Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1751/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. FS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. HS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 3. FSS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice FSS i o žalbi tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9772/2023 od 29. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice FSS i tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9772/2023 od 29. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti I. tužitelju FS iznos od 127,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

3,89 EUR od dana 10.01.2009.

3,64 EUR od dana 23.03.2009.

3,76 EUR od dana 23.03.2009.

27,74 EUR od dana 28.02.2011.

23,70 EUR od dana 06.04.2011.

25,63 EUR od dana 02.05.2011.

pa sve do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti II. tužitelju HS iznos od 3.173,62 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

26,85 EUR od dana 20.12.2010. do isplate

27,91 EUR od dana 20.12.2010. do isplate

34,91 EUR od dana 26.07.2013. do isplate

35,08 EUR od dana 16.08.2013. do isplate

34,79 EUR od dana 16.08.2013. do isplate

1.587,09 EUR od dana 16.08.2013. do isplate

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev III. tužiteljice FSS koji glasi: „Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877,da III-tužitelju, FSS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 903,16 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 16.08.2013. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do dana 31.07.2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023.g. do isplate se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023.g. pa do isplate se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi I. i II. tužiteljima troškove parničnog postupka i to I. tužitelju FS u iznosu od 100,60 EUR, a II. tužitelju HS u iznosu od 2.546,78 EUR, sve za zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se III. tužiteljici FSS naknaditi tuženiku Addiko Bank d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju tužiteljica FSS i tuženik.

2.1. Tužiteljica FSS pobija točku III. izreke prvostupanjske presude i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki V. izreke, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjenog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je spornu uplatu 16. kolovoza 2013. izvršio njen prednik u iznosu od sada 903,16 eur i kao takvu ju je tuženik i prihvatio. Dakle, u situaciji kada je više osoba vršilo plaćanja po kreditu, u ovom slučaju tužitelj FS, kao korisnik kredita, tužitelj HS, kao sudužnik, te pravni prednik tužiteljice FSS, neosnovan je, nelogičan i neodrživ stav suda po kojem pravo na povrat iznosa koji su preplaćeni s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli imaju samo tužitelji FS i HS, obzirom da je i tužiteljica FSS, odnosno njen pravni prednik, isto vršio uplate po predmetnom kreditu te je ovlašten zahtijevati povrat dijela iznosa koji je on preplatio temeljem instituta stjecanja bez osnove. Dakle, u ovakvoj situaciji, u kojoj su tužitelji sporazumno po svojoj slobodnoj dispoziciji postavili tužbeni zahtjev na način da svaki od njih zahtijeva svoj dio preplate, sud nije imao nikakve činjenične i pravne osnove tužiteljicu FSS odbiti s tužbenim zahtjevom, dapače, pravilnom primjenom prava imao je upravo usvojiti tužbeni zahtjev III. tužiteljice jednako kao što je osnovano usvojio tužbene zahtjeve tužitelja FS i HS. Obrazlažući odluku o troškovima postupka sud navodi kako, s obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u parnici u odnosu na tužiteljicu FSS, to je ista primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku dužna tuženiku naknaditi gornje troškove postupka. Čak i ako se uzme u obzir da je osnovano odbijen njezin tužbeni zahtjev, trebao iste u cijelosti osloboditi troškova postupka. Naime, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (navedeno potvrđuje rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021., Odluka suda Europske unije C-224/2019 i C-259/2019, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4029/2013 od 19. prosinca 2017.) Predlaže drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu te preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji njen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 903,16 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. kolovoza 2013. do isplate, podredno, da presudu ukine u pobijanom dijelu i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz jasnu uputu o pravnim stajalištima i smjeru utvrđenja činjeničnog stanja.

2.2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka, a podredno usvojiti žalbu tuženika, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbama stranaka postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Tužitelji u svom odgovoru na žalbu tuženika navode da je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku obzirom da tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja eventualne protutražbine s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika, a što je bio dužan učiniti kako bi sud uopće mogao razmatrati eventualnu osnovanost iste. Predlažu odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tužiteljice FSS i žalba tuženika nisu osnovane.

5. Prvostupanjski je sud naložio tuženiku, kao pravnom sljedniku Slavonske banke d.d., vratiti tužiteljima FS i HS iznose iz točke I. i II. izreke prvostupanjske presude jer se radi o preplatama po osnovi valutne klauzule u CHF, dok je u odnosu na tužiteljicu FSS odbijen zahtjev jer ni ona niti njen pravni prednik nisu bili stranka predmetnog Ugovora o kreditu.

6. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj FS s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d., u svojstvu korisnika kredita, i tužitelj HS, u svojstvu sudužnika, 9. siječnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, na kojem su ovjereni potpisi tužitelja FS i HS po javnom bilježniku Mandici Popović 19. siječnja 2006. pod brojem Ov-433/2006. Tim je Ugovorom prednik tuženika tužitelju FS, kao korisniku kredita, odobrio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita (koji je na dan sklapanja ugovora iznosio 4,730734 kuna). Rok vraćanja kredita bio je 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunama obračunatim po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja. Namjena kredita bila je za adaptaciju kuće.

7. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetna i posljedično tome imaju li tužitelji osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je prednik tuženika od njih naplatio temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare i da li se utvrđenja iz kolektivnog spora odnose i na Slavonsku banku d.d. koja nije bila stranka tog postupka.

8. Prvostupanjski je sud kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja FS i HS pozivajući se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. zaključujući, u bitnom, da se učinak navedenih presuda na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a u vezi s člankom 502.a i člankom 502.b te člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014.,110/2015. i 14/2019. - dalje: ZZP/14) direktno primjenjuje na konkretan slučaj budući je tužitelj FS Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za adaptaciju kuće, te je tužitelj u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.- dalje: ZZP/03) u trenutku podizanja kredita imao status potrošača i posljedično tome, zaključuje da je odredba ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) ništetna, da temeljem članka 323. stavka 1. u vezi s člankom 324. ZOO u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ništetne odredbe i da se obveza vraćanja imovine vrši po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala slijedom čega je tuženik u obvezi platiti tužiteljima preplaćene iznose po osnovu valutne klauzule u CHF po pravilima o stjecanju bez osnove uvećano za zakonske zatezne kamate od dana stjecanja do isplate (članak 1111. u vezi s člankom 1115. ZOO-a) jer je tuženik nepošten stjecatelj. Nadalje, tuženiku je pripojeno dioničko društvo Slavonska banka d.d. 2009., da je iz izreke presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je 5. tužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača pa kako je predmetni Ugovor o kreditu od 9. siječnja 2006. u kolektivnim sporovima razmatrane su činjenične okolnosti uz koje je Slavonska banka d.d., kao pravni prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., i potom Addiko Bank d.d. sklapala ugovore o kreditu u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u okviru kojega je i sklopljen predmetni ugovor, pa je posljedično tome sud vezan presudama iz navedenih kolektivnih sporova.

9. Pritom je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku s obrazloženjem da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, pa je zastara ovog individualnog restitucijskog zahtjeva potrošača počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, 14. lipnja 2018., te budući je odredbom članka 225. ZOO-a propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužba je podnesena 14. prosinca 2020. prigovor zastare nije osnovan.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

11. Nije učinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje tuženik, jer osnovano prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika kao svjedoka. Tuženik je na ročištu 7. travnja 2024. naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga, a uostalom javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima stranaka oko sadržaja predmetnog ugovora.

12. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (članak 8. ZPP-a) te je pravilno primijenio materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud se pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu mogao osnovano pozvati na pravna utvrđenja donesena u naprijed navedenim pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, a sukladno odredbi članka 138.a ZZP/14 i bez obzira na to što je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj zaključio sa Slavonskom bankom d.d., jer je tuženik slijednik te banke. Naime, u vrijeme podnošenja tužbe u navedenom kolektivnom sporu (4. travnja 2012.) Slavonska banka d.d. više nije bila pravna osoba jer je još 2009. pripojena tadašnjoj Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada je to tuženik) i time prestala postojati kao pravna osoba pa je tuženik legitimiran kao univerzalni sukcesor Slavonske banka d.d. Osijek, koja bi, da se nije dogodilo pripajanje svakako bila tuženik u kolektivnom sporu, a ovako je to bio samo njezin univerzalni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada tuženik). Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije u vrijeme presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi, pa se posljedično tome i navedena pravna shvaćanja donesena u tim postupcima imaju temeljem navedene odredbe članka 502.c ZPP-a primijeniti u konkretnom slučaju.

14. Naime, odredba članka 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Dakle, navedena odredba ZPP-a propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ukoliko pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je ovdje slučaj.

16. Pritom navesti je da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP-a vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja FS i HS glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

17. Osim toga, pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti ugovorne odredbe u dijelu u kojem je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženim u odluci poslovni broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se kako je uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, nepošten i ništetan zato jer su; ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima; te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

18. U odnosu na žalbene navode kako se pravna utvrđenja iz kolektivne tužbe odnose na apstraktnog potrošača valja reći da prema shvaćanju ovog suda na tuženiku je teret dokaza da konkretni potrošač ne spada u tu kategoriju i to zato što ne bi bio prosječni potrošač ili zato što je tog konkretnog potrošača tuženik informirao o svemu onome o čemu načelno potrošače nije informirao. Tuženik na te okolnosti nije pružio nikakve relevantne tvrdnje niti dokaze budući da je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svoje djelatnice kao svjedoka, pa su i žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

19. Nisu osnovani ni žalbeni navodi žalitelja da je prilikom izračuna visine preplate valjalo oduzeti manje plaćane anuitete, odnosno tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a, ni materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO-a, nije podnio ni protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., presuda istog suda poslovni broj Rev-753/2023-2 od 20. veljače 2024.).

20. Nije osnovana ni žalba tužiteljice FSS protiv točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je njen tužbeni zahtjev odbijen s obrazloženjem da ona, odnosno njen pravni prednik, nisu bili stranke predmetnog Ugovora o kreditu. Osnovano je prvostupanjski sud odbio njen tužbeni zahtjev, ali ne iz razloga što nije bila stranka Ugovora, jer svoje potraživanje tužiteljica FSS temelji na institutu stjecanja bez osnove, kao institutu vanugovornog odnosa, pa činjenica da nije bila stranka Ugovora sama po sebi ne bi bila razlogom za odbijanje tužbenog zahtjeva. Međutim, prednik tužiteljice FSS, pok. očuh tužitelja FS, istom je pozajmio novčana sredstva za povrat kredita, koju pozajmicu je po iskazu samog tužitelja FS vratio predniku tužiteljice FSS. Prema tome, niti je došlo do umanjenja imovine tužiteljice FSS jer je dug gotovo u cijelosti vraćen, a uostalom i da nije vraćen, po članku 1112. stavku 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Ti uvjeti nisu ostvareni jer je pravni prednik tužiteljice FSS uplatu tuženiku izvršio znajući da mu nije ništa dužan, niti mu je prijetila ikakva prisila ili sl. te se radi o pravnom odnosu pozajmice između tužitelja FS i pravnog prednika tužiteljice FSS.

21. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski je sud uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka.

22. Neosnovano tužiteljica FSS navodi da nije u obvezi snositi troškove postupka jer da se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže, jer tužiteljica FSS u ovom postupku nije potrošač jer nije stranka Ugovora o kreditu već pravna slijednica pok. tužitelja DS, koji je u vidu pozajmice uplatio za tužitelja FS dio njegovog kredita.

23. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti žalbe žalitelja kao neosnovane i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola 19. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte