Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-357/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Klaudije Grubišić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv u kaznenom predmetu protiv okrivljenika VV, zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11,144/12, 56/15, 61/15 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj putem branitelja, protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: K-1063/2015- 32 od 7. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika VV, kao neosnovana, te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: K-1063/2015-32 od 7. listopada 2025., okrivljeni VV proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede, iz članka 118. stavak 1. KZ/11, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, s tim da mu je na temelju članka 56. stavak 1., 2. i 3. KZ/11, izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen, neće izvršiti ukoliko u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 544. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12- Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24 – dalje: ZKP/08), stavljen je izvan snage kazneni nalog Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: K-1063/2015-4 od 8. siječnja 2016., povodom izjavljenog prigovora okrivljenika na isti.

1.2. Temeljem članka 148. stavak 1., u svezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 6. ZKP/08, sud je okrivljenika obvezao naknaditi trošak kaznenog postupka, i to na ime paušala iznos od 300,00 (tristo) eura, te troškove stalnog sudskog vještaka sudske medicine dr.sc. Valtera Stemberge, u iznosu od 375,99 eura (tristo sedamdeset i pet eura i devedeset i devet centi) u roku od 15 (petnaest) dana, od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik VV, putem branitelja Ante Karlovića, odvjetnika iz Rijeka, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da nadležni županijski sud žalbu prihvati, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno preinači presudu na način da okrivljenika oslobodi od optužbe.

3. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavak 1. ZKP/08, predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru.

4. Okrivljenik u svojoj žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka o postojanju koje obrazlaže da pogrešno utvrđeno činjenično stanje prelazi u bitnu povredu kaznenog postupka, a što posljedično rezultira donošenjem osuđujuće presude iz pogrešnih razloga, bez dokaza. Time se žalitelj stvarno žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je stoga u povodu žalbe, po službenoj dužnosti, ispitana pobijana presuda u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. Takvim ispitivanjem nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, a također i da je na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon.

5. Nije u pravu okrivljenik kada navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u ovom predmetu, jer iz sadržaja spisa, prikupljenih dokaza, dokaza izvedenih na raspravi, te interpretacije istih ovaj drugostupanjski sud utvrdio je upravo suprotno. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši okrivljenog krivim zbog predmetnog kaznenog djela na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Potpunom i pravilnom analizom izvedenih dokaza, sud s pravom nije prihvatio obranu okrivljenika kao istinitu i objektivnu jer isti nastoji relativizirati i umanjiti svoju odgovornost, isključivo u cilju umanjenja kaznenopravne odgovornosti.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima okrivljenika pravilno je prvostupanjski sud zasnovao svoj pravni stav o odgovornosti okrivljenika na iskazu svjedoka – oštećenika ĆV, pri tome nalazeći da je isti vjerodostojan, istinit i usuglašen s prikupljenim materijalnim dokazima provedenim tijekom dokaznog postupka, napose nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka, iz čega je potom izveo pravilan zaključak da je okrivljenik teško tjelesno ozlijedio oštećenog, a to iz razloga jer ni nakon kontradiktornog ispitivanja oštećenog prvostupanjski sud nije pronašao razlog ne povjerovati njegovom iskazu, isto tako s pravom prvostupanjski sud nije poklonio vjeru obrani okrivljenika, koju je s pravom ocijenio kao nevjerodostojnom i usmjerenom isključivo na izbjegavanje i umanjenje kaznene odgovornosti, obzirom da je ista nelogična i u suprotnosti s dokazima provedenim tijekom rasprave i na njima utvrđenim činjenicama.

8. Isto tako s potpunim pravom prvostupanjski sud nije povjerovao iskazu svjedoka ČV supruge okrivljenika, ocijenivši da je njezin iskaz pristran i suprotan rezultatima provedenog dokaznog postupka i dokazima koji priležu spisu, te usmjereni isključivo na otklanjanje ili umanjenje okrivljenikove odgovornosti.

9. Dakle, pravilno vrednujući obranu okrivljenika, te posebno uzimajući u obzir da su odnosi okrivljenika i oštećenika od ranije poremećeni, da je medicinski vještak jasno i decidirano se očitovao o mehanizmu nastanka tjelesnih ozljeda kod oštećenika, prigovor okrivljenika vezano za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja je i po ocjeni drugostupanjskog suda, neosnovan, te se ničim ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

10. Budući da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge vezano za vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, te postojanje bitnih elemenata terećenog kaznenog djela, a te razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, to se u ostalom, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, okrivljenik upućuje na iste.

11. Okrivljenik, sudu prvog stupnja, prigovara što nije primijenio načelo “in dubio pro reo” koji je procesno-pravni institut, a ima prednost pred materijalno-pravnom teorijom ekvivalencije, jer bi sud u tom slučaju, presuđujući u dvojbi u korist okrivljenika, morao zaključiti da ovdje okrivljeni nije kriv za počinjenje kaznenog djela.

12. Naime, sud će doći u priliku da primijeni pravno pravilo “in dubio pro reo “ kao univerzalno pravilo u situaciji kada u pogledu postojanja, odnosno nepostojanja neke činjenice egzistira dvojba, koja se onda uklanja na taj način da se uzima da postoji, odnosno ne postoji ona činjenica koja je za okrivljenog povoljnija. Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje, kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“. Sud pri tome nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza. Tek ukoliko nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Radi se, dakle, o pravno-logičkom pomagalu, a ne o dokaznom pravilu ili načelu, koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Drugim riječima, kod postojanja proturječnih dokaza, pogrešno je postupanje koje bi u svojoj srži imalo zaključak da zbog proturječnosti dokaza nije moguće utvrditi neku odlučnu činjenicu pa tada u sumnji odlučiti u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08, postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Tek tada se radi o dvojbi koju rješava navedeno pravno- logično pomagalo.

12.1. No, prema stanju stvari u ovom predmetu, primjena pravno-logičkog pomagala ovdje izgleda nepotrebna i za sada pogrešna jer postoje određeni dokazi koji jasno i nedvojbeno ukazuju na postojanje odlučnih okolnosti i sastavnica subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenih djela koje su predmet optužbe, stoga kako u konkretnoj situaciji dvojba ne postoji, sud je u dokaznom postupku, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve zajedno, primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, nedvojbeno je utvrdio da je okrivljeni počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

13. Imajući u vidu naprijed navedeno obrazloženje, neosnovana je žalba okrivljenika, zbog naprijed navedenih razloga.

14. U odnosu na povrede kaznenog zakona koje okrivljenik u svojoj žalbi ne pojašnjava niti konkretizira, koje su to povrede kaznenog zakona učinjene tijekom postupaka pred prvostupanjski sudom, ispitujući navedenu žalbenu osnovu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 2. ZKP/08, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena povreda kaznenog zakona, stoga je i u odnosu na taj žalbeni prigovor žalba, neosnovana.

15. Vijeće ovog drugostupanjskoga suda, izrečenu kaznenu prema okrivljeniku smatra primjerenom, te u cijelosti prihvaća obrazloženje pobijane presude u tom dijelu. S obzirom na značaj otegotnih okolnosti na strani okrivljenika, pri odabiru vrste i mjere, te imajući na umu da je predmetna kaznena djela počinio s izravnom namjerom, vodeći računa i o stupnju povrede zaštićenog dobra, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, je mišljenja da kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, uz primjenu članka 56. KZ/11, je u cijelosti primjerena počinjenom kaznenom djelu i ličnosti počinitelja i prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

16. Stoga, kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, uz primjenu članka 56. KZ/11, nije prestroga, a niti preblaga za predmetna kaznena djela, te će se kaznom zatvora i odgodom izvršenje u navedenom trajanju, imajući u vidu i kriminalnu količinu i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, u smislu izricanja društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te ujedno utjecati na ovog okrivljenog i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, te resocijalizacije okrivljenika.

17. Kako žalbenim razlozima nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

18. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci.

Vukovar, 19. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Bešenski