REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1734/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 16. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od 9. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 3208633622 od dana 19.03.2007. godine sklopljenog između tužitelja JZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, solemniziranog od strane javnog bilježnika Petar Tadić iz Oroslavlja pod posl.br. Ov-1098/07-2 dana 20.03.2007. godine koja u čl. 6. glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.073,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 2,04 EUR od 11. ožujka 2008.

- na iznos 0,32 EUR od 11. travnja 2008.

- na iznos 1,28 EUR od 11. listopada 2008.

- na iznos 5,70 EUR od 11. studenog 2008.

- na iznos 1,54 EUR od 11. prosinca 2008.

- na iznos 9,44 EUR od 11. siječnja 2009.

- na iznos 10,62 EUR od 11. veljače 2009.

- na iznos 14,49 EUR od 11. ožujka 2009.

- na iznos 7,63 EUR od 18. ožujka 2009.

- na iznos 8,86 EUR od 11. travnja 2009.

- na iznos 8,76 EUR od 11. svibnja 2009.

- na iznos 7,76 EUR od 11. lipnja 2009.

- na iznos 8,34 EUR od 11. srpnja 2009.

- na iznos 6,95 EUR od 11. kolovoza 2009.

- na iznos 7,96 EUR od 11. rujna 2009.

- na iznos 6,35 EUR od 11. listopada 2009.

- na iznos 7,32 EUR od 11. studenog 2009.

- na iznos 7,50 EUR od 11. prosinca 2009.

- na iznos 10,51 EUR od 11. siječnja 2010.

- na iznos 12,52 EUR od 11. veljače 2010.

- na iznos 11,76 EUR od 11. ožujka 2010.

- na iznos 14,76 EUR od 11. travnja 2010.

- na iznos 16,21 EUR od 11. svibnja 2010.

- na iznos 20,57 EUR od 11. lipnja 2010.

- na iznos 23,66 EUR od 11. srpnja 2010.

- na iznos 19,66 EUR od 11. kolovoza 2010.

- na iznos 31,32 EUR od 11. rujna 2010.

- na iznos 26,26 EUR od 11. listopada 2010.

- na iznos 27,08 EUR od 11. studenog 2010.

- na iznos 31,76 EUR od 11. prosinca 2010.

- na iznos 39,24 EUR od 11. siječnja 2011.

- na iznos 31,12 EUR od 11. veljače 2011.

- na iznos 33,55 EUR od 11. ožujka 2011.

- na iznos 30,45 EUR od 11. travnja 2011.

- na iznos 37,19 EUR od 11. svibnja 2011.

- na iznos 43,46 EUR od 11. lipnja 2011.

- na iznos 45,11 EUR od 11. srpnja 2011.

- na iznos 72,13 EUR od 11. kolovoza 2011.

- na iznos 46,75 EUR od 11. rujna 2011.

- na iznos 43,61 EUR od 11. listopada 2011.

- na iznos 43,82 EUR od 11. studenog 2011.

- na iznos 43,83 EUR od 11. prosinca 2011.

- na iznos 47,33 EUR od 11. siječnja 2012.

- na iznos 49,39 EUR od 11. veljače 2012.

- na iznos 49,65 EUR od 11. ožujka 2012.

- na iznos 48,19 EUR od 11. travnja 2012.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu 24,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos:

- 2,97 EUR od 1. rujna 2007.

- 3,21 EUR od 1. listopada 2007.

- 3,66 EUR od 1. studenog 2007.

- 1,92 EUR od 1. prosinca 2007.

- 0,28 EUR od 1. siječnja 2008.

-1,61 EUR od 1. travnja 2008.

-1,63 EUR od 1. svibnja 2008.

-2,63 EUR od 1. lipnja 2008.

-3,42 EUR od 1. srpnja 2008.

-2,86 EUR od 1. kolovoza 2008.

do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. temelji na odredbi čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.253,86 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 19. ožujka 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 3208633622, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 11.044,42 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB- a na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile valutnu klauzulu odnosno isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti i otplatu glavnice i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja. Tužitelj dalje ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima dijelove pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 1.066,10 eura (8.032,50 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja. Prigovorio je vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Istaknuo je prigovor zastare i nedostatka aktivne legitimacije. Naveo je da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Tvrdio je da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja (ne)poštenosti, jer je odraz zakonske odredbe. Ukazao je da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, kao i da je tuženik upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli. Tvrdio je da je informirao tužitelja o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja te da je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, kao i da je tužitelj bio svjestan postojanja rizika promjene tečaja. Osporio je tijek zakonskih zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 4. ožujka 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta u iznosu 8,53 eura (listovi 139- 140 spisa).

3.1. U podnesku od 24. travnja 2025. tuženik je specificirao istaknuti prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 24,19 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja (listovi 162-163 spisa).

4. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku 9. svibnja 2025., tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 1.073,75 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kao u petitu, dok je u preostalom dijelu zahtjev ostao neizmijenjen (listovi 166-168 spisa).

4.1. Dakle, tužitelj je preinačio tužbu, jer je povećao iznos čiju isplatu potražuje. Navedenu preinaku sud je dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), jer je tužitelj svoj zahtjev povećao nakon što je tijekom glavne rasprave izveden dokaz financijskim vještačenjem, a imajući na umu da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021., broj Su IV - 162/2021), zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Tijekom postupka izvršen je uvid u izračun tečajne razlike za kredit Zagrebačke banke (listovi 7-10 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 11 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (listovi 13-15 spisa), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (listovi 16-20 spisa), promete po kreditu (listovi 21-25 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću (listovi 153-157 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 179-180 spisa).

5.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 3208633622 od 19. ožujka 2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF te zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po toj osnovi.

6.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 3208633622 od 19. ožujka 2007. na iznos 11.044,42 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

6.2. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.

7. Iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća.

8. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a ona obvezuje i sud u ovom postupku.

8.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

8.3. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

9. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

9.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja (ne)poštenosti, jer je odraz zakonske odredbe. Ukazao je da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, kao i da je tuženik upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli. Tvrdio je da je informirao tužitelja o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja te da je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, kao i da je tužitelj bio svjestan postojanja rizika promjene tečaja.

9.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil te se u auto kući odlučio koji želi kupiti nakon čega je otišao u matičnu banku. Automobil mu je trebao za osobne potrebe. U banci su pripremili Ugovor o kreditu te su mu kao najpovoljniji predložili Ugovor u valuti CHF. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nitko ga nije upozorio na rizike vezane za sklapanje ugovora u valuti CHF. Nitko mu nije objasnio da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o promjeni tečaja niti je to znao sve dok nije došlo do promjena. Pročitao je ugovor.

9.3. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo.

9.4. S druge strane, tuženik tijekom postupka nije niti predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.

9.5. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da on kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

9.5.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, dovelo do značajne neravnoteže.

9.6. Pri tome, tužitelj, kao ekonomski tehničar, niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.

9.7. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredba o valutnoj klauzuli nije učinjena suštinski razumljivom, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

9.8. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je novcem od kredita kupio osobni automobil koji je koristio za osobne potrebe. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9.9. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

9.10. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

9.11. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnima ugovorne odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF čega je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

10. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita.

10.1. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

10.2. U svom nalazu i mišljenju vještak Zrinko Ručević naveo je da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2007.) do dana dospijeća posljednjeg anuiteta (1. travnja 2012.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.073,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) (samo pozitivni iznosi razlika).

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni) razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2007.) do dana dospijeća posljednjeg anuiteta (1. travnja 2012.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.049,56 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

10.3. Na nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića stranke nisu imale primjedbi te se tuženik na ročištu održanom 17. prosinca 2025. izričito očitovao da ne predlaže zvati vještaka na ročište radi usmenog očitovanja.

10.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

10.5. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

10.5.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika ističe se da je prema shvaćanju ovog suda pravno neodlučno je li tužitelj ili treća osoba platila pojedine anuitete temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Ovo zato što je odredbom čl. 161. st. 1. ZOO-a propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe, ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema Ugovoru ili prema naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između dužnika - tužitelja i treće osobe ne tiče se tuženika kao kreditora pa je pravno neodlučno je li pojedine anuitete otplaćivao tužitelj ili neka treća osoba. Dakle, tužitelj je u svojstvu korisnika kredita sklopio Ugovor o kreditu, koji je otplaćen pa je on kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimirana zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita (tako Županijski sud u Bjelovaru u odluci broj Gž-787/21 od 15. veljače 2022. i dr.).

11. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, tj. od prvog dana nakon dana izvršenih uplata.

11.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

12. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO.

12.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- 776/19 i C-782/19 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.

12.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pri čemu se u slučaju preinake tužbe iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), zastara prekida podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe (pravno shvaćanje druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024.).

12.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 14. ožujka 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

12.4. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

13. Prema shvaćanju ovoga suda u slučaju utvrđenja ništetnosti dijela ugovora za obje strane nastaju pravne posljedice ništetnosti u pogledu obveze restitucije odnosno povrata primljenog na osnovi ništetnog ugovora kao i odgovornost za nastalu štetu. Međutim, plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio. S druge strane, ukoliko se manje plaćeni iznosi anuiteta potražuju kao naknada štete valja reći da odgovornost za štetu u slučaju ništetnosti ugovora tereti onu stranu koja je kriva za njegovo sklapanje, što je u konkretnom slučaju tuženik, koji je kako je utvrđeno, propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, slijedom čega nema mjesta primjeni odredaba čl. 323. st. 1. i. 2. ZOO-a. Osim toga, tuženika ne štiti niti kolektivna tužba za zaštitu potrošača.

13.1. Prema tome, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja pa je sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučio kao u točki III izreke.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora.

14.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko označio. Tužitelj je u tužbi kao vrijednosti predmeta spora naznačio iznos 1.729,71 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu te isplatu iznosa 1.066,10 eura.

14.2. Obzirom da je deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa (točke II postavljenog tužbenog zahtjeva), to se u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora dio deklaratornog zahtjeva ne treba uzeti u obzir, već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako VSRH u Rev- 349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 2181/24, Gž 4971/24, Gž 4623/23 i dr.).

14.3. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 1.066,10 eura, odnosno nakon preinake tužbe prema vrijednosti predmeta spora 1.073,75 eura, priznat trošak sastava tužbe u visini 75 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 8. rujna 2023. visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 24. listopada 2024. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 9. svibnja 2025. visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

14.4. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 750,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 937,50 eura.

14.5. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu 250,00 eura i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 66,36 eura.

14.6. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.253,86 eura.

14.7. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćnici tuženika

Rj

Tužitelju po pun., pristojba za tužbu u iznosu 66,36 eura