REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-22/2026-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dubravke Šimić predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari Andritz TermoEnergetskaPostrojenja d.o.o. (ranije Đuro Đaković Termoenergetska postrojenja d.o.o.), OIB: 73880953014 iz Slavonskog Broda, Ulica 108. brigade ZNG 84, zastupan po punomoćnici Željki Brandt, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 20. studenog 2025., poslovni broj: Povrv-28/2025-23., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika PĆ se prihvaća, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 20. studenog 2025., poslovni broj:

Povrv-28/2025-23 i sudi:

1. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda od 12. listopada 2016. poslovni broj: Ovrv-3005/16 kojim je naloženo tuženiku PĆ da tužitelju Andritz TermoEnergetskaPostrojenja d.o.o. Slavonski Brod plati iznosu od 11.723,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. studenog 2015. do isplate, te se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija, kao i zahtjev tuženika za nadoknadu troškova parničnog postupka.

2. Nalaže se tuženiku Andritz TermoEnergetskaPostrojenja d.o.o. Slavonski Brod da tužitelju PĆ iz [adresa] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu do 2.725,70 eura, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Andritz TermoEnergetskaPostrojenja d.o.o. Slavonski Brod da tužitelju PĆ iz [adresa] nadoknadi troškove žalbe u iznosu od 312,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda pod poslovnim brojem Ovrv- 3005/16 od 12. listopada 2016. kojim se nalaže tuženiku PĆ iz [adresa] platiti tužitelju ANDRITZ TermoEnergetskaPostrojenja d.o.o., Ulica 108. brigade ZNG 84, Slavonski Brod, tražbinu u ukupnom iznosu od 11.723,54 EUR (slovima: jedanaesttisućasedam-stodvadesettrieuraipedesetčetiricenta) sa zateznim kamatama koje teku od 2. studenog 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku PĆ iz [adresa], da naknadi tužitelju ANDRITZ TermoEnergetskaPostrojenja d.o.o., Ulica 108. brigade ZNG 84, naknadi troškove postupka u iznosu od 5.166,60 eura sa zateznom kamatom koja teče od 19. studenog 2025. do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 90/17, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). U žalbi ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, budući da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, dok su razlozi o iznesenim odlučnim činjenicama nejasni, proturječni ili međusobno nesuglasni. Nadalje navodi da je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud postupio protivno izričitim uputama Županijskog suda u Slavonskom Brodu, jer nije analizirao sve provedene dokaze, niti je proveo dopunsko vještačenje na način kako je to tuženik predlagao, unatoč jasnim razlozima zbog kojih je prethodna odluka bila ukinuta. Tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka dosljedno ističe da tužitelj, kao poslodavac, ne može ostvarivati dobit na troškovima smještaja i prijevoza svojih radnika. Smatra da tužitelj, sukladno članku 2. Ugovora, može od radnika potraživati isključivo stvarno nastale i plaćene troškove smještaja i prijevoza, i to tek nakon što se ti troškovi umanje za iznose koje je, prema NAECI kolektivnom ugovoru, dužan snositi sam poslodavac. U tom kontekstu ističe da prvostupanjski sud nije analizirao troškove smještaja radnika tužitelja ČĆ i ŠĆ za razdoblje od jednog tjedna, iako je iz prometa po računu, koji je priložen sudskom spisu, razvidno koliki su stvarni troškovi bili. Dodatno ukazuje na očitu omašku u obrazloženju presude, gdje se na stranici 7., u prvoj alineji, kao tuženik pogrešno navodi radnik ČĆ, a ne tuženik, što upućuje na zaključak da sud nije s potrebnom pažnjom vodio postupak niti savjesno analizirao provedene dokaze. Tuženik prigovara i načinu provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, navodeći da iz samog iskaza vještaka proizlazi kako tužitelj vještaku nije dostavio dokumentaciju temeljem koje bi se moglo utvrditi kome je, kada i u kojem iznosu tužitelj platio troškove smještaja za tuženika, kao ni troškove prijevoza u Velikoj Britaniji i natrag, niti troškove odlazaka tuženika na posao za vrijeme rada u Velikoj Britaniji. Ističe i da je prvostupanjski sud pristrano cijenio dokaze kada je u obrazloženju presude naveo da je većina radnika tužitelju dobrovoljno isplatila troškove smještaja i prijevoza, te da je od dvadeset vođenih sporova njih devetnaest okončano u korist poslodavca, čime je sud, prema stajalištu tuženika, unaprijed zauzeo stav o vjerodostojnosti i relevantnosti dokaza koje je predlagao tuženik. Nadalje osporava pravilnost obračuna poreza na dodanu vrijednost, ističući da je sporno pitanje naplate PDV-a na predmetne troškove, jer usluga smještaja nije izvršena u tuzemstvu, suprotno zaključcima vještaka i prvostupanjskog suda. Tuženik također navodi da tužitelj tijekom postupka selektivno prilaže materijalne dokaze, dostavljajući sudu isključivo onu dokumentaciju koja mu ide u prilog, dok dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliki su stvarni troškovi smještaja i prijevoza navodno ne može dostaviti jer je, kako tvrdi, izgorjela. Tuženik smatra da je izgorjela isključivo dokumentacija koja tužitelju ne ide u prilog. U žalbi se nadalje ističe da su u drugim predmetima koje tužitelj vodi protiv svojih radnika, a koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, i drugi županijski sudovi (Rijeka, Zadar i Bjelovar) ukinuli prvostupanjske odluke, te naložili dopunu činjeničnog stanja i provođenje dodatnih vještačenja iz istovjetnih razloga. Tuženik naglašava da je teret dokazivanja visine potraživanja na tužitelju te da je tužitelj, nakon istaknutog prigovora na visinu duga, bio dužan dostaviti dokaze iz kojih bi se jasno i nedvojbeno moglo utvrditi koliki je iznos, kada i kome isplaćen na ime troškova smještaja i prijevoza tuženika. Osporava i pravilnost odluke o troškovima parničnog postupka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno podredno da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, te da se tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, uključujući i trošak sastava žalbe.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode kao neosnovane, te istaknuo da je prvostupanjski sud zauzeo pravilan i jedino moguć pravni stav kada je odbio prijedlog tuženika za utvrđivanje stvarnih troškova smještaja i prijevoza. Navodi da je takav dokazni prijedlog neosnovan iz razloga što je tuženik s tužiteljem sklopio i vlastoručno potpisao Ugovor, kojim se izričito obvezao snositi troškove smještaja i prijevoza u iznosima određenima Ugovorom. Smatra da potpisom Ugovora tuženik preuzima ugovorne obveze u cijelosti, neovisno o eventualnim stvarnim troškovima koje je tužitelj imao. Tužitelj nadalje ističe da je tuženik Ugovor potpisao slobodnom voljom, bez ikakve prisile, te da je u trenutku odlaska na rad u Veliku Britaniju bio upoznat sa svim svojim pravima i obvezama koje iz Ugovora proizlaze. Slijedom toga, drži da se Ugovor mora poštovati i izvršiti sukladno načelu pacta sunt servanda. S obzirom na navedeno, tužitelj smatra da su žalbeni prigovori tuženika neosnovani, te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. U razlozima pobijane presude prvostupanjski sud utvrđuje da je 1. travnja 2014. zaključen Ugovor o upućivanju na rad u inozemstvo između prednika tužitelja ĐĐ Termoenergetska postrojenja d.o.o. Slavonski Brod, kao poslodavca, i tuženika PĆ, kao radnika, kojim je u članku 5. ugovoreno da će radnik snositi troškove smještaja i prijevoza za vrijeme boravka i rada u inozemstvu, kao i troškove putovanja iz i u Republiku Hrvatsku (str. 15–16 spisa).

5.1. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik na temelju navedenog Ugovora upućen na rad u Veliku Britaniju, na gradilište Ferrybridge, te da je istoga dana, 1. travnja 2014., zaključen i Ugovor o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishođenja radnih dozvola između ĐĐ Termoenergetska postrojenja d.o.o. i tuženika ČĆ (str. 17–18 spisa). U članku 2. tog Ugovora navedeno je da radnik prihvaća obvezu naknade troškova poslodavca i to: prijevoza od Slavonskog Broda do gradilišta i natrag u iznosu od 330,00 eura, smještaja u iznosu od 121,00 eura po danu provedenom na gradilištu, te svakodnevnog prijevoza na i s gradilišta u iznosu od 8,00 eura po radnom danu. U članku 3. tog Ugovora određeno je da će poslodavac, po završetku projekta, izdati račun za naknadu troškova iz članka 2., s uključenim porezom na dodanu vrijednost.

5.2. Prvostupanjski sud nadalje navodi da je tuženik u parničnom postupku, koji se pred tim sudom vodio pod poslovnim brojem: Pr-7/2017, zahtijevao utvrđenje ništetnosti i pobojnosti navedenih ugovora, te da je pravomoćnom sudskom odlukom taj tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

5.3. Također prvostupanjski sud navodi da je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje radi utvrđenja visine troškova smještaja i prijevoza, kojim je utvrđeno da ukupni troškovi iznose 11.723,54 eura. Prvostupanjski sud stoga utvrđuje da potraživanje tužitelja prema računu broj 182-01-1 od 22. listopada 2015. iznosi 11.723,54 eura, odnosno 88.330,98 kune, pri čemu je, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (str. 139 spisa), utvrđeno da tužitelj prilikom izdavanja računa nije primijenio ispravan tečaj, zbog čega je tužitelj podneskom od 17. svibnja 2023. uskladio tužbeni zahtjev s nalazom vještaka.

5.4. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je ukupno 114 radnika bilo upućeno na rad u Ujedinjeno Kraljevstvo, da je 20 radnika pokrenulo sudske postupke protiv poslodavca, od kojih je 19 sporova okončano u korist poslodavca, dok je 94 radnika podmirilo troškove, a 14 vodilo parnične postupke, od kojih su neki pravomoćno okončani, dok su drugi još u tijeku.

6. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao da mu tuženik, na temelju članka 5. stavaka 1. i 2. Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo, te Ugovora o organizaciji i podmirenju troškova, a imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, duguje iznos od 11.723,54 eura na ime troškova prijevoza tuženika od Slavonskog Broda do gradilišta Ferrybridge u Velikoj Britaniji i natrag, troškova smještaja za cijelo razdoblje rada na gradilištu, te troškova svakodnevnog prijevoza od mjesta boravka do gradilišta i natrag.

6.1. Prvostupanjski sud nadalje ocjenjuje da su neosnovani prigovori tuženika usmjereni protiv pisanog nalaza i mišljenja vještaka, smatrajući da se tuženik pritom nedopušteno upušta u ocjenu toga koju je dokumentaciju vještak trebao, odnosno nije trebao uzeti u obzir prilikom izrade nalaza, te prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, logičan i nepristran.

6.2. Prvostupanjski sud također navodi da je tužitelj dostavio svu dokumentaciju kojom je raspolagao, imajući u vidu da je nesporno dio poslovne dokumentacije uništen u požaru, o čemu je tužitelj obavijestio Poreznu upravu dopisom od 16. travnja 2015. Nadalje ističe da nalaz i mišljenje vještaka ne predstavlja puko zbrajanje iznosa, već postupanje po zadatku suda i u skladu s ugovornim odredbama, te NAECI kolektivnim ugovorom koji se primjenjuje u Velikoj Britaniji (Nacionalnog sporazuma za djelatnost industrijske izgradnje), pa tako i na gradilištu Ferrybridge, uz provedeno preračunavanje tečaja.

7. Tuženik je u žalbi ispravno ukazao da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude pogrešno poziva na Ugovor o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishođenja radnih dozvola od 1. travnja 2014. (dalje: Ugovor), koji se odnosi na radnika ČĆ, a ne na tuženika (točka 14 obrazloženja presude). Prvostupanjski sud navodi da je trošak smještaja 121,00 eura po danu, dok iz Ugovora koji je tuženik sklopio s tužiteljem jasno proizlazi da je trošak smještaja za tuženika iznosio 146,00 eura po danu. Ovakvo nepravilno navođenje odlučne činjenice dovodi do proturječja i nejasnoća u presudi.

7.1. Nadalje, prvostupanjski sud polazi od stajališta da se ugovorne odredbe o naknadi troškova imaju primijeniti strogo prema ugovorenim iznosima, pozivajući se na načelo pacta sunt servanda, te zaključuje da visina stvarno nastalih troškova smještaja i prijevoza tuženika u vezi s radom u Velikoj Britaniji nije odlučna činjenica u ovom sporu. Slijedom takvog pravnog shvaćanja sud nije analizirao niti ocijenio provedene dokaze, niti je utvrđivao je li tužitelj dokazao stvarnu visinu materijalnih troškova koje je imao za tuženika.

7.2. Međutim, takav zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan, jer se visina potraživanja po osnovi naknade troškova ne može utvrditi isključivo prema ugovorenim iznosima, bez utvrđenja jesu li i u kojem opsegu ti troškovi stvarno nastali i bili plaćeni. Stoga je činjenica stvarno nastalih i dokumentiranih troškova odlučna za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7.3. Prvostupanjski sud pritom, opravdavajući tužitelja zbog nedostupnosti dokumentacije uslijed požara, propušta ocijeniti dokaznu snagu tužiteljevih navoda upravo u svjetlu izostanka materijalnih dokaza, iako je teret dokazivanja visine potraživanja na tužitelju. Time su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni proturječni su stanju spisa i međusobno neusklađeni, jer se s jedne strane prihvaćaju tužiteljevi navodi bez odgovarajuće dokazne ocjene, dok se s druge strane odlučne činjenice proglašavaju pravno nevažnima.

7.4. Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude neosnovano uzima u obzir okolnosti da su pojedini radnici dobrovoljno platili troškove smještaja u iznosima koje je zatražio poslodavac, kao i činjenicu da su neki radnici u istovrsnim sporovima izgubili parnice. Navedene okolnosti nisu odlučne činjenice u ovom sporu, niti smiju utjecati na sudsku odluku, jer se svaka parnica mora rješavati prema činjeničnom stanju i dokazima izvedenima u konkretnom postupku, a ne prema postupanju trećih osoba ili ishodima drugih sudskih postupaka, koji nemaju obvezujući učinak u ovom predmetu.

8. Uzimajući u obzir navedeno, pobijana presuda ne sadrži jasne, potpune i međusobno neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, niti omogućuje ispitivanje pravilnosti i zakonitosti sudske odluke, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a.

9. Međutim, unatoč tome što je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ovaj sud cijeni da se sve bitne činjenice mogu utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, jer je prvostupanjski sud izveo sve predložene dokaze.

10. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.723,54 EUR po računa broj 182-01-1 od 22. rujna 2015.

11. Među parničnim strankama nije sporno da tuženik navedeni račun nije podmirio tužitelju.

12. Iz računa broj 182-01-1 od 22. rujna 2015. proizlazi da se isti odnosi na troškove smještaja tuženika za vrijeme njegova boravka u Velikoj Britaniji u svojstvu radnika tužitelja, i to za ukupno 114 noćenja, zatim na troškove prijevoza iz Republike Hrvatske u Veliku Britaniju i natrag, kao i na troškove organizacije lokalnog prijevoza za vrijeme rada tužitelja u Velikoj Britaniji tijekom 84 radna dana, pri čemu je ukupan iznos računa umanjen sukladno odredbama NAECI kolektivnog ugovora, odnosno za one troškove smještaja i prijevoza koje je, prema navedenom kolektivnom ugovoru, bio dužan snositi poslodavac.

13. Stalni sudski vještak knjigovodstveno-financijske struke Filip Tolić, dipl. oec., u svom je nalazu i mišljenju utvrdio da troškovi smještaja i prijevoza tuženika, sukladno članku 2. točki 1. Ugovora o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola (list 17 spisa), za razdoblje od 114 dana boravka u Velikoj Britaniji, po cijeni od 146,00 eura po danu, zajedno s troškovima prijevoza iz Republike Hrvatske u Veliku Britaniju i natrag, kao i troškovima prijevoza na radilište i s radilišta za 84 radna dana po cijeni od 8,00 eura po danu, ukupno iznose 17.979,00 eura.

13.1. Navedeni iznos umanjen je za troškove koje je, sukladno odredbama NAECI kolektivnog ugovora, bio dužan snositi tužitelj kao poslodavac, i to u ukupnom iznosu od 5.974,32 eura, pa preostali iznos nakon tog umanjenja iznosi 12.001,32 eura.

13.2. Nadalje, vještak je utvrdio da je tuženik dio navedenih troškova već podmirio kroz umanjenje minimalne plaće, i to u iznosu od 3.032,91 HRK, što prema važećem tečaju odgovara iznosu koji, nakon uračunavanja, dovodi do ukupnog potraživanja tužitelja u iznosu od 11.723,54 eura, odnosno 88.330,98 HRK.

14. Saslušan na glavnoj raspravi vještak Filip Tolić dipl. oec. je naveo da prilikom vještačenja nije imao na uvid dokumentaciju iz koje bi se utvrdilo koliki iznos i kada je tužitelj platio za smještaj i troškove prijevoza za tuženika, ali ni za ostale radnike koji su bili na radu u Velikoj Britaniji.

15. U podnesku od 15. travnja 2025. (list 215-219), te iz dopisa tužitelja od 29. lipnja 2016. koji je poslan Poreznoj upravi Osijek (list 251), proizlazi da tužitelj ne raspolaže dokumentacijom iz koje bi se moglo utvrditi kada i koliki iznos je platio na ime troškova smještaja i prijevoza radnika, među kojima je i tuženik, za vrijeme rada u Velikoj Britaniji, jer mu je u požaru na upravnoj zgradi 14. siječnja 2016. izgorjela sva originalna računovodstvena dokumentacija, pa tako i dokumentacija za koju postoje zakonski rokovi za čuvanje.

16. Po ocjeni ovoga suda, navedene okolnosti ne predstavljaju opravdan razlog zbog kojega tužitelj ne bi bio u mogućnosti dokazati kolike je stvarne troškove smještaja i prijevoza radnika, među kojima je bio i tuženik, platio za vrijeme njihova rada u Velikoj Britaniji tijekom 2014.

16.1. Naime, prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – računa broj 182/01-1 – podnesen je javnom bilježniku 7. listopada 2016., dok je predmetni račun izdan 22. listopada 2015. (list 5 spisa), dakle prije nastanka požara na koji se tužitelj poziva. Nadalje, u spis su od strane tužitelja dostavljeni i Ugovor o upućivanju na rad u inozemstvo, te Ugovor o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishođenja radnih dozvola, oba sklopljena 1. travnja 2014., kao i obračuni troškova organizacije smještaja i prijevoza za tuženika koje je sačinila Služba ljudskih potencijala tužitelja.

16.2. Navedene okolnosti upućuju na zaključak da je tužitelj u relevantno vrijeme raspolagao dokumentacijom na temelju koje se moglo utvrditi kolike je stvarne troškove smještaja i prijevoza doista platio za tuženika tijekom njegova rada u Velikoj Britaniji.

16.3. Čak i u slučaju da je dio navedene dokumentacije naknadno uništen u požaru, tužitelj je imao mogućnost pribaviti istu ili njezine preslike na drugi način, primjerice od pružatelja usluga kojima su predmetni troškovi plaćeni ili putem bankovnih izvoda s računa s kojih su izvršena plaćanja, što, međutim, nije učinio.

17. Slijedom svega navedenoga, po ocjeni ovoga suda, tužitelj u postupku pred prvostupanjskim sudom nije dostavio, odnosno nije bio voljan dostaviti dokaze na temelju kojih bi se moglo pouzdano utvrditi koliki su stvarni troškovi smještaja i prijevoza doista plaćeni za tuženika za vrijeme njegova rada u Velikoj Britaniji, iako je tuženik od početka postupka osporavao visinu troškova smještaja i prijevoza koje je, prema računu broj 182/01-1, navodno bio dužan platiti, pri čemu je tijekom cijelog postupka dosljedno isticao da tužitelj za njega nije platio troškove u utuženoj visini.

17.1. Pritom valja posebno istaknuti da je u rješenju ovoga suda poslovni broj: Gž-280/2024-2 od 14. listopada 2025. izričito ukazano na činjenicu da je dokumentacija kojom se dokazuje stvarno plaćanje troškova smještaja i prijevoza odlučna za pravilno i zakonito rješenje ove pravne stvari, a koju tužitelj, unatoč toj uputi, nije dostavio.

18. Iz Ugovora o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola (listovi 17–18 spisa) ovaj sud utvrđuje da su prednik tužitelja i tuženik ugovorili kako poslodavac prihvaća obvezu organiziranja i plaćanja troškova prijevoza i smještaja tuženika kao radnika za vrijeme njegova rada u Velikoj Britaniji (članak 1. Ugovora).

18.1. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik preuzeo obvezu naknade poslodavcu troškova nastalih po osnovi smještaja i prijevoza, i to: troškova prijevoza od Slavonskog Broda do gradilišta i natrag u iznosu od 330,00 eura po povratku, troškova smještaja u iznosu od 146,00 eura po danu provedenom na gradilištu, kao i troškova svakodnevnog prijevoza na gradilište i s gradilišta u iznosu od 8,00 eura po radnom danu provedenom na gradilištu (članak 2. stavak 1. Ugovora).

18.2. Ujedno je ugovoreno da, u slučaju kada bi poslodavac bio obvezan nadoknaditi troškove smještaja i prijevoza prema tarifama propisanim NAECI kolektivnim ugovorom, ima pravo tuženiku obračunati isključivo razliku između stvarno nastalih troškova i troškova koje je dužan snositi prema navedenom kolektivnom ugovoru, kao i da će tužitelj, nakon završetka projekta, tuženiku izdati račun s uključenim porezom na dodanu vrijednost (članak 2. stavak 2. i članak 3. Ugovora).

19. Po ocjeni ovoga suda iz predmetnih ugovora jasno proizlazi da je poslodavac dužan prvo platiti troškove, te da se račun koristi kao sredstvo dokumentiranja i obračuna troškova prema radniku odnosno tuženiku, ali ne stvara automatsko pravo na naplatu iznosa bez dokazivanja stvarnog nastanka i plaćanja troškova. Dakle, iako ugovor sadrži ugovorene iznose po danu ili po povratku, ti iznosi ne predstavljaju paušalne ili fiktivne obveze tuženika, nego služe kao gornja granica obračuna troškova, dok se stvarno potraživanje mora temeljiti na dokazanim i stvarno nastalim troškovima. Naime, iznos od 146,00 eura za trošak smještaja po danu je izrazito visoka cijena smještaja za radnike, a poslodavac ne smije zarađivati na materijalnim troškovima smještaja ili prijevoza radnika, jer bi zarađivanje poslodavca na materijalnim troškovima smještaja i prijevoza bilo suprotno članku 4. stavku 2. točka b. Konvencije o zaštite plaća broj 95 (eng. Protection of Wages Convention, 1949), koju je potpisala i Republika Hrvatska.

20. Predmetni Ugovori su također jasno podređeni odredbama NAECI kolektivnog ugovora, što znači da radnik ne snosi troškove koje prema kolektivnom ugovoru plaća poslodavac, već je njegova obveza ograničena na razliku. Poslodavac, sukladno tome, snosi teret dokazivanja stvarno nastalih i stvarno plaćenih troškova. Nepodnošenje vjerodostojnih dokaza o plaćanju troškova smještaja i prijevoza onemogućava ostvarivanje potraživanja, osobito kada tuženik dosljedno osporava iznos i činjenicu plaćanja ovih troškova u utuženom iznosu.

21. Slijedom, navedenoga ovaj sud smatra da račun broj 182/01-1 sam po sebi nije dovoljan dokaz stvarno nastalog troška, te da je tužitelj bio dužan dokazati stvarno plaćene troškove smještaja i prijevoza. Budući tužitelj nije predočio vjerodostojne dokaze o plaćanju, a tuženik je tijekom postupka dosljedno osporavao visinu troškova, tužbeni zahtjev ne može biti pravno utemeljen. Teret dokazivanja stvarnog nastanka i visine troškova u potpunosti snosi tužitelj kao poslodavac, što proizlazi iz prirode ugovora i članka 7. i 219. ZPP-a.

22. U konačnici, ugovor jasno pokazuje da se radnik ne obvezuje platiti ugovorene iznose na neovisnoj osnovi, već da preuzima obvezu naknade samo onih troškova koje je poslodavac stvarno platio i samo u dijelu koji prema NAECI kolektivnom ugovoru ne pripada poslodavcu, pri čemu poslodavac mora dokazati stvarni nastanak i visinu tih troškova. Stoga se potraživanje tužitelja, u nedostatku dokaza o stvarnom plaćanju, ne može smatrati osnovanim.

23. Slijedom navedenoga žalba tuženika je prihvaćena, te je prvostupanjska presuda preinačena na način da je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Miroslava Bračuna od 12. listopada 2016., poslovni broj: Ovrv-3005/16 i tužitelj je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom, sukladno članku 373. a ZPP-a.

24. Obzirom da je odluka prvostupanjskog suda preinačena, preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka, sukladno članku 166. stavku 2. ZPP- a.

25. Tuženik je uspio u sporu, pa mu u skladu s člankom 154. stavkom 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, a prema vrijednosti predmeta spora od 11.723,54 eura, pripadaju i troškovi parničnog postupka i to trošak prigovora na rješenje o ovrsi u iznosu od 200,00 eura, prema Tbr. 11. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj 138/23, 107/25 dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 13. siječnja 2017. u iznosu od 200,00 eura, prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom 5. lipnja 2017. u iznosu od 100,00 eura, prema Tbr. 9. točka 2. Tarife, zastupanje po punomoćniku na ročištu održanom 5. listopada 2022. u iznosu od 200,00 eura, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, trošak sastava podneska od 23. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura, prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom 19. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, prema Tb.r 9. točka 3. Tarife, trošak sastava žalbe od 20. veljače 2024. u iznosu od 250,00 eura, prema Tbr. 10. točka 1. Tarife, trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim 14. svibnja 2025., 10. lipnja 2025. i 29. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, trošak pristoje ne žalbu u iznosu od 163,70 eura, te PDV u iznosu od 512,20 eura, prema Tbr. 43. Tarife, odnosno ukupno 2.725,70 eura.

26. Slijedom navedenoga žalba tuženika je prihvaćena i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, pa su tuženiku dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu do 2.725,70 eura, sukladno članku 380. točak 3. ZPP-a.

27. Obzirom da je tuženik uspio sa žalbom, dosuđeni su mu i troškovi sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura, prema Tbr. 10. točak 1. Tarife, te PDV u iznosu od 62,50 eura, odnosno ukupno 312,50 eura.

Slavonski Brod, 19. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić