Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj P-538/2023-33

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Jasni Vehtersbah-Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj, u pravnoj stvari tužitelja LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Nikoli Žgancu, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić&Lui d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 16. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja LC, punomoćnika tužitelja Nikole Žganca, odvjetnika u [adresa] i zamjenice punomoćnika tuženika KC, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Mađarić&Lui d.o.o. Zagreb, Pisarnica u Koprivnici, 16. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 68, OIB: 53056966535, da tužitelju LC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.197,04 eura (tisuću sto devedeset sedam eura i četiri centa) sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:

na iznos od 64,27 EUR/ 484,24 kuna od 01.06.2009.

na iznos od 19,96 EUR/ 150,39 kuna od 01.07.2009.

na iznos od 2,93 EUR/ 22,08 kuna od 01.01.2010.

na iznos od 19,73 EUR/ 148,66 kuna od 01.02.2010.

na iznos od 22,03 EUR/ 165,99 kuna od 01.03.2010.

na iznos od 19,39 EUR/ 146,09 kuna od 01.04.2010.

na iznos od 19,41 EUR/ 146,24 kuna od 01.05.2010.

na iznos od 25,41 EUR/ 191,45 kuna od 01.06.2010.

na iznos od 21,59 EUR/ 162,67 kuna od 01.07.2010.

na iznos od 25,95 EUR/ 195,52 kuna od 01.08.2010.

na iznos od 30,51 EUR/ 229,88 kuna od 01.09.2010.

na iznos od 40,88 EUR/ 308,01 kuna od 01.10.2010.

na iznos od 57,89 EUR/ 436,17 kuna od 01.12.2010.

na iznos od 34,97 EUR/ 263,48 kuna od 01.01.2011.

na iznos od 41,74 EUR/ 314,49 kuna od 01.02.2011.

na iznos od 34,08 EUR/ 256,78 kuna od 01.03.2011.

na iznos od 39,64 EUR/ 298,67 kuna od 01.04.2011.

na iznos od 35,22 EUR/ 265,37 kuna od 01.05.2011.

na iznos od 33,93 EUR/ 255,65 kuna od 01.06.2011.

na iznos od 43,51 EUR/ 327,83 kuna od 01.07.2011.

na iznos od 39,98 EUR/ 301,23 kuna od 01.08.2011.

na iznos od 69,10 EUR/ 520,63 kuna od 01.09.2011.

na iznos od 62,98 EUR/ 474,52 kuna od 01.11.2011.

na iznos od 11,81 EUR/ 88,98 kuna od 01.03.2012.

na iznos od 359,97 EUR/ 2.712,19 kuna od 01.04.2012.

na iznos od 4,67 EUR/ 35,19 kuna od 01.09.2012.

na iznos od 15,49 EUR/ 116,71 kuna od 01.10.2012.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 68, OIB: 53056966535, da tužitelju LC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.275,00 eura (dvije tisuće dvjesto sedamdeset pet eura) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude, odnosno od 16. siječnja 2026. pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 4. siječnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 218-50-3861664, a radilo se o stambenom kreditu, u iznosu glavnice od 22.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 3,95% godišnje. Čl. 7. je propisano da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (valutna klauzula). Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama.

1.1.Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi kako je Visoki trgovački sud RH je presudom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prvotno preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odbio. Navodi kako postoji dosad uspostavljena i ujednačena sudska praksa koja osporava bankama pravo da jednostrano mijenjaju kamatne stope, a koja se poziva na presudu Europskog suda pravde br. C-26/13 od 30. travnja 2014.g. prema kojoj se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da „ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“. Nadalje, navodi kako je sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku sud vezan u ovoj posebnoj parnici za pravno utvrđenje iz pravomoćnih presuda koje su ranije navedene. S obzirom na to da su navedene ugovorne odredbe ništetne, tužitelj ima pravo tražiti od tuženika da vrati ono što je primio na temelju takvih odredbi. Također ističe kako je odredba ugovora kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u sjedištu tužitelja također nepoštena jer o istoj nije posebno pregovarano, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužitelj nadalje navodi kako je prigovor zastare tužitelja neosnovan, te predlaže da se u postupu provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje

1.4. Tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 20. prosinca 2024., kojim potražuje isplatu iznosa od 1.197,04 eura zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate, po osnovi preplate tužitelja zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita od početka otplate do 31. prosinca 2012.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se očitovao na navode tužitelja. Navodi kako je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te ističe da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF Pružanje mogućnosti tužitelju kao korisniku kredita da vlastoručno odabere valutnu klauzulu kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje. Tuženik navodi kako promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, te je tužitelj također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Smatra kako tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, pa je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.1.Tuženik ističe prigovor zastare za restitucijski zahtjev po osnovi promjenjive kamatne stope, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2.2.Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.3. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u ugovor o kreditu broj 218-50-3861664 na listovima 14-18 spisa, u zahtjev za kredit od 21.12.2006. na listu 27 spisa, u prijepis knjigovodstvene kartice na dan 29.01.2024. na listovima 38-43 spisa, pročitan je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 28. ožujka 2024. na listovima 50-69 spisa te očitovanje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić na podnesak tužitelja od 05. 11.2024. na listovima 89- 95 spisa, te je saslušan tužitelj. Na glavnoj raspravi 24. listopada 2024. zamjenica punomoćnika tuženika je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje GC.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 84/2008. 57/2011., 184/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.- dalje u tekstu Zakon o parničnom postupku), tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

5. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

6. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, 4. siječnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-3861664– dalje: Ugovor o kreditu, a koji je ugovoren na iznos od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate, sa rokom otplate kredita 180 mjeseci, te kako tužitelj kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu još uvijek otplaćuje.

7. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva redovna kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 3,95% godišnje, te da je tijekom otplate kredita po predmetnom Ugovorom o kreditu tuženik mijenjao kamatnu stopu redovne tj. ugovorne kamate, i to temeljem odluka banke, znači temeljem jednostranih odluka, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

8. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., u daljnjem tekstu Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

9. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

11. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.- dalje Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

12. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

14. Tužitelj je saslušan u ovom postupku, te je naveo kako je ugovor o kreditu sklopio 2007. s tuženikom radi adaptacije obiteljske kuće na adresi [adresa]. U toj kući stanuje sa svojom obitelji i služi mu isključivo za osobne potrebe. Na toj adresi nikada nije imao nikakvu firmu, niti obrt, niti je kuća ikada bila u najmu. Po zanimanju je vozač i radi u Pekari Klara, a u vrijeme sklapanja ugovora bio je zaposlen u Velecommerce Čakovec kao vozač. Ranije je imao jedan kredit kod Međimurske banke, ne sjeća se točno koje godine i u kojem iznosu. Prije sklapanja ugovora o kreditu bio je u Međimurskoj banci, ali je odabrao Raiffeisenbanku jer su tamo uvjeti bili najpovoljniji. U banci je bio tri ili četiri puta i razgovarao s jednom osobom. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i u njemu se nisu mogle mijenjati pojedine ugovorne odredbe. U banci mu nisu ponudili kredit u nekoj drugoj valuti već samo u švicarcima jer je to bio najpovoljniji kredit. Ne sjeća se da su mu posebno pojašnjavali pojedine ugovorne odredbe, posebno one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Čuo je za pojam valuta utočišta, ali ne zna točno što taj pojam znači. U banci mu nisu posebno pojasnili da rata može rasti, barem ne u nekom većem iznosu, već samo 100 do 200 kuna. Ugovor je pročitao i ne sjeća se da je tražio nekakva dodatna pojašnjenja. Javni bilježnik mu također nije posebno pojašnjavao pojedine ugovorne odredbe. Ne sjeća se da je od banke dobivao bilo kakve obavijesti kad je došlo do rasta kamatne stope. Ostao je bez posla i nastavio plaćati rate kredita koliko je mogao. Nije tražio izmjenu ugovora o kreditu, niti mu je banka izmjenu ponudila. Rate kredita još uvijek otplaćuje, te mu je račun blokiran. Na početku je rata iznosila 700,00 kn mjesečno, a porasla je na 1.200,00 kn mjesečno. Sada rate iznose otprilike 150,00 eura mjesečno.

15. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužitelju dao tuženik.

16. Sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, činjenica je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno je li odredba ugovora o valutnoj klauzuli, ništetna.

17. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

18. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

19. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužitelju postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

21. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

22. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika djelomično osnovan i to u pogledu potraživanja tužitelja s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U ovom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., te je stoga zastarni rok od 5 godina istekao 14. lipnja 2019., te je potraživanje tužitelja s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarjelo. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sjednici Građanskog odjela 21. siječnja 2022., kojom je dodatno pojašnjeno shvaćanje iz revizijske odluke broj Rev-2245/17, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare u pogledu ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja u pogledu potraživanja s osnova ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, jer je ovaj postupak pokrenut 12. lipnja 2023.

23. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

24. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

25. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji je vjerovnik upoznat s rizikom koji sa sobom nosi valutna klauzula posebice u specifičnoj valuti, i to valuti CHF kao "valuti utočišta", dok dužnik taj rizik ne shvaća. Naime, tuženik je tužitelja upoznao samo s općenitim rizikom koji nosi bilo koji ugovor o kreditu u stranoj valuti, ali mu nije posebno pojasnio i dodatni rizik koji sa sobom nosi valuta CHF kao "valuta utočišta". U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik je bio svjestan mogućnosti rasta švicarskog franka u vrijeme uvođenja eura, dok tužitelj nije bio svjestan da do nekog znatnijeg rasta može doći jer mu isto nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjeno.

26. Sud smatra kako je tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u tom slučaju tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena.

27. Obzirom kako je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetna jer je nerazumljiva, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

28. U predmetu je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić temeljem ovosudnog rješenja od 12. veljače 2024. Vještakinja Natalija Jambrečić je dostavila svoj nalaz i mišljenje 28. ožujka 2024. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita tužitelj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora do dana otkaza kredita manje platio 25,30 eura, a ubog promjene tečaja 445, 66 eura. Također je utvrdila kako nije provedene konverzija kredita u valutu euro. U svom podnesku od 5. studenog 2024. vještakinja se očitovala na navode tužitelja, te je navela kako je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita od početka isplate do 31. prosinca 2012. više platio iznos od 1.197,04 eura. Vještakinja je datume nastanka pojedinih razlika specificirala po datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude. Na isti nalaz i mišljenje niti tužitelj, niti tuženik nisu stavili primjedbe glede matematičkog izračuna vještaka. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

29. Podneskom zaprimljenim 20. prosinca 2024., tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 1.197,04 samo s osnove preplate ugovora o kreditu zbog promjene tečaja. Navedeni podnesak dostavljen je na znanje tuženiku 23. prosinca 2024., te se tuženik na isti nije očitovao. Sukladno čl.193.st.2. Zakona o parničnom postupku tužba se može povući i kasnije, nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Kako se tuženik na navode tužitelja nije očitovao, smatra se da je pristao na djelomično povlačenje tužbe. Nadalje, sukladno čl. 191.st.3. Zakona o parničnom postupku tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Stoga se u ovom slučaju ne radi niti o preinaci tužbe, jer je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, te sada potražuje samo preplaćene iznose zbog promjene tečaja. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.197,04 sud je ocijenio osnovanim, jer je u postupku utvrđeno kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, te je vještačenjem utvrđeno kako je tužitelj s osnove takve ugovorne odredbe preplatio iznos od 1.197,04 eura.

30. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 1.197,04 eura, kako je isti specificiran tužbenom zahtjevom, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

31. Temeljem svega iznijetog, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.197,04 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.

32. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023. - dalje Tarifa).

33. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 12. lipnja 2023. po Tbr.7.t.1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 15. studenog 2023. po Tbr.8.t.1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 24. siječnja 2024. po Tbr.9.t.1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 22. listopada 2024. po Tbr.8.t.1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 24. listopada 2024. po Tbr.9.t.1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 20. prosinca 2024. po Tbr.8.t.1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 16. prosinca 2025. po Tbr.9.t.1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr.9.t.3. Tarife u iznosu od 100,00 eura, PDV na sve navedene radnje, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, odnosno sveukupni trošak u iznosu od 2.275,00 eura.

34. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 5. ožujka 2024. i od 13. siječnja 2025. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice.

35. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.275,00 eura.

36. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Čakovec, 16. siječnja 2026.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Viša sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku istoga, putem ovoga suda na nadležni županijski sud pismeno u tri istovjetna primjerka

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnicima