REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1728/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Imona Choudhuryja i mr.sc. Ivane Špehar Janković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi poslovni broj P-1418/2023-34 od 28. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi poslovni broj P-1418/2023-34 od 28. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu, kao nepotreban.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 016-1042/2005 od 13. lipnja 2005. godine, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OU-1387/05 dana 14. lipnja 2005. godine, između tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. , Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koja u čl. 2. glasi: ...u kunskoj protuvrijednosti…CHF... prema srednjem za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,….“; u čl. 3. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti… CHF… obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja..., ...Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…“, u čl. 6. glasi: „…Banka…ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d… Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora…. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune“.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj 016-1042/2005 od dana 13. lipnja 2005., pod brojem OU-1387/05 dana 14. lipnja 2005. godine, između tužitelja PP i pravnog prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. navedenu u čl. 21. koja glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta Banke kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama za Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom Ugovoru.“

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 8.104,17 EUR

(osamtisućastočetirieurasedamnaestcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 6.149,95 EUR teče od 1. listopada 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 4.168,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.337,50 EUR (tisućutristotridesetsedameurapedesetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. listopada 2025. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.“ 2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinači pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na plaćanje parničnog troška tuženiku, uvećano za trošak sastava žalbe. Podredno, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.2. Tužitelj pobija točku IV. i V. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže uvažiti žalbu te preinačiti točku IV. izreke pobijane presude na način da mu se dosudi odbijeni dio tužbenoga zahtjeva te parnični trošak, uvećano za trošak sastava žalbe te trošak sudske pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbama stranaka postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da tužiteljeva žalba nije osnovana, da je presuda u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen pravilna i zakonita te dostatno obrazložena, stoga nije ostvarena nijedna od povreda ZPP-a na koju tužitelj upire u žalbi. Predlaže odbiti žalbu tužitelja.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 016-1042/2005 od 13. lipnja 2005. u svezi s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i promjenljivom kamatnom stopom te je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.104,17 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 6.149,95 eur teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 4.168,90 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate.

6. Prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, bez da je počinio ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 325. stavkom 1. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik - da nije pobijanom presudom u cijelosti odlučeno o tužbenom zahtjevu. Naime, pravilno je prvostupanjski sud naveo da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu po članku 186.b stavku 3. ZPP-a, pri čemu je već u tužbi na okolnost visine tužbenog zahtjeva predložio knjigovodstveno-financijsko vještačenje, te u smislu citirane zakonske odredbe naveo da će nakon provođenja istog odrediti visinu tužbenog zahtjeva za isplatu, a što je i učinio u podnesku od 4. lipnja 2025., tako da na navedeni način tužitelj nije djelomično povukao tužbu, već postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu u smislu odredbe članka 186.b stavka 4. ZPP-a.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

8. Između stranaka nije sporno da su 13. lipnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 016-1042/2005, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate kredita od 30 godina, da je člankom 3. i člankom 6. bila ugovorena redovna kamata koja je na dan sklapanja iznosila 3,99% godišnje, te koja se tijekom otplate mijenjala Odlukom Banke, te da su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti (443,46 CHF) plaćali po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja i da su tužitelj i tuženik dana 16. veljače 2016., zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. – dalje: ZID ZPK), kojim je provedena konverzija tog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

9. Sporno je prema sadržaju žalbe da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne a slijedom toga ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. - dalje: ZOO). Sporna je i osnovanost prigovora zastare koji je istakao tuženik, te ima li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog s valutom i valutnom klauzulom CHF u valutu EUR.

10. Prvostupanjski je sud nakon ocjene provedenih dokaza tužbeni zahtjev djelomično prihvatio zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) te da se prema odredbi članka 502c. ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavka 1. ZPP-a, a sud će u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

11. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502c. ZPP-a zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretni slučaj.

12. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Prvostupanjski je sud kao osnovan pravilno prihvatio tuženikov prigovor zastare u odnosu na potraživanje po osnovi promjenljive kamatne stope, jer je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023., to je nastupila zastara jer je protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a. U odnosu na valutnu klauzulu prvostupanjski je sud odbio prigovor zastare jer od 14. lipnja 2018., odnosno od donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nije protekao zastrani rok od pet godina.

14. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK između tužitelja i tuženika dana 16. veljače 2016. zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita a u okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena on nije u cijelosti namiren, pa mu stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka jer to pravo tužitelja proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

15. Protivno žalbenim navodima odredbom članka 502b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502a. ZPP-a (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) dok je člankom 502c. ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavka 1. ZPP-a a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja po osnovi valutne klauzule, ocijenio osnovanim.

16. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što je između njega i tuženika zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovornog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

17. U odnosu na žalbene navode u dijelu u kojem žalitelj ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. treba reći da nije sporno kako to i žalitelj navodi, da je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje kako sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je isključeno u posebnom sudskom postupku, kao što je ovaj i nakon izvršene konverzije po odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu.

18. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu po pravilima Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ništetnost naime nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom a takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

19. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19c. stavka 1. točke 6. ZID ZPK nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenog iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovu ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

20. Osim toga sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovanog ugovora o kreditu.

21. Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenog prema odredbama ZID ZPK uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih a iz sadržaja Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama istoga Zakona već je nasuprot tome odredbom članka 41. ZZP-a propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

22. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i končano uredili svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

23. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja te je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

24. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule iznosi 46.336,87 kuna, odnosno 6.149,95 eur, a ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. iznose 1.954,22 eur. Stoga je prvostupanjski sud pravilno naložio tuženiku da plati tužitelju 6.149,95 eur, a koji iznos predstavlja ukupni iznos preplate po osnovi rasta tečaja CHF u razdoblju od početka otplate predmetnog kredita do konverzije, a na taj iznos po članku 214. i članku 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog plaćenog anuiteta pa do isplate. S obzirom da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. iznose 1.954,22 eur, tužitelju pripada iznos od ukupno 8.104,17 eur. Nadalje, na iznos preplate od 6.149,95 eur, u smislu odredbe članka 214. i članka 1115. ZOO-a, tužitelju pripadaju i daljnje zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate.

25. Žalitelj osporava u žalbi, kao i u prvostupanjskom postupku, nalaz i mišljenje vještaka, a radilo se o prigovorima pravne prirode, te se odnose na metodologiju izrade nalaza i mišljenja vještaka, za što nema pravnog uporišta jer tužitelj ima pravo na razliku između iznosa kojeg je plaćao po tečaju CHF koji je bio viši od tečaja na dan isplate, a na koji način je vještak i proveo vještačenje, a i prigovor tuženika u odnosu na tzv. negativnu razliku u preplati, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog je neosnovan jer tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije postavio prigovor radi prebijanja, niti protutužbu, pa već iz tog razloga nema pravo potraživati tzv. negativne razlike.

26. Nije osnovana niti žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.168,90 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate, a koji iznos je prvostupanjski sud odbio sa obrazloženjem da se taj dio tužbenog zahtjeva odnosi na potraživanje s osnove razlike glavnica prilikom konverzije, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos. Kako navedeni iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo na isplatu tog iznosa, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sedmoj sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO-a od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. To dakle znači, da potrošač koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

28. Tužitelj u žalbi navodi da ima pravo na zatezne kamate na iznos od 4.168,90 eur za razdoblje od 1. listopada 2015. do isplate, neovisno o samoj konverziji kredita, jer izračun konverzije retroaktivno ne umanjuje niti briše dospjele obveze prema ugovoru, a samim time ne teče ni zastara kako to pogrešno tumači prvostupanjski sud. Neosnovano je taj žalbeni navod jer se navedeni iznos odnosi na glavnicu, u odnosu na koju nije utvrđeno da postoji i jedan razlog zbog kojeg bi ista bila ništetna, pa kako tužitelj nema pravo na potraživanje s osnove razlike glavnice prilikom konverzije, nema pravo niti na kamate na glavnicu.

29. O troškovima postupka pravilno je odlučeno temeljem odredbe članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a, a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

30. Slijedom navedenoga, odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 19. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić