Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: K-66/2025-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Miroslavu Kedmencu, kao sucu pojedincu, u kaznenom predmetu protiv optužene ČZ, zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08; u nastavku KZ/97) i dr., a povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu br. K-DO- 224/13-16 od 18. srpnja 2013. godine, na raspravi održanoj i zaključenoj 19. siječnja 2026. u nazočnosti zastupnice optužbe RZ, optužene ČZ uz z.z. braniteljice Majde Damjanović, odvj. iz Čakovca, Srećka Golenka, odvj. iz Čakovca, te z.z. opunomoćenice oštećene Andreje Filež Ružić, odvj. iz Čakovca, Anamarija Varović Kanižaj, odvj. iz Čakovca, dana 21. siječnja 2026. objavio je, a 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Na temelju čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/08,76/09,80/11,91/11- Odluka Ustavnog suda i 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17; nastavno ZKP/08), kazneni nalog ovog suda od 24. rujna 2013. broj K- 256/2013-3, stavlja se izvan snage.

Optužena ČZ, OIB [osobni identifikacijski broj], kći Č i R rođene Đ, rođena **.**.1946. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], po zanimanju domaćica, u mirovini, sa završenom osnovnom školom, udovica, majka jedne punoljetne kćeri, dobrog imovnog stanja, neosuđivana, nalazi se na slobodi,

k r i v a  j e

II. što je dana 10. veljače 2009. u Čakovcu, s nakanom pribavljanja veće nepripadne materijalne koristi, kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca kao povjerenika Općinskog suda u Čakovcu u ostavinskom postupku iza pokojnog ĐZ rođenoga **.**.1940., s MZ postignula Međusobni sporazum o diobi ostavinske imovine kojim je utvrđeno da MZ u cijelosti pripada stan u [adresa]., površine cca 38,00 m2, pa kada je MZ na navedeno pristala vjerujući da će joj u cijelosti pripasti stan u [adresa] i na temelju kojeg je sporazuma 16. veljače 2009. doneseno rješenje o nasljeđivanju, znajući da se ostavinski postupak u Republici Hrvatskoj ne može provoditi za nekretnine na području Republike Njemačke jer je na to upozorena od strane javnog bilježnika Ivana Marodija, dana 18. ožujka 2009. u Munchenu, pred prvostupanjskim sudom u Munchenu, u ostavinskom postupku koji se vodio nakon smrti pokojnog ĐZ izjavila da u predmetnom postupku postupa u svoje ime i u ime MZ, iako ju imenovana na to nije opunomoćila, te prešutjevši postojanje naprijed navedenog sporazuma, izjavila da imovinu ostavitelja u Republici Njemačkoj nasljeđuju svaka u jednoj polovici, iako je znala da to nije istina, budući su u Republici Hrvatskoj postignule drugačiji sporazum, na temelju koje je izjave Prvostupanjski sud u Munchenu dana 03. rujna 2009. donio Zajedničko rješenje o nasljeđivanju broj: 69 VI 3416/09 kojim je utvrđeno da imovinu pokojnog ĐZ u [adresa] nasljeđuju ČZ i MZ svaka u jednoj polovini, na koji je način MZ oštetila za iznos oko 35.000,00 eura.

dakle, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, dovela nekoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga navela da na štetu svoje imovine nešto učini, a počinjenjem kaznenog djela je pribavljena znatna imovinska korist, i kao stranka u postupku dala lažni iskaz ako se na tom iskazu temelju konačna odluka u tom postupku,

III. čime je počinila kazneno djelo protiv imovine – prijevarom – opisano po čl. 224. st. 4. u vezi sa st. 1. KZ/97 i kazneno djelo protiv pravosuđa – davanjem lažnog iskaza – opisano i kažnjivo po čl. 303. st. 2. KZ/97,

IV. te joj se za kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ-a na temelju čl. čl. 224. st. 4. KZ-a

utvrđuje

kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci

a za kaznena djela iz čl. 303. st. 2. KZ-a na temelju istog članka

utvrđuje

kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci

te se na temelju čl. 60. KZ/97 optužena

o s u đ u j e

na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od

1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca

te joj se na temelju čl. 67. KZ/97

i z r i č e

uvjetna osuda

pa izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optužena u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

V. Na temelju čl. 148. st. 1 ZKP/08 optužena je dužna platiti troškove kaznenog postupak iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 u iznosu od 583,18 eura, te iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 132,72 eura, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, te nagradu i nužne izdatke opunomoćenice oštećene Andreje Fileš Ružić, odvj. iz Čakovca, o čemu će se odlučiti posebnim rješenjem.

Obrazloženje

1. Općinsko državno odvjetništvo Čakovec (nastavno ODO ) podiglo je pred ovim sudom optužnicu pod brojem K-DO-224/13-16 od 18. srpnja 2013.g., protiv optužene ČZ zbog kaznenog djela protiv prijevare iz čl. 224. st.4. u svezi st. 1. KZ-a te kaznenog djela protiv pravosuđa –davanje lažnog iskaza iz čl. 303. st. 2. KZ-a u kojem je predložilo da sud izda kazneni nalog u kojem će se optuženoj izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, time da se temeljem čl. 67. KZ-a primjeni uvjetna osuda, tako što se izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine neće izvršiti ako optužena u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Sud se složio sa zahtjevom ODO-a u Čakovcu jer smatra da su u konkretnom slučaju ostvarene sve zakonske pretpostavke za donošenje presude o kaznenom nalogu.

3. No, optužena je podnijela prigovor protiv navedenog kaznenog naloga te je sud proveo raspravu.

4. Čl. 3. KZ/11 Kaznenog zakona (NN br.125/11,144/12,56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 dalje KZ/11) je propisano da će se prema počinitelju primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno. St. 2. istoga članka je propisano da ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja, dok je točkom 3. propisano, da ako se u slučaju iz st. 2. istoga članka izmijeni naziv ili opis djela, sud će ispitati postoji li pravni kontinuitet, tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, pa ako utvrdi da postoji, primijenit će se zakon koji je blaži za počinitelja. Nema kaznenog djela ako pravni kontinuitet ne postoji.

5. Sud je u konkretnom slučaju utvrdio da postoji pravni kontinuitet između čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97 sa čl. 236. st. 2. KZ/11, te je kao blaži zakon primijenjen KZ/97, budući da je za kvalificirano kazneno djelo prijevare tim zakonom propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, dok je KZ/11 propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, dakle i najmanja i najviša kazna zatvora više su u odnosu na najmanju i najvišu propisanu kaznu zatvora iz KZ/97.

5.1. Isto tako postoji i pravni kontinuitet između čl. 303. st. 2. KZ/97 sa čl. 305. st. 1. KZ/11, kod kojeg je za oba kaznena djela propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, pa se primjenom čl. 3. KZ/11 također primjenjuje KZ/97 .

6. Sud je odbio dokazni prijedlog da se suoče svjedokinja TZ i službenica M, na okolnost sudionika i tijeka rasprave pred pravosudnom službenicom M, saslušanje zamolbenim putem odvjetnika oštećene ŽZ, budući da sud navedene dokaze smatra nepotrebnima i odugovlačećima, te s obzirom da je provedenim dokazima u cijelosti utvrđeno činjenično stanje, a isto tako je odbio vještačenje optužene na okolnost znanja njemačkog jezika, budući da je taj dokaz nemoguće provesti s jedne strane, a s druge strane je utvrđeno da optužena govori i razumije njemački jezik u dovoljnoj mjeri da se može sporazumijevati i da je razumjela postupak koji se provodio na sudu u [adresa] kod službenice M.

7. U dokaznom postupku sud je ispitao optuženu ČZ, te je pročitao iskaze svjedoka PZ i MZ, sa zapisnika od 19. travnja 2018. godine, iskaz svjedoka SZ i TZ sa zapisnika od 7. lipnja 2018. godine, te se čita Preslika zapisnika broj: O-399/08-24 od 10. veljače 2009. (list 3-4), Preslika rješenja o nasljeđivanju broj: O-399/08-25, UPP/OS-158/08 od 16. veljače 2009. (list 5-7), Preslika dokumentacije prvostupanjskog suda u Munchenu na njemačkom jeziku (list 8-13), Ovjereni prijevod Zajedničkog rješenja o nasljeđivanju Prvostupanjskog suda u Munchenu broj: 69 VI 3416/09 od 03. rujna 2009. (list 20), Ovjereni prijevod zapisnik Prvostupanjskog suda u Munchenu broj: 69 VCI 3416/09 od 18. ožujka 2009. (list 25-27), Ovjereni prijevod zapisnika Zemaljskog suda Munchen I od 20. veljače 2012. sa dokumentacijom na njemačkom jeziku (list 28-32), Ovjereni prijevod zapisnik Zemaljskog suda Munchen I od 22. ožujka 2012. sa dokumentacijom na njemačkom jeziku (list 33-37), Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta PU međimurske, PP Mursko Središće broj: 747160 od 26. veljače 2013. (list 45), Nesporni rukopis ČZ izuzet tijekom prethodnog postupka (list 78), Preslika oporuke od 15. ožujka 2003. (list 93), Preslika zapisnika broj: O-399/08-5 od 29. svibnja 2008. (list 94-97), Preslika zapisnika broj: O-399/08-7 od 12. lipnja 2008. (list 98), Preslika potvrde o proglašenju oporuke broj: O-399/08-8 od 12. lipnja 2008. sa prilozima (list 102-104), Dopis Službenog suda u Munchenu, Odjela za ostavinske predmeta od 5. veljače 2021. (list 261-264), te podaci o imovini i izvod iz kaznene evidencije za optuženicu.

7.1. Sud je odbio prijedlog obrane da se ispita DZ iz [adresa], budući da iz zapisnika o ostavinskom postupku Zemaljskog suda u Munchenu, koji je vodila gospođa M, proizlazi da je bila prisutna optuženica i jedna osoba u pratnji, a za koju je sud utvrdio da je ta osoba bila njezina kćer TZ, pa stoga GZ uopće nije bio prisutan ostavinskom postupku i nema nikakvih neposrednih saznanja o istome.

7.2. Isto tako je sud odbio da se ispita Klaus Mayershofer iz SR Njemačke, budući da iz dopisa nadležnog tijela u Njemačkoj proizlazi da je odlučeno o svim činjenicama i donijeto rješenje o nasljeđivanju, slijedom čega nije bilo potrebno niti pribaviti spis 69 VI 3416/09.

7.3. Sud je odbio na kraju i prijedlog obrane da se provede vještačenje na okolnost stupnja poznavanja optuženice njemačkog jezika, s obzirom da se takvo vještačenje niti ne može provesti, a osim toga, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da optuženica govori njemački jezik, budući da je živjela i radila sedam godina u SR Njemačkoj, a što također proizlazi iz izjave gospođe M, da je sa optuženicom komunicirala na njemačkom jeziku i da nije bio potreban tumač.

8. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je optužena ČZ počinila kaznena djela za koja se tereti optužnicom državnog odvjetništva.

9. U svojoj obrani optužena je porekla da je počinila kazneno djelo za koje se tereti. Navodi da je poduzela sve radnje koje su bile potrebne u vezi ostavinskog postupka u Republici Hrvatskoj iza njenog pokojnog brata, pa je smatrala da je potrebno poduzeti radnje i u Njemačkoj. Pitala je g. PZ, što je sa ostavinom u Njemačkoj, tj. sa stanom u [adresa], a on joj je rekao da ga stan u [adresa] ne zanima. Potom je otišla u SR Njemačku, kako bi odjavila automobil, kojega je bio vlasnik njen pokojni brat. Ona je sa upraviteljem zgrade gdje se nalazi stan njenog brata otišla odjaviti automobil, zatim u banku gdje je bila opunomoćena, a isto tako joj je g. DZ na rješenju ostavinskom pokazao stan i pitao što će biti sa stanom, toliko ga je razumjela na njemačkom. Ona je sa g. T otišla ne zna točno kamo, predati papire, a njega je smatrala kompetentnim, obzirom da je bio upravitelj zgrade. Ona je predala smrtni list i ostavinsko rješenje o nasljeđivanju prevedeno na njemački jezik. Na pitanje braniteljice odgovorila je da je na ostavinsku raspravu kod g. PZ bila pozvana ona i njene sestre. MZ je pozvana kod g. PZ drugi puta. Oporučno je njen brat sve ostavio njoj, s time da je MZ dobila tzv. nužni dio, jer je to tražila. Navela je da je njezin brat živio kod nje godinu dana prije smrti, jer je bio bolestan. PZ je rekao za imovinu u Njemačkoj da ga to ne zanima i to je rekao pred MZ, koja je to jasno čula. Također je bio prisutan i odvjetnik SZ. Ona zapisnik nije pročitala jer nije imala naočale.

Na slijedeće pitanje odgovorila je da su u spomenutom uredu u Njemačkoj bili prisutni ona i g. DZ, te njena kćer TZ. Iako je radila u Njemačkoj 7-8 godina, slabo govori njemački, jer je radila među našim radnicima, tako da je njeno poznavanje njemačkog jezika oskudno. To sve što se dešavalo u Uredu je trajalo 5-10 minuta otprilike. Ona tom prilikom nije dala nikakvu izjavu u tom uredu, tj. nije izjavila da postupa u ime MZ i da nasljeđuje stan "pola/pola". Tamo je predala Rješenje o nasljeđivanju, smrtni list i oporuku, sve prevedeno na njemački jezik. Ona je kod navedene službenice u Njemačkoj bila samo jednom. Razumjela je da je ta gospođa spomenula ime PZ, a u kojem kontekstu ona to ne zna. Tamo je platila 300,00 eura, jer je smatrala da je to neka taksa koju mora platiti. Nakon što se vratila u Hrvatsku, zvala je MZ, no ona s njom nije željela kontaktirati, a to traje do danas. Gospodin DZ je s njom išao odjaviti automobil i u banku.

Na decidirano pitanje zastupnice optužbe da li je optuženica potpisala sporazum o podjeli imovine sa MZ, odgovorila je da je nešto potpisala, bilo je napisano malim slovima i nije imala naočale. Sporazum je odnijela kući i pročitala ga.

10. Analizirajući obranu optužene kako zasebno tako i u korelaciji s ostalim izvedenim dokazima, sud istu nije prihvatio vjerodostojnom, jer je po ocjeni suda nelogična, kontradiktorna sama sebi i s ostalim dokazima, krajnje neuvjerljiva, naivna i životno neprihvatljiva.

11. Neprijeporno je da je dana 10. veljače 2009. u Čakovcu, kod javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, kao povjerenika Općinskog suda u Čakovcu u ostavinskom postupku iza pokojnog ĐZ, rođenoga **.**.1940., optužena s oštećenom MZ postigla Međusobni sporazum o diobi ostavinske imovine kojim je utvrđeno da MZ u cijelosti pripada stan u [adresa]., površine cca 38,00 m2, a koji sporazum su potpisali MZ, ČZ, SZ, odvjetnik, Ivan Marodi te zapisničarka Željka Vrtarić (list 31-32 spisa).

12. Na temelju navedenog sporazuma donijeto je Rješenje o nasljeđivanju poslovnog broja O-399/2008-25; UPP-OS-158/08 od 16. veljače 2009. (list 33-35), kojim je utvrđeno da predmetni stan u cijelosti pripada oštećenoj MZ.

13. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza oštećene MZ, iz kojeg suprotno navodima optuženice proizlazi da su se u ostavinskom postupku koji se vodio kod javnog bilježnika Ivana Marodija, iza pokojnog ĐZ, koji je bio njezin izvanbračni suprug, optužena ČZ i ona međusobno sporazumjele o podjeli ostavine, budući da je oštećena MZ tražila nasljedni dio, te su se sporazumjele da će MZ, između ostalog naslijediti i stan u [adresa], površine cca. 38m2, sa čime je optuženica bila suglasna, te je takav sporazum i potpisala zajedno s ostalim nazočnima, a kojim sporazumom je između ostalog i određeno da ukoliko nastupi pravna ili činjenična nemogućnost da MZ naslijedi stan u [adresa], da će se smatrati kao da je sporazum sačinjen u zabludi, na što je optuženica također pristala.

14. Navode oštećene MZ potvrdio je javni bilježnik Ivan Marodi, koji je iskazao kako su optuženica i oštećenica međusobno postigle sporazum koji je sačinjen, koji im je još jednom pročitan i objašnjen nakon potpisivanja, kako ne bi bilo grešaka i nedoumica. Također je naveo da je oštećena MZ predložila da se cijela ostavina pok. ĐZ podijeli na četiri jednaka dijela i kako bi i druge dvije sestre naslijedile neki dio njegove imovine, međutim optuženica na to nije htjela pristati. Svjedok dalje navodi da niti optuženica niti oštećenica nisu u vezi navedenoga postavljale nikakva dodatna pitanja niti su tražile objašnjenje, drugim riječima, one su se podijelile u pogledu imovine kako je to navedeno u Rješenju o nasljeđivanju. Svjedok također dalje navodi da nakon što se donese ostavinsko rješenje, da se isto također pročita i pojasni, kako ne bi bilo nekakvih grešaka ili nejasnoća, a ukoliko bi bilo nečega od toga, što je vrlo malo vjerojatno, dodatno bi se pojasnilo. Najčešća pitanja se odnose na suvlasničke omjere. Tako je u konkretnom slučaju, zaključuje u svom iskazu svjedok, i rješenje u pisanom obliku bilo pročitano strankama.

15. Dakle, suglasno i nepobitno proizlazi iz iskaza oštećene MZ i javnog bilježnika Ivana Marodija, da je optuženica potpisala predmetni sporazum o podjeli ostavine sa oštećenom MZ, u kojem između ostalog stoji da će ista naslijediti i stan u [adresa], površine cca. 38m2, nakon kojeg potpisivanja je javni bilježnik Ivan Marodi još jednom isti pročitao i objasnio u cilju otklanjanja grešaka i nedoumica. Optuženica nije imala nikakve primjedbe niti prigovore na takav sporazum, budući da je već kod njegovog sklapanja i potpisivanja razumjela i bila svjesna njegovog sadržaja kao i posljedica koje proizlaze iz takvog sporazuma. Obrazloženje optuženice da zapravo nije znala što potpisuje kod javnog bilježnika, jer su slova bila sitna i nije imala naočale, u potpunosti je neuvjerljivo, nelogično i neživotno.

16. Potpisnik predmetnog sporazuma o međusobnoj diobi, odvjetnik SZ je izjavio da se ne sjeća konkretnog slučaja i o istome se nije mogao izjasniti.

17. Sud također nije prihvatio točan i istinit iskaz svjedokinje TZ, kćeri optužene ČZ, koja je u bitnome ponovila iskaz svoje majke, navodeći kako su njena majka i ona nakon provedene ostavinske rasprave u Hrvatskoj, otišle u SR Njemačku, kako bi odjavile automobil i zatvorile račune u banci, no u banci nije bilo novaca. Pomogao im je g. DZ, koji je bio odgovoran za sve stanove u [adresa], te koji je dobro poznavao pok. ĐZ. Navodi da njezina majka nije imala namjeru rješavati pitanje predmetnog stana, no da je na traženje g. Ž istome dala Rješenje o nasljeđivanju i Oporuku, koji su bili prevedeni na njemački jezik i koji ih je odveo u jedan ured. U tome uredu, službenici su objasnili zbog čega su došli, te su istoj predali Rješenje o nasljeđivanju i Oporuku. Kod te službenice su bile oko 5-10 minuta, a kroz to čitavo vrijeme bili su prisutni njezina majka, g. DZ i ona. Svjedokinja također navodi da niti ona niti njezina majka ne znaju njemački jezik, te nelogično i neživotno navodi da je u njihovo ime sa službenom osobom komunicirala neovlaštena osoba, stanodavac, bez ikakve punomoći, pri tome navodeći da on ne zna hrvatski jezik, te da im je gestikulacijom (rukama i nogama) objašnjavao što se događalo, odnosno koliko su shvatile, da je navedena službenica tražila da se fotokopira Rješenje o nasljeđivanju i Oporuka. Nadalje navodi da kod navedene službenice nije bila spomenuta MZ, što je nelogično, budući da je i u navedenom Rješenju i u Oporuci ista bila spomenuta kao nasljednica iza pok. ĐZ. Nadalje, suprotno sklopljenom međusobnom predmetnom sporazumu između njene majke i MZ, svjedokinja sasvim netočno navodi da kod javnog bilježnika Ivana Marodija, nije bio sklopljen nikakav sporazum u vezi stana u [adresa], jer kako navodi, s MZ, nije se moglo uopće razgovarati. Konačno, svjedokinja je navela da nisu imale nikakvu punomoć od MZ, te je navela da ih službenica nije pitala za bilo kakvu punomoć, te da su kod nje bile samo jednom.

18. Iskaz svjedokinje UZ sud također nije prihvatio točnim i istinitim, jer je također neuvjerljiv, nelogičan, neživotan a i suprotan je s iskazima MZ i javnog bilježnika Ivana Marodija, kao i predmetnom sklopljenom Sporazumu o međusobnoj diobi imovine i Rješenju o nasljeđivanju, koji je donio Ivan Marodi.

19. Iz Dopisa Službenog suda u Munchenu, Odjela za ostavinske predmete proizlazi da je samoinicijativno pristupila optužena ČZ **.**.2009. u njihovu poslovnicu, te da je sa pravosudnom savjetnicom M dogovoren termin za ovjeru njezine nasljedne isprave 18. ožujka 2009., te da nije bio potreban sudski tumač jer je sporazumijevanje bilo na njemačkom jeziku, što također ukazuje na neživotnu i nelogičnu izjavu optužene i njezine kćeri, svjedokinje TZ, da optužena nije govorila njemački jezik, a u SR Njemačkoj je radila 7-8 godina, te da optuženici pripada, prema hrvatskom pravu, pravo na nužni ostavinski dio u visini polovice ostavine, pa tako i predmetnog stana.

20. Prema zapisu od 18. ožujka 2009. optužena ČZ je pristupila u pratnji jedne osobe, koja se nije očitovala da bi bila prevoditelj, pa stoga proizlazi da osim optuženice u ostavinskom postupku nije bila prisutna ili njezina kćer TZ ili stanoviti gospodin DZ, a kako to tvrde optuženica i svjedokinja TZ.

21. No, po mišljenju suda, u pratnji optuženice, bila je njezina kćer TZ, dakle stanoviti g. DZ nije bio prisutan na raspravi, a što je i logično, budući da nije niti u rodbinskim niti u bilo kakvom drugom odnosu sa optuženicom, osim što je bio vlasnik stana i domar zgrade gdje je stanovao njezin suprug. Dakle, nije bio ovlaštena i kvalificirana osoba, koja bi mogla prisustvovati raspravi. Njega, optuženica i TZ pokušavaju prikazati kao osobu koja je prevodila na ostavinskom postupku i to, što je apsurdno, gestikulirajući rukama i nogama, i na taj način objašnjavao što se događalo na raspravi, što bi trebalo potvrditi njihovu tezu kako optuženica i TZ ne govore njemački jezik.

22. Na kraju se navodi da je g. ČZ zatražila nasljednu ispravu, također na osnovu naknadne dostave punomoći za g. MZ, ali punomoć nije dostavila, jer punomoć nije bila nužna, jer je dopisom od 21. travnja 2009. odvjetnik Klaus Mayershofer priložio punomoć od MZ, te je istome dostavljena kopija zapisa od 18. ožujka 2009. godine.

23. Potrebno je još navesti da iz dopisa Zemaljskog suda iz Munchena ne proizlazi da bi nastupila pravna ili činjenična nemogućnost da MZ naslijedi stan u [adresa], čime dakle nije ostvarena presumpcija da je navedeni sporazum načinjen u zabludi, a kako to slijedi iz predmetnog sporazuma.

24. Nakon svega naprijed iznijetog može se zaključiti da je optuženica u konkretnom slučaju postupila s prijevarnom namjerom, kada je oštećenoj MZ lažno prikazala da će poštivati Sporazum o diobi ostavinske imovine, postignut na ostavinskoj raspravi kod javnog bilježnika Ivana Marodija, iza pok. ĐZ, prema kojem sporazumu stan u [adresa] će pripasti oštećenici, sa čime se suglasila, na način da je potvrdila isto svojim potpisom, te da na isti nije imala nikakvih primjedbi.

25. Međutim, budući da je javni bilježnik Ivan Marodi upozorio optuženu da se ostavinski postupak u Republici Hrvatskoj ne može provoditi za nekretnine u SR Njemačkoj, tu je činjenicu iskoristila kako bi u ostavinskom postupku u [adresa] samoinicijativno pristupila sudu i pred istim izjavila da postupa u svoje ime i u ime oštećene MZ, te se očitovala na način da imovinu ostavitelja koja se nalazi u SR Njemačkoj nasljeđuju obje u jednakim dijelovima, a ne oštećenica u cijelosti, sukladno njihovom ranije spomenutom i sklopljenom dogovoru kod javnog bilježnika u Hrvatskoj, a koji iskaz je lažne naravi, čime je optužena ČZ postupila s prijevarnom namjerom, čime je počinila kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97 i da je dala lažni iskaz pred nadležnim tijelom u SR Njemačkoj, pri čemu je postupila s izravnom namjerom, ostvarivši obilježja kaznenog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 303. st. 2. KZ/97, te je na temelju takve izjave Prvostupanjski sud u Munchenu je donio 3. rujna 2009. Zajedničko rješenje o nasljeđivanju broj: 69 VI 341609, kojim je utvrđeno da imovinu pok. ĐZ u [adresa] nasljeđuju ČZ i MZ, svaka u jednoj polovini, na koji način MZ oštetila za iznos od oko 35.000,00 eura.

26. Dakle, slijedom svega naprijed iznijetog nedvojbeno je utvrđeno da je optužena ČZ ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97 i iz čl. 303. st. 2. KZ/97, zbog čega je sud za svako djelo optuženici utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, te joj je temeljem čl. 60. KZ/97 izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, uz primjenu uvjetne osude, na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženica u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

27. Kod odluke o kazni sud je optuženici kao olakotnu okolnost uzeo u obzir činjenicu što do sada nije bila osuđivana, dok joj otegotne okolnosti nije utvrdio.

28. Sud je uvjerenja da će kod optuženice, a imajući u vidu sve okolnosti i tako određena vrsta prijekora izricanjem kazne bez njena izvršenja, s određenim rokom kušnje omogućiti ostvarenje svrhe kažnjavanja, a posebice da će se i tako primijenjenom uvjetnom osudom u dovoljnoj mjeri izraziti društvena osuda počinitelja i ujedno utjecati na nju da ubuduće ne čini takva i slična kaznena djela, te da je stoga ista primjerena stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i ličnosti optuženice.

29. S obzirom da je optužena proglašena krivom dužna je naknaditi troškove kaznenog postupka koji se odnose na troškove sudskog tumača Marte Jambrović, prof., u iznosu od 583,18 eura, paušalne svote u iznosu od 132,72 eura, te nagradu i nužne izdatke opunomoćenice oštećene Andreje Fileš Ružić, odvj. iz Čakovca, o čemu će se odlučiti posebnim rješenjem.

U Čakovcu,  19. siječnja 2026.

Sudac :

Miroslav Kedmenec

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa ove presude, pismeno kod ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, a po kojoj žalbi rješava nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu na broj K-DO-224/13

2. Optužena ČZ

3. Braniteljica optuženice Majda Damjanović, odvj. iz Čakovca

4. Oštećena MZ

5. Opunomoćenica oštećenice Andreja Fileš Ružić, odvj. iz Čakovca