Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1233/2025-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja UCB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku OD Vizentin Brnabić & Rus, j.t.d., protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732,, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Leko i partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 11. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamj. punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, isplatiti tužitelju UCB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.848,96 eura s osnova zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima zaključno do 30. rujna 2015., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, isplatiti tužitelju UCB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.676,00 eura s osnova zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zaključno do 30. rujna 2015., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.360,59 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke. sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o je

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 30. svibnja 2019. navodi da je 22. rujna 2006. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu broj 9611935559, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 81.836,52 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 360 mjeseci. Tuženik da je u ugovoru o kreditu broj 9611935559 od 22. rujna 2006. koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, a također i povišenjem tečaja chf uz kojeg je vezana glavnica tužitelj je platio više, te stoga ustaje predmetnom tužbom. Navodi da je ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora te je kao takva ništetna i nepoštena ugovorna odredba. Promjenjiva kamatna stopa da je u trenutku ugovaranja iznosila 4,25 % godišnje, ali ju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom, a tako je to i utvrdio Visoki trgovački sud RH u presudi i rješenju od 13. srpnja 2014. posl.br. Pž-7129/13. Tuženik da nije pojedinačno pregovarao i utvrdio točne parametre i metodu izračuna koja utječe na odluku kreditora o promjeni stope prije i u vrijeme zaključenja ugovora, a što da je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Kredit da je podignut kao stambeni kredit. Tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao korisnika kredita jer je koristio nepoštenu ugovornu odredbu a također ugovorena valutna klauzula koja nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da je dozvoljeno ucjenjivati njezinu poštenost. Primjena valutne klauzule na kamatu da je nezakonita pa predlaže da se utvrdi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli. Ovo jer da je tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kada je ugovorio valutnu klauzulu, jer je iznos anuiteta vezao uz švicarski franak, a da nije prethodno tužitelja kao potrošača informirao u cijelosti o svim parametrima, Tuženik kao banka da je propustio informirati tužitelja kao potrošača o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu u CHF ukazujući da tuženik nije informirao tužitelja o bilo kakvim rizicima i karakteristikama konkretne valute te svim rizicima koji vezanu uz tu valutu mogu dovesti do značajne neravnoteže prava tijekom ugovora, a sve na štetu tužitelja što da je sve tuženiku bilo poznato u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik da je trebalo tužitelja informirati kako valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula euro budući da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF a kao što štiti tečaj eura. Tužitelj da je zaključio Aneks br. 1 ugovora o kreditu 11. prosinca 2015. kojim je u čl. 2 promijenjena partija kredita, te se u čl. 3. utvrđuje iznos kredita od 44.001,17 eura, a koja glavnica je utvrđena na dan 30. rujan 2015. kao dana konverzije. Ugovor da je konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj da je neosnovano i protuzakonito plaćao veću kamatnu stopu, a također da je zbog rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni, odnosno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plaćao veće anuitete kredita , pa stoga na ime pretplate zbog ništetne promjene kamatne stope potražuje iznos od 35.492,82 kn i rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni potražuje ukupno iznos od 32.966,12 kn, kao i na ime razlike glavnice utvrđene na dan 30. rujan 2015. iznos od 17.621,62 kn. Zahtjeva povrat svih plaćenih iznosa od dana zaključenja ugovora o kreditu pa do dana konverzije s osnova razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope, te s osnove razlike anuiteta zbog promjene tečaja od dana zaključenja ugovora o kreditu pa do dana konverzije, s kamatom od dana plaćanja svakog anuiteta (točka I. petita tužbe), te isplatu razlike glavnice, sve uz nadoknadu parničnog troška. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Ističe da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje parnice, jer da je zaključio Aneks br. 1 kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EURO suglasnim i slobodnim očitovanjem volje te su stranke uredile svoj ugovorni odnos, te da nema potrebe za sudskom zaštitom. Aneks da je sklopljen dobrovoljno i svojevoljno, pa da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da je bespredmetno potraživanje tužitelja bilo kakvog iznosa u ovoj parnici. Tužitelj da je bio dobro informiran prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao potrošač, i u pogledu promjenjive kamatne stope, i valutne klauzule. Banke nisu znale da će doći do nepredvidivih okolnosti koje su uzrokovale rast švicarskog franka. Tuženik da je informirao tužitelja kao potrošača o svim posljedicama ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, uručivani su obrasci, brošure. Sve promjene kamatne stope da su izvršene u skladu sa pozitivnim propisima, te da nisu ispunjeni uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi došla u primjenu presuda posl.br. Pž-7192/2013, a odredbe o tečaju i kamatnoj stopi da su jasno uočljive i lako razumljive. Sud Europske Unije da je u skladu sa Direktivom 93/13 EEZ koja predstavlja krovni akt Europske Unije na području zaštite potrošača (presuda CAMINO posl.br. C618/10) zauzeo stav da nacionalni sudovi nisu ovlašteni na intervenciju u sadržaj ugovornog odnosa već da je na nacionalnim zakonodavstvima da otklone obvezujući učinak nepoštenih odredbi za potrošače. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele u promjenjivu izmijeniti u fiksnu od samog zasnivanja ugovornog odnosa a sve promjene kamatne stope da su vršene sukl. tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik da nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama jer i sam trpi isti tečajni rizik, a da je prije donošenja ZIDZPK (NN 112/12 i 143/13) bio dužan samo obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kam. stope 15 dana prije nego se nova stopa počne primjenjivati te dostaviti potrošaču izmijenjeni otplatni plan, a što da je tuženik i učinio. Tuženik da se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. koja sadrži u prilogu tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima te nije nepoštena odredba koju pružatelj financ. usluga pridržava pravo jednostavno izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financ. tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Banka nije ostvarila ekstra profit na tečajnim razlikama jer da je i sama zadužena u CHF. Tužitelj da je skladu s praksom suda EU kao potrošač definiran kao dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba, te se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja. U suprotnom ukoliko nije propitivao odredbe ugovora kao potrošač tužitelj da više ne uživa pravnu zaštitu sukl. odredba ZKP i ZZP jer proizlazilo bi da nije želio pregovarati o pojedinim odredbama. Isto tako, smatra da tužitelj ne može uživati zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na početnu ugovorenu kamatnu stopu koja se primjenjivala samo na ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 1. srpnja 2024. tužitelj je uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke dipl.oec. Dijane Tomljanović- Butković, odnosno podneskom od 2. listopad 2025 i 3. listopad 2025. uredio tužbeni zahtjev kao u točki I. i II. izreke presude.

4. Imajući u vidu da je na sastanku građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VS RH pod brojem Su-IV-162/21 odlučeno među ostalim da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u chf dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, te da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sud je dopustio preinaku tužbe.

5. Odredbom čl. 190 st. 2 ZPP-a propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a st. 2 da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud dopustio takvu preinaku tužbe i riješio kao u izreci rješenja, sukladno čl. 190. st. 3 ZPP-a

6. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to ugovor o kreditu broj 9611935559 od 22. rujna 2006., Aneks br. 1 , otplatna tablica, pregled uplata po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković, kao i dopunu nalaza i mišljenja, te saslušanje tužitelja kao stranke.

7. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-731/2025-2 od 17. travnja 2025 u točki I. odbijena je žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1155/2019-27 od 17. prosinca 2024.pod toč. I. i III. izreke., u točki II. preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1155/2019-27 od 17. prosinca 2024.:

- pod toč. II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa glavnice od 5.664,69 EUR na način da se u tom dijelu odbija zahtjev kao neosnovan,

- pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa glavnice od 4.100,80 EUR na način da se u tom dijelu odbija zahtjev kao neosnovan,

- pod toč. V. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos glavnice od 2.486,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, na način da se u tom dijelu odbija zahtjev kao neosnovan.

8. Rješenjem je ukinuta presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1155/2019-27 od 17. prosinca 2024. pod točki II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata, kao i presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1155/2019-27 od 17. prosinca 2024. pod točki IV. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata, te u odluci o troškovima postupka i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje. Ovo jer sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po osnovi ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu, nije utvrđivao u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici pripadale zatezne kamate u smislu čl. 1115. ZOO na više plaćene iznose uračunate prilikom konverzije, u tom dijelu nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje te je na temelju čl. 370. ZPP valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i odlučiti pod toč. I. i II. izreke rješenja.

9. U svom iskazu tužiteljica kao stranka navodi da je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje prve nekretnine, stana, dakle rješavanja stambenog pitanja nje i obitelji. U tom stanu živi i dan danas, nikada se nije iznajmljivao, niti u istom prijavljen obrt ili obavljanje neke djelatnosti, već služi isključivo za življenje. Odlučili su se za valutu CHF jer je bila najpovoljnija rata, a također i kamatna stopa u to vrijeme u odnosu na valutu euro. Ona da je kredit otplaćivala trajnim nalogom, a tako je i danas. Međutim, rata kredita počela je rasti i to gotovo dvostruko, te kada je banka počela nuditi konverziju to su doživjeli kao slamku spasa. Zaključen je dodatak ugovoru te se kredit i dalje otplaćuje trajnim nalogom. Nitko im od djelatnika banke nije objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope, način na koji će se ona mijenjati, a valuta CHF u to vrijeme glasila je za stabilnu. Po zaključenju dodatka utvrđena je i neka sitna preplata a što je njoj također bilo važno prilikom daljnje otplate, barem da se ta rata nekako smanji. Na upit pun. tužitelja odgovara da je sa 1600 kn došlo do 2800 kn, što joj je za plaću bilo izuzetno otegotno. Nisu mogli utjecati na odredbe i sadržaj ugovora, iako ga je pročitala. Na upit pun. tuženika odgovara da nije imala nikakvih posebnih pitanja vezano uz odredbe ugovora, te je vjerovala djelatnici banke koja ih je uputila i kod JB- a i koji im je pročitao odredbe i pravno pojasnio sadržaj ugovora.

10. Na temelju spisu priležeće dokumentacije i to ugovora o kreditu broj 9011935559, zaključen dana 22. rujna.2006., ovjeren kod javnog bilježnika Miroslava Banića, Rijeka, broj OU-1029/2006, dana 27. rujna 2006 a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor o kreditu na iznos od 81.836,52 chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz valutnu klauzulu kredit s rokom vraćanja u 360 mjeseci,

- u čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,25% godišnje koja se može mijenjati u skladu sa važećim odlukama banke, a ugovorena je i valutna klauzula,

- da je 11. prosinca 2015. zaključen Aneks br. 1 ugovora o kreditu kojim se mijenja čl. 2 ugovora i utvrđuje iznos kredita od 44.001,17 eura, a koja glavnica je utvrđena primjenom srednjeg tečaja tuženika na 30. rujna 2015 kao dana konverzije.

- da ugovor jest konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju u euro 11. prosinca 2015. s danom 30. rujan 2015 .

- radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem, na koji matematički izračun niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi te ovaj sud isti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke,

- da u nalazu i mišljenju vještak utvrđuje da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujan 2015.,

- da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 5.664,69 EUR (tab. 4, st. 9 i 10).). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 206,92 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 5.457,77 EUR.

- da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 4.100,80 EUR (tab. 3, st. 8 do 10). Manje plaćena kamata iznosi 671,53 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 3.429,27 EUR.

- da je konverzija provedena u skladu s ZIDZPK/15,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja kao potrošača i slabiju ugovornu stranu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF time da iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu na rizike te mogućnost znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu nije ukazano te da tužitelj s obzirom na dane mu informacije nije mogao predvidjeti da će doći do znatnog povećavanja tečaja u odnosu na početni,

- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru,

- preplata u konverziji utvrđena je u iznosu od 3.006,30 eura, zatezna kamata na više plaćenu kamatu 2.676.00 eura, zatezna kamata na pozitivne tečajne razlike 1.848,96 eura,

- zatezna kamata na preplatu kamate i tečaja (pozitivne razlike) do konverzije 30. rujna 2015. je za 1.518,66 EUR veća od preplate u konverziji.

- kada se doda pozitivna preplata kamate i tečaja u iznosu od 9.765,49 EUR i razlika glavnice od 2.486,53 EUR, ukupno potraživanje tužiteljice iznosi 13.770,68 EUR. Zatezna kamata od 01.10.2015. teče na pozitivnu preplatu kamate i tečaja od 9.765,49 EUR i razliku glavnice od 2.486,53 EUR (tab. 5)

11. Nije sporno da je

- u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.),

12. Iz nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan, objektivan i u skladu s pravilima struke, utvrđeno je

- da iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir,

- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR. Jedina veza kredita u CHF i kredita u EUR je da se na dan isplate kredita CHF glavnica konvertira u EUR po tečajevima na taj dan i što se za izračun preplate/manjka koriste iste uplate anuiteta u kunama.

- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi ( ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego na simuliranom otplatnom planu i stvarnim uplatama u HRK po CHF kreditu, te utvrđena preplata nije nikada jednaka preplati zbog ništetnosti promjene kamatne stope i tečaja. U ovom slučaju priznata preplata u konverziji da je za 44.308,11 HRK, odnosno 5.880,74 EUR manja od neto preplate kamate i tečaja (tab. 6).

- da je u konverziji na 30. rujan 2015. utvrđena preplata od 2.921,07 EUR, a u prijelaznom razdoblju do stvarnog datuma konverzije dodatnih 44,69 EUR, tako da ukupno priznata preplata iznosi 2.965,76 EUR, odnosno 22.650,99 HRK, ili 3.006,30 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 7),

- da razlika glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji, odnosno razlika neotplaćene (nedospjele) glavnice u CHF po početnom tečaju i neotplaćene glavnice u EUR po tečaju na dan konverzije 30. rujan 2015. iznosi 18.734,73 HRK, odnosno 2.486,53 EUR (tab. 8)

13. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao u podnesku od 3. listopad 2025. osnovan u odnosu na zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na razliku više plaćene kamate i tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu do dana zaključenja Aneksa br. 1, sve pobliže opisano kao u točki I. i II. izreke presude.

14. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

15. Uvažavajući stav suda drugog stupnja, kako tužiteljici jedino pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužiteljica preuzela sklapanjem Dodatka Ugovora, te iako je u konkretnom slučaju između stranka sklopljen Aneks s danom 30. rujan 2015. kojim je izvršena konverzija tužiteljevog kredita iz CHF u kredit vezan uz valutu EUR, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013), tužiteljici pripada pravo zahtijevati isplatu zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose na ime ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu ( kamata i valuta).

16. Iako je u konkretnom slučaju sporazumom stranaka izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR nakon stupanja na snagu ZIDZPK-a, isto nije od odlučnog značenja za tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari u dijelu kojem zahtjeva isplatu. Ovo iz razloga jer tužitelj po ocjeni ovoga suda time nije izgubio pravo zahtijevati utvrđenje bilo ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u ovom postupku, niti je izgubio pravo na potpunu restituciju u situaciji kao što je konkretna kada su dijelovi ugovora o kreditu sklopljenog između stranka ništetni, te kada sklopljenim Dodatkom potpuna restitucija nije provedena a pravo na koju restituciju tužitelju pripada temeljem odredi ZOO-a a sve kao posljedicu ništetnosti predmetnog Ugovora.

17. Ovo osobito kada se ima u vidu utvrđenje vještaka u ovom postupku da prilikom zaključenja Aneksa br. 1 ugovora o kreditu 11. prosinca 2015., da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), Iako, stav je ovog suda da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na potpunu restituciju , kao posljedicu zaključenja ugovora o kreditu s ništetnim ugovornim odredbama.

18. Pored toga, niti odredbe sklopljenog Aneksa br. 1 ugovora o kreditu 11. prosinca 2015. ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF nepošteno te ništetno ugovarala promjenjivost kamatne stope te nepošteno i ništetno ugovarala valutna klauzule vezano uz valutu chf , kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi, a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih.

19. Stav je ovog suda da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpunu restituciju u situaciji kada je, kao u ovom slučaju, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu , valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukama banke, neovisno od toga što je dobrovoljno pristupio zaključenju Aneksa br. 1 ugovora o kreditu 11. prosinca 2015. Ovaj sud je stava da bi tužitelj kao potrošač bio u nepovoljnijem položaju u odnosu na potrošače koji nisu izvršili konverziju ugovora sukladno ZID ZPK, a u kojem slučaju je utvrđena ništetnost takvih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i potrošači ostvarili pravo na povrat preplaćenih iznosa.

20. Opisani stav po mišljenju ovog suda, potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kada utvrđuje da prilikom provođenja i promjene konverzije u Aneksu br. 1 ugovora o kreditu 11. prosinca 2015. se pretplata u konverziji računa na sasvim drugi način, i nema veze s pretplatom kamate i tečaja po osnovi kredita u chf u odnosu na početne uvjete, odnosno jer ocjenom nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud utvrđuje da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR.

21. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

22. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Nn 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

23. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je novčanim sredstvima ugovorenog kredita kupljen stan u kojem živi i danas, da se stan nikada nije koristio za ostvarivanje prihoda u turističke svrhe. Kako tuženik nije pružio dokaz o tome da je tužiteljica nekretninu koristila u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju i poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ili za iznajmljivanje radi ostvarivanje novčane dobiti, niti to ne proizlazi iz drugih dokaza izvedenih u postupku ocjena je ovog suda da je tužiteljica dokazala status potrošača, i da se radi o potrošačkom ugovoru.

24. U odnosu na visinu zahtjeva tužiteljice izveden je dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku financijske struke dipl. oecc. Dijane Tomljanović-Butković, te je tužiteljica uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

25. Na nalaz i mišljenja primjedbe nisu imali niti pun. tužitelja niti pun. tuženika (matematički dio), pa je sud nalaz prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan u skladu s pravilima struke.

26. Kako je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi utvrđenih pravomoćnom presudom posl.br. P-1155/19 od 17. prosinca 2024. upravo eliminacija negativnih učinaka nepoštenih ugovornih odredbi te primjena početno valjano ugovorenih uvjeta otplate kredita te naknada tužitelju svih iznosa koji mu je unatoč provedenoj konverziji nisu priznati te naknađeni prema početno valjano ugovorenim uvjetima otplate kredita, sud je prihvatio zahtjev tužiteljice konačno uređen podneskom od 3. listopad 2025 u cijelosti osnovanim.

27. Provedenim financijskim vještačenjem nedvojbeno je utvrđeno da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat te naknadu svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao temeljem istih.

28. Načelo konverzije te načelo navedenog Zakona bio je da se položaj potrošača te korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije po ocjeni ovoga suda isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF sklopljenog između stranaka .. već u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa odredbama ZID ZPK-a te s tim u vezi između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, valja cijeniti je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu, te je li provedena potpuna restitucija, jer ukoliko nije tužitelj kao potrošač po ocjeni ovoga suda ima pravo ostvarivanja pune zaštite kako bi se njegov položaj u materijalnom smislu doveo u situaciju kao da iz Ugovora o kreditu ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, te konverzija ne može tužitelju po ocjeni ovoga suda smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada.

29. Sklopljenim Dodatkom Ugovora od 11. prosinca 2015. tužitelj je izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Međutim, razlike utvrđene vještačenjem, temeljem ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, nisu nadoknađeni te nisu vraćeni tužitelju te mu nisu priznati u provedenom konverzijom u situaciji kao što je konkretna kada su ništetne odredbe Ugovoru o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivosti kamatna stope te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st.1. ZOO-a u obvezi tužitelju naknaditi iste.

30. Posljedica ništetnosti je upravo eliminacija negativnih učinaka nepoštenih ugovornih odredbi te primjena početno valjano ugovorenih uvjeta otplate kredita te naknada tužitelju svih iznosa koji mu je unatoč provedenoj konverziji nisu priznati te naknađeni prema početno valjano ugovorenim uvjetima otplate kredita. Provedenim financijskim vještačenjem nedvojbeno je utvrđeno da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat te naknadu svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao temeljem istih.

31. Ovaj sud uvažava stav suda drugog stupnja izražen u odluci posl. br. Gž- 731725 od 17. travnja 2025 , kada se ističe kako je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

32. Sud ukazuje kako ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju U1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP).

33. Ističe se i kako odredbe Dodatka Ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

34. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita.

35. Poštujući stav suda drugog stupnja kako tužiteljici jedino pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužiteljica preuzela sklapanjem Dodatka Ugovora, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužiteljice u cijelosti.

36. Budući da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije.

37. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u oduci Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 u kojoj se ukazuje da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

38. Međutim, stav je ovog suda da tražbinu tužitelja ne treba umanjiti za iznos pretplate koji je tuženik kao banka priznao tužitelju prilikom zaključenja Aneksa ugovoru o kreditu, dakle za iznos od 3.006,30 EUR preplate, jer se, kako to vještak u nalazu i mišljenju navodi, preplata bazira na odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., na način da se obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u chf vezuje uz valutnu klauzulu u EUR, odnosno preplata u konverziji ne bazira se na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu.

39. U takvoj situaciji, „navodno“ utvrđena pretplata u Aneksu, koja se prema pravilima ZID ZPK računa na temelju simuliranog otplatnog plana kredita u EUR, a ne osnovnog ugovora o kreditu u valuti chf, (i njegovih ništetnih odredbi valute i promjenjive kamatne stope), te s obzirom da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na potpunu restituciju, po stavu ovog suda neosnovano tuženik smatra da bi za taj iznos valjalo umanjiti tražbinu tužitelja kao potrošača.

40. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a. Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, kakav je bio Ugovor o kreditu 9611935559 od 22. rujna 2006. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2014. to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma.

41. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118 sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

42. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a vezano uz ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu ovome sudu 30. svibnja 2019. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

43. Konačno, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnost.

44. Valja ukazati na stav Županijskog suda u Rijeci izražen u odluci posl.br. Gž- 666/13, prema kojem zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništavosti koji je bezvremenski. Tako Županijski sud u Rijeci ističe da "utvrđenje (apsolutne) ništavosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj.

45. Utvrđenje ništavim ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništavost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništavosti u ovom slučaju da je jednostrana restitucija u dvostrano obveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovor ništav, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem sugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništavosti razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništavosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja. Dakle, u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari."

46. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

47. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

48. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

49. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

50. Kako se po osnovi povrata stečenog bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu sa zakonskom zateznom kamatom od dana konverzije, pobliže opisano kao u točki I. i II. izreke ove presude sve pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

51. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 5. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku imajući u vidu da tužitelj iako nije uspio u dijelu svoga zahtjeva, da zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, zatim da se radi o sporu nastalom u postupku zaštite potrošača (vrijednost boda 100), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na četiri ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava tri podneska u iznosu od 200,00 eura svaki (Tbr. 8. t. 1 Tarife), sve uvećano za trošak predujma za vještačenje u iznosu od 600,00 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 160,59 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 2.360,59 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. izreke presude.

52. Sud je odmjerio tužitelju parnični trošak u cijelosti, sukladno odredbi čl. 154. st 5 ZPP-a, jer je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju mogao urediti tužbeni zahtjev glede visine, a imajući u vidu legitimna očekivanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe. Naime, imajući u vidu ( Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), i to čl. 6 prema kojoj svaka stranka ima pravo na pristup sudu, da je tužitelj radi ostvarenja svojeg prava na novčanu naknadu od tuženika morao ustati tužbom pred sudom, da je tuženik tijekom postupka osporavao kako visinu, tako i osnovanost zahtjeva tužitelja, da je u vezi sa zahtjevom tužitelja održano četiri ročišta, i izveden dokaz financijskim vještačenjem, da u konačnici tužitelj iako nije uspio s dijelom svoga zahtjeva, sudska praksa u pogledu spornih pravnih pitanja nije ujednačena, pa ovaj sud ocjenjuje opravdanim trošak tužitelja kako je odmjeren ovom presudom. Kako bi ostvario svoj zahtjev, tužitelj je morao ustati tužbom, te su po ocjeni ovog suda opravdani troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, jer u protivnom ne bi došlo do donošenja obvezujuće sudske odluke. Kako tužitelj ima pravo i na nadoknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji troškovi su po stavu suda u cijelosti opravdani, po ocjeni ovog suda osnovan je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka u cijelosti.

U Rijeci 16. siječnja 2026.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika