odnosno da iz prakse proizlazi da jedan kubik vode nije dostatan za životne potrebe i ističe kako se nekretnina iznajmljuje odnosno da se radi o apartmanima koji se iznajmljuju tijekom sezone.

9. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

10. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Odredbom članka 13. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine", broj 152/24) propisano je da će se postupci utvrđivanja i naplate lokalnih poreza započeti po Zakonu o lokalnim porezima ("Narodne novine", broj 115/16, 101/17, 114/22 i 114/23) završiti po odredbama toga Zakona.

12. Odredbom članka 2. stavka 1. točkom 12. Zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine", broj 115/16, 101/17, 114/22 i 114/23, dalje: ZLP) definirana je kuća za odmor, kao svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

13. Odredbom članka 25. stavkom 1. ZLP-a propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.

14. Odredbom članka 27. stavka 1. ZLP-a propisano je da se porez na kuće za odmor ne plaća na kuće za odmor koje se ne mogu koristiti zbog ratnih razaranja i prirodnih nepogoda (poplava, požar, potres) te starosti i trošnosti.

15. Odredbom članka 49. stavka 1. ZLP-a propisano je da obveznik poreza na kuće za odmor mora nadležnom poreznom tijelu dostaviti podatke o kući za odmor koji se odnose na mjesto gdje se nalazi taj objekt te korisnu površinu, kao i podatke o poreznom obvezniku. Stavkom 2. istog članka propisano je da podatke iz stavka 1. ovoga članka treba dostaviti do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje porez na kuće za odmor.

16. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je kuća za odmor ona zgrada ili njezin dio, koja se koristi povremeno ili sezonski te da porez na takve kuće za odmor plaćaju njihovi vlasnici. Porez na kuće za odmor se u konkretnom slučaju odnosi na 2024. i sukladno članku 49. ZLP-a, relevantni podaci o načinu korištenja nekretnine su oni iz godine koja prethodi godini za koju se utvrđuje porez, tj. u ovom slučaju 2023. i to bez obzira što je u konkretnom slučaju rješenje doneseno u kolovozu 2024.

17. U provedenom postupku javnopravna tijela utvrdila su da se predmetna nekretnina koristi povremeno odnosno sezonski, a na temelju pribavljenih podataka. Tako je utvrđeno da predmetna nekretnina ima dva vodomjera. Na mjestu potrošnje broj 01 40973 zabilježena je potrošnja vode od lipnja do listopada 2023., a u ostalim mjesecima nije bilo potrošnje vode. Na mjestu potrošnje 0140537 potrošnja vode zabilježena je u veljači, kolovozu i rujnu dok je u ostalim mjesecima potrošnja 0-1 m[3] , a što se ne može smatrati dostatnim za stalno stanovanje u nekretnini. Također je pribavljena energetska kartica od HEP ODS d. o. o. iz koje proizlazi da nekretnina ima 3 mjerna mjesta. Na mjernom mjestu broj 1210993933 potrošnja je iznosila u razdoblju 1. ožujka 2023. do 31. kolovoza 2023. - 552 kwh. Na mjernom mjestu 1200048919 potrošnje nije bilo cijelu 2023. (0 kwh), dok je na mjernom mjestu 2202187315 potrošnja u razdoblju 1. rujna 2022 do 28. veljače 2023. bila ukupno 229 kwh, u razdoblju 1. ožujka do 20. ožujka 2023. 0 kwh, a u razdoblju od 21. ožujka 2023. do 31. kolovoza 2023. ukupno 457 kwh. Iz navedenih podataka o potrošnji električne energije razvidno je da ni jednom od tri mjerna mjesta nije bilo kontinuiteta u potrošnji koja bi dokazivala stalni boravak u nekretnini, a također i ukupna potrošnja po razdobljima je niska. Spisu također prileži ispis sustava e-Visitor iz kojeg je vidljivo da se nekretnina iznajmljivala turistima od lipnja do rujna 2024. Također se napominje da se prosječna mjesečna potrošnja vode po osobi u Hrvatskoj kreće od oko 3.300 do 4.500 litara (3,3 do 4,5 m³).

18. Postoje i drugi dokazi koji upućuju da se nekretnina koristi sezonski kao što je činjenica da uz predmetnu nekretninu tužiteljica ima u vlasništvu još jednu nekretninu u [adresa], te jednu u Rijeci za koju nije plaćen porez na kuću za odmor [adresa]. Dostava pobijanog prvostupanjskog rješenja pokušana je u dva navrata na adresu predmetne nekretnine tj. na adresu prebivališta tužiteljice, ali dostava nije uspjela pa je tužiteljica osobno preuzela rješenje u Općini.

19. Imajući u vidu navedene činjenice utvrđene u provedenom upravnom postupku, ocjena je Suda da su javnopravna tijela pravilno utvrdila da se predmetna nekretnina ne koristi stalno, već sezonski, zbog čega ona podliježe oporezivanju prema ZLP-u. Naime, da tužiteljica stalno boravi u predmetnoj nekretnini potrošnja vode i struje bila bi konstantna tijekom cijele godine, s periodima veće i manje potrošnje, jednako kao i potrošnja električne vode. Najvažniji pokazatelji korištenje nekretnine upravo je potrošnja struje i vode, što je potvrđeno i od strane Visokog upravnog suda presudama, poslovni broj: Usž-2225/2025-2 od 28. svibnja 2025., Usž- 228/2025-2 od 2. travnja 2025. itd.

20. Slijedom navedenog, osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjeni su zakonitima pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci ove presude.

21. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužiteljice Marinu Đudariću, odvjetniku u Rijeci, Slavka Krautzeka 84 b

- tuženiku Primorsko-goranskoj županiji, Upravnom odjelu za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Slogin kula 2/IV