Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama – Buie
Buje, Istarska 1
Repubblica di Croazia
Tribunale comunale di Pisino
Sezione distaccata di Buje – Buie
Via dell'Istria 1, 52460 Buie
Posl. br. P-287/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja IG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnici u Pazinu, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 3. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja HG, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika Orjane Makovac Zubalj, odvjetnice u Bujama, 16. siječnja 2026., objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 9011676112 od dana 14.07.2006., koji je zaključen između parničnih stranaka i solemniziran dana 01.08.2006. pod brojem OU- 659/06-1 kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, u Poreču, ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 11. točka 11.3. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92 % (slovima: jedan cijelih devedesetdva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“.
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732 da tužitelju IG, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 605,83 eura (šestopet eura i osamdesettri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:
- na iznos od 183,36 eura od 1. kolovoza 2006. do isplate,
- na iznos od 422,47 eura od 1. kolovoza 2006. do isplate,
i to do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,30 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 %, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., u nastavku: ZOO/23) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 1.033,18 (tisućutridesettri eura i osamnaest centi) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., u nastavku: ZOO/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova u preostalom dijelu.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 4. travnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9011676112, kojeg su 14. srpnja 2006. zaključili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, i to u čl. 11. toč. 11. 3. ugovora, te posljedično tome radi povrata iznosa od 605,83 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 183,36 eura teku od 1. kolovoza 2006. do isplate te na iznos od 422,47 eura teku od 1. kolovoza 2006. do isplate.
1. 1. U tužbi se navodi da je tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011676112, a koji je solemniziran dana 1. kolovoza 2006. pod brojem OU-659/06-1 kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, u Poreču. Predmetnim ugovorom tužitelju je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 29.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke (tuženika) važeće na dan korištenja kredita, a kako je definirano u čl. 1. ugovora o kreditu. U članku 11. točka 11. 3. ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, kao i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
1. 2. Tužitelj navodi kako iz početnog otplatnog plana (otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope) od 14. srpnja 2006. proizlazi da je tuženik tužitelju u otplatni plan zaračunao naplatu naknade u iznosu od 298,00 CHF dana 14. srpnja 2006. i naknade na ime premije u iznosu od 686,59 CHF, a koje su naknade propisane u čl. 11. t.11. 3. ugovora o kreditu. Iz knjigovodstvene kartice za predmetni kredit od 4. veljače 2020. proizlazi da su tužitelju predmetne naknade u iznosu od 298,00 CHF i 686,59 CHF (konto 514023000) naplaćene od strane tuženika dana 1. kolovoza 2006. Ističe kako se kod ovog suda između istih stranaka vodio postupak po tužbi tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate zbog nezakonito ugovorene valutne klauzule u CHF valuti, pod posl. br. P-967/2023, a koji je postupak pravomoćno okončan. U nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl. oecc., od dana 10. prosinca 2021. u postupku posl. br. P- 967/2023 utvrđeno je sljedeće, stranica 4. nalaza i mišljenja: da je isplata kredita tužitelju bila dana 1. kolovoza 2006. te da je tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu iznosio 4,636122. Slijedom navedenog, obračunato po početnom tečaju 1 CHF = 4,636122 HRK riječ je o iznosu od 1.381,56 kn / 183,36 eura ime ulazne naknade za obradu kredita i iznosu od 3.183,12 kn / 422,47 eura na ime naknade za osiguranje kredita.
1. 3. Tužitelj smatra da je tuženik od njega nezakonito naplatio naknadu troškova obrade kredita i naknadu za osiguranje kredita. Tužitelj i tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o odredbama ugovora koja bi tužitelju nametnula obvezu isplate ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), kojim je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navedena ugovorna odredba iz čl. 11. t.11. 3. predmetnog ugovora o kreditu nikako nije bila razumljiva tužitelju kao potrošaču. U predmetnom ugovoru o kreditu uopće nije određeno na koji se način i prema kojim točno parametrima formira visina naknade za obradu kredita, kao ni visina naknade za osiguranje kredita tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je platio naknade za koje nije znao na koji se način formira njihova visina. Visinu predmetnih naknada odredio je sam tuženik odlukama na koje tužitelj uopće nije mogao utjecati niti su mu uručene prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, radi se o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane tuženika, na čiju formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istima nije pregovarano, tužitelju nisu dane nikakve informacije te iste kao takve nisu sročene jasno i razumljivo jer se ne može izvesti o zaključak na što se iste odnose i zašto se naplaćuju, niti zašto se naknada za obradu kredita naplaćuje upravo u omjeru 1,00 % od iznosa kredita, niti zašto se naknada za osiguranje kredita naplaćuje u omjeru od 1,92 % iznosa odobrenog kredita. Slijedom navedenog, radi se o odredbi koja nije jasna, nije lako razumljiva, nije transparentna (jer tužitelj nije o istoj ni na koji način informiran), stoga je suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa ista u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna.
1. 4. Radi svega navedenog, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba iz čl. 11. točka 11. 3. predmetnog ugovora o kreditu te da mu tuženik isplati nezakonito naplaćenu naknadu u iznosu od 1.381,56 kn / 183,36 eura na ime ulazne naknade za obradu kredita i nezakonito naplaćenu naknadu u iznosu od 3.183,12 kn / 422,47 eura na ime naknade za osiguranje kredita, zajedno sa zateznim kamatama od dana naplate 1. kolovoza 2006. pa do isplate. Ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 673/2023-2 od dana 13. veljače 2024., a kojom presudom revizijski sud prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).
2. U odgovoru na tužbu, tuženik je prije svega istakao prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. Naime, smatra da je tužitelj očito suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, budući se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, slijedom čega tuženik predlaže sudu, sukladno odredbi čl. 35. Zakona o parničnom postupku na brz i prikladan način, najkasnije na pripremnom ročištu, utvrditi vrijednost predmeta spora. S tim u vezi, tuženik ističe kako deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Drugim riječima, vrijednost predmeta spora računa se isključivo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.
2. 1. Tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na istaknuti regresni zahtjev odnosno potraživanje tužitelja u iznosu od 605,83 eura. Da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jasno je utvrdio Sud EU presudom u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. godine (GP i BG protiv Banco Santander SA, dalje u tekstu: „presuda C-561/21“). Naime, tuženik ističe da presudom C-561/21 Sud EU jasno iznosi obvezujuće pravno stajalište u pogledu zastare te navodi da nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU); da načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka; da isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU te da se ne protivi pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. S navedenim u vezi, a budući Vrhovni sud Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju nije doveo u pitanje petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima te da su naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada na ime premije osiguranja na temelju čl. 11. 3. predmetnog Ugovora o kreditu plaćene dana 14. srpnja 2006., a de je predmetna tužba podnesena 3. travnja 2025., da je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari. Isti stav, odnosno da nema mjesta računanju početka zastare (tj. datuma dospijeća tražbine) od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024.
2. 2. Uz prigovor zastare, tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te odredbe o naknadi za osiguranje kredita (dalje u tekstu: sporne naknade), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 605,83 eura na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tuženik ističe da je ugovaranje spornih naknada izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; da ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne, da ugovorne odredbe o spornim naknadama ne uzorkuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da su ugovorne odredbe o spornim naknadama su transparentne.
2. 3. Tuženik ističe kako ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, te da su iste odredbe u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Sporne naknade upravo su naknade za usluge tuženika, a na koje naknade tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te su takve ugovorne odredbe sastavljene sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknada, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakvih naknada. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu spornih naknada. Povrh navedenog, tuženik ističe kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti sporne naknade. S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti sporne naknade, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takvih naknada. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja spornih naknada i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući da je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takvih naknada ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne. Jednako tako, tuženik ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, (dalje u tekstu: Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti jesu li ugovorne odredbe o spornim naknadama nepoštene, a posljedično tome i ništetne.
2. 4. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnim ugovornim odredbama nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Da izostanak pojedinačnih pregovora nije dostatna pretpostavka za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe potvrđuje i VSRH u svojoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2 od dana 13. veljače 2024., a kojom presudom VSRH utvrđuje kako sud ocjenu o nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe nikako ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i na tome da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita. Navedenom presudom, VSRH jasno određuje kako je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a nakon toga utvrditi i druge okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve u smislu odredbe čl. 81. ZPP-a. Tuženik nadalje navodi, kako tužitelj argumentirajući tužbeni zahtjev, neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. u predmetu broj C- 621/17. S obzirom na to je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 29.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 183,36 eura i iznos premije osiguranja od 422,47 eura ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi ugovorne odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznosi naknada nikako ne bi mogli smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Isto tako, tuženik napominje kako je i VSRH, u prethodno navedenoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2, jasno utvrdio da je sud prilikom ocjene o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, dužan provesti kvantitativnu ocjenu odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade. Pritom tuženik naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi eventualno dokazao da bi se iznos sporne naknade mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Tuženik smatra i da su odredbe o spornim naknadama transparentne. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovornih odredaba o spornim naknadama, jasno govori činjenica da su predmetne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP- a . S obzirom na to tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17. S tim u vezi tuženik naglašava kako su tužitelju iznosi spornih naknada prije samog sklapanja ugovora bili dobro poznati obzirom su isti određeni u fiksnom iznosu i nisu vezani nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njihovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s tuženikom. Iz navedenih razloga, s obzirom na to da je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom su sporne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Dodatno, tuženik ističe kako su sporne naknade obračunate i naplaćene sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Budući da je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te s obzirom na to da su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata spornih naknada. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno.
2. 5. Tuženik osporava i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem jer je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem.
2. 6. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.
3. Na ročištu održanom 21. listopada 2025. tuženik učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva za isplatu.
4. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom 26. lipnja 2025., naveo kako tuženik neosnovano prigovara visini predmeta spora koju je označio tužitelj u tužbi. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2752/11 od 22. rujna 2015. i na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske održanom 16. i 17. rujna 2015. (Zaključak 6) zauzeto je shvaćanje da sukladno odredbi iz čl. 37. st. 1. i 2. i čl. 161. st. 1. Zakona o parničnom postupku u slučaju subjektivne kumulacije tužbenih zahtjeva kod donošenja odluke o troškovima postupka mjerodavna je vrijednost predmeta spora utvrđena zbrajanjem vrijednosti zahtjeva svih tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj je vrijednost predmeta spora utvrdio zbrajanjem vrijednosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje (koja prema čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ne može biti manja od 1.327,22 eura) i tužbenog zahtjeva radi isplate (605,83 eura), te je vrijednost predmeta spora ispravno označio u visini od 1.933,05 eura. Tužitelj ističe kako je odredbom iz čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama propisano da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura.
4. 1. Smatra neosnovanim i tuženikov prigovor zastare s obzirom na to da se o tom pitanju već izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine broj Su-IV-47/2020 na kojoj je zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Odluke i pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH donesene su u svjetlu prava EU i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. tako da se tuženik u odgovoru na tužbu neosnovano poziva na odluke Suda EU koje interpretira isključivo u svoju korist i u kojima se radi o potpuno drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima.
4. 2. Tužitelj ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za osiguranje kredita nejasna, nerazumljiva i nije lako uočljiva i to prije svega jer nije jasno zašto se te naknade naplaćuju upravo u visini u kojoj su naplaćene i za koje bi se to troškove iste naplaćivale. Da predmetne naknade očito uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača proizlazi iz činjenice da je tuženik nakon terećenja po osnovi ulazne naknade i naknade za osiguranju kredita iz odobrenog kreditiranog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos od ugovorenog kredita za onoliko koliko iznosi ta naknada (uvid u ugovor o kreditu, početni otplatni plan i knjigovodstvenu karticu). Time je dakle tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu tužitelja kao potrošača. U konkretnom slučaju radi se o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik, o odredbama ugovora i odredbama Općih uvjeta poslovanja s građanima nije se pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati i tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj. Sama činjenica da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada, da nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura tih troškova već je ulazna naknada određena u paušalnom postotku, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tuženik na taj način ne pokriva zapravo stvarne troškove koje je imao. Da su zaista ugovorenim naknadama plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.
4. 3. Tužitelju nisu prilikom sklapanja ugovora o kreditu objašnjeni koji točno troškovi se podmiruju tim naknadama, niti je isti imao objektivne mogućnosti utjecati na sadržaj te odredbe. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je morao prihvatiti navedenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita sastavljenu od strane tuženika jer neprihvaćanjem takve odredbe nije bilo moguće niti sklopiti ugovor o kreditu. Tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za odobravanje kredita, te za osiguranje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja. Iz svega navedenog proizlazi da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i nije tužitelja prilikom zaključenja ugovora pravilno informirao, odnosno tužitelju nije razjasnio relaciju odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tih naknada). S obzirom na to da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom o spornoj ugovornoj odredbi, tuženik je trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti predmetnu odredbu tužitelju kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što nije učinio. Slijedom navedenog, okolnost da banka tužitelju nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, okolnost da se radio tipskom ugovoru te okolnost da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZPP-a i čl. 87. st. 1. ZZP-a. Ukazuje da je o tom pravnom pitanju u više navrata stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, i to u presudama broj Rev 673/2023-2 od 13.02.2024. i broj Rev-1035/2024-2 od dana 06.11.2024., u kojima je odbio reviziju banke kao neosnovanu i potvrdio presudu drugostupanjskog suda kojom se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditu te na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 22.05.2023. na kojem je zauzeo sljedeće stajalište: „Kod ugovora o kreditu i ugovora o zajmu davatelj kredita odnosno zajmodavac ima pravo obračunavati ugovorne kamate samo na novčani iznos koji je korisniku kredita odnosno zajmoprimcu stavljen na raspolaganje.“
5. Na pripremnom ročištu održanom 21. listopada 2025., odlučujući i tuženikovom prigovoru pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora, sud je u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023,.u nastavku: ZPP), odredio vrijednost predmeta spora u visini 1.933,05 eura, kako je i tužitelj naznačio u tužbi.
5. 1. Naime, sud je ocijenio da je tužitelj pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora zbrajanjem vrijednosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje (koja prema čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ne može biti manja od 1.327,22 eura) i tužbenog zahtjeva radi isplate (605,83 eura), te je vrijednost predmeta spora ispravno označio u visini od 1.933,05 eura. U odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama propisano da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Kada se zbroji vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva za utvrđenje u visini 1.327,22 eura te tužbenog zahtjeva za isplatu u visini 605,83 eura, dobije se iznos od 1.933,05 koji predstavlja vrijednost predmeta spora u ovoj parnici.
6. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem i razgledavanjem isprava koje se nalaze u spisu, i to: ugovora o kreditu (str.8-15), otplatne tablica s prikazom efektivne kamatne stope(str.16-17), pregleda uplata po kreditu ( str. 18-19), plana otplate (str. 20-21), knjigovodstvene kartice (str. 22-35), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tomislava Prpića od 10. prosinca 2021. iz predmeta ovog suda posl. br. P- 149/2020 koji je vođen između istih stranaka (str.36-48) te Općih uvjeta poslovanja s građanima PBZ (str. 68-76). Pored toga je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (str. 108-109).
6. 1. Iako je tuženik pozvan da u spis dostavi podatke o visini i datumu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita, on to nije učinio. Uostalom tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva za isplatu.
7. Tužbeni zahtjevi su osnovani.
8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11. toč. 11. 3. Ugovora o kreditu broj 9011676112 od 14. srpnja 2006., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini 1,92 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te isplatu iznosa od 605,83 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 183,36 eura teku od 1. kolovoza 2006. do isplate te na iznos od 422,47 eura teku od 1. kolovoza 2006. do isplate, na ime te ništetne odredbe.
9. U ovom postupku nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011676112 od 14. srpnja 2006. između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, koji je solemniziran po javnom bilježniku Đordanu Pahoviću iz Poreča dana 1. kolovoza 2006., na iznos od 29.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita na rok otplate od 84 mjeseca za kupnju vozila. Nadalje nije sporno da je tim ugovorom u točci 11. 3 ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini 1,92 % sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a temeljem koje je tužitelj tuženiku isplatio iznos od 605,83 eura (183,36 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i 422,47 eura na ime naknade za osiguranje kredita) dana 1. kolovoza 2006.
10. Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je da li je navedena točka 11.3 Ugovora o kreditu 9011676112 nepoštena i kao takva ništetna.
11 Tužitelj tvrdi da je sporna odredba dio tipskog ugovora o kojoj s tuženikom kao bankom nije posebno pregovarao, da mu banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima radi, radi čega je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na njegovu štetu.
12. Tuženik tvrdi da je ugovaranje naknade za obradu kredita te naknade za osiguranje kredita bilo izrijekom dopušteno pozitivnim propisima i to tada važećem Zakonu o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06.), Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, u nastavku: ZZP/03) i Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23), te Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" br. 15/14). Da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 101/17, 128/22, 156/23) kreditnim institucijama zabranjeno potrošačima naplatiti neke naknade. Zatim, tvrdi da je sporna ugovorna odredba transparentna, da nije nepoštena, da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13. Odredba članka 81. st. 1. ZZP-a/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
13. 1. Odredba članka 84. ZZP-a/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
13. 2. Odredba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o tipskom ugovoru koji u čl. 11. toč. 11.3 sadrži spornu odredbu koja je transparentna, ali nije jasna i razumljiva.
15. Tužitelj je u iskazu naveo da je prije nego što je potpisao predmetni ugovor o kreditu zatražio od osobnog bankara koji je radio na obradi njegovog kredita, pojašnjenje zašto se naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosno i zašto u tom određenom iznosu koji je naveden u ugovoru. Na to pitanje nije dobio nikakav odgovor niti pojašnjenje. Iznos naknade koji je iznosio oko 1.300,00 kuna naplaćen je od odobrenog iznosa kredita. On nije mogao pregovarati s bankom vezan za odredbu ugovora o naplati predmetne naknade. Nije mogao pregovarati s bankom niti o naknadi za osiguranje kredita. Banka mu je dala na potpis unaprijed pripremljen tzv. tipski ugovor. Pije potpisivanja odnosno solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika ugovor je pročitao. Razumio je što je pročitao odnosno ono što je bilo dogovoreno. U vrijeme potpisivanja ugovora radio je kao marketing menadžer. Cijelo vrijeme je smatrao da odredbe o naplati naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita nisu poštene, a da su doista nepoštene to je saznao u vrijeme podnošenja tužbe. Da su odredbe o naplati naknade nepoštene odmah je rekao osobnoj bankarici, a to je smatrao iz razloga što banka ima druga sredstva za osiguranje. Kada je čitao ugovor, nije uočio odredbu o općim uvjetima poslovanja banke.
16. Iz iskaza tužitelja sud zaključuje da on s tuženikom u vezi sporne odredbe iz čl. 11. toč. 11. 3. nije pojedinačno pregovarao što znači da na nju nije imao utjecaj kao niti na njezin sadržaj.
17. Naime, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već potrošaču mora na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovornog mehanizma tako da se na temelju točnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
18. Nadalje, iz sporne ugovorne odredbe kao i iz cijelog ugovora ne proizlazi opravdanost ugovaranja naknade za obradu kreditnog zahtjeva (u postotku od odobrenog iznosa kredita) niti naknade za osiguranje kredita (u postotku određenom u skladu s odlukom banke). Sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, kao ni pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U spornoj odredbi nije određeno na koji način i prema kojim točno parametrima se formira visina naknade za obradu kredita kao ni visina naknade za osiguranje kredita tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je platio naknade za koje nije znao na koji se način formira njihova visina. Visinu spornih naknada odredio je sam tuženik na temelju Odluka na koje tužitelj uopće nije mogao utjecati niti su mu uručene prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu
18. 1. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da takvom ugovorenom naknadom za obradom kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.
18. 2. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiju formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istima nije pregovarao, tužitelju nisu dane nikakve informacije te iste kao takve nisu sročene jasno i razumljivo, jer se ne može izvesti zaključak na što se one odnose i zašto se naplaćuju i upravo u postotku određenom u ugovoru.
19. Sve to ukazuje na činjenicu da je sporna odredba ništetna jer ju je kao i cijeli ugovor pripremio tuženik o kojoj odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, koja odredba nije bila jasna niti razumljiva i kao takva je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
20. Neosnovano tuženik navodi da tužitelj u ovom slučaju ne uživa pravnu zaštitu. Naime odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO) kao ni tada važećem Zakonu o bankama ("Narodne novine" br. 84/02, 141/06) nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbama. Dakle, iako tuženik pravilno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita (naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita), isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
21. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Takav prigovor nije osnovan.
21. 1. U konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove za koju se primjenjuje petogodišnji rok zastarijevanja predviđen člankom 225. ZOO-a. U ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. takvo pravno shvaćanje je prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj 30. siječnja 2020., što znači da zastarijevanje počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari.
22. Radi svega navedenog kao i s obzirom na činjenicu da tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva valjalo je u potpunosti prihvatiti tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja bez osnove (od 1. kolovoza 2006.) do isplate, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a.
23. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
23. 1. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.
24. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe od 2. travnja 2025., sastava podneska od 18. lipnja 2025, pristupa na pripremno ročište od 21. listopada 2025. i ročište glavne rasprave od 3. prosinca 2025., za svaku radnju po 200,00 eura uvećano za PDV 25%. Zatražio je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu 66,36 eura.
24. 1. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 1.933,05 eura, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a, tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava obrazloženog podneska od 18. lipnja 2025. u visini 100 bodova prema 8/1 Tarife, te zastupanje na ročištima od 21. listopada 2025. i 3. prosinca 2025., za svaku radnju po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife ili ukupno 400 bodova uvećano za PDV od 25 %. S obzirom na to da vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife uz pripadajući iznos PDV-a prema Tbr. 46. Tarife, tužitelju pripada trošak zastupanja u iznosu 1.000,00 eura.
24. 2. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eura.
24. 3. Nije mu priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer nije u obvezi plaćanja te sudske pristojbe u skladu s čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) pa neće biti pozvan na plaćanje te sudske pristojbe.
25. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 1.033,18 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23, a u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova je odbijen kao neosnovan.
26. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak pa je njegov zahtjev za naknadu troška odbijen u cijelosti.
U Bujama 16. siječnja 2026.
Sutkinja
Pavica Gulišija Brečević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.
DNA:
- tužitelju p.p.
- tuženiku p.p.
