REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-474/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja EH iz [adresa], E [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Željki Radoš Radičević odvjetniku iz Osijeka, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku Andreju Šooš Maceljki odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 8. prosinca 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 12. t. 3. Ugovora o kreditu br. 9014200373 sklopljenog 9.10.2008. između tužitelja EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje, prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 HRK.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb OIB 02535697732, da tužitelju EH, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 275,00 eur odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 9. listopada 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 378,86 eur sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. ožujka 2025. navodi je 9. listopada 2008. sa tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 9014200373 a prema kojem tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 55.000,00 eur. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate u jednakim vremenskim razmacima, 240 mjeseci odnosno na 240 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 395,63 eur. Tuženik je u članku 12. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje, prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Tuženik je tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 275,00 eur od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 55.000,00 eur. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Sukladno navedenome predlaže da nadležni sud donese presudu i utvrdi ništetnost odredbe i naloži tuženiku isplatiti iznos na ime naplaćene naknade.

2. Tužena u odgovor na tužbu ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Osporava osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 275,00 eur na ime, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tuženik ističe kako ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako su iste odredbe u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Budući je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takvih naknada ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 55.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 275,00 eur, ne mogu uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 275,00 eur. Tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao otplatnu tablicu na listu 41. -45. spisa, Ugovor o kreditu broj 9014200373 od 9. listopada 2008. na listu 46.-52. spisa, interni nalog list 8. spisa, čitanjem Općih uvjeta tužene na listu 87.-95. spisa i iskaz tužitelja na listu 162. spisa.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu od 9. listopada 2008.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno da su 9. listopada 2008. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9014200373 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 55.000.00 eur. Nadalje nije sporno da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 12. t.3.).

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova u visini 0,50% iznosa kredita, sadržana u članku 12. t.3. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

8. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 12. st. 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

9. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 12.st.3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom gotovinskom kreditu. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupovine kuće. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

14. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko sporne naknade (članak 12. t.3. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 9. listopada 2008.

15. Tužitelj osobno saslušan navodi da je taj kredit podigao radi kupnje kuće u kojoj sada i živi. U toj kući nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost, nije imao otvoren obrt ili sl. U banci mu prilikom podizanja kredita nisu davana nikakva posebna objašnjenja. Ugovor je bio uzmi ili ostavi. Ne sjeća se više točno ali predstavlja da je tu naknadu platio u sklopu kredita. Kredit je prijevremeno otplatio i tom prilikom mu je također naplaćena nekakva naknada. Navodi da ga je u banci čekao gotov ugovor o kreditu. Niti kod javnog bilježnika nije dobio nikakva posebna upozorenja. Ugovor o kreditu je pročitao paušalo i to u dijelu koliki je iznos i kolika mu je rata. U to vrijeme je bio policajac. Za nepoštenost te odredbe saznao je putem medija. Odredbu o ulaznoj naknadi nije uočio niti je bio upozoren na nju. Ugovor je bio tipski tako da nije razgovarao sa djelatnikom bankom. Ne zna što je odredba o uvjetima poslovanja banke.

15.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da tužitelju nije ništa pojašnjeno u svezi sporne naknade, na što se ona odnosi a niti kako je određena njezina visina.

16. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj će se korisniku kredita prilikom isplate kredita naplatiti jednokratna naknada u visini od 0,50% iznosa kredita.

17. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu sporne naknade, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

18. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Plaćanje naknade, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 0,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

21. Budući se o odredbi članka 12. t.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

22. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 12. t.3. Ugovora o kreditu. Kako tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu, odnosno restitucijski zahtjev, to se prigovor visine potraživanja kao i zastare u odnosu na isti ukazuje neosnovanim.

23. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 12. t.3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima kredita.

24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe od 31.3.2025. u iznosu od 62,50 eur, sastav obrazloženog podneska od 7. svibnja 2025. u iznosu od 62,50 eur, zastupanje na ročištu 3. studenog 2025. u iznosu od 62,50 eur i 8. prosinca 2025. u iznosu 62,50 eur, (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 62,50 eur (Tbr. 9. točka 3. Tarife). Tužitelju je dosuđen i trošak pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eur i pristojbe za presudu u iznosu od 33,18 eura, što ukupno iznosi 378,86 eur.

25. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

Beli Manastir, 16. siječnja 2025.

S U D A C :

Robert Gojević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika