REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 730/25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3 protiv tuženika CROATIA OSIGURANJA d.d. ZAGREB, OIB: 26187994862, Podružnica Split, Trg Hrvatske bratske zajednice 8, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave održane dana 9. rujna 2025. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 19. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Dužan je tuženik Croatia osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 26187994862, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, u korist Državnog proračuna RH iznos od 1.896,76 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 13. veljače 2022. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.''.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 30. ožujka 2022. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem P 1281/22, u kojoj je naveo da je rješenjem tužitelja, Područne službe u Splitu broj IN-41808 od 28. lipnja 1992. g. osiguraniku tužitelja LN priznato pravo na invalidsku mirovinu, a uzrok priznatom pravu da je prometna nezgoda koja se dogodila dana 14. prosinca 1978. g. za koju da je dijelom odgovoran osiguranik tuženika ZN, vozač osobnog vozila Fiat 850, registarske oznake [registarska oznaka], koje je u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženika, a što da je vidljivo iz presude ovog suda broj I P 997/79 od 24. rujna 1980. g. Isplatom novčanih davanja po priznatom pravu na mirovinu tužitelj da trpi štetu za vrijeme dok ta isplata traje. Isplata mirovine osiguraniku tužitelja LN za razdoblje od 1. ožujka 2019. g. do 31. prosinca 2021. g. da je iznosila 79.395,30 kn. Taj iznos da je korigiran za suodgovornost osiguranika tuženika (40%) te za povredu na radu (70%) pa da potraživanje s osnova isplaćene mirovine u navedenom razdoblju iznosi 33.346,03 kn. Nadalje, da je dana 24. siječnja 2022. g. tužitelj uputio tuženiku odštetni zahtjev pozivajući ga da mirnim putem podmiri navedeno potraživanje, koje je, međutim, tuženik osporio. Među istim strankama da se vodio postupak naknade štete nastale isplatom mirovine LN u periodu od 1. srpnja 2018. g. do 28. veljače 2019. g. koji da je pravomoćno okončan. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 33.346,03 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava regres kojeg tužitelj potražuje po osnovi isplaćene mirovine budući je osiguranik tužitelja ispunio pretpostavke za odlazak u starosnu mirovinu, pa shodno iznijetom tužitelj ne trpi stvarnu štetu budući bi, po redovitom tijeku stvari, morao isplaćivati starosnu mirovinu neovisno o predmetnoj prometnoj nezgodi. Sukladno sudskoj praksi ukoliko bi iznos starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bio manji od iznosa koji se sada isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu i to za iznos koliko je predmetna isplaćena mirovina eventualno veća od starosne. Osporena je i uzročno-posljedična veza između ozljeda osiguranika tužitelja iz utuženog štetnog događaja i umirovljenja osiguranika tužitelja kao i visina potraživane naknade štete. Osporen je navod tužitelja da trpi štetu isplatom mirovine svome osiguraniku jer tužitelj nije dokazao da trpi štetu. Njegov osiguranik rođen je **.**.1950. te je, po redovitom tijeku stvari, 3. srpnja 2015. g. stekao uvjete za starosnu mirovinu. Navedeno je i da se štetni događaj dogodio dana 24. rujna 1980. g. kada je u primjeni bio Zakon o osiguranju imovine i osoba.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom rješenja tužitelja broj IN-41808 od 28. lipnja 1992. g., presude ovog suda broj I P 997/79 od 24. rujna 1980. g., nalaza i mišljenja Invalidske komisije u Splitu broj 812-I/90 od 12. rujna 1980. g., prijave o nesreći na poslu od 15. prosinca 1979. g., odštetnog zahtjeva tužitelja od 24. siječnja 2022. g. s povratnicom, obračuna izvršene isplate mirovine, dopisa tuženika od 7. ožujka 2022. g., autentičnog tumačenja odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju i predmeta ovog suda broj P 2003/20.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 1281/22 od 16. lipnja 2023. g. kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen. Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-752/23 od 13. veljače 2025. g. ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Iako je u izreci ukidnog rješenja suda drugog stupnja navedeno da se presuda ukida, a isto to i u obrazloženju na listu 4, t. 14. (pobijanu presudu ukinuti), iz 15. t. tog rješenja koja glasi: u nepobijanom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena, proizlazi da je presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu za isplatu iznosa od 1.896,76 EUR s pripadajućim kamatama. Predmet je dobio novi broj P 730/25.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze. Tuženik je popisao parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora nakon donošenja ukidnog rješenja suda drugog stupnja, a kako je već obrazloženo, je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.896,76 EUR s pripadajućim kamatama, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika s osnova naknade stvarne štete koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja LN u razdoblju od 1. ožujka 2019. g. do 31. prosinca 2021. g.

U postupku nije bilo sporno da je osiguraniku tužitelja rješenjem tužitelja broj IN- 41808 od 28. lipnja 1992. g. priznato pravno na invalidsku mirovinu počevši od 13. rujna 1990. g. radi potpunog gubitka radne sposobnosti radi ozljede izvan rada (30%) i povrede na radu odnosno profesionalne bolesti (70%). Tužitelj smatra da je tuženik u obvezi podmiriti štetu s osnova isplaćenih mirovina korisniku LN s osnova 30% dijela kojoj je uzrok ozljeda izvan rada, umanjeno za suodgovornost osiguranika tužitelja LN, koji je u prometnoj nezgodi sudjelovao kao pješak i koji je odgovoran za nezgodu u visini od 40%. U tužbi je navedeno i da je tuženik u pravomoćno okončanom postupku pred ovim sudom tužitelj već bio obvezan na plaćanje te štete za raniji period, a temeljem pravomoćne presude broj P 2003/20 od 9. lipnja 2021. g.

U periodu koji predstavlja predmet ovog postupka (od 1. ožujka 2019. g. do 31. prosinca 2021. g.) na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, dalje ZOMO).

U ranijoj, ukinutoj presudi broj P 1281/22 od 16. lipnja 2023. g. izraženo je mišljenje da je u postupku trebalo, kako se očitovao tužitelj u tužbi, primijeniti Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a ne u vrijeme štetnog događaja, što znači ZOMO-a iz 2013. g., jer se šteta koju trpi tužitelj sastoji u isplatama dijela mirovine koju tužitelj isplaćuje osiguraniku LN koja nastaje u trenutku svake isplate budući da se svakom isplatom umanjuje njegova imovina.

Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema st. 2. ove odredbe naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

Nadalje, sud se u ukinutoj presudi odlučio i za primjenu odredbe ZOMO-a, a ne odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužitelju nastupila šteta, smatrajući da se radi o načelu lex posterior derogat legi priori odnosno primjeni ZOMO-a, kao kasnijeg zakona. Stoga da, prema odredbi čl. 161. st. 2. ZOMO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u punom iznosu novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u utuženom razdoblju, odnosno u konkretnom slučaju u visini 30% isplaćenih mirovina radi ozljede izvan rada, a ne samo u razmjernom iznosu isplaćenih iznosa invalidske mirovine.

U ukidnom rješenju broj Gž-752/23 od 13. veljače 2025. g. izraženo je pravno shvaćanje (koje sadrži i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-60/2022 od 1. veljače 2022. g.) da je za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovina. Tuženik da se, kao osiguravatelj motornog vozila štetnika, nalazi u istom pravnom statusu kao i sam štetnik.

Nadalje, obveza tuženika da je regulirana ZOOP-om temeljem kojeg je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog Zakona i njime preuzetih obveza. Prema odredbi čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika postojala bi samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti.

Stoga da je potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju invalidnosti uzrokovane ozljedom na radu i ovisno o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja (kao u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-850/22 od 25. listopada 2022. g.).

Tuženik je u odgovoru na tužbu, podnesku od 28. studenog 2022. g. te na ročištu od 10. ožujka 2023. g. predlagao provođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđivanja razlike starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku po redovnom tijeku stvari i invalidske mirovine koju osiguranik tužitelja prima.

Međutim, tuženik je u žalbi protiv ranije odluke ovog suda naveo kako je teret dokaza osporene visine bio na tužitelju, te je citirana i sudska praksa o tome iz odluke Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-2009/21 od 14. srpnja 2022. g. Konačno, na ročištu od 9. rujna 2025. g. pun. tuženika predložila je zaključiti raspravljanje i odbiti tužbeni zahtjev.

Tužitelj ne samo da nije predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem nego je u podnesku od 5. listopada 2022. g. izjavio kako se takvom prijedlogu tuženika protivi.

Stoga proizlazi da sud nije bio doveden u priliku provjeriti da li je invalidska mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku veća od starosne mirovine koju bi mu po redovnom tijeku stvari isplaćivao da nije bilo štetnog događaja, jer ni jedna od stranaka nije predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem, odnosno tuženik na zadnjem ročištu u tom prijedlogu nije ustrajao pa je trebalo zaključiti da je prijedlog povukao.

Stoga je, uz prihvaćanje pravnog stava suda drugog stupnja, koji je interpretiran, tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci.

Odluka o troškovima parničnog postupka nije donesena jer bi naknada troškova, a s obzirom da je tužitelj izgubio spor, pripadala tuženiku koji je, međutim, popisao samo trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu (u podnesku od 28. studenog 2022. g.), a obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a prema odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

U Splitu, 19. siječnja 2026. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).