Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-837/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Jurici Juriću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Danijele Kuna, odvjetnice iz Osijeka, te zamjenika punomoćnika tuženika DČ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Ostović, Rakušć & Slovaček iz Osijeka, uz javnu objavu dana 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9012111705, sklopljenog dana 22. studenog 2006.g. između tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koja u čl. 1. glasi:

"Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.399,45 CHF (slovima: petnaesttisućatristo- devedesetdevet CHF i četrdesetpet C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeče na dan korištenja kredita.",

a u čl. 6.2. glasi:

"Kredit u iznosu od 15.399,45 CHF (slovima: petnaesttisućatristodevedeset- devet CHF i četrdesetpet C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 1.905,93 eura (tisućudevetstopeteura- devedesettricenta) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 01. kolovoza 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2021.g., po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2022.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa nadalje i to na iznos od:

- 1,10 EUR počevši od 30.12.2009.g., pa do isplate,

- 11,27 EUR počevši od 29.01.2010.g., pa do isplate,

- 10,59 EUR počevši od 03.03.2010.g., pa do isplate,

- 13,97 EUR počevši od 01.04.2010.g., pa do isplate,

- 13,23 EUR počevši od 29.04.2010.g., pa do isplate,

- 14,78 EUR počevši od 02.06.2010.g., pa do isplate,

- 25,01 EUR počevši od 05.07.2010.g., pa do isplate,

- 22,83 EUR počevši od 26.07.2010.g., pa do isplate,

- 28,73 EUR počevši od 31.08.2010.g., pa do isplate,

- 26.83 EUR počevši od 05.10.2010.g., pa do isplate,

- 22,81 EUR počevši od 05.11.2010.g., pa do isplate,

- 30,58 EUR počevši od 07.12.2010.g., pa do isplate,

- 40,25 EUR počevši od 10.01.2011.g., pa do isplate,

- 33,59 EUR počevši od 01.02.2011.g., pa do isplate,

- 36,01 EUR počevši od 25.02.2011.g., pa do isplate,

- 32,76 EUR počevši od 29.03.2011.g., pa do isplate,

- 33,24 EUR počevši od 27.04.2011.g., pa do isplate,

- 46,17 EUR počevši od 30.05.2011.g., pa do isplate,

- 47,04 EUR počevši od 01.07.2011.g., pa do isplate,

- 58,20 EUR počevši od 29.07.2011.g., pa do isplate,

- 52,79 EUR počevši od 30.08.2011.g., pa do isplate,

- 46,83 EUR počevši od 03.10.2011.g., pa do isplate,

- 46,08 EUR počevši od 07.11.2011.g., pa do isplate,

- 45,55 EUR počevši od 02.12.2011.g., pa do isplate,

- 48,17 EUR počevši od 16.01.2012.g., pa do isplate,

- 50,93 EUR počevši od 17.01.2012.g., pa do isplate,

- 51,14 EUR počevši od 29.02.2012.g., pa do isplate,

- 49,29 EUR počevši od 31.03.2012.g., pa do isplate,

- 50,21 EUR počevši od 27.04.2012.g., pa do isplate,

- 51,07 EUR počevši od 16.05.2012.g., pa do isplate,

- 49,70 EUR počevši od 05.07.2012.g., pa do isplate,

- 50,16 EUR počevši od 30.07.2012.g., pa do isplate,

- 49,39 EUR počevši od 31.08.2012.g., pa do isplate,

- 47,42 EUR počevši od 06.10.2012.g., pa do isplate,

- 49,50 EUR počevši od 05.11.2012.g., pa do isplate,

- 50,64 EUR počevši od 28.11.2012.g., pa do isplate,

- 50,24 EUR počevši od 19.12.2012.g., pa do isplate,

- 45,80 EUR počevši od 26.01.2013.g., pa do isplate,

- 49,58 EUR počevši od 13.03.2013.g., pa do isplate,

- 49,77 EUR počevši od 13.04.2013.g., pa do isplate,

- 48,17 EUR počevši od 14.05.2013.g., pa do isplate,

- 43,94 EUR počevši od 14.06.2013.g., pa do isplate,

- 43,83 EUR počevši od 08.07.2013.g., pa do isplate,

- 44,74 EUR počevši od 02.08.2013.g., pa do isplate,

- 46,45 EUR počevši od 05.09.2013.g., pa do isplate,

- 49,07 EUR počevši od 05.10.2013.g., pa do isplate,

- 47,72 EUR počevši od 04.11.2013.g., pa do isplate,

- 48,59 EUR počevši od 10.12.2013.g., pa do isplate., u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule od 654,48 eura (šestopedesetčetirieuračetrdeset-osamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.289,13 eura (tisućudvjestoosamdesetdeveteuratrinaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 19. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 703,71 eura (sedamstotrieurasedamdesetjedancent) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 12. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 2.560,41 eura / 19.291,41 kuna, sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, koju obrazlaže navodeći da je s tuženom sklopio Ugovor o kreditu br. 9012111705 (broj kreditne partije 9012111705) dana 22. studenog 2006. ovjeren po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova, dana 23. studenog 2006. pod br. OU-861/2006. na iznos od 15.399,45 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, u svrhu kupnje motornog vozila, koji je isplatio u cijelosti. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu utvrđen je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 15.399,45 CHF po srednjem tečaju tuženika važećeg na dan korištenja kredita. Tužitelj je stava, ne samo da je tuženik u Ugovor o kreditu unio nepoštene, a time i ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, nego je u Ugovor inkorporirana i valutna klauzula kojom je glavnica, koja čini predmet Ugovora, vezana uz tečaj CHF u odnosu na HRK, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja CHF koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na raspolaganje i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču – nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik kao kreditor propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenice da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe, tužitelj ima pravo potraživati novčani iznos preplaćen na ime tečajne razlike, odnosno, valutne klauzule. Sam Ugovor o kreditu je tipski i adhezijski ugovor, jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. O navedenoj ugovornoj odredbi se nisu vodili pojedinačni pregovori pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.g. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, smatraju nepoštenima jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz Ugovora o kreditu. Člankom 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Navedene odredbe Direktive 93/13 EEZ su inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08). Kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj smatra da je dio koji se odnosi na ugovaranje tzv. valutne klauzule ništetan te da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je temeljem te odredbe Ugovora primio. Tužitelj tako potražuje razliku novčanog iznosa preplaćenog na ime tečajne razlike, odnosno, valutne klauzule, računajući odnos preplaćenih mjesečnih iznosa naspram mjesečnih iznosa koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku da je primijenjen tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu na dan sklapanja ugovora o kreditu, s tim da je naznačen aproksimativan iznos, tako da se na okolnost utvrđivanja točnog iznosa preplaćenog s utuženog osnova predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu od dana 26. lipnja 2024. i tijekom postupka tužena osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Navodi da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren, pa povrede u trenu podizanja tužbe nema, te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje ističe kako iz odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, navodi presudu Vs- Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž- 6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno. Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja, protivi se provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena, jer ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tu Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

3. Podneskom od dana 24. rujna 2024. tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tužene i napominje da u ovome postupku zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova otplate kredita, uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, stoga i tužitelj, i to u bilo koje vrijeme, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi čl. 327. Zakona o obveznim odnosima, tako je i istaknuti zahtjev za isplatom, osnovan. Kako su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđene ništetnim, pravna posljedica toga je otvaranje mogućnosti da pojedini potrošači pokreću individualne sporove pred drugim nadležnim sudovima i pozivaju na utvrđenja pod uvjetom da u njihovom sporu radi o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom stanju, a što u ovoj pravnoj stvari itekako jest slučaj. Neovisno o navedenom, u ovome postupku se zahtijeva i utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Prigovor zastare smatra neosnovanim u cijelosti pozivajući se na generalni stav VSRH u presudi br. Rev-2245/17-2 i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. godine. Nesporno je da je valutnu klauzulu člankom 22. ZOO-a dopušteno ugovarati na način da se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, međutim, valutna klauzula je, kako u ovom Ugovoru o kreditu, tako i u svim ostalim istim ili sličnim ugovorima o kreditu u švicarskim francima zaključivanim u razdoblju od 2003. - 2008.g., prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima ili obvezama između ugovornih strana na način da je tužitelju naglim porastom tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu oko 2009.godine kreditna obveza višestruko porasla i dovela ga do ruba materijalne egzistencije, pri čemu se tuženik kao druga ugovorna strana prekomjerno obogatila nauštrb tužitelja te prekršio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 3., čl. 4. i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli je također presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018.g. u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa povodom žalbi banaka, ovdje i tuženika, utvrđena ništetnom pa je stoga pozivanje tuženika na presudu Vrhovnog suda RH Rev-1990/91 po pitanju odredbe o valutnoj klauzuli neosnovano upravo iz razloga što je takva presuda donesena za vrijeme kad presuda VTS-a u postupku kolektivne presude br. Pž-6632/17 nije ni donesena. Ističe, da sud u konkretnoj pravnoj stvari treba uzeti u obzir sljedeće činjenice: - da je valutna klauzula u švicarskim francima u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena na netransparentan način, odnosno, tužitelj, kao prosječni potrošač, nije dobio dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razboritu odluku kod ugovaranja takvog kredita - da tužitelj, kao prosječni potrošač, osim toga da švicarski franak može rasti i padati u odnosu na kunu nije upozoren i na potencijalno znatne financijske posljedice koje po njega može imati takav kredit - da je valutna klauzula u švicarskim francima u odnosu na vrijeme kad je ugovor o kreditu sklopljen u smislu na to je li tuženik kao stručni pružatelj usluga i financijska institucija nije uzeo u obzir sve okolnosti vezane za valutnu klauzulu koje bi mogle utjecati na kasnije izvršenje ovog ugovora, dakle, je li tuženik uzeo u obzir mogućnost neravnoteže koja može nastati nakon ugovaranja kredita s valutnom klauzulom CHF. Dakle, sud treba utvrditi nepoštenost, odnosno, ništetnost valutne klauzule CHF u predmetnom Ugovoru. Uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani su čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. ističe da je slijedom utvrđene ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli tuženik u obvezi naknaditi sve što je temeljem takvih odredbi preplaćeno pa stoga predlaže da naslovljeni sud provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost razlike tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu uzimajući u obzir tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja svako mjesečnih anuiteta.

3.1. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj podneskom od dana 3. studenog 2025. sukladno nalazu vještaka djelomično povlači tužbu za iznos od 654,48 eura, te postavlja kondemnatorni zahtjev na iznos od 1.905,93 eura koji glasi kao pod II. izreke.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7.-12. spisa), Plan otplate (list 13.-15.), Pregled uplata po kreditu na dan 13.04.2021. (list 16.-17.), knjigovodstvenu karticu (list 18.-32.), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje vještaka Financije LB d.o.o. Bilje od 19.09.2025. (list 66. -72. spisa).

4.1. Na ročištu za glavnu raspravu od dana 3. studenog 2025. stranke su suglasno izjavile da ne predlažu da sud saslušava vještaka na ročištu, obzirom da tužitelj nije imao primjedbi, dok je tužena na nalaz vještaka iznijela prigovore pravne naravi, dok nije osporila matematički izračun.

4.2. Sud nije izveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka osobnog bankara po prijedlogu tužene iz odgovora na tužbu, jer je tuženica na ročištu od dana 12. lipnja 2025. odustala od tog dokaznog prijedloga.

5. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 90112111705 od 22.11.2006. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao Banka u dijelu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao Banka dana 22.11.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 90112111705 za kupnju vozila, kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 15.399,45 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- da rok otplate iznosi 84 mjeseca, time da će se kredit otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici,

- da anuiteti dospijevaju uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da je tužitelj kredit otplatio u cijelosti,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019.) utvrđeno da su , među kojima i tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, visina tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju.

10. Prije svega treba napomenuti da tužitelj svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, te da isti nema svojstvo potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

11. Iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključio tužitelj kao fizička osoba radi kupovine vozila za vlastite potrebe, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

11.1. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

12. Nadalje, unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I/392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

13. Također treba napomenuti da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

13.2. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.3. Naime, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

13.4. Na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe, tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13.6. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice.

13.7. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

14. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

14.1. Dakle, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj u svom iskazu navodi da je s tuženicom zaključio predmetni Ugovor o kreditu u 2006. godini kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a sredstva kredita je iskoristio radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe. Ugovor je zaključio upravo s tuženom, jer su ga tamo uputili u Auto kući u kojoj je odabrao vozilo. Prije potpisivanja je pročitao Ugovor i relativno ga je mogao razumjeti u okviru svoje struke, dok mu nije bilo jasno što znači valutna klauzula, niti ga je itko prije sklapanja Ugovora u Banci upozorio koji parametri utječu na tečaj CHF, odnosno da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti objasnili koji parametri utječu na promjenu tečaja CHF, niti mu rekli da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer mu je u Banci ponuđen Ugovor o kreditu sa ugovornim odredbama kako je to uneseno od strane Banke, te smatra da ne bi niti mogao realizirati kredit da nije pristao na neku od ugovornih odredbi. Napominje da kredit ne bi podigao da je znao da će mu rata toliko drastično porasti i da su ga na taj rizik u Banci upozorili. Navodi da je rate kredita sam uplaćivao. Kada mu je Ugovor dan na potpis, nije tražio nikakva pojašnjenja ugovornih odredbi, a javni bilježnik mu nije pojasnio te ugovorne odredbe. Kada mu je rata kredita počela drastično rasti, išao je u banku da se interesira zbog čega je to tako, ali mu je rečeno da je to tako sukladno ugovornim odredbama i da se tu ne može ništa napraviti.

14.2. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornoj odredbi Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega je ista nepoštena. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

14.3. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14.4. Naime sporna odredba čl. 1. i čl. 6.2. o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

14.5. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu od 22.11.2006. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 22.11.2006. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

14.6. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

14.7. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisna isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

14.8. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15.1. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tužena je trebala informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15.2. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pri tome, valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

16. Stoga su odredbe čl. 1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu od 22. studenog 2006. u odnosu na valutnu klauzulu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

17. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

17.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

18. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

19. Ovdje treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

20. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Financije LB d.o.o. Bilje, a zadatak vještaka je bio očitovati se na okolnost razlike tečaja za CHF koje je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, te kada je tužitelj izvršio uplate, kao i da iskaže tzv. negativne anuitete, odnosno kada je tečaj za valutu CHF bio manji od početno ugovorenog tečaja.

20.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 19. rujna 2025. navodi da je tužitelj tijekom otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, uključujući pozitive i negativne stavke tečajne razlike, platio više radi promjena važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 14.360,23 HRK, odnosno 1.905,93 EUR, a u razdoblju otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, uključujući samo pozitivne stavke tečajne razlike, tužitelj je platio više ukupno 15.134,24 HRK, odnosno 2.008,66 EUR. Tužitelj je u razdoblju otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF kada je tečaj za CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita, anuitete platio manje nego što bi isti iznosili primjenom tečaja na dan isplate. Uključujući samo negativne stavke, negativa tečajna razlika po predmetnom kreditu iznosi ukupno 774,01 HRK, odnosno 102,73 EUR.

20.2. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je u podnesku od dana 3. studenog 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 654,48 eura uzimajući u obzir i tzv. negativne razlike, te postavlja konačni tužbeni zahtjev za isplatu 1.905,93 eura sa zateznom kamatom na pojedine anuitete tekuće od dana plaćanja pa do isplate, koji glasi kao pod II. izreke.

20.3. Ovdje je potrebno reći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.), međutim tužitelj je svejedno postavljajući konačni tužbeni zahtjev uzeo u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.

20.4. Podneskom od dana 29. rujna 2025. tužena osporava nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, na način da ne osporava matematički izračun vještaka, ali ističe prigovore pravne prirode navodeći da je nalaz vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka bio ugovoren fiksan tečaj, pa je nalaz promašen i nepotreban.

20.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovori tužene pravne naravi nisu osnovani. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

21. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

21.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

22. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod II. izreke.

23. Kako se na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 8. prosinca 2025. tužena protivila djelomičnom povlačenju tužbe, to do istog nije ni došlo.

23.1. Naime, prema odredbi čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Stavkom 2. istog članka je propisano da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

23.2. Kako je navedeno, tužitelj je podneskom od dana 3. studenog 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 654,48 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Kako se tuženica izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, to do djelomičnog povlačenja tužbe u konkretnom slučaju nije ni došlo, pa je sud o tom dijelu zahtjeva meritorno odlučio na način da je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao pod III. izreke, a troškovi postupka odmjereni su u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, u situaciji kada tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, nema pravo na troškove prema odredbama čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer do povlačenja tužbe nije niti došlo, već se troškovi odmjeravaju u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3305/2024-2 od 03.09.2024.).

24. . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

24.1. Troškovi postupka određuju se sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

24.2. Tužitelj je na ime isplate po osnovi ništetne valutne klauzule potraživao ukupan iznos od 2.560,41 eura (19.291,41 kn).

24.3. Sud je tužitelju dosudio iznos od 1.905,93 eura.

24.4. Prema konačnom tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao, tužitelj je u postupku s osnovom uspio 100%, a s visinom je uspio 74,44% (od ukupno traženih 2.560,41 eura uspio je sa 1.905,93), odnosno u smislu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ukupni omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je s 87,22% (74,44% + 100% = 174,44% : 2 = 87,22%), a tuženica sa 12,78%, pa kad se jedno s drugim oduzme, dobije se konačni uspjeh tužitelja od 74,44%, u kojem postotku je odmjerena naknada priznatih troškova tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj 138/2023. i 107/2025.).

24.5. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.992,84 eura.

24.6. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 1.289,13 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), sastava obrazloženog podneska od 25.09.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od dana 12.06.2025., 3.11.2025. i 8.12.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), obračunatog PDV-a na te iznose od 250,00 eura (Tbr. 46.), te plaćene pristojbe na tužbu od 36,03 eura, ukupno iznosi 1.286,03 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, a što od priznatog troška prema uspjehu tužitelja od 74,44% iznosi eura, te uvećano za trošak plaćenog predujma za vještačenje od 331,81 eura, koji je kao nužan trošak priznat tužitelju u cijelosti sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku, dakle ukupno iznosi 1.289,13 eura, sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i koji iznos pripada tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, a u visini stope propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod IV. izreke.

24.7. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 70,31 eura nije osnovan jer nije razmjeran postignutom uspjehu u sporu, kao i zahtjev za naknadu troška na ime sastava podneska od dana 3.11.2025. u iznosu od 200,00 eura sa PDV-om od 50,00 eura, jer je tužitelj taj podnesak dostavio sudu istoga dana kada je održana glavna rasprava 3.11.2025. za koje zastupanje je tužitelju već priznat trošak, dok na ročište za objavu presude nije pristupio nitko za uredno pozvanog tužitelja, pa mu trošak na ime zastupanja na tom ročištu ne pripada, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

U Osijeku, 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćnici tuženice