REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1717/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri j.t.d., Zagreb, protiv tuženog Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1334/2019 od 29. srpnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se uvažava žalba tuženika te se preinačuje točka 1. izreke presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1334/2019 od 29. srpnja 2020., tako da se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 42.733,99 kuna[1] / 5.671,78 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 183,27 kuna[1] / 24,33 eur s kamatom od 3. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 209,69 kuna[1] / 27,83 eur s kamatom od 3. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 223,00 kuna / 29,60 eur s kamatom od 3. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 201,48 kuna[1] / 26,75 eur s kamatom od 3. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 186,80 kuna[1] / 24,80 eur s kamatom od 5. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 136,45 kuna[1] / 18,11 eur s kamatom od 2. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 93,62 kuna[1] / 12,43 eur s kamatom od 2. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 304,10 kuna[1] / 40,36 eur s kamatom od 4. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 338,60 kuna[1] / 44,95 eur s kamatom od 2. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 318,92 kuna[1] / 42,32 eur s kamatom od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 299,77 kuna[1] / 39,79 eur s kamatom od 3. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 343,77 kuna[1] / 45,64 eur s kamatom od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 385,44 kuna[1] / 51,17 eur s kamatom od 5. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 429,31 kuna[1] / 57,00 eur s kamatom od 2. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 417,80 kuna[1] / 55,46 eur s kamatom od 2. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 491,68 kuna[1] / 65,26 eur s kamatom od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 472,66 kuna[1] / 62,74 eur s kamatom od 4. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 424,03 kuna[1] / 56,29 eur s kamatom od 2. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 627,91 kuna[1] / 83,33 eur s kamatom od 2. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 581,48 kuna[1] / 77,18 eur s kamatom od 3. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 755,58 kuna[1] / 100,29 eur s kamatom od 2. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 663,76 kuna[1] / 88,09 eur s kamatom od 2. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 594,70 kuna[1] / 78,94 eur s kamatom od 3. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 600,35 kuna[1] / 79,69 eur s kamatom od 2. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 722,93 kuna[1] / 95,96 eur s kamatom od 4. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 634,06 kuna[1] / 84,16 eur s kamatom od 2. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 647,09 kuna[1] / 85,89 eur s kamatom od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 583,25 kuna[1] / 77,42 eur s kamatom od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 602,97 kuna[1] / 80,04 eur s kamatom od 3. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 819,97 kuna[1] / 108,83 eur s kamatom od 2. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 850,47 kuna[1] / 112,88 eur s kamatom od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 988,47 kuna[1] / 131,20 eur s kamatom od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 903,53 kuna[1] / 119,93 eur s kamatom od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 786,30 kuna[1] / 104,40 eur s kamatom od 5. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 767,68 kuna[1] / 101,93 eur s kamatom od 3. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 753,23 kuna[1] / 99,99 eur s kamatom od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 801,28 kuna[1] / 106,35 eur s kamatom od 3. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 854,20 kuna[1] / 113,37 eur s kamatom od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 855,77 kuna[1] / 113,58 eur s kamatom od 2. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 822,54 kuna[1] / 109,17 eur s kamatom od 3. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 839,33 kuna[1] / 111,40 eur s kamatom od 4. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 855,86 kuna[1] / 113,59 eur s kamatom od 2. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 834,50 kuna[1] / 110,76 eur s kamatom od 3. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 836,29 kuna[1] / 111,00 eur s kamatom od 2. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 816,55 kuna[1] / 108,38 eur s kamatom od 4. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 780,08 kuna[1] / 103,57 eur s kamatom od 2. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 824,56 kuna[1] / 109,47 eur s kamatom od 3. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 839,76 kuna[1] / 111,45 eur s kamatom od 5. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 834,28 kuna[1] / 110,73 eur s kamatom od 3. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 769,30 kuna[1] / 102,13 eur s kamatom od 2. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 814,34 kuna[1] / 108,09 eur s kamatom od 2. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 824,66 kuna[1] / 109,48 eur s kamatom od 3. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 804,39 kuna[1] / 106,79 eur s kamatom od 3. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 744,52 kuna[1] / 98,83 eur s kamatom od 4. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 707,34 kuna[1] / 93,90 eur s kamatom od 2. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 740,31 kuna[1] / 98,27 eur s kamatom od 2. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 763,01 kuna[1] / 101,28 eur s kamatom od 3. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 814,75 kuna[1] / 108,14 eur s kamatom od 3. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 789,09 kuna[1] / 104,74 eur s kamatom od 5. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 803,36 kuna[1] / 106,66 eur s kamatom od 3. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 815,07 kuna[1] / 108,18 eur s kamatom od 3. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 173,35 kuna[1] / 23,01 eur s kamatom od 4. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 192,50 kuna[1] / 25,55 eur s kamatom od 4. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 182,68 kuna[1] / 24,25 eur s kamatom od 2. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 163,56 kuna[1] / 21,71 eur s kamatom od 3. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 154,92 kuna[1] / 20,56 eur s kamatom od 3. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 158,71 kuna[1] / 21,07 eur s kamatom od 2. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 182,78 kuna[1] / 24,26 eur s kamatom od 2. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 207,37 kuna[1] / 27,52 eur s kamatom od 2. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 205,18 kuna[1] / 27,24 eur s kamatom od 2. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 217,53 kuna[1] / 28,88 eur s kamatom od 4. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 233,36 kuna[1] / 30,98 eur s kamatom od 3. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 228,05 kuna[1] / 30,27 eur s kamatom od 3. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 238,09 kuna[1] / 31,60 eur s kamatom od 3. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 238,11 kuna[1] / 31,61 eur s kamatom od 3. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 238,09 kuna[1] / 31,60 eur s kamatom od 2. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 238,06 kuna[1] / 31,60 eur s kamatom od 5. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 238,11 kuna[1] / 31,61 eur s kamatom od 2. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 238,10 kuna[1] / 31,60 eur s kamatom od 2. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 238,09 kuna[1] / 31,60 eur s kamatom od 4. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 238,09 kuna[1] / 31,60 eur s kamatom od 2. rujna 2015. pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa nadanje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, za iznos od 0,03 kune, tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 42.734,02 kuna zajedno za zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u točki 1. izreke prvostupanjske presude i parničnim troškom.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka, uključujući troškove žalbe, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 42.734,02 kuna kao posljedicu ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 3214777333/08 od 24. listopada 2008., kreditna partija 7104368133, a kojim odredbama je ugovorena promjenljiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz valutu CHF.

6. Prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, ali je počinio bitnu povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, vezanu za dosuđeni ukupni iznos, a što će biti obrazloženo u nastavku presude.

7. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

8. Između stranaka nije sporno da su 24. listopada 2008. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju iznos od kunske protuvrijednosti od 107.480,43 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,60% godišnje. Nije sporno ni da su na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.) stranke 26. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu euro.

8.1. Sporno je prema sadržaju žalbe da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne a slijedom toga ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. - dalje: ZOO). Sporna je i osnovanost prigovora zastare koji je istakao tuženik, svojstvo tužitelja kao potrošača, te ima li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom CHF u valutu euro.

9. Prvostupanjski je sud nakon ocjene provedenih dokaza tužbeni zahtjev prihvatio zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) te da se prema odredbi članka 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a a sud će u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

10. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502c. Zakona o parničnom postupku zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretni slučaj.

11. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Prvostupanjski sud je kao neosnovan pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. lipnja 2019., to zastara nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a.

13. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje i da time što je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju između tužitelja i tuženika dana 24. listopada 2008. zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita a u okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena on nije u cijelosti namiren, pa mu stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove a sve prema nalazu i mišljenju financijsko-računovodstvenog vještaka jer to pravo tužitelja proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

14. Protivno žalbenim navodima odredbom članak 502b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502a. ZPP-a (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

15. Prvostupanjski je sud protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što je između njega i tuženika zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovornog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu euro.

16. U odnosu na žalbene navode u dijelu u kojem žalitelj ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. treba reći da nije sporno kako to i žalitelj navodi, da je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje kako sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je isključeno u posebnom sudskom postupku, kao što je ovaj i nakon izvršene konverzije po odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu.

17. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu po pravilima Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ništetnost naime nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom a takvo pravno shvaćanje podudarno je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

18. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenog iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovu ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

19. Osim toga sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovanog ugovora o kreditu.

20. Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenog prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih a iz sadržaja Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama istoga Zakona već je nasuprot tome odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

21. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i končano uredili svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

22. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog financijsko- računovodstvenog vještačenja, te istu žalitelj ne osporava žalbom, te je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

23. Protivno žalbenim navodima iz članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je svrha dizanja kredita i namjena istoga bilo rješavanje stambenog pitanja tužitelja, a ne obavljanje kakve poslovne ili obrtničke djelatnosti, pa je on stoga potrošač, a osim toga i tuženik mu je to svojstvo priznao kad je s njim sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

24. Žalitelj ukazuje na bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je izreka presuda proturječna. Naime, zbroj pojedinačnih, mjesečnih iznosa unutar ukupno dosuđenog iznosa od 42.734,02 kuna je manji i ne daje iznos od 42.734,02 kuna. Točno je da zbroj pojedinačnih iznosa od kojih teče zatezna kamata iznosi 42.733,99 kuna, a tužitelju je dosuđeno 42.734,02 kuna, dakle 0,03 kune više, pa je time počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a. Međutim, ovaj je sud primjenom članka 373.a stavka 1. točke 1. i stavka 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu na način da je umanjio ukupno dosuđeni iznos tužitelju za 0,03 kune te je presuđeno kao u izreci ove presude.

25. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015.). Činjenica da je prvostupanjska presuda za zanemarivi iznos preinačena, ne utječe na dosuđeni trošak, niti na pravo žalitelja na trošak žalbe, jer je tuženik uspio s doista zanemarivim dijelom zahtjeva (članak 154. stavak 5. ZPP-a).

U Puli-Pola 19. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić