Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-431/2021-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužitelja AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dinki Dobrović Legović, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 26. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Nikole Horvata, odvjetnika u Karlovcu, u zamjeni za Dinku Dobrović Legović, odvjetnicu u Karlovcu te u odsutnosti uredno pozvane tužene, 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 29.429,15 kn / 3.905,92 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 8,72 kn/1,16€ od dana 17.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,85 kn/1,97€ od dana 27.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 44,42 kn/5,90€ od dana11.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,39 kn/ 0,32€ od dana 09.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 126,99 kn/16,85€ od dana 25.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 130,98 kn/17,38€ od dana 25.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 87,06 kn/11,55€ od dana 25.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 102,72 kn/13,63€ od dana 17.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 104,50 kn/13,87€ od dana 03.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 82,48 kn/10,95€ od 24.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 87,85 kn/11,66€ od dana 04.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 79,29 kn/10,52€ od dana 04.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 92,69 kn/12,30€ od dana 09.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 74,82 kn/ 9,93€ od dana 15.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 89,10 kn/11,83€ od dana 16.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 83,16 kn/11,04€ od dana 15.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 114,30 kn/15,17€ od dana 15.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 135,70 kn/18,01€ od dana 15.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 131,37 kn/17,44€ od dana 15.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 154,12 kn/20,46€ od dana 15.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 190,61 kn/25,30€ od dana 24.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 191,09 kn/25,36€ od dana 21.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 241,37 kn/32,04€ od dana 15.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 247,47 kn/32,84€ od dana 16.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 320,89 kn/42,59€ od dana 15.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 272,43 kn/36,16€ od dana 15.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 285,93 kn/37,95€ od dana 15.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 348,56 kn/46,26€ od dana 15.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 350,37 kn/46,50€ od dana 15.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 330,33 kn/43,84€ od dana 15.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 342,46 kn/45,45€ od dana 15.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 343,08 kn/45,53€ od dana 15.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 381,74 kn/50,67€ od dana 16.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 458,69 kn/60,88€ od dana 12.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 548,17 kn/72,75€ od dana 15.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 645,81 kn/85,71€ od dana 29.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 491,62 kn/65,25€ od dana 16.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 439,76 kn/58,37€ od dana 17.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 443,21 kn/58,82€ od dana 15.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 450,38 kn59,78€ od dana 15.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 495,12 kn/65,71€ od dana 16.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 508,60 kn/67,50€ od dana 15.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 502,72 kn/66,72€ od dana 15.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 500,52 kn/66,43€ od dana 16.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 516,80 kn/68,59€ od dana 15.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 529,85 kn/ 70,32€ od dana 15.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 513,58 kn/68,16€ od dana 16.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 509,08 kn/67,57€ od dana 16.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 469,18 kn/62,27€ od dana 15.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 503,57 kn/66,84€ od dana 15.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 519,60 kn/68,96€ od dana 15.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 508,94kn/ 67,55€ od dana 15.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 496,20 kn/65,86€ od dana 15.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 491,79 kn/65,27€ od dana 15.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 487,24 kn/64,67€ od dana 15.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 519,00 kn/68,88€ od dana 15.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 472,26 kn/62,68€ od dana 15.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 464,63 kn/61,67€ od dana 15.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 469,21kn 62,27€ od dana 15.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 464,40 kn/61,64€ od dana 16.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 481,50 kn/63,91€ od dana 16.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 492,58 kn/65,38€ od dana 16.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 497,98 kn/66,09€ od dana 13.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 517,22 kn/68,65€ od dana 13.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 504,79 kn/67,00€ od dana 15.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 525,16 kn/69,70€ od dana 15.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 537,20 kn/71,30€ od dana 14.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 526,72 kn/69,91€ od dana 14.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 511,85 kn/67,93€ od dana 12.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 514,93 kn/68,34€ od dana 13.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 526,55 kn/69,89€ od dana 15.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 535,11 kn/71,02€ od dana 12.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 537,32 kn/71,31€ od dana 12.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 546,53 kn/72,54€ od dana 13.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 559,73 kn/74,29€ od dana 11.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 562,38 kn/74,64€ od dana 16.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 564,30 kn/74,90€ od dana 13.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 827,05 kn/109,77€ od dana 13.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 793,59 kn/105,33€ od dana 05.03.2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.431,81 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2026. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

i r i j e š i o j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da su 5. ožujka 2008. parnične stranke zaključile ugovor o kreditu, pod brojem 215198, za kupnju vozila, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 19.093,68 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize, važeće na dan isplate kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tužene o kamatama i naknadama Kreditora. Nadalje navodi kako je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007. i 79/2009.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i za vrijeme njegova izvršavanja s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Tužitelj nadalje navodi kako je VTS RH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni ugovor sklopljen između tužitelja i tužene. Tužitelj navodi kako se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Tužitelj tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda obzirom su parnične stranke odredbom članka 11.5. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. U bitnome, tužena u odgovoru na tužbu navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani i to iz razloga:

- što je potraživanje tužitelja u zastari,

- utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ove tužbe,

- sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a,

- sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač,

- tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama,

- ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Posebno ističe kako se radi o odredbama ugovora koje su jasne i lako uočljive te razumljive.

Zaključno tužena prigovora i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, sud je proveo i financijsko vještačenje po D&S d.o.o. Karlovac te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 92-96 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku (list 109 spisa).

4. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

5. Sud nije prihvatio kao osnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

5.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje: ZZP).

5.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5.5. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

5.6. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 49. i 50. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

5.7. Člankom 49. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5.8. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

5.9. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

5.10. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.11. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

5.11.1. Tužitelj je i u svom iskazu naveo da u slučaju da se ovaj postupak nije vodio pred sudom u Karlovcu, nego pred sudom u Zagrebu da bi njemu to bilo financijski puno teže, a i sama udaljenost od mjesta gdje živi do Zagreba predstavljala bi mu problem obzirom je njemu dosta velika udaljenost i od [adresa], gdje živi, pa do suda u Karlovcu.

5.12. Odredba članka 11.5. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

5.13. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP), pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

5.14. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 12. srpnja 2023. preinačio tužbu smanjenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 29.429,15 kn / 3.905,92 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate. Dakle, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev za iznos od 330,16 EUR, obzirom je isti u tužbi bio postavljen na iznos od 31.916,76 kn / 4.236,08 EUR.

7. Tuženik se nije protivio preinaci tužbe.

8. Tužbeni zahtjev specificiran podneskom od 12. srpnja 2023. je osnovan

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

10. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor 5. ožujka 2008. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 215198, kojim je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.093,68 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 6,40% godišnje. Nadalje, nije sporno ni da je u članku 2. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tužene.

10.1. Ističe se kako se radi o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača. Naime, tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 79/2007. i 125/2007. – u daljnjem tekstu: ZZP/07) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj trgovačkoj, poslovnoj, obrtničkoj ili profesionalnoj djelatnosti. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila koje vozilo je tužitelj koristio u privatne svrhe.

11. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR.

11.1. Nesporno je i da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. U ovom postupku utvrđeno je:

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/2003.), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

14. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

15. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/2007. i to člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

17. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

19. Tijekom ovog postupka, tužitelj je saslušan na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama, a iz njegovog iskaza (list 109 spisa) proizlazi:

- da je kredit podignuo radi kupnje osobnog vozila i da je vozilo koristio samo u privatne svrhe

- da mu je ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu samo u CHF valuti kao najpovoljnijem odabiru

- da ga je u banci dočekao već unaprijed pripremljen ugovor u CHF valuti koji je on samo trebao potpisati te da on nije sudjelovao u izradi ugovora niti je on mogao sa bankom pregovarati o bilo čemu, osim o visini kredita

- da mu nitko nije objasnio nikakve odredbe o valutnoj klauzuli te mu nije bilo rečeno da bi se rata kredita mogla mijenjati, već je on mislio da će sve rate biti u istom iznosu kako je to navedeno i u otplatnom planu koji je dobio

- da mu je samo bilo rečeno da je to najisplativiji i najbolji izbor.

19.1. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da mu banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF. Slijedom toga, neodlučni su navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

20. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

21. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. Karlovac. Zadatak vještaka bio je utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno te je u nalazu bilo potrebno izraziti i negativne razlike.

21.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit za iznos od 29.429,15 kn, odnosno 3.905,92 EUR pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

21.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, a ni same stranke nisu imale prigovora na isti. Vještak je nalaz i mišljenje dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

22. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO) prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

23. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

24. Osim toga, prema članku 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, odnosno od samog zaključenja posla.

25. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Tuženik je, obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/07 te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

27. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

27.1. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

27.2. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

27.3. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012. te je u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017).

27.4. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

27.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.) gdje je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27.6. U odnosu na zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

27.7. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. lipnja 2021. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

28. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i to za iznos koji je tužitelj specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

29. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podnesaka od 21. studenog 2022 i 3. kolovoza 2023. u iznosu od 200,00 EUR za svaki, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 1. prosinca 2022. i 26. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za financijskog vještaka u iznosu od 331,81 EUR (potvrda o uplati – list 88 spisa), pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 1.431,81 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 9. siječnja 2026. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

29.1. Ističe se i kako je člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Karlovcu 19. siječnja 2026.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Dinka Dobrović Legović, odvjetnica u Karlovcu

2. Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4