Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2833/2019-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 21. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, po objavi od 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj: 306- 277/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 08. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u koje je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:

"...u kunskoj protuvrijednosti 602,67 CHF (šestodva švicarski franak i 67/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan plaćanja."

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.853,55 eura preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

– na iznos od 0,16 eura od 3.10.2006 do isplate,

– na iznos od 14,74 eura od 1.11.2008 do isplate,

– na iznos od 1,43 eura od 5.12.2008 do isplate,

– na iznos od 19,51 eura od 22.1.2009 do isplate,

– na iznos od 22,86 eura od 4.2.2009 do isplate,

– na iznos od 24,40 eura od 3.3.2009 do isplate,

– na iznos od 20,12 eura od 1.4.2009 do isplate,

– na iznos od 20,96 eura od 1.5.2009 do isplate,

– na iznos od 14,43 eura od 4.6.2009 do isplate,

– na iznos od 9,57 eura od 1.7.2009 do isplate,

– na iznos od 10,86 eura od 1.8.2009 do isplate,

– na iznos od 13,42 eura od 1.9.2009 do isplate,

– na iznos od 13,21 eura od 1.10.2009 do isplate,

– na iznos od 10,63 eura od 4.11.2009 do isplate,

– na iznos od 15,48 eura od 3.12.2009 do isplate,

– na iznos od 19,39 eura od 1.1.2010 do isplate,

– na iznos od 24,94 eura od 2.2.2010 do isplate,

– na iznos od 23,68 eura od 2.3.2010 do isplate,

– na iznos od 31,37 eura od 22.4.2010 do isplate,

– na iznos od 29,83 eura od 5.5.2010 do isplate,

– na iznos od 33,76 eura od 2.6.2010 do isplate,

– na iznos od 56,77 eura od 15.7.2010 do isplate,

– na iznos od 51,83 eura od 3.8.2010 do isplate,

– na iznos od 67,06 eura od 1.9.2010 do isplate,

– na iznos od 61,85 eura od 1.10.2010 do isplate,

– na iznos od 53,38 eura od 4.11.2010 do isplate,

– na iznos od 71,39 eura od 3.12.2010 do isplate,

– na iznos od 94,92 eura od 12.1.2011 do isplate,

– na iznos od 78,93 eura od 1.2.2011 do isplate,

– na iznos od 85,25 eura od 1.3.2011 do isplate,

– na iznos od 78,02 eura od 1.4.2011 do isplate,

– na iznos od 79,40 eura od 1.5.2011 do isplate,

– na iznos od 110,30 eura od 1.6.2011 do isplate,

– na iznos od 113,27 eura od 5.7.2011 do isplate,

– na iznos od 139,26 eura od 2.8.2011 do isplate,

– na iznos od 126,08 eura od 1.9.2011 do isplate,

– na iznos od 111,64 eura od 1.10.2011 do isplate,

– na iznos od 112,71 eura od 19.11.2011 do isplate,

– na iznos od 111,47 eura od 6.12.2011 do isplate,

– na iznos od 118,70 eura od 1.1.2012 do isplate,

– na iznos od 124,96 eura od 1.2.2012 do isplate,

– na iznos od 125,78 eura od 7.3.2012 do isplate,

– na iznos od 121,58 eura od 5.4.2012 do isplate,

– na iznos od 124,41 eura od 10.5.2012 do isplate,

– na iznos od 126,65 eura od 1.6.2012 do isplate,

– na iznos od 123,39 eura od 1.7.2012 do isplate,

– na iznos od 123,07 eura od 4.8.2012 do isplate,

– na iznos od 121,90 eura od 1.9.2012 do isplate,

– na iznos od 116,63 eura od 2.10.2012 do isplate,

– na iznos od 122,48 eura od 1.11.2012 do isplate,

– na iznos od 125,33 eura od 1.12.2012 do isplate,

– na iznos od 123,38 eura od 1.1.2013 do isplate,

– na iznos od 112,53 eura od 1.2.2013 do isplate,

– na iznos od 121,89 eura od 1.3.2013 do isplate,

– na iznos od 122,78 eura od 18.4.2013 do isplate,

– na iznos od 119,21 eura od 7.5.2013 do isplate,

– na iznos od 108,30 eura od 16.6.2013 do isplate,

– na iznos od 107,80 eura od 20.7.2013 do isplate,

– na iznos od 110,60 eura od 21.8.2013 do isplate,

– na iznos od 115,12 eura od 5.9.2013 do isplate,

– na iznos od 121,40 eura od 1.10.2013 do isplate,

– na iznos od 118,27 eura od 1.11.2013 do isplate,

– na iznos od 120,62 eura od 3.12.2013 do isplate,

– na iznos od 123,12 eura od 22.1.2014 do isplate,

– na iznos od 130,71 eura od 1.2.2014 do isplate,

– na iznos od 134,08 eura od 21.3.2014 do isplate,

– na iznos od 133,04 eura od 19.4.2014 do isplate,

– na iznos od 129,18 eura od 6.5.2014 do isplate,

– na iznos od 127,93 eura od 3.6.2014 do isplate,

– na iznos od 128,50 eura od 22.7.2014 do isplate,

– na iznos od 132,94 eura od 2.8.2014 do isplate,

– na iznos od 136,68 eura od 2.9.2014 do isplate,

– na iznos od 135,90 eura od 7.10.2014 do isplate,

– na iznos od 139,13 eura od 6.11.2014 do isplate,

– na iznos od 141,34 eura od 3.12.2014 do isplate,

– na iznos od 142,33 eura od 21.1.2015 do isplate,

– na iznos od 140,40 eura od 1.2.2015 do isplate,

– na iznos od 140,41 eura od 6.3.2015 do isplate,

– na iznos od 140,40 eura od 1.4.2015 do isplate,

– na iznos od 140,40 eura od 1.5.2015 do isplate,

– na iznos od 140,40 eura od 20.6.2015 do isplate,

– na iznos od 140,40 eura od 7.7.2015 do isplate,

– na iznos od 140,40 eura od 1.8.2015 do isplate,

– na iznos od 140,40 eura od 5.9.2015 do isplate,

– na iznos od 140,40 eura od 21.10.2015 do isplate,

po stopi koja za do 31. prosinca 2007. iznosi 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj: 306- 277/2006 od 08. svibnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseće se na redovnu kamatnu stopu koja glasi:

"... sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke..."

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom".

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.068,88 eura preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

– na iznos od 35,51 eura od 3.4.2007 do isplate,

– na iznos od 35,00 eura od 1.5.2007 do isplate,

– na iznos od 34,59 eura od 1.6.2007 do isplate,

– na iznos od 34,28 eura od 3.7.2007 do isplate,

– na iznos od 34,35 eura od 7.8.2007 do isplate,

– na iznos od 34,30 eura od 7.9.2007 do isplate,

– na iznos od 52,72 eura od 2.10.2007 do isplate,

– na iznos od 52,48 eura od 3.11.2007 do isplate,

– na iznos od 52,98 eura od 4.12.2007 do isplate,

– na iznos od 53,14 eura od 19.1.2008 do isplate,

– na iznos od 53,79 eura od 5.2.2008 do isplate,

– na iznos od 54,09 eura od 6.3.2008 do isplate,

– na iznos od 102,87 eura od 3.4.2008 do isplate,

– na iznos od 100,17 eura od 1.5.2008 do isplate,

– na iznos od 99,02 eura od 3.6.2008 do isplate,

– na iznos od 100,11 eura od 1.7.2008 do isplate,

– na iznos od 98,16 eura od 1.8.2008 do isplate,

– na iznos od 98,11 eura od 2.9.2008 do isplate,

– na iznos od 99,31 eura od 2.10.2008 do isplate,

– na iznos od 106,93 eura od 1.11.2008 do isplate,

– na iznos od 102,73 eura od 5.12.2008 do isplate,

– na iznos od 118,68 eura od 22.1.2009 do isplate,

– na iznos od 119,62 eura od 4.2.2009 do isplate,

– na iznos od 119,94 eura od 3.3.2009 do isplate,

– na iznos od 118,33 eura od 1.4.2009 do isplate,

– na iznos od 118,41 eura od 1.5.2009 do isplate,

– na iznos od 116,05 eura od 4.6.2009 do isplate,

– na iznos od 114,25 eura od 1.7.2009 do isplate,

– na iznos od 114,48 eura od 1.8.2009 do isplate,

– na iznos od 115,14 eura od 1.9.2009 do isplate,

– na iznos od 114,86 eura od 1.10.2009 do isplate,

– na iznos od 113,82 eura od 4.11.2009 do isplate,

– na iznos od 115,21 eura od 3.12.2009 do isplate,

– na iznos od 116,27 eura od 1.1.2010 do isplate,

– na iznos od 117,87 eura od 2.2.2010 do isplate,

– na iznos od 117,24 eura od 2.3.2010 do isplate,

– na iznos od 119,51 eura od 22.4.2010 do isplate,

– na iznos od 118,79 eura od 5.5.2010 do isplate,

– na iznos od 119,83 II od 2.6.2010 do isplate,

– na iznos od 126,99 eura od 15.7.2010 do isplate,

– na iznos od 125,15 eura od 3.8.2010 do isplate,

– na iznos od 129,78 eura od 1.9.2010 do isplate,

– na iznos od 127,83 eura od 1.10.2010 do isplate,

– na iznos od 124,87 eura od 4.11.2010 do isplate,

– na iznos od 130,32 eura od 3.12.2010 do isplate,

– na iznos od 122,98 eura od 12.1.2011 do isplate,

– na iznos od 118,22 eura od 1.2.2011 do isplate,

– na iznos od 119,72 eura od 1.3.2011 do isplate,

– na iznos od 117,42 eura od 1.4.2011 do isplate,

– na iznos od 117,52 eura od 1.5.2011 do isplate,

– na iznos od 125,80 eura od 1.6.2011 do isplate,

– na iznos od 126,31 eura od 5.7.2011 do isplate,

– na iznos od 133,14 eura od 2.8.2011 do isplate,

– na iznos od 129,20 eura od 1.9.2011 do isplate,

– na iznos od 124,90 eura od 1.10.2011 do isplate,

– na iznos od 95,89 eura od 19.11.2011 do isplate,

– na iznos od 95,37 eura od 6.12.2011 do isplate,

– na iznos od 96,60 eura od 1.1.2012 do isplate,

– na iznos od 97,60 eura od 1.2.2012 do isplate,

– na iznos od 97,48 eura od 7.3.2012 do isplate,

– na iznos od 96,36 eura od 5.4.2012 do isplate,

– na iznos od 96,64 eura od 10.5.2012 do isplate,

– na iznos od 96,81 eura od 1.6.2012 do isplate,

– na iznos od 95,88 eura od 1.7.2012 do isplate,

– na iznos od 95,52 eura od 4.8.2012 do isplate,

– na iznos od 95,00 eura od 1.9.2012 do isplate,

– na iznos od 93,66 eura od 2.10.2012 do isplate,

– na iznos od 94,52 eura od 1.11.2012 do isplate,

– na iznos od 94,78 eura od 1.12.2012 do isplate,

– na iznos od 94,10 eura od 1.1.2013 do isplate,

– na iznos od 91,67 eura od 1.2.2013 do isplate,

– na iznos od 93,20 eura od 1.3.2013 do isplate,

– na iznos od 93,07 eura od 18.4.2013 do isplate,

– na iznos od 92,06 eura od 7.5.2013 do isplate,

– na iznos od 89,64 eura od 16.6.2013 do isplate,

– na iznos od 89,25 eura od 20.7.2013 do isplate,

– na iznos od 89,47 eura od 21.8.2013 do isplate,

– na iznos od 90,03 eura od 5.9.2013 do isplate,

– na iznos od 90,89 eura od 1.10.2013 do isplate,

– na iznos od 89,98 eura od 1.11.2013 do isplate,

– na iznos od 90,09 eura od 3.12.2013 do isplate,

– na iznos od 90,23 eura od 22.1.2014 do isplate,

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.264,92 eura na ime razlike glavnice utvrđene na 30. rujna 2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 327,361 eura i 501,04 eura.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 306- 277/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 08. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u koje je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:

"... u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.500,00 CHF (stotisuća petsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

VIII. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 3.336,25 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 19. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku od 12. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navodi da je s tuženikom 8. svibnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 306-277/2006 u svojstvu korisnika kredita, uz valutnu klauzulu, u iznosu od 100.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan isplate, kao nenamjenski kredit. U članku 3. Ugovora ugovorena je kamatna stopa od 3,88% godišnje, a člankom 6. istog Ugovora određeno je da se kamata neće mijenjati od 28. veljače 2007., a nakon toga je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužitelj podnosu ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača u dijelu kada je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na način promjene kamatne stope i na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Odredbe članka 2. i 4. Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristaje na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odredbama članaka 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku, budući da je istovremeno sa rastom tečaja švicarskog franka, tuženik - netransparentno- podizao i kamatnu stopu). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Što se tiče ništetne odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj ističe da su Ugovor o kreditu tužitelj i tuženik sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-a. Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelji nisu mogli utjecati. Navedena odredba također ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelje u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila niti određena niti odrediva pa je učinila promjenu ugovorene kamatne stope ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Temeljem članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Dana 09. travnja 2015. godine Vrhovni sud RH u revizijskom je postupku pod poslovnim brojem Revt-249/14 potvrdio utvrđenja iz gore citirane pravomoćne presude. Dakle, polazeći od nesporne činjenice: - da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke - o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, - niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, - a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije objektivno mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita i banke......”. Nije predmet postupka utvrđivati opravdanost promjene kamatne stope, već isključivo način na koji je to činjeno. Tužitelj pritom ne aludira na to da bi kamata bila ili trebala biti fiksna u utuženom razdoblju, no razlika preplaćenih iznosa je, laički rečeno, svojevrstan “penal” tuženiku za nedopušten način izmjene kamatne stope. Da je tuženik kamatu mijenjao na dopušten način, ne bi bilo potrebno utvrđivati nastale razlike. Nesporno je da se pravilnost promjene kamatne stope ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, matematičkih, a posebno ne pravnih koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri. Ovakav stav zauzima i Europski sud pri donošenju presude C-26/13.Zaključno, svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, dakle, otpala je. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje su preplatili temeljem povećane kamatne stope. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi 3,88 % kao jedine vrijednosti koja je izrijekom ugovorena i povećavane kamatne stope tijekom otplatnog perioda, tužitelj je preplatio iznos od 60.781,66 kn. Preplaćeni iznosi traže se sa zakonskom zateznom kamatom od ožujka 2007. godine kao datuma prve promjene kamatne stope. Tuženik je utuženi iznos stekao temeljem ništetne odredbe pa je stoga dužan vratiti tužitelju sve što je na taj način stekao. Tužitelj je 20. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 306-277/2006, sukladno izmjenama i dopunama ZPK, s učincima od 30. rujna 2015. Istim je tužitelju izmijenjena obveza preuzeta osnovim Ugovorom na način da valuta ugovora više nije CHF već EUR. Na taj je način tužitelju omogućen bijeg iz obveze u CHF-u. Novoutvrđena obveza tužitelja, odnosno stanje glavnice na dan kredita iznosila je 44.234,46 eura, a tužitelj je imao i preplatu. No, konverzija predmetnog kredita nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi, niti je tužitelj obeštećen konverzijom, a također je zbog primjene tečaja CHF na dan 30. rujna 2015. umjesto na dan isplate kredita, pogrešno utvrđen iznos preostale glavnice. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredaba i dijelova odredaba Ugovora o kreditu broj sklopljenog između tužitelja i tuženika, koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu u skladu s odlukom banke, te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 60.781,66 kn (odnosno u valuti euro 8.067,11 eura), a s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 50.937,44 kn (odnosno u valuti euro 6.760,60 eura) te razlike glavnice 31.835,26 kuna (odnosno u valuti euro 4.225,27 eura) sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu parničnog troška, a ako taj zahtjev ne nađe osnovanim, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu broj 717952 od 25. svibnja 2006.

2. Tuženik u odgovoru navodi da je tužbeni zahtjev neosnovano postavljen sukladno članku 186. b stavak 3. Zakona o parničnom postupku jer da tužitelj raspolaže svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, a osim toga tuženik nije u obvezi dostaviti tužitelju tražene podatke jer ne postoji takva obveza prema sadržaju njihovog građanskopravnog odnosa, niti se radi o podacima koji bi bilo zajednički za obje strane. Nadalje navodi da je tužitelj provedbom konverzije prema ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice pa predlaže da sud odbaci tužbu. Zatim ističe prigovor zastare utuženih tražbina, kao i prigovor nepostojanja prava na vraćanje iznosa plaćenih po ugovoru o kreditu, navodeći da tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po Osnovnom ugovoru, jer je prvotni ugovor o kreditu nakon konverzije u eurski kredi jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima učinak ex tunc, a takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK. Kako više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje osnovi stjecanja bez osnove. Tužitelj osporava da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Tuženik ističe i da je pozivanje na utvrđenja iz presuda kolektivnog spora neosnovano jer da nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora; da je temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe osnovnog ugovora ništetne, a tužitelju da nedostaje pravni interes da sud donese takvo utvrđenje; te da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na osnovni ugovor. Pravomoćnost presuda iz kolektivnog spora da ne znači automatski ipso iure da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Tuženik navodi da je Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora (NN35/05) izričito dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavak 1. Ugovaranjem valutne klauzule stranke da su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristale na rizik promjenjivosti tečaja. Tuženik je imao u ponudi kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama i tužitelj da je imao pravo izbora, da je detaljno analizirao sve opcije te je u konačnici podnio zahtjev za odobravanje kredita s valutnom klauzulom u CHF, na što da nije bio prisiljen. Tuženik citira i odredbu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) te navodi da su ispunjeni svi uvjeti kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti. Valutna klauzula je odredba o predmetu ugovora, ista da je uočljiva, jasna i razumljiva. U odgovoru na tužbu tuženik nadalje u bitnome navodi da je ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, da je tužitelj od strane javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama istog. I zaposlenik tuženika da je pri sklapanju ugovora detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, objasnio što znači valutna klauzula, cilj i svrhu iste kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike činjenice ugovaranje kredita u CHF. Tuženik tvrdi da je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranje iste te da se predmetna odredba ne može utvrditi nepoštenom, odnosno ništetnom. O valutnoj klauzuli da se između stranaka pojedinačno pregovaralo, valutna klauzula da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, kao i da tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP/03, kao niti iz članka 81. istog Zakona. Ta odredba da nije ništetna iz razloga što nije zabranjena, odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. Visina kamatne stope nije premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO. Pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta da ne može biti dovedeno u pitanje sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Odredba da je i sasvim uočljiva, jasna i razumljiva te da se uopće ne može ocjenjivati njezina poštenost. O istoj da se i pojedinačno raspravljalo te ista da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (do 1. siječnja 2009) mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama, rukovodeći se tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima, odnosno indeksom troškova sredstava i indeksom troškova regulacije. U trenutku sklapanja ugovora da nisu bili na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa, koja obveza je uvedena donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN112/12) dana 4. listopada 2012. No, tuženik da je uvijek odluke donosio temeljem objektivnih tržišnih kriterija, a ne arbitrarno. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže odbijanje istog, uz naknadu parničnih troška tuženiku.

3. Na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja njegove tražbine prema tužitelju s osnova tzv. "negativnih razlika" odnosno iznosa plaćenih u otplati kredita po tečaju nižem od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita te po kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene, a te je iznose specificirao po nalazu vještaka u podnesku od 3. listopada 2025. kako je to navedeno u izreci presude.

4. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev radi isplate te potražuje iznos specificiran u izreci presude. Dakle, kako je zahtjev povišen u odnosu na prvotno postavljeni radi se o preinaci tužbe, a sud je istu dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka i unatoč protivljenju tuženika, jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata i razlike glavnice. Sud smatra i da je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama jer se o preinačenoj tužbi može donijeti odluka na temelju svih dokaza koji su provedeni u ovom postupku (članak 190. stavci 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

5. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 306-277/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 08. svibnja 2006. godine o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj po odluci kreditora. Predmet spora je i tužiteljev restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa s osnova razlike u tečaju, razlike u kamatama te pogrešno umanjene glavnice dugovanja prilikom provedbe konverzije. Pritom, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

6. Nadalje, predmet ovog postupka je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tužiteljeve tražbine s tražbinom tuženika koju ističe da ima s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i to u iznosu od 327,61 eura, kao i tražbine koju ime s manje plaćene kamate u iznosu od 5001,04 eura.

7. Budući da je tuženik prigovorio da tužitelj uslijed zaključenja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i isplatu kao posljedicu ništetnosti tih odredbi, a nedostatak pravnog interesa predstavlja procesnu zapreku za daljnje raspravljanje, valjalo je najprije odlučiti o tom pitanju. U tom se smislu ističe kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZOPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužitelj ističe da ugovaranjem tog dodatka nije ispunjeno njegovo potraživanje i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.).

8. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj: 306-277/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 08. svibnja 2006. (list 16-19 spisa), Aneks broj uz Ugovor o kreditu broj: 306-277/2006 od 20. siječnja 2016. (list 20-22 spisa), specifikaciju uplata (list 23- 26 spisa), popis uplata izvršenih do 30. rujna 2015. (list 27-28 spisa), izračun konverzije (list 29-31 spisa), Opće uvjete za poslovanje s građanima (list 204-206 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope (list 234-244 spisa), saslušan je tužitelj te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću. Sud nije proveo dokaz uvidom u reklame, analize, novinske članke i brošure tuženika priložene odgovoru na tužbu te čitanjem pisanog iskaza zaposlenice tuženika CU jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti. Nije proveden dokaz niti uvidom u kamatne stope na kunske kredite jer kunski kredit nije predmet ovog postupka. Nije proveden ni dokaz saslušanjem svjedoka TU, SUI, CUI i javnog bilježnik Velibora Panjkovića, jer je tuženik od tih dokaza odustao.

9. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).

10. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

11. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

12. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

13. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 8. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 100.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita,

– da je kredit odobren za kupnju stana (članak 16. Ugovora o kreditu)

– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno u čl. 4. da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan plaćanja,

– da je u čl. 6. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je od 28. veljače 2007. nadalje tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a koja je početno ugovorena po stopi od 3,88% godišnje,

– da su stranke sklopile 20. siječnja 2016. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje: Aneks Ugovoru) na temelju ZIDZOPK, kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 8. svibnja 2006. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita,

– daj je tužitelju prije zaključenja Aneksa Ugovoru dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisao suglasnost da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije.

14. Tužitelj je u bitnom iskazao da su mu sredstva bila potrebna za kupnju stana, koji se isključivo koristio za stanovanje, nikad nije bio korišten u svrhu iznajmljivanja ili je na toj adresi bio prijavljen obrt ili kakvo trgovačko društvo. Sadržaj ugovora je u cijelosti pripremila banka te nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora. Nije mu objašnjen pojam valutne klauzule, dok u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za koju su znali da sklapaju takav ugovor, nisu mogli shvatiti sve posljedice. Prilikom sklapanja ugovora tužitelj je pročitao ugovor koji mu je bio jasan te su ga shvatili onoliko koliko su mogli budući da tužitelj ni njegova supruga nisu financijske struke. Nije mu objašnjeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na euro. Početni anuitet iznosio je oko 2.800,00 kuna da bi u jednom trenutku taj iznos narastao na 5.200,00 i 5.300,00 kuna. Nije mu bilo točno objašnjeno o čemu ovise parametri na temelju kojih se mijenjala kamatna stopa počevši od 3,8 do 6,20. nije mu objašnjen rizik uzimanja kredita u CHF. To je bio jedini kredit koji je banka nudila. Konverziju u eure je sklopio zbog toga jer se nadao da sa takvim ugovorom neće doživjeti istu sudbinu kako je to bilo sa CHF.

15. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i sukladan je ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti. Također, u samom ugovoru navedeno je da se radi o potrošačkom ugovoru (kreditu za kupnju stana) pa su i time potvrđeni navodi tužitelja da je Ugovor zaključen izvan gospodarske djelatnosti tužitelja.

16. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

17. Naime, tužitelj je navedeni ugovor zaključio kao fizička osoba, za kupnju stana (dakle, u privatne svrhe) pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

19. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

20. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.

21. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

22. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

23. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

24. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

25. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu je utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.

26. Isto tako kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

27. Međutim, unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 3,88% godišnje na ugovorni odnos se primjenjuju te odredbe o visini kamatne, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4.65000 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.

28. Visina preplate s osnova promjene tečaja i promjene kamatne stope, kao i tzv. negativne razlike, utvrđeni su na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića, a vještak je utvrdio kako slijedi:

- da pozitivna preplata po osnovi tečaja iznosi 7.853,55 eura,

- da pozitivna preplata po osnovi kamate iznosi 8.068,88 eura

- da negativne tečajne razlike (iznosi plaćeni po tečaju nižem od početnog) iznose 327,61 eura

- da negativne razlike kamata (iznosi plaćeni po kamatnoj stopi nižoj od početne) iznose 501,04 eura

- da razlika između nedospjele eura glavnice u konverziji po tečaju na dan 30. rujna 2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 4.264,92 eura.

U Nalazu su prikazane i sve pojedine uplate i datumi tih uplata. Vještak je utvrdio i da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Tuženik je u obzir uzeo sve uplate tužitelja po CHF kreditu, te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužitelja.

29. Budući da je u nalazu vještak argumentirano i detaljno pojasnio koju dokumentaciju je koristio, kao i koju metodologiju i iz kojih razloga, te stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun i nisu tražile saslušanje vještaka, vještakov je nalaz u cijelosti prihvaćen te je na temelju istoga odlučeno o visini potraživanja parničnih stranaka. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se prilikom vještakovog izračuna primijene kamatne stope koje su vrijedile za kunske kredite, jer su stranke ugovorile kredit s valutnom klauzulom i s kamatnom stopom od 3,88 % godišnje, pri čemu ta kamatna stopa nije ništetna, već su ništetne kasnije jednostrane promjene kamatne stope.

30. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza vještaka. Odluka o kamati donesena je i pozivom na članak 29. stavak 2. ZOO-a.

31. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovnog broja P-1401/2012 (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P- 1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke postala je pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja 11. lipnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

32. Isto vrijedi i za preinačeni dio, budući da su pretpostavke za tu dispoziciju nastupile neovisno od utjecaja tužitelja. Kao što je navedeno, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen je zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužitelj je, stoga, pouzdajući se u takav zaključak, imao legitimno očekivanje da će nakon provođenja tog dokaza moći uskladiti zahtjev s rezultatima istog. Pri tome, tužitelj nakon podnošenja tužbe ( a koju je podnio unutar zastarnog roka u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule) nije imao mogućnosti utjecati na tijek postupka i na okolnost kad će biti određeno i provedeno financijsko vještačenje, točnije hoće li ono biti provedeno prije ili nakon isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Kada bi se uzelo da je u takvim okolnostima dopuštena preinaka tužbe, ali da se prigovor zastare za preinačeni dio ima računati vezano za dan preinake, to bi po ocjeni ovog suda za posljedicu imalo to da je tužitelju omogućeno pravo na pristup suda, ali da je to pravo iluzorno i nije takvo da tužitelju omogućuje stvarno ostvarenje njegovih prava, što je u protivnosti s člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Konvencija). Ujedno, takvo tumačenje dovelo bi do nezakonitog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje prava vlasništva, koje je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Naime, "vlasništvo" kako ga tumači Europski sud za ljudskih prava (dalje u tekstu: ESLJP) obuhvaća i potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvareno (usp. odluku ESLJP, Gavella protiv Hrvatske, Zahtjev br. 33244/02)), pa u tom smislu valja sagledati i tužiteljevo potraživanje u ovom predmetu. Naime, ako bi se uzelo da se za tužbe preinačene po provedenom vještačenju nakon 13. lipnja 2019. odnosno 14. lipnja 2023. nastupa zastara potraživanja, to bi moglo dovesti do situacije u kojoj bi tužitelji mogli izgubiti svoje pravo na isplatu zbog mogućeg odugovlačenja suda, to jest, zbog razloga koji su izvan njihove kontrole. Takva bi situacija ozbiljno ugrozila načelo pravne sigurnosti i bila bi suprotna načelu vladavine prava (usp. odluku ESLJP, Vrbica protiv Hrvatske, Zahtjev br. 32540/05). Isto tako, takvim postupanjem tužitelj bi bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tužitelje u usporedivim predmetima u kojima je vještačenje provedeno prije isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Stoga, u svjetlu navedenih odredaba Konvencije, sud ocjenjuje da je podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare u pogledu cjelokupnog tužiteljevog potraživanja

33. Nije osnovan niti tuženikov prigovor radi prebijanja. Što se tiče visine tuženikovog potraživanja, treba reći da je vještak utvrdio da je tužitelj u određenom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan korištenja kredita, odnosno po kamatnoj stopi nižoj od one koja je važila na dan korištenja kredita, i to upravo u onim iznosima čije prebijanje tuženik zahtijeva. Međutim, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelju niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

34. Zaključno treba reći i da sklapanjem Aneksa Ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj o odluci banke Ugovora o kreditu. Naime, ZIDZPK, na temelju kojeg propisa je i zaključen Aneks Ugovoru, odredio je izračun novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu eura kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u eura i po kojoj će se vršiti otplata kredita prema novoj osnovi- Dodatku ugovoru o kreditu. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZIDZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti eura, stvarnim uplatama se zatvarao taj simulirani kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava, a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Dakle, cilj ZIDZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti eura. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). U osnovi se može reći da je cilj ZIDZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u eura. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odedbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."

36. Ustavni sud Republike Hrvatske ZIDZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda S ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

38. Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda S i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao. Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eura-ima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZOPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, ugovarale s valutnom klauzulom u CHF i kamatnom stopom promjenjivom po jednostranoj odluci bake. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

39. Upućuje se i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojem se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

40. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane u dijelu odredbe članka 2. Ugovora u dijelu koji glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.500,00 CHF (stotisuća petsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..." Tom odredbom naveden je iznos kredita koji je odobren tužitelju uz primjenu valutne klauzule u CHF po tečaju važećem na dan korištenja kredita. Budući da je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju taj tečaj bio poznat i da je na njega pristao (jer su mu se njegove obveze prikazale upravo s obzirom na taj tečaj), radi se jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, kako gramatički (jezično) tako i sadržajno, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Osim toga, tijekom cijelog postupka tužitelj svoj zahtjev radi isplate temelji upravo na razlici između anuiteta kojeg je plaćao prema tečaju važećem na dan plaćanja i tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kojeg je sud i prihvatio, pa bi stoga i u tom smislu bilo proturječno utvrditi ništetnost odredbe koja se veže upravo na tečaj važeći na dan korištenja kredita.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te u cijelosti sa svojim restitucijskomm zahtjevom, odnosno tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sud odlučio da je tuženik tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 500,00 eura Tbr. 7.1.

– sastav podneska od 28.1.2020. (očitovanje na odgovor na tužbu) 500,00 eura Tbr. 8.1

– sastav podneska od 14.05.2025 (očitovanje na nalaz vještaka) 500,00 eura Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 21.2.2025. 500,00 eura Tbr. 9.1.

– zastupanje na ročištu 21.11.2025. 500,00 eura Tbr. 9.1.

sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 2.500,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška u visini plaćene pristojbe na tužbu (236,25 eura) i predujma za vještačenje od 600,00 eura, sveukupno 3.336,25 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 19. siječnja 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte