REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7199/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 16. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju TN iznos od 183,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2005. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 950,97 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2007. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 829,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao kreditorom, sklopio ugovore o kreditu i to dana 20. srpnja 2005. Ugovor broj 016-1477/2005 na iznos od 19.766,00 CHF i dana 30. travnja 2007. Ugovor broj 426-22/2007 na iznos od 107.900,00 CHF. U navedenim ugovorima su ugovorene jednokratne naknade za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, koje se naplaćuju neposredno prije isplate kredita, slijedom čega su naplaćene, odnosno od iznosa kredita odbijeni iznosi, i to po prvom Ugovoru dana 22. srpnja 2005. (1,50% iznosa kredita, sukladno čl. 3. Ugovora broj 016-1477/2005) u visini od 1.385,26 kn, odnosno 183,85 EUR, te po drugom dana 28. svibnja 2007. (1,50% iznosa kredita, sukladno čl. 5. Ugovora 426-22/2007) u visini od 7.165,10 kn, odnosno 950,97 EUR. Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne odredbe predmetnih ugovora i drugih akata tuženika o navedenim naknadama, jer su ugovorene u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice istih i kako one utječu na ukupan trošak kredita, niti na što se ta naknada odnosi, te su te odredbe, tvrdi, uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja, osobito kraj činjenice da tužitelju nije isplaćen puni iznos kredita, već iznos umanjen za naknade, dok su kamate naplaćivane na puni iznos kredita. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene i ništetne u smislu čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i 296. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi i da ništetnost navedenih ugovornih odredaba ima potvrdu i u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., te Ustavnog suda RH U-III-3231/22 od 13. srpnja 2023. Slijedom navedenog, smatra da je tuženik na štetu tužitelja, bez valjane pravne osnove, stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženim iznosima, pa je zatražio da mu isplati iznos od 183,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2005. do isplate, te iznos od 950,97 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao da je 20. srpnja 2005. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 016-1477/2005 i 30. travnja 2007. Ugovor o kreditu br. 426-22/2007 te da su prilikom isplate navedenih kredita tužitelju naplaćene jednokratne naknade u iznosima navedenima u tužbi. Međutim, smatra da je u ugovorima potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporni čl. 3., odnosno čl. 5., ne podliježu testu nepoštenosti, sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača. Predmetne odredbe, tvrdi tuženik, ne samo da su gramatički razumljive, već ispunjavaju i uvjet predvidljivosti te daju mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Dodao je i da je predmetne ugovorne odredbe sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti, odnosno tako da je omogućio tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Napomenuo je i da, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu te da ti troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita, jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita) te smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Smatra da činjenica da obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke ne umanjuje to pravo, niti spornu odredbu čini ništetnom. Osim toga, tuženik tvrdi da se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, istaknuo je i da je, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, potrebno da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru, međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere određeni proizvod između različitih ugovornih proizvoda tuženika, te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji te da ga je tuženik obavijestio o svim relevantnim okolnostima pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Smatra i kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu te da neosnovano smatra tužitelj da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Smatra i da, sve i da je predmetna odredba ništetna, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Prigovorio je i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zateznih kamata tekućih od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate, jer tužitelj nije dokazao da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja predmetnih ugovora. Istaknuo je i prigovor zastare. Slijedom navedenoga, predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u otplatne planove, isplatni nalog

- obračun, Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, pregled prometa za klijenta, Ugovor o kreditu br. 016-1477/2005 od 20. srpnja 2005. (dalje: Ugovor / 2005), potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave, Izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu, Ugovor o kreditu broj 426-22/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. travnja 2007. (dalje: Ugovor / 2007), specijalnu punomoć, Izvadak iz knjige položenih ugovora, punomoći, letak Odrednice neto kamatne marže banaka u Europskoj uniji te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 20. srpnja 2005. sklopile Ugovor / 2005, odnosno 30. travnja 2007. sklopile Ugovor / 2007, te da je temeljem prvog tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 19.766,00 CHF, a drugog kredit u iznosu od 107.900,00 CHF, sve to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja tih ugovora, a nije sporno niti da je u istima ugovorena obveza tužitelja za plaćanje naknade za obradu kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, kako to i proizlazi iz čl. 3. Ugovora / 2005 i čl. 5. Ugovora / 2007.

6. Nije sporno niti da su tužitelju te naknade naplaćene i to za prvi kredit u iznosu od 183,85 EUR dana 22. srpnja 2005., a za drugi u iznosu od 950,97 EUR dana 28. svibnja 2007. Sporno je i jesu li navedene ugovorne odredbe nepoštene i kao takve ništetne te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat iznosa naplaćenih na ime naknade za obradu kredita, kao i je li njegovo potraživanje zastarjelo.

7. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je kod tuženika podigao dva kredita i to prvi radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno u privatne svrhe, a drugi radi rješenja stambenog pitanja, koje namjene kredita i proizlaze iz sadržaja predmetnih ugovora, iz čega slijedi da se radi o potrošačkim ugovorima u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja oba ugovora.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da, kada je došao sklopiti oba ugovora, nacrt je već bio pripremljen od strane djelatnika tuženika te je oba ugovora pročitao i vidio tu odredbu o naknadi. Međutim, znao je da ako želi kredit, mora platiti to što stoji u ugovoru. Nije znao na koje troškove se ta naknada odnosi, niti mu je to itko objasnio, kao ni zašto se naknade naplaćuju baš u određenoj visini, s tim da nije znao ni konkretnu visinu u kojoj će se iste naplatiti, odnosno sjeća se da je ista bila na neki način opisana, ali se više ne sjeća na koji. Nije shvatio da bi se moglo bilo što drugačije regulirati u ugovorima, tako da nije bilo pregovora o pojedinim ugovornim odredbama.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da su predmetni ugovori sklopljeni na standardiziranom, unaprijed od strane tuženika pripremljenom obrascu, te da je tužitelj sporne odredbe o naknadi vidio tek kada je dobio gotove nacrte ugovora na potpis, a da prije toga nije bilo govora o spornoj naknadi, te mu ni tada nije bilo objašnjeno zašto se naknada naplaćuje i na koje konkretno troškove se ista odnosi, odnosno koja je struktura istih. Utvrđeno je i da prilikom sklapanja ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, te da tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o obvezi plaćanja naknade, niti na njenu visinu.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Sporne ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavljaju odredbu o predmetu ugovora i cijeni (cijena kredita je kamata, a ne i troškovi obrade kredita), pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako su naizgled jasne i razumljive, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nisu jasno određene i u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, već tek da iznosi 1,50% od iznosa kredita, a pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula, pa je tužitelj tek otprilike mogao izračunati visinu istih. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom sklapanja ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenim ugovornim odredbama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima mu je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 183,85 EUR, odnosno 950,97 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje i na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Za ponoviti je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

12. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama, koje su, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetne, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samih ugovora, budući da oni mogu opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u sve okolnosti (potrošački kredit s valutnom klauzulom u CHF, način sklapanja ugovora te visina naplaćenih naknada), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. čl. 107. st. 2. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91), te 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), s obzirom da se, imajući u vidu vrijeme sklapanja ugovora, na prvi primjenjuje ZOO/91, a na drugi ZOO.

13. Sukladno odredbama čl. 104. st. 1. ZOO/91 i čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91, odnosno iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (4. prosinca 2024.) proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što on u ovom postupku traži da sud kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost spornih odredbi o naknadi za obradu kredita. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno "na drugi način ustanovljena", odnosi se upravo na situaciju kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

14. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznose naplaćenih naknada od 183,85 EUR i 950,97 EUR, i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana naplate naknade, odnosno na iznos od 183,85 EUR od 22. srpnja 2005. do isplate, a na iznos od 950,97 EUR od 28.svibnja 2007. do isplate, kako je to i zatraženo. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknada pripada tužitelju jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

16. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (75 bodova), sastav podneska od 23. siječnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (75 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 5. lipnja 2025. i 14. siječnja 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x75 bodova), te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR, dok mu nije priznat trošak sastava zahtjeva u mirnom postupku, jer tužitelj nije dokazao da je isti uputio tuženiku.

17. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 829,64 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 16. siječnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika