Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-517/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Burazer, u pravnoj stvari tužitelja ZG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danijele Kovačić i Jasenke Perković, protiv tuženika LG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Stipinović i Miočić, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, po objavi dana 21. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Tuženik LG, dužan je platiti tužitelju ZG iznos od 11.800,00 kn, s pripadajućom zateznom kamatom koja od dana 16. ožujka 2019. g. pa do isplate teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

kao i nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.481,18 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je 16. ožujka 2014. tuženik zatražio od tužitelja pozajmicu, a da će tuženik istu vratiti radeći kao pomoćni radnik na gradilištu, odnosno, na kući koju je tužitelj započeo graditi. Tužitelj je potom na bankovni račun tuženika 17. ožujka 2014. uplatio iznos od 9.600,00 kn, 14. travnja 2014. iznos od 1.400,00 kn i 18. travnja 2014. iznos od 800,00 kn odnosno sveukupno iznos od 11.800,00 kn. O navedenom kao dokaz prilaže preslike uplatnica sa opisom plaćanja ''uplata ''. Tužitelj je nadalje naveo da je, u srpnju 2014., tuženik radio kao pomoćni radnik na gradilištu na kojem je započela gradnja kuće i to 15 radnih dana, ali kako je postojalo dugovanje tuženika po ranijim pozajmicama koje mu je dao tužitelj, to je tuženik radom od 15 dana platio dug po tim ranijim pozajmicama. Tužitelj je navodi da je potom prestao raditi na predmetnoj nekretnini, jer da nije kvalitetno i po pravilima struke obavljao posao. Tada su se tužitelj i tuženik dogovorili da će isplatiti dugovano u novcu čim bude mogao, a najkasnije za 5 godina, računajući od dana sklapanja Ugovora o zajmu točnije od 16. ožujka 2014. Tužitelj da se u više navrata obraćao tuženiku i tražio povrat dane pozajmice, međutim tuženik, iako nije sporio da je pozajmicu primio, nije podmirio dug. Stoga tužitelj ističe da je rok za dobrovoljno ispunjenje protekao. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je, sukladno odredbi čl. 284. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 dalje: ZPP) pozvan da u roku od 30 dana podnese pisani odgovor na tužbu, pri čemu je isti upozoren na pravne posljedice ne davanja odgovora na tužbu iz čl. 331 b ZPP-a.

3. Budući da je tuženik pozvan da podnese pisani odgovor na tužbu, u ostavljenom roku to nije učinio, prvostupanjski je sud donio presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev 14. svibnja 2019. pod posl.br. P-405/2019-3. Navedenu presudu tuženik je pobijao žalbom i to zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima postupka, a posebno navodeći da tužitelj navodi da je tuženik radio u srpnju 2014. kao pomoćni radnik na gradilištu i to 15 radnih dana, kako bi vratio dug po pozajmicama tužitelju, što je ugovoreno kao način vraćanja zajma. Potom navodi da tužitelj u tužbi kontradiktorno navodi kako je tuženik radio kao pomoćni radnik 15 radnih dana, ali da je time platio dug po ranijim pozajmicama. Pritom drži da tužitelj ne dokazuje postojanje bilo kakvih ranijih pozajmica, niti navodi o kojem se novčanom iznosu ranijeg zajma radilo u konkretnom slučaju. Osim toga da tužitelj nije dostavio sudu nikakav pisani trag ugovora o zajmu.

4. Županijski sud u Zagrebu je Rješenjem od 4. ožujka 2022. posl.br. Gž- 3651/2021-2 uvažio žalbu tuženika te ukinuo presudu zbog ogluhe Općinskog suda u Rijeci te predmet vratio istom sudu na ponovni prethodni postupak.

5. U ponovljenom postupku, tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 11.800,00 kn, dok je tuženik ustrajao kod odgovora na tužbu.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, ovaj je sud donio presudu posl. br. P- 516/2022 od 7. listopada 2014. kojom je usvojio tužbeni zahtjev, no povodom žalbe tuženika ta je oduka ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž- 5368/2024 od 3. veljače 2025. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak. U ukidnoj odluci, drugostupanjski sud navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je na konkretni ugovorni odnos primijenio pogrešne odredbe materijalnog prava, a što je posljedično dovelo i do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud je ocijenio da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o zajmu te da je tuženik primio iznos od 11.800,00 kn na ime istoga, a po isteku ugovorenog roka određeni novčani iznos nije predao tužitelju kao zajmodavcu. Sukladno članku 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

Međutim, zajam glasi na vraćanje istog iznosa novca, odnosno iste količine stvari iste vrste i kakvoće, dok su parnične stranke ugovorile da će tužitelj tuženiku isplatiti iznos od 11.800,00 kuna, a tuženik će iznos vratiti na način da radi kao pomoćni radnik na kući koju je tužitelj započeo graditi, i to na način da jedan radni dan iznosi 280,00 kn.

7. Drugostupanjski sud nadalje navodi kako takav dogovor između parničnih stranaka je sličniji ugovoru o djelu nego ugovoru o zajmu. Sukladno članku 590. ZOO ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Naime, tužitelj je isplatio tuženiku iznos od 11.800,00 kn, ali je od tuženika tražio izvršenje fizičkog rada na gradilištu u Marčeljima, a ne povrat istog iznosa novca.

8. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod svog zahtjeva predlažući da sud dopunski sasluša parnične strane te da provede dokaz saslušanjem svjedoka ČG koji je radio kao pomoćnik šefa gradilišta.

9. Sud je prihvatio navedeni dokaz iako je predložen nakon zaključenja prethodnog postupka smatrajući kako je isti važan za razrješenje spora među strankama, a sve kako bi se u cijelosti utvrdile sporne činjenice i donijela valjana odluka.

10. Radi razjašnjavanja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti i utvrđivanja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, sud je u postupku proveo dokaz saslušanjem parničnih strana (list 33-36), dokaz uvidom u uplatnice koje prileže spisu (list 3-4 spisa), dokaz saslušanjem svjedoka ĐG (list 42-43 spisa) kao i dokaz dopunskim saslušanjem parničnih strana (list 90-92, 95-97 spisa).

11. Na temelju izvedenih dokaza sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 11.800,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

13. Među strankama je nesporno da je tuženik radio na gradilištu u Marčeljima 2014. u trajanju od petnaest dana, a radi vraćanja dugova prema tužitelju.

14. Sporno je koji iznos je tužitelj pozajmio tuženiku te je ujedno i sporna činjenica iz kojih razloga je tuženik prestao raditi na gradilištu.

15. Uvidom u preslike uplatnica utvrđeno je da je tužitelj uplatio ukupni iznos od 11.800,00 kn, i to dana 17. ožujka 2014. iznos od 9.600,00 kn, dana 14. travnja 2014. iznos od 1.400,00 kn te dana 18. travnja 2014. iznos od 800,00 kn.

16. Sud nije navedene isprave prihvatio kao vjerodostojne, naime, na istima je kao primatelj naveden ovdje tuženik, međutim, sud nije utvrdio radi li se zaista o računu tuženika.

17. Tužitelj u svojim iskazima navodi da je sa tuženik 16. ožujka 2014. sklopio usmeni Ugovor o zajmu na iznos od 11.800,00 kn, a da sporazum nisu sklopili u pisanom obliku jer je bila žurba. Nadalje da je i ranije pozajmljivao novčane iznose tuženiku, a od kojih mu tuženik većinom nije vratio. Da je dogovor između stranaka bio da će tuženik svojim radom na gradilištu vraćati utuženi pozajmicu i to na način na jedan radni dan iznosi 280,00 kn, a nakon toga da su se dogovorili da prestane sa radom zbog loših međuljudskih odnosa te lošeg odnosa prema radu, a da tim radom tuženik nije vratio pozajmicu tužitelju, ako se uzmu u obzir i raniji dugovi koje tuženik ima prema tužitelju. Nadalje je naveo kako je tuženik 7. kolovoza 2014. odradio na gradilištu svoj radni dan do kraja te se nakon toga više nije pojavljivao. Šef gradilišta, Z, nazvao je tuženika međutim on se nije javljao. Tuženik se nije pojavio niti 11. niti 12. kolovoza iste godine. 13. kolovoza tužitelj ga je nazvao i rekao mu da ne mora više dolaziti jer je neredovit.

Tužitelj je posebnim istaknuo kako je primijetio tuženik nije obavljao posao kvalitetno obzirom da kvaliteta betona nije onakva kakva bi trebala biti, te je jednom prilikom odlaska na ručak tuženik ostavio punu miješalicu betona. Tužitelj nije davao tuženiku upozorenja da njegov rad nije u skladu s pravilima struke, osim što ga je upozorio da se miješalica ne ostavlja puna betona.

Napomenuo je kako je tuženiku posuđivao novce i prije te je od iznosa dugova odbio iznos od 4.200,00 kn, a koji iznos je tuženik odradio u 15 dana na gradilištu.

18. Tuženik u svojim iskazima u bitnome osporava postojanje bilo kakvog usmenog ugovora o zajmu između tužitelja i tuženika, temeljem kojeg bi tužitelj pozajmio novac tuženiku. Navodi da se ne sjeća zašto bi mu tužitelj uplaćivao novčane iznose kako je razvidno iz uplatnica. Nadalje iskazuje da je radio na gradilištu u Marčeljima kako to tvrdi i tužitelj i to u trajanju od nekih 15,16 dana. Iznosi da mu je tužitelj davao novac za marendu, a plaću za svoj rad nije primao jer je radom ''vraćao dugove'' tužitelju. Da je tužitelju vraćao zajmove i u novcima, ali ne zna koliko, međutim navodi da su to iznosi od 300,00 kn mjesečno koliko mu je bilo moguće obzirom na njegovu mirovinu. U odnosu na pozajmicu koja je predmet spora tuženik je naveo da se ne sjeća o kojem se iznosu radi, ali misli da se radilo o iznosu od 4.000,00 kn, da je navedeni iznos primio "na ruke" te da tužitelj nije vršio uplate na račun u banci. Da se dogovorio s tužiteljem da je nakon 15 odrađenih dana na gradilištu dug podmiren te da ga nitko nije upozoravao da ne obavlja posao sukladno pravilima struke.

19. Iz iskaza svjedoka, ĐG proizlazi da je sa tuženik radio na gradilištu u Marčeljima u srpnju 2014., misli da ga je zaposlio tužitelj radi nekakvih dugovanja ili radi pomoći, da je taj radio trajao oko 15 radnih dana, ali tuženik nije bio educiran za isti.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je isti u više navrata tuženiku posuđivao novac, a koji mu tužitelj većinom nije vraćao. Da je dogovor između stranaka bio da će tuženik svojim radom na gradilištu vraćati utuženu pozajmicu, a nakon toga da su se dogovorili da prestane sa radom zbog loših međuljudskih odnosa te lošeg odnosa prema radu, nadalje je naveo kako je tuženik 7. kolovoza 2014. odradio na gradilištu svoj radni dan do kraja te se nakon toga više nije pojavljivao. Također, proizlazi kako tužitelj nije davao tuženiku upozorenja da njegov rad nije u skladu s pravilima struke.

21. Sud drži da je iskaz tužitelja kontradiktoran samome sebi. Naime, tužitelj prvo navodi kako se s tuženikom dogovorio da će prestati raditi na gradilištu, dok nakon toga navodi da je obavijestio tuženika kako ne mora više dolaziti jer je neredovit. Također, proizlazi kako isti nije upozoravao tuženika da svoj rad uskladi s pravilima struke niti mu je davao upozorenja da je njegov rad nekvalitetan.

22. Iz iskaza tuženika proizlazi kako se ne sjeća o kojem se iznosu pozajmice radi te da je novac dobio "na ruke". Da se dogovorio s tužiteljem da je nakon 15 odrađenih dana na gradilištu dug podmiren te da ga nitko nije upozoravao da ne obavlja posao sukladno pravilima struke.

23. Sud je prihvatio iskaz tuženika kao istinit. Naime, nakon proteka vremena logično je da se tuženik ne sjeća o kojem se iznosu radi.

24. Iz iskaza svjedoka ĐG proizlazi da tuženik nije bio educiran za navedeni posao, međutim, isti nije naveo da je tuženik posao obavljao nekvalitetno.

25. Odredbama čl.7. ZPP propisuje da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, ako zakonom nije drugačije određeno. Budući da sud nije utvrdio postojanje takve sumnje, daljnje dokaze nije provodio. Također, ocjena je suda da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke.

26. Iz tako izvedenih dokaza sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje. Tuženik je od tužitelja posudio novčani iznos, a koji se tuženik obvezao vratiti radom na gradilištu. Tuženik je na gradilištu odradio otprilike 15 radnih dana.

27. Sukladno odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika a koja dužnost se odnosi na obje parnične stranke.

28. Obzirom je u ovome postupku tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva kao i činjenicu da je novčani iznos primio na svoj bankovni račun, stav je ovoga suda da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje. Naime, tužitelj je uplatu novčanih iznosa izvršio putem Erste & Steiermärkische Bank d.d. s naznačenim primateljem ovdje tuženikom. Međutim, sud nema saznanja radi li se zaista o računu tuženika. Potonje bi se moglo utvrditi pribavom podataka od banke tuženika kako bi se utvrdilo da su navedene uplate evidentirane na računu tuženika, međutim, takav dokazni prijedlog tužitelj nije naveo.

29. Stav je ovoga suda da tužitelj, na kojemu leži teret dokaza, nije dokazao da su uplate zaista vršene na račun tuženika. Također, sud drži da predmet ovoga spora nisu ranije pozajmice tužitelja prema tuženiku, niti o kojim se iznosima radi, stoga sud ne može prihvatiti navod tužitelja u kojemu ističe da je tuženik radom na gradilištu otplatio dio ranijih pozajmica.

30. Na tužitelju je teret dokaza pa je tako tužitelj taj koji je morao dokazati da je ranije pozajmljivao novac tuženiku te da mu taj novac nikada nije vraćen, što tužitelj nesporno nije dokazao. Osim toga, tužitelj od svih navodno posuđenih iznosa nikada nije sačinio niti jedan pisani ugovor.

31. Ispitujući odnos između parničnih strana, pritom uzimajući u obzir zakonske odredbe koje uređuju ugovor o djelu i to članak 598. ZOO, članak 609. ZOO, članak 610. ZOO i članak 619. ZOO, stav je ovoga suda kako tužitelj nije dokazao da tuženik nije obavljao posao prema pravilima struke. Također, iz iskaza samog tužitelja proizlazi kako isti nije upozoravao tuženika na kvalitetu rada već je ista samo generalno ocijenjena kao nezadovoljavajuća.

32. Potkrjepljujući gore navedeno tužitelj je na ročištu 10. prosinca 2025. odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka ČG, koji je radio kao pomoćnik šefa gradilišta, a koji bi eventualno dokazao da je tuženik posao obavljao nekvalitetno. Kako sud utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te provodi dokaze po prijedlogu stranaka, a u konkretnom slučaju tužitelj je odustao od provođenja navedenog dokaznog prijedloga, valjalo je cijeniti navedenu pravnu situaciju.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. te čl. 155. Zakona o parničnom postupku pa su tuženiku priznati parnični troškovi njegovog zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to: za sastav žalbe na presudu zbog ogluhe od 25. rujna 2019. i za sastav žalbe na presudu od 22. listopada 2024. u iznosu od 250,00 eura svaka (Tbr. 10 toč. 1), za zastupanje na ročištima 17. lipnja 2024., 10. srpnja 2024., 17. rujna 2024., 15. svibnja 2025., 1. rujna 2025., 23. listopada 2025. i 10. prosinca 2025. u iznosu 200 eura svako (Tbr. 9 toč.1) sve uvećano za pdv 25 %, (iznos od 475,00 eur), dakle sveukupno iznos od 2.375,00 eura.

Tome valja pridodati i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 106,18 eura. tuženiku je stoga na ime troška valjalo priznati ukupno 2.481,18 eura.

35. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci, 21. siječnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Valentina Burazer

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika