Poslovni broj P.425/2025-12

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja HZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljia odvjetnice Slavice Butigan Boras, i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika,16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 266-194/2007 od 10.07.2007., sklopljenog između tužitelja HZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5% (jedancijelihpet posto) iznosa kredita

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 da isplati tužitelju HZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.559,95 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 17.07.2007. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 29. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je bila na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referntna stopa koja je na snazi 1. srpnja, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 platiti tužitelju HZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR-a sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od 7. srpnja 2025.g. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se sa ostatkom zatraženog iznosa od 700,00 EUR tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1.1.Tužiteljica u tužbi od 26. travnja 2025. i tijekom postupka tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. dana 20. kolovoza 2007, sklopila Ugovor o kreditu, broj ugovora 312244, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 178.570,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Odredbom čl. 5. navedenog ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužiteljicu, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. „ulazna naknada“). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogla komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je prilikom isplate kredita za iznos od 11.753,48 kn (1.612,72 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno joj nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način, tužiteljica smatra, prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužiteljice.

1.2. Tužiteljica se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupcima koji su se vodili pod posl.br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Revd-1974/2023-2 od 14. lipnja 2023., Revd.1601/2024 od 30. travnja 2024., te Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024. U navedenim odlukama VSRH smatra da je odredba o tzv. „ulaznoj naknadi“ nepoštena, time i ništetna, to stoga jer se o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, ta je odredba unaprijed formulirana od strane banke i na nju potrošač nije imao utjecaja, te posljedično ona uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu potrošača, kojem nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa nanade i za to pruženih usluga. VSRH zaključuje i da banke nisu postupale u dobroj vjeri i nisu dale mogućnost potrošaču da pregovara oko sporne odredbe, ili je ne prihvati. Osim navedenog, poziva se i na praksu suda EU iz odluka u predmetima C-224/19, C-259/19, C.84/19, C-222/19 i C- 252/19. Slijedom svega nabrojenog predlaže sudu da donese presudu kojom će prihvatiti njezin tužbeni zahtjev.

2.1. U odgovoru na tužbu od 26. lipnja 2025.g. tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori činjenicu sklapanja ugovora sa tužiteljicom, te da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena jednokratna naknada. Osporava visinu naplaćene naknade, jer je iz isplatnog naloga vidiljivo da je naplaćen iznos od 1.559,95 EUR, pa tužiteljica neopravdano traži isplatu iznosa od 1.612,72 EUR.

2.2. Tuženik smatra da test poštenosti sukladno ZZP/03 nije potrebno provoditi jer je istim zakonom u čl. 85 propisana obveza transparentnosti, koja ovdje nije upitna, dok čl. 84 isključuje provođenje navedenog testa za jasne, lako razumljive i lako uočljive odredbe o predmetu i cijeni. Tuženik posebno napominje da je ovdje riječ o naknadi koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84 ZZP-a, jer je i po definiciji Hrvatske narodne banke u izračun kamate se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita, a tužiteljici je bila prezentirana kroz postotak od ukupne glavnice odobrenog kredita čime je tužiteljica primila potpunu i transparetnu informaciju o cijeni kredita. Navedena naknada ispunjava sve uvjete transparentnosti stoga što način na koji je odredba napisana daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke ugovora u trenutku sklapanja, pa i taj da će navedena naknada biti naplaćena, da je gramatički razumljiva, a i daje mogućnost da se na temelju razumljivih kriterija izračuna ekonomske posljedice koje iz nje proizlaze, a sastavljena je na način koji omogućuje tužiteljici da usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili usluge. Osim navedenog, u ugovoru je posve jasno navedeno da se prilikom naplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,5% iznosa kredita, tako da je primjena testa iz čl. 81 ZZP/03 isključena. Tuženik kao kreditna institucija prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, a koji zajedno sa ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu kredita, s tim da je kamata cijena za uslugu kreditiranja, a naknada za uslugu obrade kredita, te da ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica da obrada kredita ulazi u redovan posao zaposlenika ne čini odredbu nepoštenom, niti umanjuje to pravo. Djelatnost tuženika je puno šira od kreditiranja, ona se financira iz naplaćivanja naknada i time isplaćuje plaće svojim radnicima. Dakle, kroz spornu nakandu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane nije vidljivo da bi se ovdje radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade, upravo suprotno, oni su jasno definirani i tuženik smatra da ne bi trebalo biti sporno da oni predstavljaju dio cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu obrade i odobrenja kreditnog zahtjeva. Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru smatrala nepoštenom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti propisani čl, 81 ZZP-a i to da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da je ugovor koji je sklopljen među strankama bio tipski ugovor, ali to samo po sebi ne dovodi do zaključka da se o ugovornim odredbama nije moglo pregovarati, kako se pogrešno ističe u tužbi. Pregovaračka moč potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika i njihove cijene, te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najopovoljniju ponudu, Tako je mogao odlučiti odgovara li mu sporna odredba, a da se naplaćuje odmah prilikom puštanja ugovora u tečaj, i s čime je bio upoznat od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužiteljica je sama, procjenjujući rizik, odabrala sklopiti ugovor koji sadrži tu odredbu iz razloga jer je u vrijeme sklapanja za nju takav ugovor bio najpovoljnjiji. Stav da bi sporna odredba uzrokovala neravnozežu na štetu tužiteljice je neutemeljen na zakonu i ne proizlazi iz okolnosti slučaja, jer tužiteljica samo paušalno navodi da nije imala nikakav utjecaj na sadržaj iste. Tuženik je tužiteljicu obavijestio o svim relevantnim okolnostima vezano za ugovor koji je sklopljen, pa i za ovu naknadu. Zakon ne propisuje bilo kakvu, već znatnu neravnotežu kao uvjet nepoštenosti, a kako sporna naknada iznosi 1,5 % ukupnog iznosa kredita od 178.570,00 CHF-a razvidno je da ona ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Ističe da obveza kreditnih institucija da informiraju potrošače o strukturi troškova koji su obuhvaćeni ovom naknadom nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji ni danas, te i Sud Europske unije navodi da u ugovoru o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita (presude C-565/21 i C-621/17). Kako se tužiteljica poziva na okolnost da u trenutku sklapanja ugovora nije bila na jasan i nedvojben način upoznata sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se oni sastoje, a da prema gornjoj praksi takve okolnosti ne znače da bi navedena odredba bila nepoštena, iz toga proizlazi da je takav zahtjev neosnovan, odnosno odredba nije ništetna niti bi tuženik bio dužan isplatiti bilo kakvu naknadu. Tuženik posebno prigovara zatraženim kamatama jer se one vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten. Kako tužiteljica ničim nije dokazala da bi tražila vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja ove tužbe, time nije dokazala da bi tuženik bio nepošten, odnosno ne bi postupao u dobroj vjeri. Ukazuje na takav stav Vrhovnog suda RH sa prve sjednice Građanskog odjela od 5. ožujka 2004.

2.3. Naposlijetku ističe prigovor zastare jer se primjenjuju pravila koja reguliraju institut stjecanja bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljičino pozivanje na zaključak Građanskog odjela VSRH sa sjednice od 30. siječnja 2020. po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost bilo bi bespredmetno jer je zadaća suda primjenjivati zakon, a ne arbitrarna mišljenja kojim bi se ukinuo institut zastare, odnosno stvorilo novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Ukazuje na praksu Europskog suda koji u odluci C-561/21 koji ukazuje da nije moguće zanemariti institut zastare, pogotovo u ovakvom slučaju, gdje je od sklapanja ugovora o kreditu prošlo 18 godina jer ono znatno premašuje razuman period u kojima je potrošač mogao steći svijest o ništetnosti ugovornih odredbi. Time u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir načelo djelotvornosti i činjenicu da razdoblje od pet godina predstavlja razuman period u kojem je tužiteljica mogla postati svijesna da bi odredba bila ništetna, u skladu sa općim načelima o institutu zastare treba utvrditi da je nastupila potraživanja tužiteljice. Poziva se na sudsku praksu iz odluka Gž.230/23 i Gž. 1215/2020, P.279/2023 Županijskog suda u Splitu i Pž-2437/2023 Visokog trgovačkog suda RH, P.517/2018 Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Rovinju.

2.4. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i tužiteljicu obvezati na podmirenje parničnih troškova.

3. Tužitelj je sudu dana 2. srpnja 2025.g. dostavio podnesak (stranica 91-94 spisa) u kojem se (iako nije pozvan na očitovanje) očituje na dostavljeni odgovor na tužbu, te ponavlja da je nedvojbeno da je tuženik tužitelju ponudio tipski, unaprijed formulirani ugovor o kreditu, te da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a da će se to lako utvrditi izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja. Ponavlja da je nejasno od čega bi se ulazna naknada sastojala.Smatra da tuženik bezuspješno pokušava praksu suda EU interpertirati u svoju korist i ističe da Sud EU nije ni na koji način utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavati odredbe ugovora o kreditu. Vezano za prigovor zastare poziva se na shvaćanje Vrhovnog suda RH na sjednici Građanskog odjela od dana 30. siječnja 2020. i smatra da pošto se tužba sastoji od deklaratornog i kondemnatornog dijela, da zastara za kondemnatorni dio ne može početi teći do presudđenja vezano za deklaratorni dio. U navedenom podnesku kao vrijednost predmeta spora navodi iznos od 1.559,95 EUR, te da je točno da iznos od 11.753,48 kuna konvertiran u eure iznosi kako je naveo tuženik. Dalje istile da je tuženik potvrdio da je takav iznos naplaćen od tužiteljice, pa je priznao visinu tužbenog zahtjeva, pa predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

4. Tuženik u podnesku od dana 30. listopada 2025. (stranica 97-98 spisa) navodi da ne spori datum i visinu naknade za obradu kredita.

5.1 U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj 266-194/2007 od 10. srpnja 2007.(stranica 6-11 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (stranica 12-14 spisa), objavu HNB-a o kamatama (stranica 27-28 spisa), Izvod iz zapisnika sjednice Građanskog odjela VSHR od 5. ožujka 2004. (stranica 28 spisa), te sudsku praksu (stranica 24-90 spisa).

5.2. Sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku kao nepotreban, s obzirom da je nakon što je u podnesku tužiteljice VPS naznačen na iznos od 1.559,95 EUR tuženik naveo da ne spori visinu naknade ni datum naplate, tako da nije bilo nikakve potrebe za stručnom pomoći vještaka pri utvrđivanju tog iznosa.

5.3. Saslušana na ročištu održanom dana 3. prosinca 2025.g. tužiteljica u svom iskazu (stranica spisa 103-104) navodi da kada treba reći nešto o sklapanju ugovora o kreditu i o ulaznoj naknadi koja je naplaćena, taj ugovor je bio ugovor za stambeni kredit kojim je ona riješavala svoje stambeno pitanje. Obratila se tuženiku jer je smatrala da je vjerojatno da će joj biti potreban sudužnik, a brat koji je dolazio u obzir za navedenu ulogu je klijent tuženika, pa joj se činilo da joj ta okolnost ide u prilog. Ugovor je bio tipski i banka joj ga je ponudila po sistemu „uzmi ili ostavi“, ona nije stekla dojam da je u mogućnosti pregovarati o uglavcima, kredit joj je bio potreban pa je pristala. Ugovor je pročitala i smatrala je da ga je razumjela, premda sada situaciju ne bi ocjenila na isti način, naime sve se u međuvremenu promijenilo na posve drugačiji način od onog kako je ona to shvatila kada je ugvovor potpisala. Bilo joj je jasno na koji se iznos kredit odobrava, rok otplate, kao i da je kamata promijenjiva. U ugovoru je bila odredba i spominjalo se da će neki iznos odmah biti odbijen od odobrenog iznosa kredita, ali obrazloženje tog iznosa osim onog da je to uvijet za odobrenje kredita nije dobila. Kako bi dobila kredit, koji joj je bio potreban, mogla je samo pristati na sve kako joj se ponudilo. Specifikaciju na što se taj iznos odnosi nije dobila.

6. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a zaključak je suda da je tužbeni zahtjev određen na iznos od 1.559,95 EUR osnovan.

7.1. Predmet spora je u ovom predmetu je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. „ulazna naknada“) i sukladno tome zahtjev za isplatom stečenog bez osnove (onog što je plaćeno po osnovi ništetne odredbe).

7.2. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 312244 od 10. srpnja 2007.g. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 41.064,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, da je u čl. 8. st.1. tog ugovora predviđeno da se korisnik kredita obvezuje temeljem tog ugovora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,5% (jedanposto) od iznosa kredita. Tuženik ne spori tužiteljev status potrošača (definiran čl. 3. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine br.96/03, 46/07, 79/09 – dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a koji potrošačem definira fizičku osobu koja sklapa posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naposlijetku, nije sporan ni iznos navedene naknade od 1.559,95 EUR.

7.3. Sporno je pitanje da li je odredba predmetnog ugovora sadržana u čl. 8 istog, a koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, kao i da li je osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja

8.1. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno, prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima što je (sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 8. stavka 1. predmetnog ugovora, kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“, su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

8.2. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO.

8.3. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

8.4. Tužitelj u svom iskazu navodi da je tijekom razgovora (jer bi pojam pregovora podrazumijevao da je tužitelj mogao nešto tražiti i/ili mijenjati po svojoj volji) ugovor bio unaprijed formuliran i ponuđen u smislu “uzmi ili ostavi”, te da joj je sporna odredbe predstavljena kao uvjet za sklapanje ugovora, te da ako ne bi pristala na navedeno ne bi mogla dobiti kredit koji joj je trebao, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv, a proizlazi i iz dostavljene dokumentacije. Također, potrebno je naglasiti da je teret dokaza da se o ugovornim odredbama pregovaralo na tuženiku, ne na tužitelju, a ovdje tuženik ne nudi nikakve dokaze na tu okolnost, štoviše, stave je da nije bilo potrebno tužiteljicu posebno upoznavati sa sadržajem navedene odredbe, niti joj pojašnjavati na što se ona odnosi. Osim navedenog tuženik se poziva na svoje pravo da naplaćuje naknade za svoje poslovanje, te da su one nužne za njegovo funkcioniranje i njihovo ugovaranje nije zabranjeno, ističući činjenicu da zbog odnosa visine naknade koja je naplaćena i ukupne visine odobrenog kredita naplata tolikog iznosa ne bi uzrokovala značajnu neravnotežu u odnosu stranaka na štetu tužiteljice.

8.6. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 8. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu i to u visini od 1,5 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac (odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca), zbog čega tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je mogao tražiti da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, a niti se pregovaralo o smanjenju te naknade, već je i ograničenje te naknade posljedica jednostrane odluke tuženika, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i njen iznos formuliran u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dalje treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Osim navedenog sud smatra da je neravntotežu u pravima i obvezama stranaka uzrokovala i činjenica da je tuženik tužitelju nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kredita, obračunavao kamate i naknade na cijelokupni odobreni iznos, iako mu je faktički isplatio drugi iznos.

9. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 8. st.1. ugovora o kreditu koji su stranke sklopile ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, odnosno počinje teći od dana donošenja ove odluke, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

10. Kako je u postupku utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,5 % od iznosa kredita, koju je tužiteljici i naplatio), o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

11. Slijedom navedenog a temeljem citiranih zakonskih odredbi sud je utvrdivši da je odredba članka 8. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, te vodeći računa da je visina konačno postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.559,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2007. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

12.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

12.2. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir naznačenu vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištima od 4. studenog 2025.g. i 3. prosinca 2025.g. iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 300 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 600,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 750,00 EUR-a. Sud nije tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR pošto na ročište nitko nije pristupio punomoćnik tužiteljice, kao ni trošak sastava podneska od 20. siječnja 2025.g. jer isti nije bio potreban za vođenje postupka, sud nije pozvao tužitelja na očitovanje (podnesak mimo odredbi čl. 299a ZPP-a), a sve izneseno u tom podnesku moglo se iznijeti i raspraviti na pripremnom ročištu, za kojeg je zatražen i odobren trošak. Također, tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi od ukupno 400,00 EUR (pristojba na tužbu i na presudu) s obzirom da je isti kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi i kako iste ne podmiruje nema pravo ni na njihovu naknadu. Stoga je tužitelju priznat iznos od 750,00 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 16. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika