Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-621/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Burazer, u pravnoj stvari tužitelja ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 8. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, po objavi dana 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., da tužitelju JR, isplati iznos od 4.267,38 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na:

- 4,58 eura teče od 2. listopada 2004. godine do isplate,

- 6,43 eura teče od 2. studenog 2004. godine do isplate,

- 5,05 eura teče od 2. prosinca 2004. godine do isplate,

- 4,63 eura teče od 2. siječnja 2005. godine do isplate,

- 1,38 eura teče od 2. veljače 2005. godine do isplate,

- 0,27 eura teče od 2. ožujka 2005. godine do isplate,

- 1,02 eura teče od 2. rujna 2005. godine do isplate,

- 5,16 eura teče od 2. studenog 2008. godine do isplate,

- 7,86 eura teče od 2. siječnja 2009. godine do isplate,

- 8,96 eura teče od 2. veljače 2009. godine do isplate,

- 10,08 eura teče od 2. ožujka 2009. godine do isplate,

- 6,76 eura teče od 2. travnja 2009. godine do isplate,

- 6,73 eura teče od 2. svibnja 2009. godine do isplate,

- 2,99 eura teče od 2. lipnja 2009. godine do isplate,

- 0,42 eura teče od 2. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 3,59 eura teče od 2. rujna 2009. godine do isplate,

- 0,50 eura teče od 2. listopada 2009. godine do isplate,

- 0,20 eura teče od 2. studenog 2009. godine do isplate,

- 3,87 eura teče od 2. prosinca 2009. godine do isplate,

- 6,81 eura teče od 2. siječnja 2010. godine do isplate,

- 10,66 eura teče od 2. veljače 2010. godine do isplate,

- 9,73 eura teče od 2. ožujka 2010. godine do isplate,

- 16,34 eura teče od 2. travnja 2010. godine do isplate,

- 14,91 eura teče od 2. svibnja 2010. godine do isplate,

- 16,48 eura teče od 2. lipnja 2010. godine do isplate,

- 34,09 eura teče od 2. srpnja 2010. godine do isplate,

- 30,19 eura teče od 2. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 44,52 eura teče od 2. rujna 2010. godine do isplate,

- 37,42 eura teče od 2. listopada 2010. godine do isplate,

- 30,68 eura teče od 2. studenog 2010. godine do isplate,

- 48,65 eura teče od 2. prosinca 2010. godine do isplate,

- 57,81 eura teče od 2. siječnja 2011. godine do isplate,

- 50,95 eura teče od 2. veljače 2011. godine do isplate,

- 53,07 eura teče od 2. ožujka 2011. godine do isplate,

- 47,33 eura teče od 2. travnja 2011. godine do isplate,

- 47,96 eura teče od 2. svibnja 2011. godine do isplate,

- 64,67 eura teče od 2. lipnja 2011. godine do isplate,

- 61,73 eura teče od 2. srpnja 2011. godine do isplate,

- 98,38 eura teče od 2. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 100,02 eura teče od 2. rujna 2011. godine do isplate,

- 67,64 eura teče od 2. listopada 2011. godine do isplate,

- 63,04 eura teče od 2. studenog 2011. godine do isplate,

- 68,45 eura teče od 2. prosinca 2011. godine do isplate,

- 73,19 eura teče od 2. siječnja 2012. godine do isplate,

- 73,03 eura teče od 2. veljače 2012. godine do isplate,

- 73,63 eura teče od 2. ožujka 2012. godine do isplate,

- 71,28 eura teče od 2. travnja 2012. godine do isplate,

- 72,09 eura teče od 2. svibnja 2012. godine do isplate,

- 74,61 eura teče od 2. lipnja 2012. godine do isplate,

- 72,03 eura teče od 2. srpnja 2012. godine do isplate,

- 72,80 eura teče od 2. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 67,00 eura teče od 2. rujna 2012. godine do isplate,

- 68,74 eura teče od 2. listopada 2012. godine do isplate,

- 72,60 eura teče od 2. studenog 2012. godine do isplate,

- 71,78 eura teče od 2. prosinca 2012. godine do isplate,

- 72,93 eura teče od 2. siječnja 2013. godine do isplate,

- 68,96 eura teče od 2. veljače 2013. godine do isplate,

- 66,60 eura teče od 2. ožujka 2013. godine do isplate,

- 72,15 eura teče od 2. travnja 2013. godine do isplate,

- 67,42 eura teče od 2. svibnja 2013. godine do isplate,

- 65,15 eura teče od 2. lipnja 2013. godine do isplate,

- 62,98 eura teče od 2. srpnja 2013. godine do isplate,

- 65,06 eura teče od 2. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 65,85 eura teče od 2. rujna 2013. godine do isplate,

- 69,71 eura teče od 2. listopada 2013. godine do isplate,

- 69,19 eura teče od 2. studenog 2013. godine do isplate,

- 72,73 eura teče od 2. prosinca 2013. godine do isplate,

- 69,14 eura teče od 2. siječnja 2014. godine do isplate,

- 63,91 eura teče od 2. veljače 2014. godine do isplate,

- 65,54 eura teče od 2. ožujka 2014. godine do isplate,

- 65,03 eura teče od 2. travnja 2014. godine do isplate,

- 62,46 eura teče od 2. svibnja 2014. godine do isplate,

- 62,69 eura teče od 2. lipnja 2014. godine do isplate,

- 64,58 eura teče od 2. srpnja 2014. godine do isplate,

- 66,23 eura teče od 2. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 66,16 eura teče od 2. rujna 2014. godine do isplate,

- 67,12 eura teče od 2. listopada 2014. godine do isplate,

- 69,29 eura teče od 2. studenog 2014. godine do isplate,

- 69,80 eura teče od 2. prosinca 2014. godine do isplate,

- 70,07 eura teče od 2. siječnja 2015. godine do isplate,

- 70,23 eura teče od 2. veljače 2015. godine do isplate,

- 70,23 eura teče od 2. ožujka 2015. godine do isplate,

- 70,23 eura teče od 2. travnja 2015. godine do isplate,

- 70,23 eura teče od 2. svibnja 2015. godine do isplate,

- 70,23 eura teče od 2. lipnja 2015. godine do isplate,

- 70,23 eura teče od 2. srpnja 2015. godine do isplate,

- 70,23 eura teče od 2. kolovoza 2015. godine do isplate,

-70,23 eura teče od 2. rujna 2015. godine do isplate,

po stopi koja se određuje od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., da tužitelju JR, isplati iznos od 2.752,11 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. (OIB 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3/a isplatiti tužitelju ČR (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], novčani iznos od 284,25 eura s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi

- 0,01 eura teče od 2. prosinca 2004. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. siječnja 2005. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. lipnja 2005. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. srpnja 2005. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. listopada 2005. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. prosinca 2005. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. siječnja 2006. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. travnja 2006. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. svibnja 2006. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. lipnja 2006. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. kolovoza 2006. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. prosinca 2006. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. travnja 2007. godine, do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. rujna 2007. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. listopada 2007. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. studenog 2007. godine do isplate,

- 0,01 eura teče od 2. prosinca 2007. godine do isplate,

- 1,87 eura teče od 2. veljače 2008. godine do isplate,

- 1,87 eura teče od 2. ožujka 2008. godine do isplate,

- 1,86 eura teče od 2. travnja 2008. godine do isplate,

- 1,87 eura teče od 2. svibnja 2008. godine do isplate,

- 1,86 eura teče od 2. lipnja 2008. godine do isplate,

- 1,86 eura teče od 2. srpnja 2008. godine do isplate,

- 1,85 eura teče od 2. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 1,86 eura teče od 2. rujna 2008. godine do isplate,

- 1,86 eura teče od 2. listopada 2008. godine do isplate,

- 1,86 eura teče od 2. studenog 2008. godine do isplate,

- 1,85 eura teče od 2. prosinca 2008. godine do isplate,

- 1,85 eura teče od 2. siječnja 2009. godine do isplate,

- 1,85 eura teče od 2. veljače 2009. godine do isplate,

- 1,85 eura teče od 2. ožujka 2009. godine do isplate,

- 1,85 eura teče od 2. travnja 2009. godine do isplate,

- 12,38 eura teče od 2. svibnja 2009. godine do isplate,

- 12,38 eura teče od 2. lipnja 2009. godine do isplate,

- 12,37 eura teče od 2. srpnja 2009. godine do isplate,

- 12,36 eura teče od 2. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 12,35 eura teče od 2. rujna 2009. godine do isplate,

- 12,35 eura teče od 2. listopada 2009. godine do isplate,

- 12,33 eura teče od 2. studenog 2009. godine do isplate,

- 12,32 eura teče od 2. prosinca 2009. godine do isplate,

- 12,31 eura teče od 2. siječnja 2010. godine do isplate,

- 12,30 eura teče od 2. veljače 2010. godine do isplate,

- 12,30 eura teče od 2. ožujka 2010. godine do isplate,

- 12,28 eura teče od 2. travnja 2010. godine do isplate,

- 12,27 eura teče od 2. svibnja 2010. godine do isplate,

- 12,26 eura teče od 2. lipnja 2010. godine do isplate,

- 12,24 eura teče od 2. srpnja 2010. godine do isplate,

- 12,24 eura teče od 2. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 12,23 eura teče od 2. rujna 2010. godine do isplate,

- 12,21 eura teče od 2. listopada 2010. godine do isplate,

- 4,98 eura teče od 2. studenog 2010. godine do isplate,

- 4,97 eura teče od 2. prosinca 2010. godine do isplate,

- 4,97 eura teče od 2. siječnja 2011. godine do isplate,

- 4,97 eura teče od 2. veljače 2011. godine do isplate,

- 4,95 eura teče od 2. ožujka 2011. godine do isplate,

- 4,95 eura teče od 2. travnja 2011. godine do isplate,

- 4,94 eura teče od 2. svibnja 2011. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana," kao neosnovan.

III. Prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu od 842,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na sljedeće iznose:

"- EUR 0,02 od 02.09.2004. pa do isplate,

- EUR 2,08 od 02.03.2005. pa do isplate,

- EUR 3,34 od 02.04.2005. pa do isplate,

- EUR 1,94 od 02.05.2005. pa do isplate,

- EUR 5,46 od 02.06.2005. pa do isplate,

- EUR 5,86 od 02.07.2005. pa do isplate,

- EUR 1,67 od 02.09.2005. pa do isplate,

- EUR 1,29 od 02.10.2005. pa do isplate,

- EUR 1,11 od 02.11.2005. pa do isplate,

- EUR 2,11 od 02.12.2005. pa do isplate,

- EUR 4,2 od 02.01.2006. pa do isplate,

- EUR 6,88 od 02.02.2006. pa do isplate,

- EUR 8,75 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 7,44 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 7,5 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 9,12 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 8,88 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 6,9 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 7,53 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 7,48 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 8,35 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 10,96 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 12,72 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 11,91 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 12,38 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 16,83 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 17,92 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 19,36 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 19,35 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 17,38 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 20,32 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 20,39 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 18,33 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 18,55 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 14,21 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 11,27 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 8,36 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 15,18 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 17,08 od 02.05.2008. pa do isplate.

- EUR 15,01 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 19,13 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 14,15 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 18,23 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 14,13 od 02.11.2008. pa do isplate,

- EUR 9,51 od 02.12.2008. pa do isplate,

- EUR 2,08 od 02.01.2009. pa do isplate,

- EUR 1,38 od 02.07.2009. pa do isplate,

- EUR 3,58 od 02.06.2011. pa do isplate,

- EUR 3,58 od 02.07.2011. pa do isplate,

- EUR 3,57 od 02.08.2011. pa do isplate,

- EUR 3,57 od 02.09.2011. pa do isplate,

- EUR 3,56 od 02.10.2011. pa do isplate,

- EUR 13,37 od 02.11.2011. pa do isplate,

- EUR 13,35 od 02.12.2011. pa do isplate,

- EUR 13,33 od 02.01.2012. pa do isplate,

- EUR 13,32 od 02.02.2012. pa do isplate,

- EUR 13,3 od 02.03.2012. pa do isplate,

- EUR 13,29 od 02.04.2012. pa do isplate,

- EUR 13,27 od 02.05.2012. pa do isplate,

- EUR 13,25 od 02.06.2012. pa do isplate,

- EUR 13,23 od 02.07.2012. pa do isplate,

- EUR 13,21 od 02.08.2012. pa do isplate,

- EUR 13,19 od 02.09.2012. pa do isplate,

- EUR 13,16 od 02.10.2012. pa do isplate,

- EUR 13,15 od 02.11.2012. pa do isplate,

- EUR 13,13 od 02.12.2012. pa do isplate,

- EUR 13,11 od 02.01.2013. pa do isplate,

- EUR 13,09 od 02.02.2013. pa do isplate,

- EUR 13,07 od 02.03.2013. pa do isplate,

- EUR 13,04 od 02.04.2013. pa do isplate,

- EUR 13,03 od 02.05.2013. pa do isplate,

- EUR 13,01 od 02.06.2013. pa do isplate,

- EUR 12,99 od 02.07.2013. pa do isplate,

- EUR 12,96 od 02.08.2013. pa do isplate,

- EUR 12,94 od 02.09.2013. pa do isplate,

- EUR 12,92 od 02.10.2013. pa do isplate,

- EUR 12,89 od 02.11.2013. pa do isplate,

- EUR 12,87 od 02.12.2013. pa do isplate,

- EUR 12,85 od 02.01.2014. pa do isplate,

- EUR 0,13 od 02.02.2014. pa do isplate,

- EUR 0,13 od 02.03.2014. pa do isplate,

- EUR 0,13 od 02.04.2014. pa do isplate,

- EUR 0,13 od 02.05.2014. pa do isplate,

- EUR 0,13 od 02.06.2014. pa do isplate,

- EUR 0,12 od 02.07.2014. pa do isplate,

- EUR 0,13 od 02.08.2014. pa do isplate,

- EUR 0,13 od 02.09.2014. pa do isplate,

- EUR 0,13 od 02.10.2014. pa do isplate,

- EUR 0,12 od 02.11.2014. pa do isplate,

- EUR 0,12 od 02.12.2014. pa do isplate,

- EUR 0,12 od 02.01.2015. pa do isplate,

- EUR 0,12 od 02.02.2015. pa do isplate,

- EUR 0,13 od 02.03.2015. pa do isplate,

- EUR 0,12 od 02.04.2015. pa do isplate,

- EUR 0,12 od 02.05.2015. pa do isplate,

- EUR 0,12 od 02.06.2015. pa do isplate,

- EUR 0,12 od 02.07.2015. pa do isplate,

- EUR 0,11 od 02.08.2015. pa do isplate,

- EUR 0,11 od 02.09.2015. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena" odbija se kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.435,73 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 20. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja sve, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja izvršenog kao u podnesku od 3. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. rujna 2020. podnio tužbu u kojoj navodi kako je s tuženikom 23. kolovoza 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj : 2402006-1031262160/51400607- 5102022522(dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane javnog bilježnika Martine Dujmović u iznosu od 63.000,00 CHF, a koji kredit je odobren kao stambeni kredit za kupnju nekretnine. Ističe kako se radi o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te da su bez pravnog učinka, budući su iste nepoštene i protivne postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom se radi o nedopuštenom postupanju tužitelju je prouzročena šteta u vidu povrede zakonom zaštićenih prava i interesa tužitelja koja se očituje u više plaćenom iznosu glavnice kreditne obveze vezane uz valutu CHF u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i u pretplaćenim mjesečnim anuitetima prema ništetnim odredbama ugovora temeljem kojih je tuženik ostvario imovinsku korist bez zakonom priznate pravne osnove. U tom smjeru ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula su ništetne, i te se odredbe među strankama nisu mogle primijeniti, te tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, pa je tako sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim.

2. Također ističe pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stav Visokog trgovačkog suda RH da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna potvrđen je i odlukom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Revt 249/14 od dana 09. travnja 2015. Naprijed citiranim pravomoćnim presudama je povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak ništetne.

3. No, bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. O tome je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. U bitnom, tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. U odnosu na mjesnu nadležnost, tužitelj ističe kako je predmetnim Ugovorom, čl. 16. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, no i predmetna je odredba nepoštena stoga i ništetna. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da tuženik isplati tužitelju iznos od 18.374,22 kn na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, te iznos od 32.348,81 kn na ime pogrešno obračunate glavnice sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako je potraživanje tužitelja po osnovi ništetne kamatne stope u zastari, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. lipnja 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 9. rujna 2020. nema pravo potraživati preplaćene iznose sa osnove promjenjive kamatne stope. Smatra da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Ističe kako su stranke sklopljenim Aneksom izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno je zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Tako je Sud EU u svojim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Obzirom da je od 3. veljače 2016., kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama su predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Osporava tijek zatraženih zateznih kamata te u tom smjeru ističe i prigovor zastare. Ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 3.520,48 kn s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, te iznos od 14.993,44 kn s osnove umanjenja iznosa preplate po konverziji. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

5. Tužitelj i tuženik su u daljnjem tijeku postupka u bitnom ponavljali već istaknute navode, i prilagali relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora.

6. Radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 23. kolovoza 2004. (list 9-13 spisa), Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102022522 (list 14-18 spisa), otplatni plan za kredit uz obavijesti banke (list 19-48 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 49-69 spisa), saslušan je tužitelj ČR (list 403-404 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Mašar, dipl. oecc. (list 416-417 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

8. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu, povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, kao i povrat na ime pogrešno obračunate glavnice. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

9. Tužitelj ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdi dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

10. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj 23. kolovoza 2004. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

11. Nije sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku obrazloženja, te svako isticanje tuženika da se iste ne bi imale primjenjivati ovaj sud nije cijenio osnovanim.

14. Ugovor o kreditu je sklopljen 23. kolovoza 2004. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 96/2003, 79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Tuženik navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako razumljiva, imajući u vidu da je tužitelj do zaključenja Ugovora bio sa svim upoznat te je bio informiran o odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu.

16. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog.

17. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

18. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

19. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

21. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

22. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

23. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

24. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

25. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

26. Stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

27. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.

28. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

29. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

30. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

31. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

32. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

33. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

34. Nastavno na navedeno, saslušan je tužitelj ČR koji u svom iskazu u bitnom navodi kako je novčana sredstva koristio za kupnju kuće za život. Nije mu nuđeno sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti niti su ga djelatnici upozorili na rizike vezane za valutu CHF, a ugovor je bio već unaprijed sastavljen. Nije došao u banku s namjerom sklapanja Ugovora o kreditu u valuti CHF. Za konverziju se odlučio jer je dobio obavijest od banke kako je istu moguće izvršiti. Također, tužitelj je naveo kako ne bi ugovorio kredit u valuti CHF da je znao da će mu rata toliko narasti.

35. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ga u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku. Obzirom na navedeno to je razvidno kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u statusu potrošača. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

36. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužitelj sklopio sa tuženikom Aneks ugovora o kreditu a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15).

37. Tuženik ističe kako je sklopljenim Aneksom, odnosno konverzijom izjednačen položaj tužitelja sa položajem u kojem bi bio da je od samog početka sklopio ugovor o kreditu u valuti EUR.

38. U odnosu na navode tuženika potrebno je istaknuti odluku Vrhovnog suda pod posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojem je vrlo decidirano iznijet stav da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji, odnosno Aneks ugovora o kreditu, kojim su odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravo zahtijevati isplatu na temelju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

39. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako sklapanje predmetnog Aneksa ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu bez značaja obnove a koja svoje uporište ima u prisilnom propisu, odnosno ZIDZPK/15-u, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri, odnosno intervenciji samog zakonodavca, te da se stoga opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, pod pretpostavkom da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK/15-u.

40. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu.

41. Potrebno je napomenuti kako u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.

42. Isto tako sklopljenim Aneksom tužitelj se ni na koji način nije odrekao zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužitelja da bi se isti odrekao isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći. Ujedno se ističe kako Aneks ugovora o kreditu, pa ni izračun konverzije u sebi nema riječi o promjenjivosti stope ugovornih kamata u valuti CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na početnu stopu ugovorne kamate.

43. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.

44. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.

45. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

46. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

47. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatio.

48. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

49. Ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

50. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe budući stajalištu VSRH potrošači koji su izvršili konverziju nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

51. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

52. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelj ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužitelja.

53. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

54. Tuženik ističe kako je provedenom konverzijom tužitelj stavljen u položaj EUR korisnika kredita kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te da su sve uplate tužitelja kao i navodne preplate uzete u obzir prilikom konverzije, čime da je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana a što je bit zaštite potrošača koja je bila predmetom presude Suda EU, a što da je potvrđeno praksom suda EU.

55. U odnosu na prethodno izneseno ovaj sud napominje kako takva odluka predstavlja izravnu zakonodavnu intervenciju određenih ugovornih odredaba koje su utvrđene nepoštetnim i ništetnim, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o izmjeni ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa vezano za isti, s time da sklapanje predmetnog Aneksa nije bila obveza za tužitelja već samo za tuženika.

56. U odnosu na samostalnost odluke tužitelja da pristupi sklapanju Aneksa ističe se kako potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Aneksa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužitelja pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužitelj mogao ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužitelj je donio odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se isti nalazio.

57. Ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

58. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

59. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

60. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Goranki Šmer Maraš, koja je izradila nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen i precizan. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj isplatio 284,25 EUR više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala. U odnosu na tečaj ističe kako je tužitelj preplatio iznos od 4.267,38 EUR, i to u periodu od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, dok u odnosu na razliku po glavnici navodi kako se radi o iznosu od 2.752,11 EUR.

61. Tužitelj je podneskom od 3. listopada 2025. preinačio tužbu sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju vještaka te potražuje iznos od 284,25 EUR u odnosu na preplaćenu kamatu, 4.267,38 EUR na ime preplaćenog tečaja, 2.752,11 EUR u odnosu na glavnicu.

62. Tuženik se izričito usprotivio preinaci, međutim, sud je primjenom odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a istu dopustio jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužitelj tek po primitku nalaza i mišljenje vještaka mogao konačno postaviti svoj tužbeni zahtjev, slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

63. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

64. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

65. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

66. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 4.267,38 EUR na ime preplaćenog tečaja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa, te iznos od 2.752,11 EUR na ime razlike pogrešno obračunate glavnice po konverziji.

67. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

68. Budući stranke nisu imali primjedbi na tako izrađen nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

69. Obzirom na sve gore navedeno to je odlučeno kao u točki I. i II. izreke ove presude.

70. U odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, napominje je kako je isto utvrđeno pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., dok je u dijelu valutne klauzule postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. rujna 2020. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila za valutnu klauzulu, dok je nastupila glede promjenjive kamatne stope.

71. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

72. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako je isti djelomično osnovan. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 31. siječnja 2022. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-33/2022 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

73. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu.

74. Slijedom gore navedenog to je trebalo odlučiti kao u točki II. izreke ove presude i odbiti tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

75. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja navodeći da ukoliko bi se utvrdile ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli da bi tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet.

76. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njegove obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.

77. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisano u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu nisu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podrednom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan i odlučio kao u točki IV. izreke presude.

78. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 2. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sve srazmjerno uspjehu u sporu, imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, a djelomično u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva (100%+96%=196:2=98%), a cijeneći i vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 2,00 EUR), odnosno u omjeru od 98%, i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na ročište od 31. srpnja 2024., 5. studenog 2024., 8. prosinca 2025., u iznosu od 200,00 EUR svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak sastava podneska od 16. studenoga 2020., 4. prosinca 2020., 5. veljače 2021., 3. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR svako (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 8. studenoga 2024. u iznosu od 100,00 EUR svako (Tbr. 8. t. 3. Tarife) sve uvećano za pdv 25 %, (iznos od 425,00 EUR), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 133,74 EUR, odnosno iznos od 2.125,00 EUR. Tužitelju je priznata naknada troškova prijevoza za pristup na ročišta trošak pristupa na ročišta od 31. srpnja 2024., 5. studenog 2024., 8. prosinca 2025., sve uvećano za pdv 25 %, iznosu od 768,60 EUR i to srazmjerno uspjehu u sporu 2.835,73 EUR (98% od 2.893,60 EUR). Tužitelju je u cijelosti priznat trošak predujma za izvođenje financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, dakle sveukupno iznos od 3.435,73 EUR.

79. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

80. Tužitelj je u pogledu svakog ročišta zatražio i trošak izbivanja punomoćnika iz pisarnice. Opisani troškovi nisu priznati jer je tužitelj imao mogućnost angažiranja odvjetnika sa pisarnicom na području nadležnosti ovoga suda, te u takvom slučaju putni trošak ne bi nastao.

81. Preostali dio troška tužitelja iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim.

82. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao točki IV. izreke presude.

U Rijeci, 20. siječnja 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Valentina Burazer

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika