Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

B 14

Poslovni broj: P-518/2022-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sutkinji tog suda Ivani Prosenečki Kamenjak, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], Kapela, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić i Hrvoje Mladinić, odvjetnicima u Bjelovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanoga po Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 04. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja BAI, a u odsutnosti tuženika, 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj: 136-185/2008 sklopljen između tužitelja i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb dana 22. srpnja 2008. godine, solemniziran kod javnog bilježnika bilježnika Jagode Vajdić Sevšek u Varaždinu pod poslovnim brojem OV-10189/08 dana 23. srpnja 2008. godine, u dijelu u kojem je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti tuženiku kao Kreditoru odobreni iznos kredita u kojem su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak i u dijelu gdje je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, što je sadržano u člancima 2., 3., 4 i 6. Ugovora.

II Tuženik je dužan platiti tužitelju, na ime više plaćene razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj: 136-185/2008, sklopljenog između tužitelja i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb dana 22. srpnja 2008. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek u Varaždinu pod poslovnim brojem OV-10189/08 dana 23. srpnja 2008. godine, iznos od 3.481,32 eur/ 26.229,72 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče na: 1. 0,55 od 31. kolovoza 2008. godine,

2. 0,60 od 30. rujna 2008. godine,

3. 6,82 od 31. listopada 2008. godine,

4. 11,01 od 30. studenog 2008. godine,

5. 5,59 od 31. prosinca 2008. godine,

6. 20,84 od 31. siječnja 2009. godine,

7. 20,88 od 28. veljače 2009. godine,

8. 16,23 od 31. ožujka 2009. godine,

9. 17,59 od 30. travnja 2009. godine,

10. 17,40 od 31. svibnja 2009. godine,

11. 15,31 od 30. lipnja 2009. godine,

12. 15,79 od 31. srpnja 2009. godine,

13. 13,50 od 31. kolovoza 2009. godine,

14. 15,56 od 30. rujna 2009. godine,

15. 13,88 od 31. listopada 2009. godine,

16. 15,29 od 30. studenog 2009. godine,

17. 14,80 od 31. prosinca 2009. godine,

18. 19,19 od 31. siječnja 2010. godine,

19. 21,83 od 28. veljače 2010. godine,

20. 21,26 od 31. ožujka 2010. godine,

21. 24,01 od 30. travnja 2010. godine,

22. 28,98 od 31. svibnja 2010. godine,

23. 28,48 od 30. lipnja 2010. godine,

24. 35,75 od 31. srpnja 2010. godine,

25. 35,56 od 31. kolovoza 2010. godine,

26. 47,10 od 30. rujna 2010. godine,

27. 40,41 od 31. listopada 2010. godine,

28. 42,06 od 30. studenog 2010. godine,

29. 48,36 od 31. prosinca 2010. godine,

30. 52,38 od 31. siječnja 2011. godine,

31. 46,30 od 28. veljače 2011. godine,

32. 50,28 od 31. ožujka 2011. godine,

33. 47,07 od 30. travnja 2011. godine,

34. 55,72 od 31. svibnja 2011. godine,

35. 63,55 od 30. lipnja 2011. godine,

36. 74,81 od 31. srpnja 2011. godine,

37. 101,83 od 31. kolovoza 2011. godine,

38. 68,44 od 30. rujna 2011. godine,

39. 63,06 od 31. listopada 2011. godine,

40. 62,52 od 30. studenog 2011. godine,

41. 63,68 od 31. prosinca 2011. godine,

42. 68,96 od 31. siječnja 2012. godine,

43. 70,72 od 29. veljače 2012. godine,

44. 70,46 od 31. ožujka 2012. godine,

45. 68,70 od 30. travnja 2012. godine,

46. 69,78 od 31. svibnja 2012. godine,

47. 71,39 od 30. lipnja 2012. godine,

48. 69,58 od 31. srpnja 2012. godine,

49. 69,78 od 31. kolovoza 2012. godine,

50. 65,00 od 30. rujna 2012. godine,

51. 68,08 od 31. listopada 2012. godine,

52. 70,00 od 30. studenog 2012. godine,

53. 69,59 od 31. prosinca 2012. godine,

54. 69,08 od 31. siječnja 2013. godine,

55. 66,07 od 28. veljače 2013. godine,

56. 66,16 od 31. ožujka 2013. godine,

57. 69,93 od 30. travnja 2013. godine,

58. 64,18 od 31. svibnja 2013. godine,

59. 64,22 od 30. lipnja 2013. godine,

60. 63,26 od 31. srpnja 2013. godine,

61. 63,95 od 31. kolovoza 2013. godine,

62. 65,25 od 30. rujna 2013. godine,

63. 67,30 od 31. listopada 2013. godine,

64. 67,45 od 30. studenog 2013. godine,

65. 70,19 od 31. prosinca 2013. godine,

66. 67,30 od 31. siječnja 2014. godine,

67. 69,93 od 28. veljače 2014. godine,

68. 71,77 od 31. ožujka 2014. godine,

69. 70,87 od 30. travnja 2014. godine,

70. 68,61 od 31. svibnja 2014. godine,

71. 68,81 od 30. lipnja 2014. godine,

72. 70,68 od 31. srpnja 2014. godine,

tekućom od 22. srpnja 2008. godine koja za razdoblje od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 02. srpnja 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 8,14 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019, godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, te od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine, od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine, od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, te od 01. siječnja do 30. lipnja 2024. godine, od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine isplate po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve do isplate, u roku od 15 dana.

III Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.443,53 eur (dvije tisuće četiristo četrdeset tri eura i pedeset tri centa) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude odnosno od 19. siječnja 2026. do potpune isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužitelj sa zahtjevom da mu tuženik naknadi trošak ovoga postupka preko iznosa od 2.443,53 eur, odnosno sa zahtjevom da mu tuženik naknadi trošak ovoga postupka u iznosu od 793,75 eur.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovoga postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Kod ovog suda tužitelj HA, protiv tuženika Addiko Bank d.d., podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti te isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je s Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Zagreb dana 22. srpnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj: 136- 185/2008 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek u Varaždinu pod poslovnim brojem OV-10189/08 dana 23. srpnja 2008. Temeljem navedenog ugovora tuženik je tužitelju odobrio isplatu iznosa od 16.785,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunatu po srednjem CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj dalje u tužbi navodi da je kredit tražio u kunama obzirom da je imao dogovorenu kupnju automobila u Meteor Grupa u Varaždinu u kunama, ali je Banka inzistirala da kredit bude u francima, a prodavatelju automobila isplatila je kune.

Tužitelj u nastavku tužbe ističe svoj stav da su prethodno navedenim Ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe. Naime, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s tuženikom, tužitelju nije pružena mogućnost pojedinačnog pregovaranja o klauzuli kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Takvu odredbu je tuženik unaprijed formulirao i tužitelj nije imao mogućnost bilo kakvog utjecaja na tako formuliranu odredbu. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja informirati o svim ključnim parametrima važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Tuženik nije upoznao tužitelja niti s opasnošću vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan. Stoga je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Isto se odnosi na odredbu čl. 6 Ugovora o kreditu kojom je tuženoj dopušteno da jednostrano mijenja kamatnu stopu bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to takvu koja se ogleda u tome da je rata kredita za tužitelja rasla sve do trenutka kada je zakonski „fiksirana“ Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, iz čitavog sadržaja ugovora uopće nije uočljivo koji bi to zapravo bio razlog uslijed kojeg bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, a posebno nije vidljivo da bi se promjena ugovorene kamatne stope temeljila na valjanom razlogu, pa je odredba čl. 6 naprijed opisanog pravnog posla ostavljala na procjenu isključivo tuženoj da jednostrano mijenja odredbu o visini kamatne stope. Stoga je i ova odredba nesumnjivo nepoštena jer takovo postupanje tužene samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbom čl. 3 Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (NN br. 35/05 do 29/18), predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4 ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tužene, koja ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog utjecaja na bilo kojeg potrošača, pa tako i ovdje tužitelja kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 22.07.2008. ne odgovara načelu obveznog prava koja slijede iz naprijed citiranih odredaba ZOO-a. Naprotiv, iskorištavanje svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je k tome unaprijed sastavila ugovor na formuliranom, standardnom, tipskom i unaprijed jednostrano pripremljenom obrascu, te koja je u tom i takvom ugovoru za sebe priskrbila mogućnost izmjena kamatnih stopa rukovodeći sa svojim vlastitim Odlukama, na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, te kojem nikada nisu čak niti uručene iz čega tužitelj zaključuje da on sam s njima i razlozima kojima se tužena rukovodila prilikom njihovog donošenja nije bio upoznat pa je tuženik time postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takav zaključak tužitelj donosi i iz razloga što u sadržaj Ugovora tužena nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojeg bi mogla jednostrano mijenjati odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem. Na pravni odnos stranaka ima se primijeniti Zakon o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Zaključno je tužitelj predložio sudu da presudom koju će donijeti u ovom postupku utvrdi ništetnim članak 2., 3., 4., i 6. Ugovora. Uz navedeno, sudu je predložio da tuženika obveže na isplatu razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed promjene valute po spomenutom Ugovoru o kreditu koji iznos je tada naznačio u vrijednosti od 11.000,00 kn, no isti se obvezao precizirati nakon provedeno knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Tužitelj je predložio sudu istom presudom obvezati tuženika da naknadi tužitelju troškove koje mu je prouzrokovao vođenjem ovoga postupka.

1.1. Nastavno na rješenje Općinskog suda u Bjelovaru od 1. srpnja 2022., tužitelj je podneskom od 18. srpnja 2022., obrazložio tužbeni zahtjev sadržan u točci II prvotno podnesene tužbe na način da je naveo kako točkom II tužbenoga zahtjeva tužitelj potražuje isplatu samo na ime preplaćenih tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj: 136-185/2008, sklopljenog između tužitelja i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb dana 22. srpnja 2008. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek u Varaždinu pod poslovnim brojem OV- 10189/08 dana 23. srpnja 2008.: 11.000,00 kn, odnosno iznos koji će tužitelj precizirati nakon provedbe knjigovodstveno financijskog vještačenja, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2008. koje za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 02. srpnja 2015. do 31. prosinca 2015. teku po kamatnoj stopi od 8,14 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019, godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, te od 01. siječnja 2022. do isplate po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Pravodobno, u ostavljenom mu roku tuženik je podnio odgovor na tužbu i to 19. kolovoza 2022. u kojem odgovoru je tuženik u bitnome iznosi da je tužbeni zahtjev nedopustiv jer nije ispunjen ni jedan od kumulativnih uvjeta za nespecificiranu kondemnaciju prema članku 186.b. stavku 3. Zakona o parničnom postupku te predlaže njegovu odbacivanje (čl. 186.b. st. 3. ZPP). Podredno, tuženik ističe da su sve navodne tražbine zastarjele (§ 226. st. 2. u vezi sa st. 1. ZOO) i da je ugovor o kreditu prestao ispunjenjem 2012. godine (čl. 160. st. 1. ZOO), pa ne postoji više obveznopravni odnos niti pravni interes za povrat plaćenog. U pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik dokazuje da su obje odredbe bile izričito dozvoljene (čl. 22. ZOO), jasne, uočljive i razumljive te da im se ne može provesti test poštenosti (čl. 84. ZZP’03) niti ih se smatrati nepoštenima (čl. 81. ZZP’03). Zbog toga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i tužitelju naloži naknadu sudskih troškova.

4. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom koji je kod ovog suda zaprimljen 24. prosinca 2024. (list 598-601) kojim predlaže da sud utvrdi ništetnima članak 2., 3., 4., i 6., Ugovora o kreditu broj_136-185/2008., sklopljenoga između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i tužitelja, a koji je sklopljen 22. srpnja 2008. se naloži tuženiku da tužitelju na ime više plaćene razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed promjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broju:136-185/2008. isplati iznos 3.481,32 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, kao i da mu naknadi troškove izazvane vođenjem ovoga postupka.

5. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u tužbu od 9. lipnja 2022. (list 1-4), ponuda METEOR GRUPE od 2. srpnja 2008. broj 8001292 (list 6), specifikacija isplate kredita korisnika kredita BA po kreditnoj partiji: 53004318 (list 7), ugovor o kreditu broj: 136-185/2008 (list 8-11), ponuda METEOR GRUPE od 21. srpnja 2008. broj 8001292 (list 12), ovjera iste ponude ovjerena po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek od 23. srpnja 2008. pod brojem OV-10189/08 (list 14), otplatni plan Addiko bank od 20. travnja 2022. za korisnika kredita BA po ugovoru o kreditu broj: 136-185/2008, partija 53004318 (list 16-18), obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu po brojuugovora:136-185/2008 od 20. travnja 2022. (list 19), pregled prometa za klijenta tužitelja od 20. travnja 2022. (list 20-26), specifikacija uplata po ugovoru o kreditu broj 136-185/2008 (list 27-28), izvod prometa po računu po naznačenom ugovoru o kreditu (list 29-70), podnesak tužitelja od 18. srpnja 2022. (list 75-76), odgovor na tužbu tuženika od 19. kolovoza 2022. (list 79-151), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (list 112-496), podnesak tužitelja od 23. svibnja 2023. (list 499-501), podnesak tuženika od 6. lipnja 2023. (list 521-526), izjava svjedoka HAI od 24. kolovoza 2020. ovjerena po javnom bilježniku Ilenki Lisonek 24. kolovoza 2020. pod brojem OV-5477/2020. (list 527-531), zapisnik s ročišta održanog 21. ožujka 2024. (list 542-543), nalaz i mišljenje RAŠIĆ računovodstvo i revizija d.o.o. od 11. kolovoza 2024. (list 551-563), podnesak tužitelja od 16. rujna 2024. (list 570-573), podnesak tuženika od 26. rujna 2024. (list 577), nalaz i mišljenje punomoćnika tuženika od 4. studenoga 2024. (list 580-582), realizirani otplatni plan (list 583-584), zapisnik s ročišta održanog 21. studenog 2024. (list 585), izvod iz zapisnika Građanskog odijela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. (list 587), očitovanje RAŠIĆ računovodstvo i revizija d.o.o. od 12. prosinca 2024. (list 590-595), podnesak tužitelja od 24. prosinca 2024. (list 598-601), podnesak punomoćnika tuženika od 9. siječnja 2025. (list 607), podnesak punomoćnika tuženika od 19. studenoga 2025. (list 611-612), zapisnik s ročišta održanog 4. prosinca 2025. (list 613-615).

6. Na temelju izvedenih dokaza sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja preciziran podneskom od 24. prosinca 2024. u cijelosti osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika, odnosno Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. Zagreb, 23. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj:136- 185/2008 (list 8-14), za iznos od 16.785,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod uvjetima naznačenima u ugovoru. Nadalje, nije sporno niti da je stavkom 2. istoga članka regulirano je da je kredit odobren za kupovinu novog vozila. Uz navedeno, nije sporno niti da je člankom 3. spomenutoga Ugovora o kreditu ugovoreno da se na iznos kredita iz članka 1., odnosno na iznos od 16.785,00 CHF obračunavaju kamate od 6,50% dekurzivno godišnje, a da se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. Nesporno je i da je stavkom 2. istoga članka ugovoreno da u razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, Banka obračunava

Interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz stavka 1. istoga članka. Uz navedeno, ugovoreno je istim stavkom i da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.

Nije sporno niti da je stavkom 3. članka 4. predmetnoga Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 72 mjesečna anuitete u kunskoj protuvrijednosti 282,16 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojemu je kredit iskorišten.

Uz navedeno, nesporno je da je člankom 6. predmetnoga Ugovora ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Nesporno je i stavkom 2. istoga članka ugovoreno i da korisnik kredita svojim potpisom na predmetnom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta.

8. Sporno je da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporno je i da li je tužbeni zahtjev tužitelja dopušten sukladno članku 186. stavak 3. ZPP-a, te je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporna je bila i visina tužbenog zahtjeva, a sporno je i da li je obzirom da je kredit otplaćen u cijelosti postoji i nadalje obvezni odnos između stranaka.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj:136-185/2008 od 22. srpnja 2008. (list 8-11) utvrđeno je da su isti zaključili prednik tuženika, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 16.785,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod uvjetima naznačenima u ugovoru.

Iz članka 3. spomenutoga Ugovora o kreditu utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom ugovoreno da se na iznos kredita iz članka 1., odnosno na iznos od 16.785,00 CHF obračunavaju kamate od 6,50% dekurzivno godišnje, a da se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. Isto tako utvrđeno je da je stavkom 2. istoga članka ugovoreno da u razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, Banka obračunava Interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz stavka 1. istoga članka. Uz navedeno, ugovoreno je istim stavkom i da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita.

Uvidom u stavak 3. članka 4. predmetnoga Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 72 mjesečna anuitete u kunskoj protuvrijednosti 282,16 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojemu je kredit iskorišten.

Uz navedeno, uvidom u spomenuti ugovor utvrđeno je da je člankom 6. predmetnoga Ugovora ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Nesporno je i stavkom 2. istoga članka ugovoreno i da korisnik kredita svojim potpisom na predmetnom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta.

10. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena.

12. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

14. Ovaj sud je kao vjerodostojne prihvatio sve naznačene isprave s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u svezu s drugim dokazima i odredbama relevantnih zakona.

15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financijsku struku Josipa Rašić od 21. kolovoza 2024. (list 551-563) u bitnome proizlazi da je vještačenjem utvrđen preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita, a sve u iznosu 26.829,66 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika nastali su radi rasta tečaja na dan obračuna odnosno dospijeća u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita. Nadalje, iz istoga je utvrđeno da je preračunom uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđena ukupna preplata s temelja tečajnih razlika iznosi 3.560,92 EUR

15.1. Budući da je nalazu i mišljenju iz točke 15. obrazloženja prigovorio pun. tuženika i to podneskom od 4. studenoga 2024. na način da je prigovorio da je naveo da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja prikazao pogrešne tečajeve na dan plaćanja te je zbog toga prikazao veći iznos uplata tužitelja od stvarnog iznosa uplata. Uz navedeno, u istom je podnesku pun. tuženika predložio da se provede dopuna vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

15.2. Na prigovore tuženika na njegov nalaz, spomenuti stalni sudski vještak se očitovao podneskom od 12. prosinca 2024. iz kojega u bitnome proizlazi da je izračun tečajnih razlika napravio uvažavajući ugovornu odredbu da se kreditni anuiteti otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća. U odnosu na izračunu tečajnih razlika koji je tuženik priložio uz svoj podnesak, a sačinjen je prema bančinoj evidenciji zatvaranja dospjelih obveza prema uplatama, vještak je naveo kako njemu pri izradi vještačenja nije bila dostupna, a vidljivo je da su anuiteti plaćani od strane tužitelja prije njihova dospijeća. Sukladno navedenome, vještak je izvršio svoj izračun i provjeru na temelju podataka koje je dostavio tuženika, a prema datumima zatvaranja.

Nastavno iz dopunskog nalaza i mišljenja istoga vještaka utvrđeno da je na temelju podataka tuženika o datumima plaćanja (zatvaranja) kreditnih anuiteta utvrđen preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita, a sve u iznosu 26.229,72 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita.

Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika nastali su radi rasta tečaja na dan obračuna odnosno dospijeća u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita. Istim je nalazom utvrđeno da je preračunom uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđena ukupna preplata s temelja tečajnih razlika iznosi 3.481,32 EUR. Zaključno je iz nalaza i mišljenja utvrđeno da je vještak nalaz sačinio na temelju podataka o tečajevima CHF na dan dospijeća kreditnih anuiteta kao načelnog principa obračuna kreditne obveze, a novi izračun tečajnih razlika vještak je napravio prema datumima uplate anuiteta, a sve uvažavajući činjenicu da je tužitelj plaćao anuitete prije njihova dospijeća.

Ovakav zaključni nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvene vještakinje sud je prihvatio u cijelosti ocjenjujući ga stručnim, objektivnim te izrađenim u skladu s pravilima znanosti i struke, a na taj dopunski nalaz i mišljenje niti jedna od stranaka nije imala prigovora.

16. Iz iskaza na ročištu održanom 21. studenoga 2024. saslušane svjedokinje ČA, kćerke tužitelja, u bitnome proizlazi kako je ona bila pratnja tužitelju kada je išao zaključiti spomenuti Ugovor o kreditu, a koji je sklopio zbog kupovine automobila. Nadalje, iz iskaza proizlazi da je automobil njenom ocu bio nužno potreban radi odlaska na posao, a sve obzirom da su u trenutku sklapanja Ugovora kao obitelj imali jedan automobil, a ocu je bila pratnja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu jer je u povratku, nakon sklapanja Ugovora o kreditu, jedan auto morala je voziti ona, dok je drugi automobil nakon sklapanja ugovora i kupovine iz tih sredstava drugog automobila, odnosno ovaj što je kupljen iz kreditnih sredstva vozio njen otac. Nadalje iz iskaza proizlazi da je s ocem došla u auto kuću Meteor grupa u Gornjem Knjegincu i tamo je njen otac kupovao automobil, a pamti da su prilikom kupovine već unaprijed bili pripremljeni svi obrasci no ne pamti da bi se u spomenutoj auto kući razgovaralo i pregovaralo o uvjetima samog kredita, no pamti kako se kao iznos kredita spominjalo 60.000,00 kn i to je bila akcijska cijena za taj automobil. Dalje je svjedokinja u iskazu navela da su iz spomenute auto kuće bili upućeni striktno u Hypo Alpe-Adria banku u Varaždinu s kojom bankom je spomenuta auto kuća imala sklopljen određeni ugovor. Svjedokinja je u iskazu dalje spomenula kako pamti da je u spomenutoj banci također sve bilo pripremljeno i napisano i to sve ono što je bilo potrebno za kupovinu automobila. Svjedokinja je isto tako napomenula da ne pamti da bi itko njenom ocu kao korisniku kredita tumačio odredbe iz samoga ugovora o kreditu, a za valutu je napomenula da je bila striktno određena u CHF. Uz navedeno, svjedokinja je spomenula da se dalje išlo javnom bilježniku nakon banke za kojega pamti da je njenoga oca upitao da li zna što potpisuje i pročitao mu je par odredaba kredita no isti mu nije tumačio, a pamti i da je njenom ocu bilo bitno kolika mu je rata i koliko će mjeseci otplaćivati sam kredit. Za ugovor o kreditu svjedokinja je istakla kako je bio unaprijed pripremljen kao tipski ugovor i čini joj se da se tu ništa nije moglo mijenjati, dakle nije se moglo pregovarati o samim uvjetima kredita, dakle tužitelj nije imao izbora ili pregovora oko ugovornih odredaba. U smislu namjene vozila, svjedokinja je istakla kako je isti kupljen isključivo zbog potrebe svakodnevnog odlaska na posao njene majke, odnosno tužiteljeve supruge.

Ovaj sud je u cijelosti prihvatio iskaz naznačene svjedokinje ocijenivši njezin iskaz istinitim i vjerodostojnim, a uz navedeno, njen je iskaz u pretežnom dijelu u suglasju s iskazom saslušanoga tužitelja u pogledu svih bitnih okolnosti kao i same dinamike sklapanja predmetnog Ugovora i kupovine automobila iz novčanih sredstava koja su tužitelju stavljena na raspolaganje predmetnim ugovorom o kreditu.

17. Iz iskaza tužitelja saslušanoga na ročištu održanom 21. ožujka 2024. u bitnome proizlazi da je on odlučio kupiti jedan manji automobil, a u to vrijeme su se na TV-u "vrtila" reklama auto kuće Meteor-Gornji Knjeginec, a pamti da je cijena tog automobila bila 71.000,00 kn što je tada bilo povoljno. Pamti da je otišao u spomenutu auto-kuću gdje mu je rečeno kao je riječ o akciji koja traje još kraće razdoblje, a tada mu je rečeno i kako kredit za kupovinu toga automobila ne može podići u valuti HRK već isključivo u valuti CHF, no nisu mu objasnili zašto već mu je jednostavno rečeno da je to tako predviđeno za tu akciju pa slijedom navedenoga nije išao dalje provjeravati neke uvjete za kupnju. Tužitelj je dalje istakao da u trenutku kad je pristao na uvjete kupnje bio je upućen od strane djelatnika spomenute auto-kuće u banku u Varaždin gdje su ga čekali pripremljeni ugovori. Nadalje, u svome je iskazu tužitelj istakao i kako u banci nije bilo posebnog razgovora oko sadržaja ugovora, pročitao je sadržaj ugovora i iz toga je znao samo da bi mu rata mjesečna tada iznosila 1.250,00 kn i da kredit mora otplaćivati 6 godina, a on ništa posebno nije pitao službenicu banke. Isto tako tužitelj je istakao kako je s njim u vrijeme podizanja kredita bila njegova kćer, ali ne pamti službenika ili službenicu s kojom je kontaktirao u vezi kredita. Tužitelj je istakao i kako ne pamti da li mu je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio poznat pojam valutne klauzule no pamti da mu je zbog iste odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u predmetnom ugovoru o kreditu rada porasla s 1.200,00 kn na 1.900.00 kn. Tužitelj je istaknuo kako je kredit za automobil otplatio, a isti automobil je kupio jer je došlo do toga da je njegovoj ženi bio potreban za odlazak na posao u "Ledo", a u vrijeme kupovine automobila ni on niti supruga nisu imali nikakav obrt, a imali su ga prije nego li su sklopili ugovor o kreditu, ali je isti propao i upravo to je razlog zašto su i on i supruga morali tražiti novi posao pri čemu je on zaposlenik "Sirele", a supruga "Leda" i imaju različito radno vrijeme slijedom čega im je automobil bio nužno potreba za svakodnevni odlazak na posao.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja ocijenivši ga životnim, logičnim i uvjerljivim. Uz navedeno, iskaz tužitelja vrlo je iscrpan i poprilično detaljan, a isti je u suglasju sa materijalnom dokumentacijom sadržanom u spisu kao i u skladu s iskazom saslušane svjedokinje ČA.

18. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

22. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

23. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

24. Sukladno odredbi članka 3.stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. stavkom 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

25. Sukladno odredbi članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi članka 272. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je članka 270. stavka 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

26. Sukladno odredbi članku 323. stavku 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi članka 323. stavka 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27. Prema odredbi članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

28. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da je namjena kredita kupovina osobnog automobila nužnoga za svakodnevni odlazak na posao i povratak s posla, a za koji automobil nije utvrđeno da bi služio zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje ZPP/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uz navedeno, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kao i Zakon o zaštiti potrošača, definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne ili profesionalne djelatnosti.

29. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, prednik tuženika svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukama tuženika, te o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika, te s valutnom klauzulom u CHF potvrđene su pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako je to ranije navedeno. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli definitivno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli su jasno uočljive, no nisu lako razumljive. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se je mijenjala odlukama tuženika, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se je mijenjala odlukama tuženika na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja - sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelja na kojeg je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja. Prednik tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo je ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

S obzirom na navedeno, te s obzirom da tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka predložio provođenje drugih dokaza, po stavu ovoga suda tuženik nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa načinom promjene kamatne stope te svim rizicima valutne klauzule odnosno povećanje tečaja CHF na osnovu kojih bi mogao donijeti informiranu odluku.

30. Zaključak ovoga suda utemeljen je na zaključcima Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanim u presudi Rev-249/14-2 i Rev-2221/18 od 16. rujna 2019., prema kojima iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu platiti, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na njegovu štetu. Slične odredbe su sadržane i u Direktivi 93/13 EEZ, naime u članku 5. Direktive navedeno je da u slučaju ugovora u kojem se sve ili određene odredbe nude i u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljive. Pri navedenome, posebno se naglašava kako nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice tih odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač kad pročita tekst ugovora mora biti svjestan mogućnosti promjene vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene mora biti jasan te je banka kao pružatelj usluge morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja te rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti kako bi potrošač na temelju potpunih informacija koje su mu pružene prije sklapanja ugovora mogao donijeti odluku o prihvaćanju odredbi ugovora i svih uvjeta koje je prethodno sastavio kreditor.

31.Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nepoštene, a time i ništetne.

32. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23– dalje u tekstu: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, te kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZOO.

33. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

34. Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila, ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa, a kako je odlučeno u točci I izreke ove presude.

35. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, te činjenicu da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 22. srpnja 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (6,50 %) kroz cijelo vrijeme otplate kredita te tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

36. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., TA protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

37. Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Josipu Rašić (list 551-563) utvrđeno je da preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita iznosi 26.829,66 kn, odnosno da je ukupna preplata s temelja tečajnih razlika iznosi 3.560,92 eur.

38. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, odnosno njegov matematički izračun punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi, pa kako nisu inzistirali na neposrednom saslušanju vještaka sud istoga niti nije neposredno saslušavao.

39. Uzimajući u obzir navedeno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši da je dao odgovore na postavljena pitanja u rješenju o određivanju vještačenja, da su nalaz i mišljenje sačinjeni sukladno pravilima struke imajući u vidu ostale provedene dokaze u ovome predmetu, te ne postoje razlozi za sumnju u njegovu ispravnost.

40. Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

40.1. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12 i 56/1- dalje ZZP/07). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

42. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete). Po stajalištu ovoga suda odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

43. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj 3.481,32 eura, sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

43.1. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

43.2. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43.3. Kako je u konkretnom slučaju do stjecanja došlo na temelju po tuženiku sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

44. Na temelju nalaza i mišljenja spomenutoga sudskog vještaka, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan ovaj sud je utvrdio da je tužitelj preplatio kreditnu obvezu s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita u iznosu od 3.481,32 eur.

45. Tužitelj je tužbenim zahtjevom preciziranim podneskom od 24. prosinca 2024. predlaže da sud utvrdi ništetnima članak 2., 3., 4., i 6., Ugovora o kreditu broj:136- 185/2008., sklopljenoga između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i tužitelja, a koji je sklopljen 22. srpnja 2008. te da naloži tuženiku da tužitelju na ime više plaćene razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broju:136-185/2008. isplati iznos 3.481,32 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, kao i da mu naknadi troškove izazvane vođenjem ovoga postupka.

46. Ovaj sud je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati razliku iznosa između anuiteta za sve anuitete za koje je više plaćen iznos u iznosima pobliže navedenim u izreci presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od isplate svakog pojedinog iznosa pozivom na članak 1111. ZOO-a s obzirom da je taj iznos tuženik stekao bez valjane pravne osnove. Uz navedeno, ovaj je sud tuženika obvezao i na plaćanje zakonskih zateznih kamata koje teku od dospijeća, odnosno, od isplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08., 25/11. i 78/15. - u nastavku teksta: ZOO-a) koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. Kako je u pravomoćnim sudskim postupcima po kolektivnim tužbama utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača koristeći prilikom zaključivanja ugovora o kreditu s potrošačima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovaj sud zaključio je da je tuženik nepošteni stjecatelj. Stoga tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate, koja za nepoštenog stjecatelja teče od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a).

47. Obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – ZZP/03) u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je spomenuta banka u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je sklapala ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke spomenute banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP 03 u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.6.2014. br. Pž-7129/13-4 (glede promjenjive kamatne stope) i od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.

48. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su prednik tuženika i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, sud odredbe ugovora o kreditu od 23.6.2008. koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost ugovorene redovne kamatne stope jednostranim odlukama i internim aktima tuženika, nalazi nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 102. ZZP 07). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule. Nadalje, a u odnosu na spornu ugovornu odredbu kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, za dodati je da eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, odnosno da je tuženik "sam" odabrao kredit s promjenjivom kamatnom stopom, same za sebe zasigurno nemaju značaj niti predstavljaju pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba čl. 96. ZZP 07. U spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

49. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 07 koje su ništetne (čl. 102. ZZP 07 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku između iznosa uplaćenih kamata po povećanoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koji su trebali biti isplaćeni po prvotnoj kamatnoj stopi iz ugovora, odnosno iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja.

50. Uzimajući u obzir sve navedeno valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev i uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporenih odredbi naložiti tuženiku isplatu iznosa od ukupno 3.481,32 eur s osnova razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule, sve temeljem članka 1111. ZOO-a.

50.1. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate (čl. 1115. ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene valutnog tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2., 8 i 9 ZOO-a i točci I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke ("Narodne novine" broj: 132/07).

51. Također, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno okončan predmetni spor, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

51.1. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104. st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke. Tužba u ovom postupku podnijeta je sudu 17. svibnja 2023., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina, jer kod restitucijskog zahtjeva preplate po osnovi ništetne valutne klauzule zastarni rok počinje teći od 14.06.2018. (odluka Visokog trgovačkog suda RH-a broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013.).

51.2. Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu da li se radi o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

51.3. Uz navedeno, prigovor tuženika da je preinačeni dio tužbenoga zahtjeva tužitelja iz podneska od 16. rujna 2024. zastario ovaj sud je ocijenio kao u potpunosti neosnovanim, a sve imajući u vidu pravna shvaćanja zauzeta na sjednici Građanskog odjela Vrhovnoga suda donesenoga pod brojem Su-IV-123/2025-5 od 27. svibnja 2024. prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

52. U odnosu na prigovor tuženika da opravdanost visine tužbenog zahtjeva ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, kako je ranije tijekom obrazloženja ove presude navedeno, tijekom trajanja ovoga postupka provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po imenovanim financijsko-knjigovodstvenim vještakinjama te je slijedom posljednje provedenoga financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja tužitelj precizirao svoj tužbeni zahtjev i to podneskom od 24. prosinca 2024. Uz navedeno, tužitelj je sukladno aktivnim odredbama ZPP-a u obvezi naznačiti vrijednost predmeta spora, no za očekivati je da on kao laik koji ne raspolaže sa dovoljno stručnoga znanja iz područja financija ne može prije samoga vještačenja u potpunosti precizno naznačiti samu vrijednost predmeta spora.

53. Sud u ovome postupku nije provodio dokazni prijedlog saslušanjem djelatnika tuženika, a sve obzirom da je tuženik od istoga dokaznog prijedloga odustao na ročištu održanom 21. ožujka 2024.

53.1. Sud nije provodio daljnje predložene dokaze u ovom postupku, odnosno posebice cijenio preostale navode stranaka i provedene dokaze, budući da su činjenice utvrđivane istima između stranaka nesporne, odnosno nisu od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari (npr. dostavljeni iskaz svjedokinje HAI koja nema saznanja o konkretnom ugovoru).

54. Budući je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom ima pravo u cijelosti na naknadu parničnih troškova temeljem članka 154. stavka 1. u svezi članka 155. ZPP- a, te Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelj je u ovome premetu imao opravdan parnični trošak kojega čine nagrade, dalje OT, njegovu punomoćniku za zastupanje i to: za sastav tužbe od 8. lipnja 2022. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.8.1. OT, trošak sastava podneska od 18. srpnja 2022. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 8.1. u svezi s Tbr.7.1. OT, trošak sastava podneska od 18. srpnja 2022. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 8.1. u svezi s Tbr.7.1. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 16. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.9.1. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 21. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.9.1. OT, trošak sastava podneska od 16. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 8.1. u svezi s Tbr.7.1. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 21. studenoga 2024. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.9.1. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 4. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.9.1. OT, trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude 19. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 eur sukladno Tbr.9.3. OT, PDV na sve naznačene poduzete odvjetničke radnje u iznosu od 475,00 eur, sukladno Tbr.46. OT.

Uz navedeno, sud je tužitelju dosudio trošak plaćenog predujma za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eur sukladno Tbr.48. OT, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura sukladno Tar.br.2. u svezi s Tar.br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj:37/23) te trošak sudske pristojbe na presudu i iznosu od 26,54 eur sukladno Tar.br.2. u svezi s Tar.br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj:37/23). Sukladno navedenome, točkom trećom izreke ove presude tužitelju su dosuđeni troškovi u ukupnom iznosu od 2.443,53 eur, te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, dok je preko toga iznosa zatraženi trošak neosnovan kako je pobliže naznačeno u točci obrazloženja 54.1.

54.1. Sud tužitelju nije dosudio trošak izbivanja iz pisarnice 21. ožujka 2024. na ime kojega punomoćnik tužitelja potražuje iznos od 150,00 eur, te trošak izbivanja iz pisarnice 21. studenoga 2024. na ime kojega punomoćnik tužitelja potražuje iznos od 150,00 eur, a sve imajući u vidu pravno shvaćanje revizijskoga suda zauzetome u više odluka i to Rev-501/23-2 od 30. kolovoza 2023., Rev-652/23-2 od 12. lipnja 2024. i druge, prema kojemu trošak zastupnika odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja. Iz naznačenog pravnog shvaćana utvrđeno je i da punomoćniku tužitelja ne pripada niti materijalni trošak putovanja iz Bjelovara u Pakrac na ime kojega punomoćnik tužitelja potražuje iznos os 135,00 eur, a isto tako nije mu iz istih razloga priznat niti PDV na taj materijalni trošak na ime kojega punomoćnik tužitelja potražuje iznos od 33,75 eur. Slijedom navedenoga, tužitelj je odbijem sa zahtjevom za naknadu troška u ukupnom iznosu od 768,75 eur kako je odlučeno u točci IV izreke ove presude.

55. Obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovome postupku, sukladno odredbi iz članka 154. ZPP-a, u odnosu na troškove tuženika izazvane vođenjem ovoga postupka odlučeno je kao u točci V izreke ove presude.

56. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Križevcima, 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Ivana Prosenečki Kamenjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.