Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-1452/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, u pravnoj stvari tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Radić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanoj po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 05. studenog 2025., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP-a) po objavi dana 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj Banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.711,09 EUR (šest tisuća sedamsto jedanaest eura i devet centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.211,20 EUR (dvije tisuće dvjesto jedanaest eura i dvadeset centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 19. siječnja 2006. sklopio namjenski Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF u iznosu od 71.000,00 CHF. U članku 7. sadržana je valutna klauzula prema kojoj će se povrat obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Navedeni uglavak protivan je kogentnim odredbama članaka 81-88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07. i 79/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije sedam tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., ukinuta je odluka Vrhovnog suda Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su tuženici (kreditori) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita), koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Sukladno odluci Ustavnog suda, doneseno je rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt- 576/16 od 3. listopada 2017., kojom je ukinuta ranija odluka istog suda u vezi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu vezanih za švicarski franak. Trenutno je u pogledu ništetnosti valutne klauzule aktualno pravno stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe tuženika te je u većem dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, a u bitnome je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. -31. prosinca 2008. povrijedio kolektivna prava i interese potrošača, sklapajući ugovore o kreditima i pritom koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima stoji da će se iznos anuiteta u kojem se vraća kredit vezati za švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik u svojstvu trgovca nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

2. Takav smjer uočen je i u praksi ESP-a- presudom broj C-119/17 (CAS i dr. c/a SC OTP BAAK Nyrt) sud je utvrdio kako odredba ugovora o kreditu kojom se tečajni rizik prenosi na dužnika i koja nije sastavljena na transparentan način tako da dužnik bude u stanju procijeniti temeljem jasnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice zaključenja ugovora, podložna ocjeni nepoštenosti od strane nacionalnog suda. Dakle, nacionalni sud mora utvrditi – moguće nepoštivanje zahtjeva za dobru vjeru te postojanje eventualne značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača. Tužitelj je nastavio s otplatom predmetnog kredita, sve do dana 17. ožujka 2016., kada je s tuženikom na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) i sukladno Izračunu konverzije kredita na dan 08. prosinca 2015., sklopio Dodatak Ugovora o kreditu broj 9010956515. Tužitelj ističe kako sklapanjem dodatka ugovora o kreditu potrošač, ovdje tužitelj, nije izašao iz ranije ugovorenog odnosa, odnosno nije sklopio novi Ugovor o kreditu, budući da Dodatak ugovora o kreditu, po prirodi stvari, prati pravnu prirodu osnovnog ugovora, a ugovorne strane ne mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora niti obnovom niti nagodbom, jer ukoliko su ništetne odredbe osnovnog ugovora, utoliko su ništetni i svi njegovi dodaci, budući se ništetnost utvrđuje ex tunc. Sud EU je svojim presudama C-118/17 i C-260/18 nedvojbeno utvrdio da nakon zakonske konverzije nacionalni sud mora utvrditi je li konverzijom potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne odredbe te je li dobio sve nepripadajuće koristi koje je banka stekla primjenom nepoštenih odredaba. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Slijedom svega poviše navedenog, razvidno je da je uslijed primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati, pa je stoga tuženik pretplatio ukupan iznos od 4.892,80 EUR / 36.864,52 HRK. Pritom je kod izračuna konverzije tuženik pogrešno obračunao stanje glavnice, uslijed čega je tuženik dužan izvršiti povrat u iznosu od 2.236,91 EUR / 16.854,03 HRK na ime razlike glavnice pa sveukupno potraživanje tužitelja iznosi 7.129,71EUR / 53.718,55 HRK. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.129,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu spori osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Propisima koji reguliraju prava potrošača implementirana je Direktiva 93/13 koja kao temeljni propis uređuje zaštitu potrošača od primjene odredaba koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredaba u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Međutim, nesporno je da se Direktiva 93/13 primjenjuje jedino prema potrošačima, a također je nesporno da status potrošača nema svaka fizička osoba. U svakom konkretnom slučaju nužno je utvrđivati vezu između ugovora o namjenskom kreditu s profesionalnom aktivnošću osobe koja ga je sklopila radi određene namjene. Presudom Suda EU C-567/2020 od 5.5.2022. određeno je i potvrđeno sljedeće: sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK, odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu, ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca, na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK. ZID ZPK je Ustavni sud RH ocijenio usklađenim sa Ustavom RH u svojem Rješenju broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. Vrhovni sud RH je u oglednom postupku vođenom pod brojem C1/2019 Rješenjem od 4. ožujka 2020. riješio, odnosno zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR. Pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom.

4. Inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata.

5. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Ugovorom o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

6. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 19. siječnja 2006. (list 24-29 spisa), otplatnu tablica (list 30-41 spisa), Dodatak ugovora o kreditu br. 9010956515 (list 9-18 spisa), otplatni plan (list 19-23, 68-72 spisa), izračun konverzije (list 46-59 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 73- 101 spisa), saslušan je tužitelj ČA (list 128-129 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Ramešu (list 141-155, 172-180, 190 spisa), te je izvršen uvid u ostatak dokumentacije koja prileži spisu.

7. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita kao i razlike glavnice u konverziji. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

9. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj 19. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 71.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

10. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.

11. Nije sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, da li je u konkretnom slučaju nastupila zastara, tijek zakonskih zateznih kamata, status potrošača na strani tužitelja te pravni interes tužitelja na podnošenje tužbe.

14. Stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku obrazloženja ove presude.

15. Ugovor o kreditu je sklopljen 19. siječnja 2006. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 96/03, 79/07, 125/07) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Tuženik navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako razumljiva, imajući u vidu da su tužitelju putem djelatnika tuženika bile dane općenite informacije o kreditnim uvjetima, kao i rizik od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a što je tužitelj prihvatio potpisivanjem predmetnog ugovora.

17. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog.

18. Sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

19. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

20. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

22. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

23. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

24. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

25. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

26. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

27. Stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

28. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.

29. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

30. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

31. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

32. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

33. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

34. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

35. Nastavno na prigovor nepotrošačke naravi kredita to je saslušan je tužitelj ČA koji u svom iskazu u bitnom navodi kako je novčana sredstva koristio za rješavanje stambenog pitanja, odnosno kupnju stana. Ne sjeća se da li mu je nuđeno sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti niti su ga djelatnici upozorili na rizike vezane za valutu CHF u odnosu na druge valute. Nije pregovarao oko pojedinih odredaba ugovora već je isti bio unaprijed sastavljen. Ne sjeća se da li je pročitao ugovor prije potpisivanja. Bio mu je poznat pojam valutne klauzule. Za konverziju se odlučio obzirom na povećanje rata anuiteta, te mu nitko nije rekao da bi tom konverzijom bio obeštećen.

36. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ga u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku. Obzirom na navedeno to je razvidno kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u statusu potrošača, a ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

37. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužitelj sklopio sa tuženikom Aneks ugovora o kreditu a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15).

38. Tuženik ističe kako je sklopljenim Aneksom, odnosno konverzijom izjednačen položaj tužitelja sa položajem u kojem bi bio da je od samog početka sklopio ugovor o kreditu u valuti EUR.

39. U odnosu na navode tuženika potrebno je istaknuti odluku Vrhovnog suda pod posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojem je vrlo decidirano iznijet stav da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji, odnosno Aneks ugovora o kreditu, kojim su odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravo zahtijevati isplatu na temelju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

40. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako je sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu prijašnji Ugovor prestao postojati, te da pravna osnova potraživanja može biti samo novi ugovor o kreditu. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, kao u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu.

41. Potrebno je napomenuti kako u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu

42. Isto tako sklopljenim Aneksom tužitelj se ni na koji način nije odrekao zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužitelja da bi se isti odrekao isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći.

43. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.

44. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.

45. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

46. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

47. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatio.

48. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

49. Ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

50. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe budući je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, te posljedično da može potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

51. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

52. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelj ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužitelja.

53. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

54. Tuženik ističe kako je provedenom konverzijom tužitelj stavljen u položaj EUR korisnika kredita kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te da su sve uplate tužitelja kao i navodne preplate uzete u obzir prilikom konverzije, čime da je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana.

55. U odnosu na prethodno izneseno ovaj sud napominje kako takva odluka predstavlja izravnu zakonodavnu intervenciju određenih ugovornih odredaba koje su utvrđene nepoštetnim i ništetnim, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o izmjeni ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa vezano za isti, s time da sklapanje predmetnog Aneksa nije bila obveza za tužitelja već samo za tuženika.

56. U odnosu na samostalnost odluke tužitelja da pristupi sklapanju Aneksa ističe se kako potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Aneksa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužitelja pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužitelj mogao ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužitelj je donio odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se isti nalazio.

57. Ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

58. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

59. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

60. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravilima struke i vještina, isti je detaljno obrazložen a vještak je dao dostatne razloge svojeg mišljenja. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj isplatio 4.857,50 EUR više iznosa anuiteta nego što bi platio da početni tečaj nije rastao od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, sa time da preplata po konverziji iznosi 1.813,18 EUR, što je za 383,32 EUR viši iznos od zatezne kamate, te je utvrdio razliku glavnice u konverziji u visini od 2.236,91 EUR. Isto tako je istaknuo kako je konverzija provedena sukladno čl. 19. ZPK., no da taj postupak nije doveo tužitelja u isti financijski položaj kao da je na datum konverzije imao predmetni CHF kredit sa svim početnim parametrima.

61. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

62. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

63. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

64. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 4.857,50 EUR na ime preplaćenog tečaja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa (umanjeno za preplaćen iznos od 383,32 EUR), te razliku u konverziji u visini od 2.236,91 EUR.

65. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

66. Budući stranke nisu imali primjedbi na tako izrađen nalaz i mišljenje, odnosno nakon dopuna nalaza i mišljenja tužitelj nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a tuženik je smatrao vještačenje bespotrebnim, to sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

67. Obzirom na sve gore navedeno to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

68. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

69. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utvrđena pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

70. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.

71. Zakonske zatezne kamate su određene sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO- a.

72. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužiteljima priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa).

73. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećan za iznos PDV-a. Glede troškova tužitelja u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 4 podneska u ukupnom iznosu od 650,00 EUR (26. travnja 2024., 10. veljače 2025. i 13. svibnja 2025. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife te 26. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), za pristup 3 ročišta u ukupnom iznosu od 600,00 EUR (26. travnja 2024, 22. svibnja 2024. i 05. studenog 2025. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 362,50 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 398,70 EUR.

74. Nije prihvaćen preostali dio zatraženog troška iznad dosuđenog budući je isti previsoko zatražen, dok neiskorišteni predujam nije dio parničnog troška.

75. Budući je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u visini od 2.211,20 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

76. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

77. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a, pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

78. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 23. siječnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- računovodstvo

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić

 Nalaže se računovodstvu izvršiti tužitelju povrat neiskorištenog dijela predujma